-
Foto: Ilustracija
Kome se obraćao Charlie Kirk?
"Američki izbori su strašna smijurija", reportirala je lani Mima Simić s lica predizbornog mjesta – pri čemu naglasak na strahoti ili smijehu ovisi o položaju na klasnoj ljestvici ili boji kože. Kraj je unaprijed izvjestan: tko god osvojio više glasova, "pobjednik će uvijek biti truli, bešćutni, razorni kapitalizam", s golemom zaduženošću američkih kućanstava, slabom dostupnošću zdravstvene skrbi i beskućništvom posvuda. "Sav užas događa se izvan ekrana, u small printu kapitalizma koji nitko ne čita; sve nasilje, ekonomsko i fizičko, događa se u četiri američka zida o kojima nije pristojno govoriti."
Nije to tajna: za one bez love, SAD su posebno odvratna zemlja. A onih bez love je sve više i više, dok su stanovanje i život kao takav sve nedostupniji. Za Bidenovog je mandata, paralelno s obaranjem svih rekorda burzovnih indeksa i milijarderskih net worths, službeni broj beskućnika skočio za 32% (neslužbeno i više), također probijajući rekorde. Među slikama te klasne podloge užasa ne predstavljaju anomaliju ni drogirani zombiji kojima vrve ulice lošijih četvrti (npr. Kensingtona kao zbiljske distopije).
Devet od deset najvećih hrčaka milijardi na globalnoj real-time listi su pritom Amerikanci. Neumoljivo gazimo prema Elonu Musku kao prvom bilijunašu u povijesti. Wall Street čini tri četvrtine svjetskog tržišta kapitala. Balon simulakrumske tržišne kapitalizacije su FED i ostale centralne banke (do vrha pune američkih državnih obveznica) napumpale do rekordnog razjapljenja klasne nejednakosti. Pod ruku s Wall Streetom, koji danas drma kao asset manager oligopol (zovu ga i "četvrtom granom vlasti" u SAD).
"Hoće li Big Money interesi i dobro plaćeni konzultanti koji kontroliraju Demokratsku stranku naučiti kakve stvarne lekcije iz ove katastrofalne kampanje?" – zapitao se retorički Bernie Sanders s lica postizbornog mjesta Trumpovog uvjerljivog trijumfa jesenas (primijetimo i da, insajderski, ne ostavivši mjesta dvojbama kontrolira li zaista Demokrate Wall Street). "Hoće li razumjeti bol i političku otuđenost koju deseci milijuna Amerikanaca proživljavaju?" Dok vrlo bogati nikad nisu bolje stajali – dodao je – nejednakost nikad nije bila veća i Amerikanci mahom teško žive. Neki dan reiteriravši: naspram Amerike sve bogatijih bogataša, većinska Amerika nema za liječnika, daje više od polovine prihoda na stanarinu ili hipoteku, ne može platiti djeci školovanje, šanse za dostojanstvenu starost su joj mizerne, često joj i povrće van cjenovnog dosega.
Nema se, jebiga, za ljude. Mora sve otići na porezne olakšice za bogate, saftanje pasivne imovine, vojnu industriju i Izrael.
STRANKA WALL STREETA
Kao osovinsko političko raslojavanje uvriježeno je u SAD ono na Republikance i Demokrate. Takvo podrazumijevanje formalizirano je kroz efektivnu reduciranost političkog izbora na duopol. Princip se – premda u Europi u nešto manje strogoj varijanti – preslikava kao torijevci vs. laburisti, CDU vs SPD, HDZ vs. SDP, itd. Poopćeno: konzervativci vs. liberali. Tobože je to taj spektar mogućeg demokratskog izbora na koji nam se rascijepiti u ovisnosti o tome gledamo li na svijet više ili manje zdesna.
Po parlamentarnim postavkama aktualne (post)historijske epohe, od 1989. naovamo, esencijalni duopol predstavlja ujedinjenost u neoliberalnom konsenzusu. Efektivno funkcionirajući kao velika koalicija, ujedinjena narativom o "kraju povijesti", tj. neoliberalizmom kao jedinome što ostaje moguće (Thatcher: "there is no alternative"). Takozvana ljevica dozvoljena je isključivo u bastardnom obliku lijevog krila neoliberalizma, socijaldemokracije prešaltane na "treći put". Razlika između desne i trećeputaške politike, iz obrasca izborne ponude, sve je osim supstancijalne – obje rade za krupni kapital, za oligarhijsko-rentijersku kastu. Distanca od pučki plave do lažno crvene svodi se na puka kulturološka migoljenja unutar zadanog spektra tačerijanski crne.
Aktualnu njemačku Große Koalition – u njenoj formaliziranosti takve velike koalicije – za pozdraviti je kao činjenje političke izopačenosti (neo)liberalne demokracije transparentnom. Ono neizrečeno o vječitoj izbornoj šaradi Große Koalition izvlači na površinu i baca nam u oči kao ogoljenost simuliranosti pluralizma.
Ideološka osovina na kojoj se ritualno vrti sva šarada američkih izbora formaliziranost velike koalicije čini nezamislivom. David Harvey ju je ipak imenovao: The Party of Wall Street. Političari s bilo kakvom ambicijom su, povlači, u biti osuđeni na nju, jer ne mogu nikamo stići mimo njene financijske moći, kontrole državnog aparata i pristupa mejnstrim medijima (a naposljetku i državnog monopola na nasilje). Stranka – da, jedna jedina – ima jednu jedinu misiju: osigurati održanje statusa quo plutokratske moći; konzervirati strukture privilegija koje omogućuju akumulaciju bogatstva preko korištenja državnog aparata za privatizaciju javnih resursa. Nije pritom do individualne pohlepe – naglašava Harvey – već do kolektivne volje klase, pokretane prinudom zakona konkurencije.
Stranka Wall Streeta (u kakve ću tipski ubrojiti i Tory/Labour, CDU/SPD, HDZ/SDP duopole) "neprestano vodi klasni rat". Harvey tu evocira poznatu izjavu Warrena Buffetta kojom potvrđuje da naravno da je na djelu klasni rat koji njegova klasa vodi odozgo (i pobjeđuje); naglas izgovorivši inače zatajenu istinu. Sigurno da ni Demokrati ni Republikanci neće to tako reći. PR agenda im je upravo tu istinu kamuflirati, pa će kroz simulaciju svoje međusobne opreke osiguravati da politika bude svedena na lažnu dilemu i da Wall Street nikad ne može izgubiti izbore; šaradu zakrivajući krinkom demokratske legitimacije.
KANALIZACIJA KLASNOG GNJEVA UDESNO
Rich Men North of Richmond, viralni hit Olivera Anthonyja, grunuo je preklani svojim napipavanjem točne frekvencije klasne boli i političke alijenacije, kao lament ubogih, potlačenih i besperspektivnih, kakve neoliberalna politička ekonomija stvara na kamare.
Za Anthonyja (kao glas tipičnog trumpenproletera), uzrok njegove bijede jest ispravno lociran u elitama, samo elite nisu ispravno definirane. Krivca nalazi ne prosto u tome što svijetom drmaju Rich Men, pa da stane s definicijom na tom mjestu, već što drmaju Rich Men koji imaju nešto protiv Richmonda (kao prijestolnice Konfederacije za Građanskog Rata) i koji im zabranjuju njihov tradicionalni Bible Belt šovinizam, nameću im "cancel culture". Ekonomsku osnovu bluza šljakera koji povazdan šljaka za nikakvu nadnicu (jezgra ostaje u klasnoj tlaci!) konflatira se s "woke ludilom" ili "rodnom ideologijom" – kroz optiku identitetske reakcionarnosti – i kroz to otupljuje lociranje uzroka jada u klasnom ratu, u neoliberalnoj prekarnosti ili eksploataciji (što primarnoj, kroz niska primanja, što sekundarnoj, kroz visoke kirije).
Pjesma kanalizira viralnost biračke cipele neoliberalnom duopolu – tako što biva apoteoza MAGA odvjetka. Dabome da se Trump politički ubacuje upravo u taj golemi prostor nezadovoljstva i jada, postižući veliku popularnost među gubitnicima i sužnjima današnjice: radničkom klasom i ruralnim stanovništvom. Tajna uspjeha trampizma općenito u dobroj je definiciji temeljnog političkog razdora: gore-dolje umjesto liberalno-konzervativno. Govori ugnjetavanima ono što žele čuti, retorički potencirajući upravo taj klasni jaz kao relevantnu barikadu – njih naspram elita – i očito mu je dovoljno njih povjerovalo. Reklo bi se da im dostaje gola činjenica da je na riječi ispravno postavio os političkog sukoba: ne neoliberalna "ljevica" vs. neoliberalna desnica, već oligarhija vs puk.
Trampizam to, međutim, čini – kao što se kristalno čita iz Anthonyjeve pjesme – klasni sukob prekucavajući u rasni, odnosno kulturalizacijsku i identitetsku moralnu paniku. Umjesto identifikacije neprijatelja i krivca za deklasiranost u kapitalističkoj oligarhiji, pronalazi ga se u "woke ludilu", lijenčinama na socijali ili obojenim imigrantima kao novim Židovima.
Kako zovemo takav postupak preveslavanja žedne sirotinje preko vode? Zovemo ga: fašizam. Ili, dobro, postfašizam.
Billy Bragg je Anthonyju posvetio kontra-pjesmu (Rich Men Earning North of a Million), kojom mu skreće pažnju da bi svoj klasni gnjev trebao kanalizirati ulijevo (sindikat, solidarnost, organiziranje, itd.), ali nije se to jednakom viralnošću primilo zasad.
MANEVRI PRISTOJNOKRACIJE
U svom sam prethodnom tekstu govorio o genezi historijskog fašizma iz duha biznisa. Pra-neoliberal Ludwig von Mises pozdravljao je 1920-ih aktiviranje fašističkog čudovišta kao spas civilizacije (koju je pojmovno izjednačavao s poretkom privatnog vlasništva i biznisa) pred prijetnjom socijalističkih revolucija i "opasnih sila demokracije". Jeste za slatku malu paralelu s dvadesetima ovog stoljeća, kao današnjicom koja nije ništa naučila?
Američki Demokrati uporno odbijaju krenuti putem više osluškivanja deklasiranih, na što ih ekvivalentnom upornošću nuka Sanders. Tako je i taktika lanjske kampanje za Kamalu Harris bila fiksirati se na MAGA vulgarnost, potencirati Trumpovu grezost, sirovost, osobnu degutantnost na svakom nivou, i kroz to sukob između tradicionalnih republikanskih birača i MAGA šljama (reduktivno shvaćeno, white trasha u tamošnjoj nomenklaturi).
Taktika karakteristično trećeputaška (kod nas se ofucala kao esdepeovska): pucala je neprincipijelnim i nemuštim centrizmom i na desne i na lijeve glasove – sve samo da potonji ne budu zapravo lijevi.
Logika je išla (kako je izlagao Chuck Schumer, vođa Demokrata u Senatu): za svaki će izgubljeni glas plavih ovratnika diljem "swing" Pennsylvanije preoteti dva glasa umjerenih republikanaca iz predgrađa Philadelphije. Zato je retorika Harris i otišla onoliko udesno u kampanji. Odvlačiti klasične republikance, po pretpostavci da im se gadi Trump, znači potencirati i afirmirati sve ono što biva zajednički nazivnik tradicionalnog duopola: tu eto apolonijsku finoću koju ne-MAGA birači Republikanaca dijele s ne-lijevim biračima Demokrata. Zajedničko im je da nisu white trash, ne žive živote fuj-sirotinje i ne mahnitaju ekstremistički. Pristojnokratska opća mjesta.
Ideja se opetovano pokazuje glupom: na izborima 2020. za Demokrate je glasalo samo 6% registriranih republikanskih birača, a na lanjskim izborima još manje, 5%. Njihove birače nisu pridobili, samo su lijep dio svog bazena odbili. Stvar je morala propasti onako kao što je i svaka kampanja SDP-a dizajnirana da propadne. Zapinje na goloj matematici i po temeljnijoj osnovi: ove je fuj-sirotinje naprosto puno više nego pristojnokratskih milih gera, čijoj se lijevocentarsko-desnocentarskoj srednjoklasnoj centriranosti kobajagi idu obraćati.
Rekoh "kobajagi" jer nisam nikada centrističkom establišmentu Demokrata ni povjerovao da stvarno vjeruje u svoju taktiku. Bagra je to premazana svim mastima i nema šanse da toliko loša u prostoj matematici. Što onda – pa zar su išli namjerno izgubiti?
Da, čak je i promašena taktika okupljanja fronte protiv Trumpove odvratnosti bila simulirana kao taktika. Ne radi se o tome da je DNC establišmentu (Democratic National Committee) bilo draže da pobijedi čudovište Trump prije nego Harris, već da je sponzorima naposljetku sporedno tko će od njih dvoje sjediti u Bijeloj kući – jer i čudovište radi za njih na kraju dana. Štoviše, u određenim uvjetima čudovište postaje indiciranije. Neutralizira artikulaciju klasnog gnjeva kroz političke zahtjeve potlačenih, preusmjerujući ih u istupe s nekih drugih pozicija, koje ne ugrožavaju kapital. Fingirani alternativni izazov koji ne izaziva ono bitno. Uspješno je prodao priču da je sa svojim MAGA pokretom nešto supstancijalno različito od republikanskog establišmenta (prikazujući se kao antisistemska, u biti antiduopolska opcija). A kampanja Demokrata – potencirajući šatro nepremostive razlike dok rade za istog gospodara – ovjerila je taj spin.
Primarna i krucijalna DNC-u nije pobjeda vlastitog krila duopola, već eliminacija iz igre ljevice, kao eksterne biznisu, potencijalno "opasne sile" time što neučlanjene u stranku Wall Streeta. Pa ako će cijena pobjede biti strukturna promjena same Demokratske stranke, na način da više ne bi radila za kapital – onda pobjeda za Schumera & Co. postaje kontraproduktivna. Dabome da će centristima biti draže prepustiti vlast postfašistu nego da sami pocrvene. I nisu jednom hvatani u ponašanjima koja serviraju Trumpu pobjedu samo da bi apriori sabotirali mogućnost lijevog skretanja stranke.
PRAVA CRTA POLITIČKE POLARIZACIJE
A zamislimo da je u ovosezonskom megdanu između Zohrana Mamdanija i Andrewa Cuoma (za kandidata Demokrata u New Yorku) pobijedio centristički ljigavac. Scenarij obilježava jedna upadljivost: do koje mjere ne bi činio razliku izbor između Cuoma i republikanskog protukandidata (izvjesnog Sliwe koji uvijek izgubi). Suprotno od lažne dileme biranja između Demokrata i Republikanaca, koju izborne postavke podmeću kao os biračke polarizacije (tako da, što god zaokruživali, u svakom slučaju pobjeđuje Wall Street), pravi ključ političkog razdora je pukotina unutar Demokrata, kao crta iza koje politika postaje klasna: gore-dolje umjesto liberalno-konzervativno; Mamdani naspram kandidatâ oba krila stranke Wall Streeta.
Kako friško izvještava Guardian: opstruiranje demokracije kako bi se spašavalo skupove interesa – hedge milijarderâ i real estate tajkunâ – traje i dalje. Nakon što su komunjaru prvo pokušali zaustaviti istovaranjem donatorskih milijuna Cuomu, u drugom poluvremenu doslovno priznaju komplot, mašući pritom javno sa stotinama milijuna alociranih dolara. Ne pitaju šta košta – samo da se "spasi Demokratsku stranku od nje same", vraćanjem centrizma za njujorški korman.
Okupljaju se opet oko Cuoma (koji će se natjecati kao nezavisni, ne prošavši da bude nominiran ispred Demokrata). Drugi pokušaj da pobijedi – očito da se jednom već iskazanu volju birača ne ferma previše – samo uz najave ozbiljnije kampanje ovaj put. Što podrazumijeva povlačenje iz utrke ostalih kandidata – Sliwe i sadašnjeg gradonačelnika Adamsa – kako ne bi odnosili glasove Cuomu. Ali što je najzabavnije implicirano taktikom? Sliwa bi, dakle, odvlačio glasove dojučerašnjem velikom Demokratu Cuomu. I što je nimalo zabavno u transparentnosti: skupljaju, znači, glave na okup – kako da protiv lijevog đavla najoptimalnijim modelom udruženosti nastupe republikanski kandidat i dva nezavisna ex-demokratska, od kojih je Adams odmah i ex-republikanac. Sva trojica kandidata koji nisu Mamdani se ultimativno nalaze na istom lancu i, kad je stani-pani, nastupaju po zajedničkoj direktivi. 'Nugh said.
Možda još ovo: Trump je u neobaziranju na demokratski protokol došao do točke prijećenja uskratom federalnih sredstava državi New York ukoliko izabere komunjaru Mamdanija – što i pravda golim time da se ovaj deklarira kao ljevičar, dočim je komunizam "propala ideologija", koja će "propasti opet", ne zvao se on "President DJT"! Izjava za automatski impeachment – ali što to briga ikoga iz stranke Wall Streeta?
Koliko jučer će oba stranačka establišmenta biti bilježena u eksplicitnom davanju prednosti – izrazi su fenomenalno pogođeni! – "Trumpovom ugrožavanju demokracije" (postfašističkom) pred "ugrozom kapitalizma". U slučaju kad bi se Demokrati zaista pretvorili u taj bauk "radikalne ljevice", smjerom Sandersa i Ocasio-Cortez, ili nedajbože čega okomitije crvenog od njih. Wall Street Party, to je miroljubiva koegzistencija demokratskog i republikanskog krila na bazi minimalnog konsenzusa: sabotirati "socijalističku" opciju, koja jedina dovodi u pitanje ono materijalno u podlozi – sistem dominacije i privilegija koji zajedničkim nazivnikom uživaju. Naravno da će im spašavanje kapitalizma biti preče od spašavanja demokracije. Štoviše, što smo ono na satu povijesti naučili od von Misesa? Upravo se opstrukcijom demokracije najbolje spašava kapitalizam!
ŽRTVE ŽRTAVA FAŠIZMA
Nedavno je u Zagrebu održan, kako su ga liberalni mediji nazvali, "jedan od najbizarnijih prosvjeda ikad". Organizator je deklarirao da se protestira "protiv uvoza stranih radnika i zamjene stanovništva".
Banalno je reći u čemu je greška s tim šupljoglavcima nabrušenima na radnike izdaleka. Kapitalizam potencira "nejednaki razvoj" između ostaloga i zato što postojanje "rezervne armije rada" obara ruku radu u sukobu s kapitalom. Nećete raditi za crkavicu? Ima tko će, iz krajeva s većim gladušima od vas. A vi 'ajte za Irsku, gdje ćete doći kao veći gladuši od irskih radnika, spremniji od njih na poniženja. Neokolonijalni odnosi očituju se kroz koncentrične krugove kapitalističkog centra i periferije.
Lumpenproleteri svaljuju na konkurentski rad krivnju koju bi trebali tražiti u kapitalu. Nije, međutim, tako banalno da bi se svaljivalo i na pojedine predstavnike kapitala. Uvjetovano je sistemski: problemom tendencije kapitalizma ka okrupnjavanju i monopolu/oligopolu: kad nisi konkurentan, ispadaš iz igre; kad si manji, teže si konkurentan; kad si teže konkurentan, nemaš luksuz ne iskorištavati svaku prednost koju možeš ostvariti u odnosu na stranu rada. Što je i mjesto na kojem se rađa osjećaj kivnosti iz samopravedništva pripadnosti privatnom sektoru, sistemski kinjenom u sitnoj samozaposlenosti, dakle sav sitnoburžoaski mentalitet publike Vojkovića, Cvetojevića i ostatka libertarijanske medijske kloake – koja im prodaje spin iskrivljavajućeg, huškačkog lociranja krivca za njihovu muku.
Nimalo banalna stvar: ni ovi šupljoglavci sa strane rada ne postoje u prirodi takvi, nego su produkt sistematske proizvodnje pušioničara desnog populizma, koji prodaje iskrivljavajuće, huškačko lociranje krivca za njihovu muku. A s tim smo spinom već na terenu fašizma.
Na terenu Charlieja Kirka (sa strane spin-doktora, lišenih skrupula), odnosno publike koju je dijelio s Oliverom Anthonyjem (sa strane šupljih glava, lišenih protuotrova).
Kome se, naposljetku, Kirk obraćao? Svojim žrtvama, koje će i same stvarati žrtve fašizma.
BESPLATNA VOJSKA KONTRAREVOLUCIJE
Inzistiram na uvredljivoj oznaci o šupljim glavama zbog toga što je tušta i tma obrane Kirkovog šovinizma – o tobožnjoj izvučenosti mu izjava iz konteksta, zapravo negovorenju ničega krivog dok ga se bezrazložno vrijeđa i sl. – došla u formi pokazivanja dibidus nemoći prepoznavanja zašto je upravo to što je govorio ne samo gnjusno nego i rasističko i baš fašističko. Kad je glava šuplja, nije joj dano da to shvati. Oni brane sebe braneći Kirka, jer u uvredama za njega ne mogu ne raspoznati da se tu ponižava i ono što sami bivaju, dijeleći njegova shvaćanja. Kad ga se identificira kao brabonjak kakav je bio, nema puta naokolo: ta to se i njima poručilo da su istovrsna govanca! Jebiga kad jesu – šta sad. To je to ogledalo koje im se povraćanjem na Kirka prinosi pod nos – bljuvotina im svima skupa pada na face – i otuda žestina bijesa.
Već je godinama u optjecaju karikatura naslovljena "Be Mean to Racists": sjede dva čovca; jedan kaže kako ne bi želio zvučati rasistički, pa u stopu izvali nešto "super fakin rasističko"; drugi mu nazove to pravim imenom, da je rasističko govno; ovaj se pobuni kako je to bilo jako ružno za reći i ne misli li da ga takvo vrijeđanje čini jednako lošim, ali drugi odgovori kratkim "ne" i samo ponovi ovome da je rasističko govno. U potpisu: "ne tolerirajte netoleranciju".
Kirk je strojno zasipao šovinističkim govorom kakav po definiciji predstavlja političko nasilje, a nasilje nije tek "drugačije mišljenje" – štoviše, krivično je kažnjivo na razini govora samog. Stvaranje obrambenog zida oko Kirkovog govora mržnje, pod firmom imperativnosti "drugačijeg mišljenja", magnificira nasilje. I ta reprodukcija šovinističke agresije je ono prema čemu biva nužno postaviti se s gnušanjem i inzistirati na uvredljivom govoru. Pa i da bi se podcrtavalo upravo tu poantu: radi se o nečemu čemu se mora odreći ne samo svako poštovanje nego i pravo građanstva. Ponižavati im taj šovinizam, pljuvati njihovom "drugačijem mišljenju" u facu, being mean to it.
Sigurno da bi i to tražilo klasno produbljeniji pristup za biti sasvim poštenim. Može li se nekoga kriviti zbog toga što mu nije dano da se točkići vrte? A i o kakvoj je gluposti uopće riječ? Spin cilja da izmanipulira relativno manje prosvijetljene, pogodne za pretvorbu u lumpenproletarijat – a znamo da je stupanj obrazovanja klasno koreliran. Sirotinja nije u prilici dati prioritet višem školovanju. Ne samo što bi svaljivanje odgovornosti za manjkavu školovanost na one koji manjkavo žive predstavljalo ružnu gestu klasnog prezira, nego bi i promašivalo adresat. Pravi krivac nisu oni izmanipulirani, već manipulator. Kirk, ne žrtve koje potpadaju pod Kirkovu agitaciju.
Ili recimo Musk, koji im podjaruje upravo povredu prozvanosti za primitivizam, osuđivanosti zbog šovinizma, bivanja mean prema njima (pa da, zbog nasilnih shvaćanja kakva gaje). "Ili ćemo uzvratiti ili će nas oni ubiti" – huška ih Musk na "woke mentalitet" i ljevicu kao "stranku ubojstva", projekcijski izvrćući stranu nasilnosti. Tobožnju krvožednost ljevice plasira rajcanjem im senzacije ugroženosti na bazi "dehumanizacije", slijedom "etiketiranja" ih kao rasista i fašista – da će ih se taman i upucati jer "drugačije misle".
Šupljoglavost se pokazuje i u samoj nemoći da si postave temeljno pitanje: ej, čekajte malo, tko vam to govori? Nisu u stanju prozreti grotesknost prizora u kojem se budžovan težak pola trilijuna gradi njihovim zaštitnikom i tribunom, populističkim glasom malog čovjeka. And just like that: svaki je tračak klasnog osviještenja izbrisan u ujedinjenosti i bogatih i siromašnih "normalnih ljudi" protiv ljevice, trans žena, imigranata... Isparila svaka nada u osvješćivanje činjenice da su ubogi, potlačeni i besperspektivni baš zato što Musk teži pola trilijuna; da je on taj koji im pije krv dok im huškanjem preusmjeruje gnjev ispijenih.
Suosjećati bismo mogli tek kad se ne bi radilo o siledžijama u trumpenproleterskom robovanju, o organiziranim armijama šupljoglavosti – poput Muskove londonske. Freikorps 21. stoljeća; stupaju u vrsti s nogometnim huliganima kao paramilicije kontrarevolucije, zveckajući nasiljem u krelačkom formiranju živog bedema oko svojih zlostavljača i gospodara.
KAD SE LIBERALIZAM ZGADI SAM SEBI
Svu krvoločnost povampirene šupljoglavosti najdirektnije smo upoznali u Hrvatskoj prije par godina, kada nas je skandalizirao "slučaj Zambija". Došlo mi tada napisati tekst koji sam ironično nazvao "Oblačno nebo nad nama i poremećena mržnja u njima" – zato što sam primijetio da urbana javnost, zgađena krkanskom anti-woke pošandrcalošću, tretira fenomen postfašizma kao da se radi o neobjašnjivoj mržnji koja pada s neba, poput tuče iz oblaka, poput najezde skakavaca (govorilo se o humanoidnim glavama kojima "vitlaju samo zlo i nemotivirana mržnja", i sl.). Kao što na svijetu postoje nevremena ili bakterije, tako postoji i Ivan Pernar. Nije ta analitička naivnost slučajna, već mehanizam obrane ili izlazna strategija: za ne morati govoriti o kapitalizmu kad im dođe da govore o postfašizmu.
Pisao sam stoga o pacijentima desnog populizma, ali sa simultanom metom u javnosti koja se zgraža bez poimanja klasnog gnjeva poput onog koncentriranog u Anthonyjevoj pjesmi. Treba podsjećati na taj kauzalitet: uprti prstom u Pernara, Miletića ili Grmoju ne znači savršeno ništa ako pritom ne upiremo prstom u samu urbanu javnost koja se čudi otkud takvi pacijenti.
Domet, recimo, pop-znanstvenih modnih mačaka poput Cecija ili Dauenhauera bit će fiksacija na Trumpove birače, sa svaljivanjem krivnje na njih, garnirana neumornim agitpropom Demokrata i primjenom klasičnog ucjenjivačkog diskursa prema apstinentima koji nisu htjeli zaokružiti finu centristicu Harris da ne pobijedi odvratni Trump. Zato što im je obzor karakteristično srednjoklasan i zato što su politički analfabeti s Dunning-Krugerom: blaženo nesvjesni svoje funkcionalne nepismenosti. Ne znaju razmišljati kroz klasnu optiku, pa onda ni raspoznati problematiku kanaliziranja, amortiziranja, pacificiranja energije klasnog revolta. Nisu u stanju locirati strukturnost mehanizma nasjedanja na Trumpa ili Muska ili Kirka te formacije postfašističkih odreda orki bez mozga. Analitika im se zadovoljava pozitivističkim očitanjem da eto neki ljudi odrastu zatucani, primitivni, antivakseri – s white trash krkanlukom kao kakvim sui generis primarnim, autogenim zlom – pa 'aj da do sutra buljimo u banalni uvid da su im glave šuplje ili se naslađujemo, kroz pristojnokratsko zgražanje, koliko samo ne znaju "kritički misliti".
Samo da trampističke pošasti nije i sve bi bilo u redu s našim "liberalnim demokracijama" – jer očito je sve u redu s njihovim tehnokratskim status quoom, odnosno globalnim financijaliziranim kapitalizmom.
Kao, ono, kakvi god Demokrati bili, barem poštuju demokratske procedure. Točnije bi bilo reći da "barem poštuju demokratski paravan" (još jednom: u sklopu kapitalizma kao diktature biznisa moguća je isključivo simulacija demokracije). U redu, dalo bi se navoditi više tih "barem" točaka, po kojima su centristi svejedno manje zlo – ako ćemo samo komparativnim pozitivizmom i nećemo stavljati dijalektiku u pogon. Ne stižemo tada do zapitanosti zašto korporativnoj Americi, Wall Street duopolu, u krajnjoj liniji samim Demokratima, upravo treba Trump na vlasti u danom historijskom kontekstu – onako kao što su biznisu trebali fašisti na vlasti i prije sto godina, po von Misesovom poučku.
Nastavljajući se na austrijskog proroka neoliberalizma, Wall Street je 1933. – iz iste pobude gušenja radničkog bunta i socijalističke ugroze iz kakve su europske liberalne elite vlast predale Mussoliniju i Hitleru – skovao puč s ciljem instaliranja marionetskog fašističkog predsjednika. Da ne živimo možda i 2025. u vremenu eksplozije nejednakosti, u kakvom Wall Streetu, po neumoljivom prirodnom zakonu, postaju nasušne sile fašistoidnosti za upijati gnjev deklasiranih i razbijati latenciju pobune, revolucije?
Van je svake suvislosti praviti buku oko toga da je neko zlo manje od većeg ako je veće pritom instrument manjeg. To je ta dijalektika koju naši urbani liberali i scijentisti preskaču u svom pozitivizmu.
Problem koji imaju s Trumpom sastoji se tek u tome što se radi o kriminalcu i vulgarnom krkanu, svjetonazorskom desničaru, pače fašistu (najniža sorta opservacija spuštat će se i do trivijalne psihologije: narcis, sebičnjak, psihopat, itd.), a ne već u tome i samom tome što se radi o biznismenu, milijarderu, serijskom nekretninskom investitoru, kripto-spekulantu. Onda pak ne znaju i u drugim biznismenima (dakle, i u uglađenom centrizmu Demokrata kao političkom zastupništvu Wall Streeta) prepoznati zlo istog porijekla. Gluhi na zločin biznisa: samo nezakoniti oblici poslovanja će za nih biti zločin, ne i krupni kapital po sebi.
A ponajmanje su u stanju povezati međusobnu uvjetovanost: zašto je baš biznis majka fašizma. Ili da Trump postoji samo zahvaljujući tome što Wall Street pustoši golje. Ili da ne dolazi kao neprijatelj i razarač "liberalne demokracije", već njen proizvod, moment samoobrane drastičnim sredstvima oligarhije koja se skriva iza. Kad se Trump gadi liberalima (a jasno da im se s pravom gadi) – tu se oni sami sebi gade.
CENTAR DODAJE, DESNO KRILO ZABIJA
Centristički modus operandi obožava nadraživati strah ljudi od crnila, od desničarskih bolida i dijabolika, zato da bi potencirao samog sebe, neku "umjerenu" sistemsku opciju, kao branu pomahnitalom crnilu. Ove je sezone posebno popularna po biznis biltenima panika pred brutalnom tehno-monarhističkom aždajom – kao elitističkim tehno-utopizmom pelcanim s evolijanskim antimodernizmom, mračnjačkom utopijom bolje srednjovjekovne prošlosti istovremeno oboružanom najmodernijom silikonskom tehnologijom moći i beskonačnim priljevom milijardi – da se useremo njenog saveza s Trumpom i istog trena pohrlimo nazad "liberalnoj demokraciji" u zagrljaj.
Plašenje pristojnokratske javnosti primjerice AfD-om – koji, kako već idu ti refreni, "svojim nacionalističkim i rasističkim desničarskim idejama želi uništiti liberalni konsenzus na kojem počiva demokratska Njemačka" – služit će kao pretekst legitimizacije Große Koalition, krajnjeg ostvarenja i posljednjeg utočišta "liberalne demokracije", postpolitičke, postpovijesne. Nakon pobjede tzv. "Zapada" u Hladnom ratu, "kraj povijesti" je proglašen, s upostavljanjem hegemonskog statusa (neo)liberalizma, kroz isključenje "lijevog i desnog ekstrema" iz političkog života. Pri čemu desni ne biva stvarno isključen, budući da je fašizam esencijalan za diktaturu kapitala. Uvijek su tu neki "iliberalni" Berlusconi i Meloni koji se penju na vlast, neki Orbán, Haider, Janša, braća Kaczyński, Karamarko itd., što predstavnička demokracija uredno prihvaća u sebe. Uloga strašila "iliberalnih" sastoji se u simulaciji opreke s "liberalnima" kao prvog i jedinog političkog sukoba naših života. U rezultatu bivaju konsolidirane tvorničke postavke sistema. Nominalno će se to odnositi samo na isključenje ekstrema, ali etiketa "ekstremne ljevice" predstavljat će metodu diskvalifikacije antikapitalističke politike kao takve iz sfere legitimiteta – što je i zadnji smisao čitave šarade.
Budući da u današnjem svijetu narativ polako gubi na svojoj hegemonskoj snazi, postaje sve razdražljiviji i defanzivniji, što znači da mu je potrebnije potvrđivati se kroz simulacijsku opreku. Zato će mu trebati i sve čudovišnija čudovišta za predstavljati se branikom demokracije u odnosu na njih. Zamah desnog populizma nije anomalija tačerističkog parlamenta, već sredstvo održavanja njegove hegemonije u fazi kriziranja. Tu je da bi se klasni požar puštalo da gori postrance kako se ne bi rasplamsao kapitalu pod prozorima, zatim da bi kroz to postrojene vojske orki služile zastrašivanju bilo kakvog klasno osviještenog organiziranja – ali i za cementirati ograničenost spektra mogućih politika na tu liberalno-desničarsku opreku, s uvijek iznova konstruiranjem lažnog sukoba i lažnog izbora.
Trik svođenja svekolike političke drame na dilemu liberalnosti "demokracija zapadnog tipa" ili iliberalnosti autokratskih država ("ruskih gubernija", i sl.) – dok su zapravo i jedno i drugo tek modeli plutokracije – omogućava zadriglim liberalčinama da se produciraju kao veliki slobodari, premda su samo besramne sluge kapitala. Tonino Picula ne prestaje, na primjer, vesti o tome kako Srbija treba od Vučićeve autokracije postati liberalna i demokratska, podmećući pro-EU agendu kao put za pokret otpora. Tko ga ne zna, skupo bi ga platio. Niti je slučajno niti je nepovezano da će isti taj Picula mrtav-ladan ostati suzdržan pri izglasavanju vojnog embarga protiv Izraela (što je ekvivalent suzdržanosti '41 o embargu protiv Njemačke). Kao što smo utvrdili: plutokraciji fašizam ne smeta, nego radi za nju. A ni protiv plutokratske (i)liberalčine Vučića Europa neće imati ništa efikasno – kritike su prazna retorika – dok god joj osigurava protok kapitala; jedino što joj je neprihvatljivo i na što bi digla kuku i motiku su stvarno lijeve politike, koje bi kapital ugrozile.
U hrvatskom je kontekstu aktualna fašistička rekonkvista opisivana i kao udar zdesna na Plenkovića, ni manje ni više, te njegovu ministricu kulture. Ne mogu se ovaj čas sjetiti kako se ono sve zove – jer i nebitna je. Štetočina je po politikama dirigiranima s više razine, a u tome onda punokrvna nastavljačica Hasanbegovićeve kulturne politike, samo s namještanjem lažno civilizirane face. Kao ekstremni centar dotična je čak i pogubnija od desnih ekstremista: kad je zagrebeš, krvari Hasanbegović, samo neće to tako i deklarirati. Smiješna je stoga panika naše urbane javnosti, s prosipanjem zabrinutosti da ne prevladaju Anušić i njegovi. Vječiti spin: s jedne strane stoji "umjerena" struja HDZ-a, s druge tvrdo desna sa svojim vanpartijskim satelitima – pa, kao, potonji bi Hrvatsku pretvorili u "iliberalnu" zabraniteljsku džamahiriju, po uzoru na Trumpa ili Orbána, a "umjerenjaci" im kao smetaju u planovima.
Nemoguće je razdvojiti taj centar od tih fašista – u pitanju je fundamentalna simbiotička sraslost, s centrom koji tradicionalno stoji u genezi fašizma. Svako pravljenje drame po liniji imanja na grbači jednih ili drugih, odnosno jednih da ne bismo imali druge, manjeg zla da ne zasjedne veće – po definiciji je lažno pitanje, dimna zavjesa. Dolaze samo i isključivo jedni uz druge.
Dokad ćemo nasjedati na taj dupli pas koji vječito odigravaju? Umjesto pristajanja na podmetnutu lažnu frontu između centrizma i postfašizma (uz komparativni pozitivizam u odvagivanju stupnjeva zla), fronta koju trebamo je ona protiv plutokracije – njihovog zajedničkog žarišta. Orke su derivat "liberalne demokracije" kao plutokratskog paravana, kao što je i historijski fašizam bio tek derivat zaštite "privatnog poretka i biznisa", von Misesova receptura. Liberalne elite nisu suprotnost ni brana trampističkom desnilu već njegovo ishodište – i upravo primarno zlo u svemu.