Podatak da su plaće 2023., pri današnjoj stopi inflacije, na ovoj skupoći, na razini na kojoj su bile i 2007., svjedoči o stupnju sistematskog zakidanja radnika Foto: GPP
"Otpilili su grane na kojima su sjedili
Iznemogli od vike
Kako se moglo piliti brže, i padali
S treskom u dubinu, a oni koji ih gledahu
Tresli su glavama pileći i pilili dalje."
(Bertold Brecht)
Tko želi biti švabo u partizanskom filmu? Ovisi kakav švabo. Čuvena fotografija iz 1941. prikazuje događaj kada je jedan od vojnika iz streljačkog stroja Wehrmachta odložio oružje – pa bio pogubljen s partizanima uz koje je stao, radije nego da u njih puca. Ime njemačkog vojnika najvjerojatnije je bilo Josef Schulz.
U svojim Historijama, Tacit opisuje događaj iz nekog antičkog građanskog rata, gdje jedan vojnik ranjava protivničkog i potom u umirućem prepoznaje vlastitog oca. Užas, konsternacija, šok. Kako se širi glas o događaju, borba na trenutak zamre i obje strane spoznaju apsurd i užas onoga što čine. Ali – i tu dolazi sljedeći obrat – priča ne završava polaganjem oružja. "Opaziše ovo najbliži, potom i mnogi drugi. Odavde se po cijeloj vojsci proširi radoznalost i jauk i proklinjanje preokrutnog rata. No ne manje revno ubijaju i plijene bližnje, rođake, braću. Dogodio se zločin, govore, i dalje ga čine."
"Božićno primirje" neobičan je događaj iz 1. svj. rata: na Božić 1914. engleski i njemački vojnici, nakon pet mjeseci pucanja jedni po drugima, izašli su iz rovova i na ničijoj zemlji se srdačno družili, pričali, častili hranom i duhanom, pjevali božićne pjesme, igrali nogomet, razmijenili suvenire i zarobljenike, zajednički pokopali mrtve. Nije se zapravo radilo o izoliranom događaju, nego o seriji neformalnih primirja diljem Zapadnog fronta, uspostavljenih odozdo, među samim suparničkim vojnicima. Ali, kao što znamo, nije se ni pretvorilo u pravilo: uslijedilo je odozgo gušenje medijskog izvještavanja o primirjima, jer iz temelja subverzivnima u odnosu na ratnu propagandu. Kooperacija s nesretnicima iz protivničkog rova predstavljala je nekooperativnost s proglasima generala i političara. Bratimljenje s neprijateljem označeno je kao izdaja; izdane su zapovijedi, pod prijetnjom pucanjem po svima zbratimljenima, o povlačenju nazad u rovove, da opet pucaju jedni po drugima.
Znamenit je snimak s početka ratova 90-ih, u kojem golobradi Bahrudin, u uniformi JNA, ležeći u šumi s mitraljezom stavljenim mu u ruke, dok se u pozadini čuje pucnjava, pred kamerom ratnog reportera ispovijeda nemanje pojma ni koji je dan, ni koliko mu je godina, ni zašto se nalazi negdje u Sloveniji: "mi im kao ne damo; ustvari, mi samo 'oćemo da se vratimo u kasarnu, ništa više". Jedino što im je na duši je, kaže, živi da ostanu. "Gdje da pucam ja u nekog ili ne'ko u mene da puca – gdje to može biti? To ne može nikako." Ali tko ga pita želi li, ni kriv ni dužan ni zainteresiran, pucati dalje na eto Slovence, jer su Slovenci označeni kao meta? "A nijedan oficir nije poginuo, sve moji jarani poginuli; jebem im mater, tim oficirima." Sukob je i u rasnom ratu zapravo klasni: narod gine za probitke generala i političara. U Bahrudinovom slučaju pljunuto kao u onom iz 1. svj. rata: "Napravite preko svih medija, televizije, novina, radija, sve, da se ovo smiri, da nas povuku. Oni kažu da mi nećemo da se povučemo. Evo mi ginemo da se povučemo nazad, u kasarnu, da se vratimo, da nas puste."
Uvijek ista priča: nitko ne želi proći kao Josef Schulz. "Ja ubijam pošto ti ubijaš" – konstatirao je tu psihologiju poljski pisac Witold Gombrowicz. "Ti i on i vi svi mučite, pa i ja mučim. Ubio sam ga jer biste vi mene ubili da ga nisam ubio. Takva je konjugacija i deklinacija našeg doba."
VODA JE DOŠLA DO GRLA
Nikola Knežević vozač je autobusa u osječkom gradskom prometnom poduzeću GPP (Gradski prijevoz putnika d.o.o.) i predsjednik Sindikata vozača i prometnih radnika GPP Osijek, koji je u posljednja dva tjedna unutar poduzeća proveo anketu o nezadovoljstvu na radnom mjestu. Anketa adresira tri točke: 1. visina plaće; 2. uvjeti rada; 3. točenje goriva.
Sindikalna anketa provedena među vozačima
SVPR GPP, sindikat koji vodi Knežević, osječka je podružnica USVPRH, Udruge sindikata vozača i prometnih radnika Hrvatske. Predsjednik USVPRH, Anto Jelić, vodi i SVPR ZET, zagrebačku podružnicu. GPP i ZET su, inače, jedina gradska poduzeća u Hrvatskoj čiji se promet odnosi isključivo na gradski. Usporedba je primjerena i zato što jedino GPP i ZET uključuju tramvajski promet. Uvjeti rada, međutim, nisu ni približno usporedivi.
Prema Jelićevim riječima, minimalna plaća vozača u ZET-u ne ide ispod 1.200 eura. U travnju je SVPR ZET, povodom završene sistematizacije radnih mjesta, javno iznio podatke po kojima je prosječna neto plaća vozača ZET-a 1.419 eura. Izneseno je to pritom u formi priznavanja da se radi o nezadovoljavajućim plaćama, ali da su se kao sindikat barem uspjeli izboriti za nesmanjenost nijednog koeficijenta za radnička zanimanja te da navedena brojka predstavlja 13% više od prosječne isplaćene plaće u Gradu Zagrebu.
Napomenimo nešto: među radnim mjestima definiranima kao "osobito teška i za zdravlje i radnu sposobnost štetna", s pripadajućim beneficiranim radnim stažom, Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem ubraja i ona vozača tramvaja i autobusa u gradskom prometu. Zakon samo eksplicira očiglednu stvar: radi se o odgovornom i neposredno stresnom zanimanju.
Znate li koliko pak iznose plaće vozača u osječkom GPP-u? Ima početnika na 670 eura neto. Odgovoran posao, a skoro na minimalcu. Prosječna plaća vozača kreće se od 700 do 900 eura neto. Knežević mi pokazuje vlastitu obračunsku listu: 888 eura, s odbicima za članstva 872 za neto isplatu. Danas, s troje djece na poreznoj kartici, isto kao prije 15 godina, kada je tek počinjao.
Isplatna lista vozača
S osipanjem radničkih prava u GPP-u taman je i krenulo 2008., za tadašnjeg direktora Igora Medića, koji je definiranost plaće izbacio iz kolektivnog ugovora, ukinuo naknadu za prijevoz, topli obrok i besplatan prijevoz za djecu radnika. Novo unazađenje naročito je uslijedilo nakon lokalnih izbora 2021., za direktora Dejana Rusmirovića, koji je na čelu GPP-a bio do travnja ove godine. Aktualni direktor, Goran Pajnić, zadržao je zadani kurs.
Podatak da su plaće 2023., pri današnjoj stopi inflacije, na ovoj skupoći, na razini na kojoj su bile i 2007., svjedoči o stupnju sistematskog zakidanja radnika. Ironično, Rusmirović je opravdavao to, prema Kneževićevom svjedočenju, upravo inflacijom: "Znaš li ti kolike su GPP-u režije?" A radnici ne trebaju imati čime platiti svoje režije dok im stagnirajuće plaće pojede galopirajuća inflacija?
U redu, Zagreb je nešto skuplji za život. Ali razlika plaća vozača GPP-a u odnosu na one ZET-a danas nije 5 ili 10 %, nego veći dio plaće (uzmemo li da je okvirna razlika u prosječnim plaćama 600 eura, to je tri četvrtine plaće od 800 eura). Istovremeno, pružni radnici, zaposleni na prodaji karata, čistačice, mehaničari ili serviseri u GPP-u su redom na minimalcu. Treba li i reći da u ZET-u imaju viša primanja nego vozači u GPP-u?
Daljnji udar na prava radnika – počevši od sistematizacije za Rusmirevićevog mandata – predstavlja degradacija zaposlenih na tenkiranju autobusa. Obučenih za to i obučenih za to. Radi se o zasebnom radnom mjestu – zaposleni, štoviše, moraju imati ADR potvrde o osposobljenosti za poslove u procesu prometa opasnim tvarima. Uprava im je prvo htjela dati otkaze, pa kad to nije prošlo, bačeni su na poslove pranja vozila. Što za posljedicu vuče i dodatno opterećenje vozača, koji su sada prinuđeni, o istom trošku svoje degradirane plaće, obavljati i poslove tenkiranja. S onim velikim crijevom (nije to kao auto tenkirati) nisu vični baratati svi vozači ili sve vozačice, niti bi trebale i trebali biti, jer nije u opisu radnog mjesta. Osim toga, nisu obučeni za to, ne zadužuju kombinezone: pri tenkiranju se mogu zaprljati; dok voze vonjaju po benzinskoj.
Jesmo zbrojili i oduzeli? Znači, one obučene da voze se ponižava prisiljavanjem na tenkiranje zato da bi se one obučene da tenkiraju ponižavalo prisiljavanjem da nose kante i peru. Čitav manevar, budući da nije urodio otkazima, čak nema neku posebnu matematiku u uštedama za poduzeće. Što onda misliti – da se neki bijeli ovratnici prosto vole iživljavati nad podčinjenim plavima, kao oficiri nad pješadijom? Isti onaj Gombrowicz govorio je o kasarni i obaveznom vojnom roku kao samo najčišćem primjeru principa subordinacijskog nasilja u temeljima društva: sadističkog užitka koji će mnogi nadređeni pronaći u dozvoli da se iživljavaju nad podređenima ("negdje se mora naći mjestašce da bi se viši i niži, stariji i mlađi, sreli sasvim onako... bez ustručavanja").
O takvom stanju u GPP-u tijekom zadnjih par godina, kao da je o kasarni riječ, šuškalo se, uostalom, i na vox populi internetu, prije ovog mog prenošenja što mi govore vozači.
GPP-ovi vozači tramvaja su, dodajmo, bili voljni – slijedom dugotrajne obnove pruga i obustave tramvajskog prometa u Osijeku – položiti za vozače autobusa. Samo da bi onda bili šikanirani za nagradu.
Ima toga još u crvenom. Za dva dana prekovremenog rada, umjesto propisana tri (150%), u GPP-u je praksa da se vraća samo dva, tj. dan za dan. Promjenu rasporeda ne javlja se propisanih 8 dana prije, nego se nikad ne možeš opustiti jer nikad ne znaš kad će ti biti zapovijeđena iznenadna tura.
Pedesetak ljudi je u zadnjih pet godina dalo otkaz – rezimira Knežević. Što puno govori o tome kako je raditi u GPP-u.
"Ukoliko se poslodavac ogluši na rezultat ove ankete, potpisani radnici spremni su na prosvjed i u konačnici štrajk" – stoji decidirano na anketnom listu SVPR GPP. Voda je došla do grla.
ZVUK DIRIGIRANE TIŠINE
Knežević odaje i kako ga u firmi, otkako je izašla anketa, mnogi ne pozdravljaju. Ne što zamjeraju, ne što bi sami imali nešto protiv ankete, nego – boje se ljudi. Ne žele biti eventualno viđeni u pozdravljanju ga. U firmama s nezdravim međuljudskim odnosima zidovi imaju i uši i oči.
"Potpisat ću to kad vidim 100 imena" ili "nemoj da ja budem među prvih 10 ili 20" – neki su od tipičnih komentara onih koji se kolebaju.
Nikola Knežević
U kolektivnoj je psihologiji vojne službe, ponovimo, da nitko ne želi proći kao Josef Schulz. Onaj prvi se izlaže vlastitom kožom – i pojedinac neće istupiti po savjesti i uvjerenju ako ima razloga misliti da neće i ostali istupiti poput njega. Ako ostanu stajati u streljačkom stroju, a ti si iskoračio, stradat ćeš upravo od njih. Možda bi i oni željeli odložiti oružje, ali morali bi, nekako... svi odjednom. A to je nemoguće ako svatko ideju vrti sam u svojoj glavi i ne zna što se vrti u okolnim glavama i kako će postupiti drugi iz strojevog koraka koji diktiraju oficiri, pa radije ubija nego da riskira da bude ubijen ukoliko jedini odloži oružje. Jer konzekvence su nadvijene nad svima, prijeteći im. "Znaš, care, bio si u vojsci, znaš kako je" – podsjeća Bahrudin reportera – "šta ti kaže, radiš". To je mehanizam ucijenjenosti po kojem funkcionira vojna stega i po kojem se u ratovima trese glavama nad zločinom i dalje ga se čini, revno plijeni bližnje, rođake, braću, dok se istovremeno unutra u sebi proklinje što se radi.
Zvuk dirigirane tišine znak je društvene začepljenosti. U mirnodopskim uvjetima, preslikava se ta ista socijalna psihologija nemoći činjenja po duši i savjesti kao mehanizam piljenja dalje grane na kojoj se sjedi, sve i pri trešnji glavama uslijed uviđanja upravo toga.
Sindikalna borba jedini je način da radnicima GPP-a grana ne bude prepiljena, no istovremeno je velika napast nastaviti samo šutjeti i piliti dalje.
Problem kolektivne šutnje i paralize, to treba razumjeti, uvjetovan je konzekvencama koje prijete; kao problem stvorene atmosfere straha. Onog straha kao u svim kasarnama: upoznatosti da se neposluh i odmetnuće od linije zapovijedanja kažnjavaju.
Kneževića kao predsjednika jedinoga navodim imenom i prezimenom, ali nije jedini koji mi priča o atmosferi straha u GPP-u – baš kao da je o vojnoj služni riječ, a ne civilnoj. Troje koji su dijelili anketu, fasovali su prijavu za neodgovornost na poslu. Nominalno pravo na sindikalno udruživanje opstruirano je neformalnim polugama, koje su, esencijalno, prijetnja moći nad radničkim sudbinama. Rascjepkavanjem sindikata, za početak, s bujanjem onih poltronskih, lojalnih glavonjama iz uprave, i stoga podobnih za biti u njima, za razliku od Kneževićevog – reprezentativnog, ali u nemilosti. Tko je u SVPR GPP – treba računati na neki udarac odozgo. Već sama činjenica učlanjenosti može se obiti o glavu. Sankcije su neprestano u zraku. Otkaze se u javnom poduzeću ne može samo tako dijeliti, ali zato je uvijek moguće licitiranje tko će dobiti, a tko ne obiteljsku kontrasmjenu, primjerice, koga će dopasti gore, a koga bolje rute, i slično. Tko pak zucne koju kritičku, spiče mu najgoru rutu ili čak opomenu pred otkaz i, kao vozaču, ugovor perača autobusa, sve sa skidanjem koeficijenta. Za osiromašeni radni narod, koji spaja kraj s krajem, takve uskrate i sankcije nisu sitnice. Potplaćivanje i degradiranje radnika svoj smisao za ljigave uprave, čak i onda kada ga ne nosi u samoj eksploataciji, nosi u tome što si radnici tada ne mogu priuštiti luksuz hrabrosti i progovaranja naglas.
Teško je protiv osjećaja da piliš granu na kojoj sjediš upravo dizanjem glave umjesto krotkog piljenja dalje. Činjenica da je, unatoč svim pritiscima, anketu do objave teksta potpisalo preko 50% svih zaposlenih i 90% vozača, svjedoči o razmjerima naraslog nezadovoljstva uvjetima rada. I u kasarnama dođe do pobune.
Do zaključenja teksta iz uprave GPP-a nisu nam odgovorili na upit o njihovom stavu vezanom uz stanje u poduzeću i anketu SVPR GPP.
Radničkih prosvjeda i štrajkova u Hrvatskoj je malo. Mislimo li da je to zato što je malo i ovakvih prilika kao u osječkom GPP? Ili, obratno, zato što previše naših poduzeća, javnih i privatnih, nalikuje na kasarne? Što je ustavno pravo na sindikalno udruživanje previše lako učiniti mrtvim slovom na papiru, a zvuk dirigirane tišine masovan fenomen?
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu