Naopakosti teorije zavjere o štrajku

U članku o štrajku zagrebačkih komunalaca, Igor Lasić govori o nekim nelogičnostima, internim kontradikcijama teorije zavjere o HDZ-ovom pakiranju Tomaševiću. Članak je i o tome da "uporno izostaje radnička perspektiva, apriorno suspendirana iz opće nazovirasprave". Lasić priču o natprosječnim plaćama provaljuje kao najobičnije muljanje, imajući u vidu visinu osnovice; što je učinio i Jan Vržina svojom reportažom na H-Alteru, čiji je smisao bio upravo u davanju glasa radničkoj perspektivi – usput razotkrivši o kakvoj se samo prijesnoj manipulaciji radi kod priče o plaćama, kojom se javnost nahuškalo na njih.

Ne, cijena njihovog redovnog sata rada nije preko prosjeka. To što im ukupna primanja jesu, ali samo uslijed nakupljanja brutalne količine otežanih uvjeta za koje se dobije dodatak, od jednake je mjerodavnosti kao i reći da su nekome primanja natprosječna jer radi dva posla.

Spin je fundamentalna laž cijele konstrukcije hajke. Pa što ćemo sad kad joj je izvučen zaglavni kamen?

APSURD REDUNDANTNOSTI

Teorija zavjere ima karakter redundantnosti, jer podrazumijeva da sindikatu nije zbilja do proklamiranog cilja borbe. Kao biva, komunalci nemaju realnu potrebu da štrajkaju, nego izvoljevaju bezveze, čisto da napakoste gradskoj vlasti. 

Na prvoj razini kola taj spin po kojem šatro uopće nisu potplaćeni, jer bez njega konstrukcija ne stoji, a na sljedećoj se raspreda o neracionalnosti zahtjeva, odnosno nerazumnosti i čak nelogičnosti odbijanja ponude uprave. Samo što je ponuda ipak bila mazanje očiju kad je rastaviš na proste faktore i odbilo ju je ni manje ni više nego 96% radnika. U raspredanjima  čuči apsurdna jezgra. Kako točno netko zamišlja da štrajkačima ne bi na prvom mjestu bili vlastiti materijalni uvjeti, pa taman i da ih ocjenjujemo previše dobrima za koga su? Da bi toliki ljudi zbilja odbili dobru ponudu, kad bi zaista bila dobra, samo za nastaviti štrajkati radi štrajkanja? Aha, nije njima do lebca da jedu! Točno se vidi da im je draže gladovati, đubrad jedna orkestrirana! Ma i vratit će ako treba dio plaće samo da smiju sjebati Tomaševića!

Čemu tražiti dodatnu motivaciju radnika povrh poboljšavanja uvjeta rada koje nalaze neadekvatnima? Apsurdna preuzetnost teorije krije se u samoj ideji objašnjavanja im da se oni samo prave da hoće te bolje materijalne uvjete koje kažu da hoće. A čim prihvatimo da hoće, staje svaka potreba za dopunskim razlozima da bi se razumjelo motivaciju za štrajk. Radeći se o redundantnosti, radi se o redundantnosti koja nije benigna, već tendenciozna u toj apsurdnosti.

IMA LI OTKUDA?

Posebna razina bezumne i toksične prokletosti sadržana je u smatranjima po kojima su komunalcima materijalni uvjeti već sad previše dobri za štrajkati – otuda što ima puno radničkih kolektiva koji su i u gorem položaju. 

Huškanje radnika međusobno jednih na druge, čak i unutar javnog sektora, preuzelo je formu one rekordno podle libertarijanske kampanje kojom se već desetljeće i pol – homogenizirajući radnika i poslodavca na općoj sektorskoj razini – radnike privatnog sektora huška na zaštićenije radnike javnog, kao "uhljebe", kako svoj gnjev ne bi kanalizirali prema svom poslodavcu. Čim se čuješ da zvučiš poput Nenada Bakića, Saše Cvetojevića ili Matije Babića, znaš da ti je oprati usta pepelom i luži.

Jedini još malo odvratniji kut komentara poplava je zaziva da se na brzaka obuči "Nepalce".

Može li si sistem dopustiti da ne obara cijenu rada? Objektivna analiza pokazuje da prostora za povećanje plaća ima baš dosta u privatnom sektoru (za dodatnih 13%) – što se doduše ne može izravno primijeniti na javni, no dugoročno podrazumijeva efekt prelijevanja. Napomenimo i da aktualna gradska uprava ima privilegiju vladati u godinama velike ekonomske konjunkture, globalne. Inflacije, ali i konjunkture. Ako se baš hoće, postoji i brdo literature o tome kako baš "wall of money" višak, a ne manjak akumuliranog kapitala guši suvremenu financijaliziranu ekonomiju – kako previše koncentriranom distribucijom, tako i golim pritiskom apsorpcije, s permanentnom latencijom krize neuloženog viška.

Ljevica inače ne poznaje koncept neopravdanosti štrajka uslijed radničke lakomosti – što je ovdje premisa diskreditacije, elem, nominalno slijeva. Prateće optužbe da radikali podržavaju štrajk – premda navodno očit kao HDZ-ova kuhinja – samo zato što ne podnose Možemo, također su redundantnog karaktera. Pa zar ne bi podrška za štrajkove kad si lijevo trebala biti difoltna, bez potrebe za ikakvim dodatnim pobudama? Taman i da uzmemo da štrajkači jesu osnovicom preko prosjeka i da traže kruha preko pogače – nije tako, ali uzmimo da je – zar ćemo kao ljevičari biti protiv da strana rada izvuče za sebe koliko god može? 

Bilo bi to na štetu drugih radnika – glasi spin bedema ljubavi oko Tomaševića – jer plaće javnog sektora ne isplaćuje ni Duh Sveti ni Zli Kapitalist; idu iz džepova svih građana. Nije, proziru, do univerzalne brige o radničkoj klasi ili neke opće klasne teme. Zašto bi osoblje bolnice, koje radi danonoćno, smatralo opravdanim da iz njihova džepa ide za sve veće plaće ZET-ovaca, ako su zahtjevi debelo pretjerani? 

To je ono kako mali Ivica zamišlja da ekonomija kasnog kapitalizma funkcionira. Stvar se prezentira kao tobožnji sukob interesa jednih radnika s drugima oko udjela u ukupnoj sumi plaća u državi ili gradu (koja je pretpostavljeno fiksna, zero-sum game), dok ne postavlja pitanje cjelovite proračunske potrošnje (da i ne idemo u kompleksnije vode cirkulacije kapitala i uloge javnih uprava u toj cirkulaciji). Kao i sam đon-obraz Tomašević, kad se u odbijanju zahtjeva štrajkača, tobože pretjeranih, pozvao na imperativ odgovornog trošenja proračunskih para, da ne ugrožava gradske financije – istovremeno spizdivši bogatstvo na stadione! Sam taj podatak anulira zero-sum argument. Nakon stadiončina pada u vodu svako kačenje sudbine jednih radnika na teret drugih.

Riječima Antona Glasnovića na temu trbuhozbornih sintagmi "Zatekli smo tešku situaciju" ili "Nemamo otkuda": "Ima otkuda za konzultante, za projekte, za nacionalne stadione, za gradske stadione, za skupe studije i za lijepe prezentacije o održivom gradu budućnosti. Nema samo onda kad treba platiti ljude koji taj grad svaki dan fizički pokreću. Novca u proračunu, naime, nikad nema ili ima. Uvijek ga ima za nešto i nema za nešto. Pitanje nije koliko novca postoji, nego tko odlučuje kamo on ide."

PREDODREĐENOST TERETA BRIGE

Ključan sastavni element raspisane hajke na štrajkače u brizi je za najranjivije. Pljuštale su alarmirajuće naslovnice: Sindikati krenuli u potpunu obustavu rada bez prethodno utvrđenog minimuma nužnih poslova! 

Na napumpanu moralnu paniku, koja nije ideološki neutralna, drug Lasić odreagirao je odmahivanjem rukom: "tobožnja solidarnost među građanima nakratko lišenim javnoga gradskog prevoza, kao najkonzervativniji refleks povlaštenijih ili makar politički uspješnije pacificiranih slojeva". Kao i drug Glasnović, ironizirajući sramno odnošenje sindikata prema nezaštićenoj vlasti i prema "ubogim, krhkim građanima koji su morali taksijem ići na posao". Nije da nema mjesta i za takvu linije kritike (malograđanštine koja pita samo za uslugu svog cijenjenog dupeta, jer bilo je i toga), naročito u uvjetima huškačke medijske kampanje, ali otvara bokove za utemeljenu povratnu kritiku, budući da se javnim prijevozom doista prvenstveno voze ranjiviji slojevi, a ne povlašteni buržuji; siromašni i bolesni ostaju bez njege, djeca bez nadzora, itd. Tako će npr. Branimir K. Hackenberger prigovoriti Glasnoviću, skrećući mu pažnju da "na tramvajskim stanicama također stoje radnici", kao i "prodavačice, čistačice, njegovatelji, umirovljenici i učenici, ljudi koji ne mogu raditi od kuće", koji često nemaju auto niti imaju za rasipati na taksi, zarađujući "manje od onih čiji bi štrajk trebali bezuvjetno podržati".

Hackenberger je u pravu da se ne radi o "materijalu za šalu". Upravo u kivnosti zbog toga svoje je čvrsto uporište – legitimacijsku jezgru – našla gadljiva medijska adoracija štrajkbreherice Kristine, sve do paralela s Augustom Landmesserom. Na tom pak mjestu Hackenberger pada – brkajući lončiće, upadajući u opće dezavuiranje kritike štrajkbreherstva kao napada na individualnu slobodu (sa svim dječjim bolestima liberalnog koncepta slobode idealno autonomnog pojedinca). Ima tu još dosta pobrkanih lončića, ali zahtijevali bi suviše filozofsku digresiju onkraj moje današnje teme. 

S druge strane opravdanosti građanskog nezadovoljstva zbog abortirane komunalne usluge stoji pitanje čija to briga treba biti. Podrazumijevaju li posljedice štrajka po građane obavezu štrajkaša da svoju pregovaračku moć podrede izbjegavanju tih posljedica? Zašto ne obavezu uprave? Drugim riječima: zašto se građani – opravdano se ljuteći što su bakice, dječica i njegovatelji ostavljeni na vjetrometini – ne ljute zbog toga na upravu umjesto što se ljute na štrajkaše? 

Usluga je abortirana zato što se sindikati i uprava nisu uspjeli dogovoriti. Ljutit ćemo se na onu stranu koju krivimo za propast pregovora – i na koju tim samim stavljamo pritisak da popusti. Implicirano krivljenje sindikata prekrasno se, međutim, preklopilo s huškačkom kampanjom liberalnih medija koja iskrivljeno, frizirano prikazuje postojeće uvjete rada i logiku zahtjeva. Ali nije ni samo do medija i prepariranog javnog mnijenja.

Zašto, recimo, ne bi zakonom bilo uređeno da ako bakice, dječica i njegovatelji počnu ispaštati – poslodavac postaje obavezan popustiti i prihvatiti zahtjeve u tom i tom roku?

Cijela je ideja prava na štrajk u kolektivnom uskraćivanju radne snage s ciljem promjene odnosa moći između radnika i poslodavca. Štrajkbreherstvo je oduvijek glavno oružje poslodavaca – mogu nastaviti poslovati ukoliko dovoljan broj radnika nastavi raditi. Smanjuje se pritisak prihvaćanja zahtjeva i, k tome, slabi odlučnost ostalih radnika da se rizik štrajka isplati. Tako i odredba o minimumu nužnih poslova automatski stavlja teret građanskog ispaštanja na sindikat, vršeći pritisak da odustane od zahtjeva, jer svaki naloženi nužni postotak ima efektivni karakter prinudnog štrajkbreherstva. 

Tomaševiću se moglo mjesecima opstruirati dogovor – a i obratiti se pred štrajk napucima vjernom puku u vidu PR-a kriznog stožera, kao onaj koji pomaže građanima da premoste kaos u koji ih bacaju zločesti štrajkaši – samo zahvaljujući tome što je znao da mu zakon ultimativno drži stranu, odredbom koja se spram strane rada odnosi strukturno ucjenjivački. Sistem nas je nekako uvjerio da mu pripada podrazumijevajuće pravo da taj teret prebaci na nju; naturalizirao je jednu arbitrarnu političku odluku. I upravo su, dakle, postavke sistema te koje su, uz medije, učinile da javnost percipira "neradnike" kao isključive krivce za kolaps.

Nije li onda problematično i samo pozivanje na takav zakon, uz apriorno krivljenje sindikata zbog neutvrđenosti minimuma nužnih poslova, s ciljem diskvalifikacije štrajka? Pa je-je, nego što je – ako govorimo unutar lijevog političkog okvira, nespojivog s cinizmom protežiranja vladajuće klase preko radničkih leđa. No, evo konfuzije: pa ti što se pozivaju na odluku suda i blate štrajkaše čine to kao bedem ljubavi upravo u ime lijeve strane našeg političkog spektra (kontra strahovlade zdesna).

Stvar nije mogla ne izazvati klimaks polarizacije i raskola: bedem ljubavi definitivno se potvrđuje kao puko nominalna ljevica – trećeputaška – dok radikalna biva optužena da joj je miliji HDZ od "ljevice koja nije dovoljno lijevo". Kao da bi se radilo o razilaženju na neku sporednu temu. Kao da je posrijedi nekakav izvanredan koncept, koji bi trebalo posebno obrazlagati, dok je opći bijeg ljevice u socijaldemokraciju (za kejnzijanističke "države blagostanja"), pa socijaldemokracije u trećeputaštvo (s prelaskom kejnzijanizma u neoliberalizam) odavno opisan obrazac – uostalom uvjetovan u okvirima "kraja povijesti", s djelovanjem neumoljivim poput gravitacije. 

I kao da se podrazumijeva da pitanje moralne razlike među političkim elitama unutar takvog tačerističkog parlamenta treba biti nadređeno fundamentalnom klasnom sukobu, u kojem HDZ i Možemo stoje s iste strane barikade.

ARŠIN INSTRUMENTALIZACIJE

Sljedeći spin traži da se problem "nacionalizira". Tomašević bi, kažu, trebao "nadigrati" politizaciju štrajka tako da pozove osječke vozače da se pridruže kolegama. Kako bi ZET-ovci i GPP-ovci imali jednake plaće za jednaki rad. Za što je to šifra? U Osijeku je na vlasti HDZ, pa je ideja u tome da se spakuje i gradonačelniku Radiću ovako kako se pakuje Tomaševiću. S obzirom na žestok sukob između radikalne i nominalne ljevice koju je pitanje podrške štrajku izazvalo, pitanje podrške za "nacionalizaciju" štrajka postavljeno je kao filter kome je stvarno do radničkih prava, a kome samo do vlasti u Zagrebu. "Zašto bi tako strastven revolucionarni žar stao na granici grada kojim upravlja politički konkurent?" – blistao je bedem ljubavi izazovom.

Primijetimo: nije to izazov upućen HDZ-u, nego radikalnoj ljevici koja na Možemo gleda kao nominalnu i politički instrumentalizira štrajk – kako glasi inkriminacija – lokalizirano koristeći radnike radi obračuna s Tomaševićem, s agendom dokazivanja da je kvaziljevica izdala radnike (kao da izdaja nije bjelodana i praktički programatski objelodanjena). Kriteriji, kriteriji: "Prosto k'o pasulj: ako je ovo klasno pitanje, nacionaliziraj zahtjev. Ako nacionaliziraš zahtjev, problem ti nije Tomašević. Ako ti je problem Tomašević i Možemo, koje godinama proglašavaš kvaziljevicom, onda si od klasnog pitanja napravio stranačko."

Zamišljeno je to trijumfalno, kao dokaz da je solidarnost radikalne ljevice selektivna i stoga "s jasnim političkim motivima". Elem, kako se govorilo u sklopu divinizacije štrajkbreherice Kristine: "da su se štrajku pridružili vozači svih drugih gradova u zemlji, pa i oni kod privatnika, onda bi se moglo reći da su im bitna radnička prava, a ne vlast u Zagrebu".

Zadnja rečenica otkriva razinu pogubljenosti. Kako može aršin mjerenja političke instrumentalizacije jednog štrajka, odnosno stvarne solidarnosti radikalne ljevice, biti pridruživanje drugih sindikata koji o tome samostalno odlučuju? 

Dolazeći iz Osijeka, bio sam u prilici prije tri godine napisati na ovom portalu tekst o peripetijama radnika osječkog GPP-a. Preko Katarine Peović stupio sam u kontakt sa sindikalnim vođama koji su se javili Radničkoj fronti – dakle, da, radikalna ljevica jest odvajkad "nacionalizirala" svoju solidarnost s vozačima. I to doslovno, u smislu cjelokupnog teritorija zemlje, jer ako je do traženja iste plaće za isti rad, GPP i ZET su jedina sumjerljiva poduzeća u Hrvatskoj, čiji se promet odnosi isključivo na gradski, uključujući k tome tramvaj.

Tema su bile upravo znatno niže plaće radnika GPP-a od onih ZET-a. Pa jesam li upro prstom u zagrebački sindikat, koji je tu komparativno veću plaću i tada smatrao nezadovoljavajućom? Nisam, štoviše, naveo sam da se uspio barem izboriti za nesmanjenost koeficijenata za radnička zanimanja te istaknuo kako su radna mjesta vozača tramvaja i autobusa definirana  kao "osobito teška i za zdravlje i radnu sposobnost štetna", s pripadajućim beneficiranim radnim stažom. Iskoristio sam tu razliku ne da kenjam kako im je u Zagrebu plaća previsoka nego da dočaram koliko je tek niska u Osijeku ako je niska već u Zagrebu; o kakvoj samo eksploataciji se na dalekom istoku radi (a i šikaniranju, doslovnom, jer ima i toga ohoho). 

Rješenje je samo jedno. Treba podići zagrebačke plaće, a onda izjednačiti s njima osječke (dobro, minus razlika u prirezu). Korištenjem pak činjenice da su GPP-ovci također u govnima, odnosno da su u još većim govnima, kao osnovu diskreditacije borbe ZET-ovaca – sam postaješ govance. Naopako je.

NEĆEŠ VAN IZ KASARNE

Zašto onda osječki sindikat šuti, zašto se ne pridružuje? Zato što se radi o kasarni. Kako su mi posvjedočili sami protagonisti: vlada atmosfera straha. Sindikalno organiziranje je rascjepkano, bujaju žuti sindikati, ljudi se boje sankcija koje ih dokače čak i zbog same učlanjenosti u reprezentativni koji nije poltronski. Osiromašeni radnici, koji egzistencijalno ovise o visini svake sljedeće plaće, ne mogu si priuštiti luksuz hrabrosti. 

Nabijanje radikalnoj ljevici na nos okolnosti da potlačeni GPP-ovci ne štrajkaju protiv HDZ-ovog gradonačelnika kompletno počiva na pravljenju nevještima o ovome kao javnoj tajni. Dobro jutro, štrajk zagrebačkih komunalaca je iznimka zato što uvjeti kasarne u pravilu vladaju u javnim poduzećima, a privatnima naročito. 

Optuživanje radikalne ljevice da tobože nije zainteresirana za radničke sudbine oko mogućnosti štrajka protiv HDZ-ove uprave, nego samo kad protiv Možemo, počiva na nepraćenju pozorno da radikalna jest i tu učinila što je mogla. Zašto nije pomogla i više? Zato što nema čarobni štapić kojim bi isprepadane radnike oslobodila straha, bez čega štrajka neće biti. A slijepa pjega nominalne ljevice dok optužuje druge za politikanstvo u tome je da sama nije pokazala nikakav interes za sudbine GPP-ovaca niti je ikad dosad pitala mogu li se možda štrajkom izboriti za svoja prava. Dokumentirana je dosljednost bedema ljubavi: ne zanimaju ga radnici GPP-a jednako kao ni radnici ZET-a; zanima ga jedino da Možemo stoji bolje u odnosu na HDZ. Ali onda najednom puna usta osječkih radnika! U strukturi prozivke čuči himbenost brige za njih. Trebaju mu isključivo kao alat za denuncirati inverznu dosljednost radikalne ljevice: u podržavanju borbe ZET-ovaca čisto onako kao što je pokušala pomoći da se i GPP-ovci izbore za svoja prava. Uvijek možeš računati na ljigavost nominalne ljevice u projiciranju vlastitog politikantstva na radikalnu. 

Hoćemo li čestitati Tomaševiću što je tako drag i dobar da se kod njega ne radi o kasarni i štrajk je moguć? Možemo (pun intended), ali to ne znači da je neopravdan. Kako stižemo do perverzije pričanja o tome da s komunalcima ne treba biti solidaran zato što su zaposlenici hitne pomoći ili osječki GPP-ovci u još težem položaju ili nisu u prilici organizirati se u borbi za svoja prava? Recimo da ZET-ovci jesu privilegirani i na taj konto, u odnosu na sve koji ne smiju ni pomisliti da štrajkaju, ali suluda je zamjena teza otpisivati im zbog toga opravdanost štrajka. Kao da nam problem treba vidjeti u tome što oni mogu štrajkati, ili što ne pristaju raditi za crkavicu, umjesto u dijelu u kojem drugi ne mogu i nemaju izbora.

Ukoliko zaista marimo za zaposlenike hitne, GPP-ovce i ostale u još težim govnima, bit ćemo također i zbog njih za uspjeh ovog štrajka. Za bilo koji koji se uspije organizirati. Svaki u nusproduktu vlastite borbe stvara pritisak na poslodavačku stranu i generalnije, diktirajući rast cijene rada na širem tržištu ili pokazujući put kako se može nešto postići (i solidarnost i uspjeh štrajka mogu biti zarazni). Automatski počne visiti u zraku sinergija – u slučaju pridruživanja makar još nekog vitalnog sektora – koja bi vodila ka generalnom štrajku (pa i tamo gdje je HDZ na vlasti). Kad SVE STANE moć prelazi na stranu rada – kod uopće svih koji stoje na toj strani. Tako da je i štrajk samo jednog ovako kapitalnog sektora već pola obrane općih radničkih interesa.

Scenarij po kojem bi HDZ priželjkivao raspirenje i razgoropađenje jednog tako velikog štrajka mnogo je naivan s aspekta volje klase – a to ovdje znači: potencijala lavine. Što ako se ta oluja proširi da napne jedra drugih velikih sindikata koji će sutra doći Plenkoviću pod prozore? Možemo blaćenjem i gušenjem štrajka protiv svog gradonačelnika upravo odrađuje prljavi posao i za HDZ. Samo što je preduvjet pravljenja velike teme od simulacije pluralizma na klatnu parlamentarnog torijevstva i trećeputaštva (prodavano kao desnica vs. ljevica) upravo u sljepoći za optiku volje klase.

Nahuškanost javnosti protiv štrajka ima učinak opomene svih ostalih sindikata koji bi se usudili, odnosno betoniranja atmosfere straha od organiziranja kakva vlada eto npr. u osječkom GPP-u – te posljedično niskih plaća i loših uvjeta rada. Dok se bedem oko Tomaševića pretvara da mu je do svih onih radnika u nezavidnijem položaju od ovih štrajkača, efektivno sabotira i jedne i druge već samom drekom koju diže protiv štrajka. Eventualni neuspjeh demoralizirao bi sve sindikate koji kontempliraju i čekaju priliku, zakračunavajući ih još čvršće i neprobojnije u njihove kasarne, a gradonačelnicima i upravama posvuda dao uporište za stroži model pregovaranja.

ZADNJA ISTINA GROTESKE

Za kraj sam ostavio nešto najsuštinskije naopako. Teorija zavjere o HDZ-ovoj režiji uključuje i tezu o ciljanom odvraćanju pozornosti od afere s opasnim otpadom. Stanite, ljudi, to je zamka! Valjda znamo s kim imamo posla! Napada se Možemo, a ne brine nas puno veći problem zagađenja zemlje! Potrovat će nas k'o miševe, dok se mi budale prepucavamo oko 4% povećanja plaće ZET-ovcima!

Budući da je bedemu ljubavi apsolutni prioritet polarizacija na razini HDZ/oporba, lički slučaj postaje ne samo najveća i najgora afera otkad je zemlje (što on zaista i jest), nego k tome i alibi čep za utaknuti u svaku bocu koju se ne želi imati otvorenom. Lako što se kod ove linije poziva na jedinstvo u pristupu radi o banalnoj logičkoj greški (priziv na veće probleme). Stavimo uho na implikaciju: radničke sudbine nisu same po sebi bitna tema nego tek u ovisnosti o tome u kojoj mjeri konveniraju Jedinoj Pravoj Temi: da slabi HDZ, a jača "lijeva" alijansa (Možemo-SDP). 

Radnici imaju čast da postoje ovisno o tome koliko odvlače pažnju od opasnog otpada; da budu funkcija samovažnosti rivalskih političkih elita; da im egzistencije budu relevantne onoliko koliko se uklapaju u stranačku ambiciju koju nam se nameće kao glavnu nacionalnu dramu. Kad se zbroji dva i dva da iza štrajka stoji HDZ, to se uzme kao odmah kraj priče, argument po sebi koji zaključuje svaku potrebu za daljnjim razmatranjem, drugim optikama, klasnom perspektivom.

I baš to je zadnja, najdublja istina grotesknog odnosa bedema ljubavi prema štrajku. Mjera je svih stvari, koje jesu da jesu i koje nisu da nisu, mjera u kojoj idu ili ne idu u prilog umišljenoj velevažnosti borbe "lijeve" oporbe protiv HDZ-a.