Eruditi jeftinih brošura

Kažu svi da mi je u tekstu o problematici Ubera najveći propust bio što nisam dovoljno pisao o Vojkoviću s Indexa. Šala mala. Primjedbi je bilo, ali obratne vrste: da sam previše pisao o Vojkoviću umjesto da se fokusiram striktno na temu. Neću se složiti: ja uopće nisam pisao o Vojkoviću – kao cilju i temi po sebi. Došao mi je kao idealno metonimijsko oličenje glavne teme, koju bi pogrešno bilo reducirati na anatomiju Uberove prljave igre, jer je primaran tematski aspekt bila upravo anatomija prljave igre medijske kampanje. Taj se poredak čini neobičnim ako međuodnos jednoga i drugoga shvatimo kao svinjariju i promociju svinjarije, znači potonje kao prateći derivat prvoga. Kampanja o kojoj govorim predstavlja, međutim, jednu zasebnu svinjariju, koja se promoviranjem Ubera služi kao tek sredstvom za svoj širi cilj. 

Kvaka koju sam pred kraj teksta i eksplicirao: kampanja Uberovu mučeničku superiornost u sektoru prijevoza ne propagira u stvarnoj zainteresiranosti za unaprjeđenje sektora, pa onda u tu svrhu unatoč korporacijinom gaženju propisa i napose standarda radničkih prava, nego baš zato što predstavlja model vađenja iz korijena čitave paradigme, sistematske preobrazbe svijeta u onaj u kojem postoje još jedino prekarni odnosi. Iza tolike buke stoji ambicija diskreditiranja legitimnih društvenih institucija, regulative i standarda za račun jednog skupa interesa za minimaliziranjem troška na državu, porez i vlastite radnike. Ne može biti prostije: da ne moraju to plaćati. Uber je jedno sredstvo, do kojega im je vrlo stalo, ocjenjuju ga instrumentom deluxe – ali kampanja se ne iscrpljuje na njemu. 

Znači, nisam dosta o Vojkoviću? Nije problem, ispravit ćemo tu nepravdu. Taman nekako dok sam mu rastavljao kolumne s propagandom Ubera, izašla mu je jedna naizgled nevezana: protiv štrajka carinika. Sljedeći mi je pasus zapeo za oko pregnantnošću u iskazu suštine onoga što čini predmetnu kampanju: "Imamo problem – javni sektor ne shvaća odakle dolaze plaće. Svaka plaća u javnom sektoru dolazi iz realnog sektora. Možete biti i najbolji liječnik, nastavnik, sveučilišni profesor ili znanstvenik – ako netko u realnom sektoru ne ostvari neki posao: napiše i proda program, izveze namještaj, ispeče pizze ili proda košulje, država neće imati od čega. naplatiti porez. U tom slučaju nema ni za državne službe, javne službe, agencije i sve ostale."

Da ne duljimo: širu kampanju čini niz podvala ugrađenih u podtekst ovog citata.

 

PODVALA NULTA: PSEUDOZNANOST PAKIRANJA IDEOLOGIJE KAO FAKTICITETA

Diskurs je to zatrovan scijentizmom. Nešto što je kristalno jasno kao ideološka pozicija, s mnogo ugrađenih vrijednosnih stavova, prezentira se kao sfera pozitivističkih činjenica, odnosno pitanje znanstvene informiranosti.

Prvo što se prepoznaje kad se sjedne s njima je da su to šminkeri sa špice, karakterizira ih četvrt-obrazovana pretenzija – koja voli učenom pozom tumačiti ovo i ono s fahidiotskih polja, ali je primjerice nitko nije obavijestio da je sintagma vrli novi svijet ironijsko-distopijski konotirana. To je baziranost na grafovima u kojoj je sadržana, paradoksalno za jednu znanstvenu pozu, svojevrsna antiintelektualnost: nećemo mi od njih stvarno slušati o Friedmanu i Hayeku, o Nozicku i Misesu, od resora fundamentalne teologije bježe u praktičnu etiku, operativna razina im nije stvarno polemika, nego generički jezik biznis priručnika. Kao kod svih takvih gardova – ako tko misli ili vrednuje drugačije, neće mu priznati filozofsku divergenciju, nego će stvar uopće poreći kao sferu vrijednosnih sudova. Naputit će ga da je to samo pitanje manjeg ili većeg znanja – pa da nadesno nasađen, poput njih, nije čisto zato što je nedovoljno učio ekonomsku znanost.

Najveća probojnost ideologije u nebivanju je prepoznatom kao ideologija – zato to lažno stručnjačko predstavljanje. Zbog scijentističke poze običavam ih zvati Institut Superhik, no još bolje odgovara kovanica iz Kovačeve kovačnice, eruditi jeftinih brošura, koja ironizira nadriznalce što previše ozbiljno shvaćaju svoju verziranost u nekoj pseudoznanosti.

 

PODVALA PRVA: SUPSTITUCIJA POJMA "PRIVATNI SEKTOR" POJMOM "REALNI SEKTOR"

Ne bi možda ta poza bila toliko tragikomična kad se ne bi – pri silnoj znanstvenoj profiliranosti u ekonomiji – već na prvoj točki stropoštavala u diletantizam. Ekonomske aktivnosti znanost dijeli po više osnova. Po kriteriju vlasništva, recimo, na privatni, javni i neprofitni sektor. Vjeronauk libertarijanske sekte zahtijeva ipak obaveznu zamjenu termina privatnog onim realnog – iz jednog sasvim drugog klasifikacijskog svemira. Realni ili proizvodni sektor antonim je, naime, financijskog – po kriteriju, je li, realnosti ekonomije. Riječ je o gradivu već i boljih gimnazija, u najgorem slučaju ekonomske srednje. Ali ne treba biti naivan: supstitucija se ne događa pukim nepoznavanjem gradiva, propustom neznanja, već programom manipulacije. 

Kad erudita jeftinih brošura pitaš za definiciju "realnog sektora" u koji se zaklinje, dobiješ formulacije kao "gdje god nisi naslonjen na proračunsku sisu", evidentno napunjene jednim moralnim, vrijednosnim jezikom. Moralni kod je u prozivci i nabijanju krivnje zbog parazitiranja na realnoj ekonomiji, kao produkciji stvarnih vrijednosti (osuda neologizmom uhljeb). Samo što se umjesto npr. bankara (kao pripadnika sektora opozitnog proizvodnom), u religijskom diskursu tržišnog fundamentalizma, koji realnost sinonimizacijom veže uz privatni sektor (opozitan ne više proizvodnom nego javnom, pa kao kriterij te kategorije podmećući puko pitanje "punjenja proračuna poslovanjem" ili primanja plaće iz proračuna), za ekonomsku nestvarnost i parazitiranje proziva npr. medicinsku sestru, ne mareći što ta sestra inače najurednije producira stvarnu vrijednost za društvo.

 

PODVALA DRUGA: EKSKLUZIVNA SAMOIDENTIFIKACIJA S PRORAČUNOM

Na konto "punjenja proračuna", preko razlike od neto do bruto plaće koju privrijedi, libertarijanac se, ispražnjen za taj dio, zauzvrat puni naročitim samoosjećanjem. Ako je Luj XIV bio država, a libertarijanac ne može smisliti državu, libertarijanac sebi zato kaže: proračun, to sam ja. S lovom koju je zaradio on želi moći raspolagati kako ga je volja – a i dio koji je proslijeđen u proračun također je zaradio. Ako se s tim dijelom ne raspolaže onako kako je njega volja, on stoga počinje govoriti o "otimačini". Jer to tada nije dobrovoljno pridonio, nego je "prisiljen" da pridonese, a osnovno načelo libertarijanstva je u dobrovoljnosti izdvajanja za usluge javnog sektora. 

Čak i ako je želio nešto od svega što mu se iz proračuna pruža, on je to morao moći sam si kupiti od svog punog bruta. Interne divergencije raznih frakcija sekte u stupnju minarhizma funkcija su toga koliko točno koji nalazi prihvatljivim i spreman se od nevolje pomiriti da ne kupuje sam o svom trošku (zdravstvo, školstvo, itd.), nego da mu država servira. Kreću licitacije: gdje je granica nakon koje će se pobuniti – je li to 15%, je li to 40% ili 75% njegovog novca? Njegovog, jer – još jednom – proračun, to je on.

Ne da se pritom zbuniti pitanjem zar po istoj logici ne bi i "uhljebe" trebalo smetati što im se "otima" – jer njima se to i vrati, kaj ne? Njihova je plaća uopće i financirana iz opće "otimačine", pa ako i plaćaju davanja, to je više pretakanje iz šupljeg u prazno, "nije novostvorena tržišna vrijednost". Nakon što nađe dovoljno odgovarajuću formulaciju, libertarijancu polazi za rukom uvjeriti sebe da se ne radi o analognom izdvajanju dijela bruto plaće ukoliko je tu plaću privrijedio zaposlenik javnog sektora. Svojom razlikom od primljenog neto do zarađenog bruto, "uhljeb" ne stječe pravo da i on bude proračun – ne, za libertarijanca on i dalje taj proračun, tj. zaposlenika "realnog", jedino "siše". 

 

PODVALA TREĆA: NARATIV O PRIVATNOM SEKTORU KOJI HRANI ONAJ JAVNI

Treća se čita već iz prve i druge, kao ugrađena premisa koja im je preduvjet. Što je potrebno da bi se moglo stvari shvaćati i predstavljati na taj način, kao da se ne broje davanja koja se skinu s plaće ukoliko ta plaća ide iz proračuna? Potrebno je tumačenje da se radi o nekome tko je beskoristan, društvu zapravo nepotreban, na izmišljenom radnom mjestu. Iz toga što smo realnu ekonomiju apriori definirali kao opće svojstvo privatnog sektora i opću antitezu javnog, po kriteriju vlasništva pravne osobe, daljnjim kratkim spojem izveli smo izjednačavanje stvarnog ekonomskog doprinosa s aktivnostima koje proračun jedino pune, a ne bivaju i financirane iz njega.

"Od realnog sektora svi živimo", uči katekizam; "realni sektor više ne može financirati javni", diže se već i moralnu paniku. Ma daj, jedan financira drugi? To je baš tako prosto neprošireno? A ne ulazi li odrađeni javnosektorski rad u završnoj rezultanti također u ukupnu masu rada, stvarane vrijednosti i u krajnjem izvodu novca od kojega društvo funkcionira? Također se radi o uslugama s upravo komercijalnim doprinosom, neovisno o vlasništvu, za kojima u društvu postoji potreba i potražnja. Kako se može iz jednadžbe tek tako izbaciti faktor da javni sektor nije samo nešto što biva financirano, nego također i nešto što u ekonomiju vraća protuvrijednost? Lako je naklapati o "pretakanju iz šupljeg u prazno" i apstraktno o nerealnosti; tko će se na dnu svega usuditi poreći stvarnu odrađenost npr. šihte liječnika u bolnici? Taj rad možda nije realan? Nego kakav – virtualan? Ili profesora u školama, policajaca, vatrogasaca, itd.? Idite vi malo, mudroseri, prvo sami u vatru, pa javite je li virtualna. 

Znaš da si nešto nakaradno spojio kad ti se čini da bankarski namještenik ima uporište uznositi se svojim odrađenim satima nad primjerice tetom iz vrtića koja mu je za to vrijeme čuvala dijete i učila ga nečemu – jer da je njena plaća "trošak" i on je, kao biva, hrani iz svoje (a da je dobrano skuplje platio privatan vrtić, to mu ne bi bio trošak?). Pa baš njegovi sati su, kao financijski sektor, definicija nerealne ekonomije – ali zato s bogomdanom arogancijom zaposlenog kod privatnika. Znaš da si teški seronja kad ti je normalno da neki profesionalni preprodavači magle ili prekarnih radnika državi, sami udarnici nerealne ekonomije, zauzimaju uzvišenu pozu ekonomske moralne superiornosti, kao automatski pripadajuću nominalnom privatnom sektoru, pa si još daju za pravo prozivkama i potjernicama upirati prstom u tu odgajateljicu da je ni manje ni više nego "nemoralna" u svojoj egzistenciji, opet automatskom pripadnošću sektoru (izjava jednog od istaknutih erudita jeftinih brošura: "veće bi šanse imao uvjeriti ateista da ima boga ili teista da ga nema, nego ljude koji žive na državnoj sisi da je to nemoralno"). 

Tu smo na najciničnijoj i najodurnijoj točki libertarijanske doktrine. Stvarno, kakav besprizornik treba čovjek biti da ima obraza tumačiti kako te osobe svoje plaće nisu zaradile, onime što su čitav mjesec radile, nego im ih ni manje ni više nego "daju", od svoga bruta, ''milostinjom", kao "trošku", zaposleni po trgovačkim društvima, tobože jedinima realnima? Ti možeš imati svoje mišljenje o tome bi li ti bilo povoljnije da je neka pojedina usluga javnih službi "autsorsana" – o tome možemo razgovarati. Pa i o tome ima li se tebi pravo te usluge – i infrastrukturu – nametati kao javne, umjesto da si ih biraš na tržištu za svoje pare u privatnoj ponudi. (Joj, što bi bilo veselo kad bi sva ta javna dobra morao na tržištu plaćati od svoga tako ljubomorno čuvanog bruta po nekoj brutalnoj "autsorsanoj" cijeni, sve bi perje letilo. Ne bi ti se više činila tako virtualnima. Alaj bi, očerupan, stao jaukati i vikati upomoć, neka te se spasi od tog realiziranja "nerealnog" koje si zazivao, da si se samo šalio.) Ali ono što ne možeš je govoriti da netko, samo zato što zaposlen u javnom sektoru, nije svoje novce sam zaradio, nego si mu ih tobože ti. More, mrš.

 

PODVALA ČETVRTA: NEIZDIFERENCIRANOST KAO LOV NA VJEŠTICE

Sam pojam uhljeb nije sporan, dapače. Nema ničega krivoga u okomljavanju na uhljebe kao "partijski šljam", na političku korupciju, klijentelizam i podobnost po liniji stranačke iskaznice ili baba i stričeva, sa sinekurama u javnom sektoru. Da se naše libertarijanstvo zadržava na tome – mnogo bi nas više bilo koji bismo aplaudirali. Svi znamo u kakvoj zemlji živimo, da je u četvrt stoljeća samostalnosti 70% vremena na vlasti osuđena zločinačka organizacija, a preostalih 30% veće zlo. Samo što za napasti to nije potrebno biti ekonomski desničar. I u zrcalnoj korelaciji – neće ti to biti dosta ako si ekonomski desničar. Zato spin-zdrug, pun pravednog gnjeva, svako malo govori ne o partitokratskom kadru (specijalna teorija; prvi bih se pridružio – idemo, čišćenje!), nego o "uhljebima" u leksiku koji generalno konotira javni sektor (opća teorija; priča kvarna da boli glava).

Kako ih se već mnogo puta ispravilo, povremeno će pripaziti pa učiniti razliku, razlučiti vatrogasce, sestre, profesorice i sl. od pravih partitokratskih uhljeba koji prodaju zjake po kojekakvim agencijama ili tisuću i jednoj općini. Ali bit će to s figom u džepu, čisto lip service. Kad krene moralna panika o tome kako gospodarstvo u zemlji teško živi, tvrtke propadaju, investicija ni posla nema, ljudi se iseljavaju, tada se obavezno domeće – unatoč neistinosti tog podatka – kako u sveopćem padu samo jedno vječito raste: "broj ovisnika o proračunu i njihove plaće". Ili kako "odlaze oni koji rade i plaćaju porez, ostaju oni koji kopaju nos i troše sredstva skupljena kroz porez". To su karakteristične formulacije i nisu nimalo slučajne, nego vrše istu ulogu kao i supstitucija pojma privatnog sektora realnim, s uspostavom lažnog binoma realno-javno: da se pritisak prozivke zbog paratiziranja na doprinosećem gospodarstvu povuče po globalnoj međusektorskoj liniji, pri čemu se gubi razlučivanje unutar javnog. Ono za što se optužuje derogativnim kvalifikacijama "uhljeba" i "stranačkih parazita" implicitno biva prebačeno na opću odrednicu "ovisnika o proračunu". 

Tu i tamo zaborave se pretvarati pa generalizaciju i ekspliciraju, kao u navratu kad je na Indexu osvanuo članak, potpisan osobno od strane M.B., sa zanimljivim tumačenjem o tome tko je kriv "gubitnicima tranzicije" koje banke pretvore u dužničko roblje ili deložiraju: "Banke kao jedan jedini veliki krivac zvuče odlično – za uzet ciglu i bacit im u izlog – ali što ako je pravi krivac vaša majka, sestra, stric ili prijatelj, uhljebljen u javnom sektoru, odakle siše zadnje kapi krvi privatnom sektoru? Na koga ćemo sa ciglom?" To je i pravo lice kampanje, zato što joj je zadnji cilj diskreditirati državu i njene ustanove – u zazivu divljeg zapada koji sanjaju, po staroj Reaganovoj "institucije nisu rješenje našeg problema, institucije su problem" – a za to neće dostajati da se difamira samo one unutar javnog sektora koji stvarno i jesu uhljebi. Proklamacija da su im na piku tek devijantnosti lažna je – kad bi se čisto devijacije identificiralo ili odstranilo, država bi im i dalje tražila poreze i miješala se u tretiranje radnika; zato i napadaju nju kao nju.

 

PODVALA PETA: ŠVERC ILI ZAMJENA TEZA KRITIKE KORUPCIJE

Uvijek ista priča: bilo kojeg dana bilo koje godine da otvoriš naše novine, naići ćeš na neku nepojamnu aferu, kao postavljanje privatnog semafora na državnoj cesti za potrebe privatnog hotela, gradnja bespravne privatne ceste kroz zaštićeni park prirode do "luxury resorta" u njemu, izmjene i dopune GUP-a namještene kao otimačina javnih dobara za odabrane privatne ruke, koje su simultano i vijećničke ruke što izglasavaju plan, pa plaže u koncesiju, pa zračna luka u koncesiju, farbanje nas svih skupa višestruko preplaćenim farbanjem tunela ili odvozom otpada, novci za vatrogasna kola i kanadere spižđeni na audije za političarske guzice ili bogtepitaj što, dok požare gasi Torcida, itd. O mamićima da i ne govorimo.

Što je zajednički nazivnik svih tih slučajeva? Država je zakazala. Poduzetnik smije pokušati na svoju ruku puknuti semafor gdje mu paše, ali država bi trebala biti tu da ga spriječi. Ne čudi da će poduzetnik lobirati za svoje interese nauštrb javnom u prostornom planu, ali ako je taj poduzetnik o istom trošku i gradski vijećnik i skupa s njim za njega lobira i gradonačelnik, te jedino još fali cjenik da izvjese, onda grad kao upravno tijelo ne radi svoj posao zastupanja javnog interesa. Država je ta koja ne bi trebala dopustiti da nas francuski koncesionar zračne luke radi budalama. Država je ta na kojoj je bilo da ne progledava kroz prste isisavanju novca iz udruge građana u Mamićeve firme. Ako se proračunski novac ćerda na osobne benefite ili provizije nekog guzonje na javnom položaju, radi se o propustu mehanizma države. 

Pa što onda ima krivo da se i da kritiku države? Ništa, štoviše! No, tamo gdje je ime problema da država ne gura nos u svoj posao, ime kritike je zahtjev za više države, u smislu da se izvoli pojaviti gdje je bilježila neopravdane izostanke. Libertarijanski prodavač pameti koristi moment opravdanosti te kritike da bi je izvrnuo naglavačke i pod njenom suknjom švercao svoj narativ generalnog diskreditiranja države u ime divljeg zapada: zahtjev za manje države, da se ona uopće više ne pojavljuje. Pa stane prebrajati rebra svemu što joj plaćamo kroz razliku od neto do bruto plaće, a ona nam evo ne daje za to dobru uslugu – i baš zato, kaže, što nas vara, ne isporučujući protuvrijednost, država nikada neće dozvoliti da dobijemo sve svoje bruto zarađene novce, da njima raspolažemo kako sami želimo. 

Da bi rješenje trebalo tražiti, obratno, u poboljšanju usluge, u većoj efikasnosti demokratskih mehanizama kontrole, kojima će se državu tjerati na nivo i isporuku protuvrijednosti, s davanjem korumpiranim šapama po prstima – da smo farbani ne time što nam je pofalilo privatizacije, već demokratske i političke odgovornosti – do toga on namjerno ne stiže, jer mu je protivno poslovnom i ideološkom interesu. Radi se o puko retoričkom zazivu za boljom uslugom, s figom u džepu, pakiranom u ambalažu lažne brige za porezne obveznike. Kako naivcima prodati priču, skupa s bocom Jane, da ih zastupaš u onome što upravo aktivno opstruiraš, s izjednačavanjem poreza sa Zlom. Onako podvučen Agrokor crvenim, poduzetnik, otac i suprug, prišapneš im na uho: ja sam vaš prijatelj, ja ću vas zaštititi od Zle Države, vjerujte vi meni, hehehe, ja ću vas odvesti žedne do flaširane vode (kupujmo hrvatsko). 

Erudit jeftinih brošura se zadovoljno naceri čim vidi da država negdje nije isporučila protuvrijednost, jer služeći se očitovanjima u kojima se pokazala neefikasnom i kriminalnom, on to apsolutizira kao ćerdanje na uhljebe, premda je pravo ime našeg kriminalnog kaosa: klijentelistički, kronistički kapitalizam. Kojim je premreženo svo tržište – s Agrokorom kao epitomom – i gdje se gro nenamjenski spiskanog novca poreznih obveznika odlije u povlašteni dio privatnog sektora, ostatak kod njihovih pajdi kabinetskih guzonja, a ni kod kakvih učiteljica i sestara i ostalih na koje se pravi pritisak fiksacijom na "ovisnike o proračunu". 

 

PODVALA ŠESTA: PUNI BRUTO KAO BRISANJE GRANICA PRIVATIZACIJE

Što je definicija selendre? To je ono gdje, sama riječ kaže, nema tzv. "urbaniteta", kao javnog prostora mimo osnovne infrastrukture, nego jedino privatnih parcela i privatnih plotova. Na kraju teksta o Uberu, izjednačio sam pojmove libertarijanac i seljačina – pomalo u inat zbog propagandne dreke o idenju u korak s vremenom i modernosti reduciranoj u definiciji na tehnološki napredak (u kojem će ostati samo još roboti i profit vlasnika). Ali ako ćemo ozbiljnije: što je definicija libertarijanske seljačine? To je onaj koji ne poznaje koncept trga, jedini pojam koji razumije je taraba. Ako su mu tete u vrtiću još bile jasne, ima li gegavca, ili možda vatrogasci, ukoliko je čuo da stvari gore, od ovakvih mu imponderabilija pregori osigurač. Da nije to neka metafizička kategorija? U kojoj se to valuti kvantificira? Sama ideja javnog prostora mutna mu je i strana – čemu to služi, koliko to košta, tko to plaća, čije je to? 

Predočavam preko onoga što mi je blisko: struka mi je arhitektura, što podrazumijeva i urbanizam te prostorno planiranje. 

Čemu služi urbanizam? Trgovi i parkovi neće nastajati sami od sebe, stihijom nevidljive ruke u građenju. I kako ćemo znati na ledinama sastavljenima od samih privatnih čestica, kao područjima koja je potrebno prostorno artikulirati, gdje će proći javni koridor? Želimo li živjeti u gradovima u kojima privatni vlasnici mogu baš sve što ih volja na svojim parcelama, izgraditi ih 100% radi maksimalizacije profita, uz degradaciju kvalitete života, ili primjerice u centru grada natrčiti spalionicu smeća (po libertarijancu je to stvar principa – jer eto, Sloboda s velikim S, parcela je vlasnikova, tko mu može zabraniti)? Zato što ne želimo – treba nam urbanistička regulacija, kao gesta izuzeća sfere zajedničkog od prepuštenosti čisto Slobodi Tržišta i privatnog vlasništva. Jedan od razloga zašto se državu treba kriviti za nedavnog gorenja splitske periferije je nešto što, paradoksalno, ne pada na teret zakazanja javnih vatrogasnih službi, već je maslo samih bespravnih graditelja kojima se gasilo, u libertarijanskim naseljima bez komunalne naknade, pa onda ni vodovoda, kanalizacije, širine pristupa i hidranata – ali, slažem se, i tu je opet kriva država: utoliko što je tolerirala libertarijanstvo, ne inzistirajući na urbanizmu, dopuštajući i legalizirajući kile, mejaše, vrbike ili virove.

Čemu služi prostorno planiranje? Zamislimo da razni sektori partikularnih interesa u prostoru požele svi nešto svoje na istom mjestu radnje: HŽ bi htio baš tu izgraditi prugu, HEP plinovod, Hrvatske vode akumulaciju, a načelnik općine da površina uđe u građevinsko područje (jer je možda u dosluhu s privatnim vlasnikom čija je tu čestica). Bez procedure integralnog planiranja, koja sagledava sliku cjeline te s njom na umu optimizira sve ulazne želje i pozdrave – nastat će kaos i tuča, sa sirovim zakonom jačeg. I ovo planiranje gesta je izuzeća od prepuštanja svega stihiji Tržišta, samo za razliku od urbanizma – koji posreduje među brojnim izravnim privatnim interesima i grada ili općine kao upravnog tijela, predstavnika javnog interesa – ovdje se već koordinira i optimizira na jednoj, da kažem, magistralnijoj razini, među sektorima koji svaki unutar sebe predviđaju svoju strategiju, iza kojih stoje već isključivo upravne jedinice i javnopravna tijela.

Zašto trasu pruge ne polaže bilo koje trgovačko društvo? Zato što ta sektorska mreža može biti po prirodi stvari samo jedna, ona je strukturni monopol. Možemo imati dva ili pet ili deset lanaca mješovitom robom, u privatnom vlasništvu, od kojih će neki onda propasti ukoliko su višak na tržištu. Ali ne možemo imati po dvije mreže, primjerice, magistralnih plinovoda ili prijenosnih dalekovoda, opskrbnih cjevovoda, pretovarnih stanica, melioracijske i kolektorske odvodnje. Za ove sustave vrijedi i famozna uzrečica too big to fail – radi se o zajedničkim, javnim dobrim za koje nije dopustivo da tržišno propadnu, niti stoga mogu biti predmet tržišnog natjecanja. Ako bi bili u privatnim rukama, ne bi se radilo o nikakvom poduzetništvu ni riziku, jer bi na kraju društvo svejedno moralo spašavati svoje dobro.

Libertarijanci koji tu zagovaraju privatizaciju mogu biti jedino ljudi suženih vidika na naročit način, kojima stvari kao urbanizam i prostorno planiranje ne idu u glavu jer im je svijest zatvorena u tarabu vlastite perspektive iz prvog lica – društvo si predočavajući kao sumu takvih ja-perspektiva. Obilježava ih ignorancija onoga kako civilizacija stvarno funkcionira zato što u kategorijalnom aparatu ne posjeduju pojam javnog (prostora, interesa, sadržaja, ustanova, infrastrukture). 

Isto tako, postoje razlozi i zašto zdravstvo ili školstvo ili kultura – ili, ne znam, domovi za nezbrinutu djecu – spadaju u stavke koje ne mogu biti ostavljene samo na tržišnoj utakmici. Zatim, da bi država bila država pravosuđe mora biti jedno, policija jedna, vojska jedna – tamo gdje se te institucije rasipaju u tržište, s privatnim paramilicijama i sudovima (kako već tko može platiti, tko jači taj kvači), zakon i demokratska konstitucija više ne postoje, nastaje Mad Max distopija, s ratovima bandi. Iz ovog čitavog niza neminovnih strukturnih monopola u matrici društvene organizacije, proizlazi i besmisleni, odnosno manipulativni karakter libertarijančevog zahtjeva da se njemu da njegov puni zarađeni bruto pa će sam sebi na tržištu kupiti što mu treba od usluga koje inače pruža država. 

 

PODVALA SEDMA: O "SISANJU" U UVJETIMA KARDINALNOG KRONIZMA

Djelatnosti iz javnog sektora, drže govore agenti krupnog kapitala, neće biti "trošak", nego će biti "realne", tek onda kad prebačene u privatni sektor. "Država je najgori gospodar", glasi mantra, ciljajući na to da oko povećanja konkurentnosti, preko dizanja kvalitete usluge i racionalizacije, ekonomizacije poslovanja, odnosno raspolaganja prikupljenim sredstvima, neće biti motiviran zapeti netko tko nije sam vlasnik poduzeća. Unatoč opravdanosti kritika (sigurno da nitko neće optužiti HŽ za vlakove koji stižu isključivo na vrijeme), ideja da će privatnik biti bolji gospodar somnambulna je u samom konceptu. I to ne tek zbog neprikladnosti nečega takvog, što jest i treba biti strukturni monopol, za privatno vlasništvo (too big to fail u privatnim rukama – toga već i po zakonu ne bi smjelo biti, to je Agrokor, crvena zona), nego i upravo po kriteriju unaprjeđenja posla i usluge, racionalnosti raspolaganja proračunom. 

Čista logika: kad u rukama držiš monopol, naprosto se ne moraš puno truditi, bit ćeš nezaobilazan bez obzira na to kakvu uslugu nudiš. Privatnik neće tu biti iznimka, nego samo još gori, zato što je njemu smisao u profitu i izvan profita mu nema rezona (niti bi mu trebalo biti) – pa će do maksimuma eksploatirati okolnost da više ne mora povećavati kvalitetu i snižavati cijenu da bi mu se profit svejedno slijevao sam od sebe. Da će prvo srezati sve ogranke usluge koji nisu profitabilni – što je odlično za dioničare, ali ne vrši socijalnu funkciju kakvu je na javnom da vrši – dodatan je razlog neprihvatljivosti. Redukcija na kriterij ekonomičnosti poslovanja invaliditet je, opet, tog soja seljačina koji je za pojam javnog samo čuo, ali ga kategorijalno ne kompjutira.

Posebnu perverziju predstavlja činjenica da privatizacijske priče obavezno počnu jeftinim preuzimanjem zajedničke imovine, nastave se otpuštanjima u skladu s logikom profita, a završavaju u bailoutima, gdje na kraju balade biva država pozvana d'učini nešto, da svi skupa saniramo dugove, nakon što je privatni vlasnik odjezdio s milijunima na offshore daleke obale. Ne trebam crtati: povijest pljačke ove zemlje povijest je tragičnih privatizacija iza kojih stoje vucibatine što se, preko veza s političkim kabinetima, dokopavaju javnih resursa za svoj profit. Ali ono što nije svima jasno: taj kronizam je upravo neslužbena logika libertarijanske ideologije. Iza traženja "nužnih reformi", imperativa "politike štednje", tobožnje zaštite poreznih obveznika i ekonomizacije raspolaganja državnim proračunom, te zagovorom privatizacije kao rješenja – a i koncesija im dajte, koncesija i outsourcinga – kriju se kombinacije za stavljanjem vlastite šape na javnu imovinu. 

Nedavno je Kaliforniju drmnula jedna baš simpa vijest: bit će bailouta, država će prebaciti Tesli 3 milijarde dolara. U silnoj buci, odama i trijumfalističkim likovanjima naših libertarijanskih spin doktora oko Muska, nikad ne čujemo nešto o tome da im, osim Ubera, i ova druga tech ikona zapravo živi kao subvencionirani damping gubitaš od obećanja buduće disruptivnosti i monopola. I to, da stvar bude gora, ne kao Uber, na Wall Streetu, nego izravno kronerski, iz javne kase, i one USA i one kalifornijske. A ako stvarno dođe do disruptivnog obrata, onda će eksplodirali profit biti ne svačiji nego korporacijin, privatan – baš zgodno, jel'da? A cvetojevići, vojkovići i ostali "promotori" će se napuhati preko čak i sadašnje mjere i neće prestajati soliti u slavu "realnog" sektora koji je to iznjedrio i da dolje s državom.

Ne zaboravimo, pored ovih izvanrednih, ni na redovno dotiranje iz proračuna Agrokora, Coca-Cole, Crkve i drugih strateški važnih korporacija. A kad se tajkuni i profiteri privatizacije nahapaju javne kese, bogateći se na novcu poreznih obveznika, pa love u društvu pofali i stvari počnu štekati, tada počne dreka kud li to sve odlazi, pa udri hajku na učiteljičinu plaću, koja "siše zadnje kapi krvi privatnom sektoru", jer kako taj javni sektor, pa to je nešto strašno, nikad mu dosta, to tako nije održivo, neracionalno se troši – i dabome, nismo samo kritizeri, nudimo i rješenje: treba nam još malo privatizacije. Ako nam šteka, to je zato što zbog "antireformskih snaga" i "socijalističkog mentaliteta" nije još privatizirano baš sve.

 

PODVALA OSMA: TKO OD KOGA ŽIVI U PRIVATNOM SEKTORU?

Međusektorski odnosi nisu nevezani uz prilike unutar privatnog samog. Tu je pak ključno pitanje: što bi firme bez budžovanske vlasničke strukture? Zna se tko je najzaslužniji da radnici jedu: budžovan koji ih je (tako to naši libertarijanci vole reći) zaposlio. On njih. Jer ne ovisi (tako im glasi ta teorija) budžovanska manjina o deklasiranoj većini, nego obratno: proletarijat ovisi o budžovanima, čiji ih novac hrani, liječi, školuje im djecu i isplaćuje penzije.

Tamo gdje se radi involvirane su dvije strane koje od toga imaju koristi: oni koji rade i oni koji ne rade. Zato što ne rade, nego samo figuriraju u roli onih koji "otvaraju radna mjesta", zavređuju da baš oni imaju od cijele stvari najveće koristi. Jezikom tržišnih odnosa: to je zbog manjka kapitala koji nudi radna mjesta uz višak ruku koje bi primale plaću. Sustav ponude i potražnje (tako govore) nagrađuje prisutnost na tržištu rada onih za čijim proizvodom postoji visoka potražnja (kapital, investicije), a penalizira ponudu suficitarnog proizvoda (one koji nude samo svoj rad).

Svi smo gledali Zvonili ste, milorde?: milord od tvornice gumenih proizvoda čiji je vlasnik (u pozadini stoji, jasno, neka nečasna prvobitna akumulacija kapitala, neki robovi iz Afrike, itd.) – živi , je li, "kao lord". Otkud se namakne toliko? Klasičan slučaj: milord svoje radnike drži na crkavici. Marksističkim jezikom: posjednici sredstava za proizvodnju (u retrovizoru otuđitelji) prisvajaju onu razliku između protuvrijednosti robe koju proleterska radna snaga proizvede i protuvrijednosti radne snage otkupljene u vidu nadnice. Ali po libertarijanskom jeziku ne hrani tuđi rad milorda, nego milord, koji skupa sa svim svojima po čitav dan prodaje zjake i ne radi u životu apsolutno ništa, hrani njih; ne ovisi po toj interpretaciji milord, za živjeti kako živi, o radnicima koji mu to omogućuju, nego radnici ovise o tome da milord živi kao lord na njihov račun.

Neobjašnjiva je iz potonjeg diskursa recimo priča o ivanečkoj tvornici "Itas" – u kojoj radnici stali upravljati sami. Ispade da se može i bez milorda, i to više nego dobro. Čudna li čuda. Pa kako, zaboga, zar može svijet rada bez onih u njemu koji ništa ne rade, ali zato raskošno uzimaju? Zar je to moguće? Zar nisu esencijalni?

Nezaobilaznost milorda pokazuje se i na još jednom primjeru, koji svjedoči o njihovoj vitalnoj ulozi u smanjivanju broja parazita. Jednom jedna čistačica čistila u školi, na proračunskoj plaći. Znači, bila je uhljeb, parazit. Nju onda "autsorsalo". Aha, sad ona ima svog privatnog gazdu! Sad dio onoga što će zaraditi neće ubrati samo država, nego se ubacio i gazda da ubere dio za sebe, taj famozni višak vrijednosti. Sad je plaća on. Od onoga što mu je za njene usluge platila škola. I zato ona sad, otkad je i gazda odgrizao svoj dio, više nije parazit, kao što je bila dok je isti taj posao radila na proračunskoj plaći, sebično sav svoj neto zadržavajući za sebe, dok gazdi friška figa!

 

PODVALA DEVETA: PROJEKCIJSKO LOCIRANJE PARAZITA

Za Ayn Rand, svijet se dijelio na makers & takers – uostalom u skladu s općim liberalnim narativom, koji, za razliku od marksističkog o iskorištavanju rada od strane kapitala, govori o iskorištavanju produktivnih od strane neproduktivnih. Riječ da bih rekao! Dapače, i ta podjela je upotrebljiva, čak potentna. Jedino ne na tako naivan način kako je to Rand – i svi libertarijanski social injustice warriors s njom. 

Plauzibilnost narativa ovisi o stupnju pogođenosti koga proglašava neproduktivnim, parazitskim slojem društva. Zanimljivo je da je u svojoj ranoj fazi, dok je još bio mlad, u 18. st. fiziokrata i francuske revolucije, (proto)liberalizam svojom identifikacijom neproduktivnih – zamagljenom kroz fokus na "sterilni" stalež trgovine i manufakture da u zadnjem saldu plemstvo i kler, oni kojima su jakobinci potom i odrubljivali glave – bio nešto s čime bi se i marksizam dosta dobro razumio, da se pojavio tada i tamo (nemajući, premješten u feudalne odnose, puno kuda divergirati). I nije bez vraga što je Marx cijenio fiziokrate – kamen temeljac sve kasnije liberalne, slobodno-tržištarske političke ekonomije – koji nisu osvijestili da kroz temeljenje kritike feudalnih odnosa (kritike, da stvari budu još malo paradoksalnije, zapakirane u njihovo formalno promoviranje i političko podržavanje) na iskorištavanju produktivnog rada u agraru, zapravo ispisuju ranu kritiku eksproprijacije viška vrijednosti.   

S prelaskom iz feudalnih u buržoaske odnose i dalje do suvremenosti, stvari s narativom o iskorištavanju produktivnih postaju kompliciranije. Tko bi mu danas predstavljao parazite? Postoje korisnici socijalne zaštite koje ne obilježava radna produktivnost (jer nezaposlenost vlada, pa i tzv. nezapošljivost), a ni među birokracijom po agencijama to nije prvo svojstvo koje pada na pamet – no zašto nam takva identifikacija, u smislu odnosa društvene moći, nekako ne parira nekadašnjoj razini neproduktivnog staleža, plemstva i klera? Kler, u redu, za njih se i dalje podrazumijeva – ali zar danas više ne postoji analogon vlastele? A, recimo, milordi, veliki gazde, dioničari koji s firmama imaju jedino to da im pripada dobit?     

"People who dismiss the unemployed and dependent as 'parasites' fail to understand economics and parasitism", formulacija je Jasona Reada s University of Southern Maine. "A successful parasite is one that is not recognized by its host, one that can make its host work for it without appearing as a burden. Such is the ruling class in a capitalist society." 

Mračna tajna posvuduša našeg libertarijanstva je da su – povrh toga što u privatnim rabotama na javni račun uzimaju nimalo beznačajan obol – već i po svojim core businessima redom sumnjive produktivnosti stvarnih vrijednosti za društvo. Tko misli da je samo slučajnost što se mahom radi o ljudima koji kad ih se pita čime se u životu bave moraju reći da su bankari, rentijeri, "ulagači", "influenceri", prodavači političko-marketinške PR magle ili povlašteni preprodavači? Realno, bave se time da budu predstavnici neproizvodne oligarhije i njen PR. Ništa od toga nije po sebi nedozvoljeno u okviru našeg ekonomskog sustava, no još je manje potrebno objašnjavati zašto se radi o cinizmu kada s takvih pozicija, kao dobro pofutrani šminkerski grebatori, idu u ime realiteta produkcije vrijednosti za društvo – falsificirajući kriterij toga tko je maker a tko taker – prozivati za nemoral ekonomskog parazitiranja mnoge koji vrijednosti, za razliku od njih, upravo produciraju, za neku skromnu lovu njegujući bolesne ili se verući na bandere.

U kombinaciji izdašno dokumentiranog aktivnog uvezivanja s politikom, potezanja politike za rukav i infiltracijama u politiku – kao agitatori projekata, PR pobočnici političkih stranaka, premijerski i predsjednički savjetnici – ovaj se šminkeraj era sa slobodno-tržišnog svijeta otkriva kao interesno-propagandni zdrug uhljebčina par excellence, kojima je prva briga, poput svih pravih parazita na društvu, prikriti tragove o tome, za ostati neprimijećenima od organizma kojem se uvaljuju.

 

PODVALA DESETA: HUŠKANJE PREKO LAŽNIH HOMOGENIZACIJA

Erudit jeftinih brošura će tezu o sukobu rada i kapitala nazvati mitom i "trash marksizmom", prilažući neke grafove koji bi kao trebali dokazivati da je naknada radniku ovdje i danas nužno adekvatna, što se izvodi iz same činjenice da je kakva je, te ovisi jedino o tome "koliko je kapitala i znanja angažirano" (pa ako više, onda će i radnik imati više) i nikako ne može biti prisutna eksploatacija – što se pak izvodi iz toga da ne može i gotovo. Pa su onda i plaće male jedino zbog ljevičarske "borbe protiv kapitala".

Tko se sjeća afere Boso? Zanimljivo je da je Index, dok iz dana u dan bombardirajući grafovima o mitskom karakteru teorije o sukobu rada i kapitala, simultano iz dana u dan donosio, jer moravši – ipak su nekakav portal s dnevnim vijestima, a i čitanost je prvi imperativ – zgranute članke o horor situacijama slučaja Boso na najeklatantnijoj bazi sukoba rada i kapitala. I ne vidjevši u tome proturječje? 

Ne treba crtati da je Hrvatska puna takvih slučajeva u kojima isplatitelji plaća gaze svoje radnike. Zaposlenici u privatnom sektoru pretežno žive lošije i uz gore uvjete nego oni u javnom – nesigurnost je veća, primanja nisu uvijek stabilna i izvjesna, kao što ni uvjeti rada nisu uvijek ljudski. Neminovna posljedica je rast nezadovoljstva zaposlenika u privatnom sektoru. Uzrok nejednakosti je lako pitanje: u javnom se sektoru poštuju odredbe Zakona o radu, tu su i nekakvi kolektivni ugovori i sindikati, a u privatnom kako gdje, više ne nego da. Dva su puta izjednačavanja: gaziti prava i u javnom ili ih provoditi i u privatnom. Uvesti ljudske uvjete i ovdje ili ih dokinuti i ondje. Pa što ćemo?

Marksistička teorija prvobitne akumulacije kapitala inspirirana je Rousseauovom rečenicom o prvom vlasniku kao prvom privatizacijskom uzurpatoru, koji je dio javnog dobra ogradio kao svoj privatni posjed ("ovo je moje", "ja ću time bolje i motiviranije upravljati") i našao dovoljno lakovjernika koji su mu to onda i priznali, s uvažavanjem njegovog geodeta i javnog bilježnika, ovjerom kao legitimnog pravnog naslova onoga što je nastalo kao nasilje i pljačka zajednice. "Koliko li bi spriječio zločina, ubojstava i ratova, od kolike li bi bijede i strahota poštedio ljudski rod onaj koji bi počupao kolje i zatrpao jarak, dovikujući bližnjima: 'Ne vjerujte varalici! Propast ćete ako smetnete s uma da plodovi pripadaju svakome i da zemlja nije ničija!'" 

Libertarijanska hajka ovisi o tome da pronađe i za svoj račun upregne dovoljno lakovjernih među nezadovoljnima iz privatnog sektora koji će povjerovati da je to što im je krv ispijena otuda što im krv piju "uhljebi" iz javnog sektora – neizdiferenciranom definicijom, kao generalno svi oni koji plaću primaju iz proračuna, jer, je li, "svaka plaća u javnom sektoru dolazi iz realnog sektora" – a tobože uopće ne vlasnici koji ih eksploatiraju, uz privatizaciju i kronizam, s mutnim tokovima isisavanja novca iz društva u privatne džepove, stvarajući one stotine multimilijunaša za koje znamo u zemlji.

Počne se navođenjem kako je u nekoj javnoj djelatnosti prosječna plaća npr. 6000, pa se šalje otvorena ljubavna pisma radnicima u vezanoj industriji, s retoričkim pitanjem: "Sigurno su i vama tako dobre plaće?" Resentiman prema kolegi proleteru – jer tko egzistencijalno ovisi o sljedećoj plaći proleter je i kad ona prelazi 6000, ne govorimo o guzonji u službenom audiju – resentiman pogrešan ako i razumljiv – propaganda potencira kao zadnju istinu situacije. Ušutkavajući tog radnika u mogućnosti ispostavljanja pitanja zašto i on nema 6000 na pravu adresu: svom gazdi, koji također običava biti guzonja u audiju (ili tesli). Ili, uostalom, samom ovom koji ga huška (ti se već naročito vole voziti u teslama), lažno skrbeći za njegov interes, dok mu se propagandistička karijera, povrh difamiranja "uhljeba", ostvaruje kao lobiranje za opću degradaciju radničkih prava, sve čineći da taj čiji interes plaće tobože zagovara ima čim goru plaću, da sustav bude postavljen tako da ga gazda bude u prilici čim bolje cijediti, u smjeru "fleksibilizacije".

Ako si veslač na galiji i osjećaš da ti bič fijuče tijelom, koga ćeš naći krivim za to – svog nadzornika s bičem ili veslača s druge galije, zato što se njegov nadzornik bičem ne služi? Propaganda potlačene iz privatnog sektora instruira da se identificiraju na generalnoj razini sa svim pripadnicima svog sektora, uz zamagljivanje unutarnjeg klasnog trvenja (prva lažna homogenizacija) i generalizirano demoniziranje javnog sektora, uz zamagljivanje bitnih razlika u njemu, s poopćavanjem partitokratskog uhljebljivanja (druga lažna homogenizacija). 

Klasno trvenje pritom ne prati striktno podjelu na poslodavce i zaposlenike, jer mnogi mali poduzetnici i samozaposleni nisu nikakvi tajkuni ni milordi koji se bogate na hrpi potplaćenih radnika, već ništa manje sistemski pričepljeni ortačkim, kronističkim kapitalizmom, Agrokor ekonomijom u kojoj je dobro samo povlaštenim igračima. Događa se, štoviše, naročita inverzija klasnog resentimana, gdje strana kapitala, u licu poduzetnika koji riskira, kad se ne radi o nikakvom budžovanu, nego također egzistencijalno ugroženom pojedincu, koji od početnog kapitala ima kredit što ga je jedva nekako skucao da bi ušao u avanturu, a od privilegija rizik i brigu (hoće li dobiti narudžbu, hoće li je uspjeti odraditi i naplatiti, hoće li imati za plaće), počinje s nekom vrstom kivnosti, ako ne i zavisti, gledati na stranu rada, u licu komfornije pozicije zaposlenika kojima je jedina briga odraditi svoje i primiti plaću (dodatno spram onih u javnom sektoru, čija je plaća sigurnija). I evo ih na, već postaju borbeni agitatori za isto ono što u svom naličju upravo biva razlog zašto im je teško poslovati.

To je sitno poduzetništvo – koje je sâmo pokrenulo svoje firme i pokušava preživjeti na tržištu – glavna ciljna skupina kampanje, zato što među klasama koje stoje nasuprot vladajuće predstavlja onu najprijemčiviju na retoriku: kači ih najviše elemenata po kojima im se kaže da ih baš javni sektor upropaštava u životu. U drugom planu su to potlačeni i potplaćeni radnici privatnog, a u trećem nezaposleni i marginalizirani, kojima se također kaže da su, posredno, i oni u svom nezavidnom položaju zato što je javni sektor pojeo sav kolač, pa nema više za njih, da se i njima da posla i egzistenciju. U toj se teoriji zavjere nabuba skupa vlast i sindikate, u imaginarni savez protiv "privatnog sektora i nezaposlenih" (kao proširene prve lažne homogenizacije), s tobožnjim udruženim ciljem u "čuvanju privilegija javnog sektora i statusa quo". Pa se bubne neke brojke, tipa da je "72% ovisnika o proračunskoj drogi i 28% budala koje taj nakaradni sustav održavaju na životu" (evidentno uračunavajući u 72% i onu produktivnu većinu koja u društvo vraća monetarnu vrijednost), uz besramno ekspliciranje izvrnuća kao one jezgrene društvene podjele ("a ne ustaše-partizani ili lijevi-desni"). 

Pravu podjelu prema interesu u zadržavanju statusa quo moglo bi se početno ocrtati onim narativom o iskorištavanju produktivnih od strane neproduktivnih, jer s jedne strane stoji produktivni dio oba sektora, a s druge kler i "vlastela", neproduktivna oligarhija: milordi, asevi privatizacije, crni fondovi, privilegirani kapital sa svojim PR-om i poteštati javnih kasa s kojima je u crony dealu. Narativ nije do kraja primjenjiv, jer ne obuhvaća nezaposlene i marginalizirane, koji ne spadaju u produktivne slojeve, ali su vladajuća klasa još manje – pa bismo mogli radije govoriti o, s jedne strane, profiterima namještene igre, te s druge također zbirno (za ne stati na radničkoj klasi), o svima onima koji su iz igre isključeni, odnosno njom oštećivani: i poduzetnicima i proleterima oba sektora i "gubitnicima tranzicije" i društvenim autsajderima, "četvrtim svijetom" ispljunutim od sistema.

Pokvarenjačka priča nastupa huškanjem ovih ne-vladajućih klasa međusobno, jednih protiv drugih, kao pokušaj umreženih plutokratskih hulja da sav taj eksplozivan, potencijalno opasan resentiman pripadnika (proširene) prve homogenizacije, koji bi ih po prirodi stvari itekako imao što same dopadati, pridobiju za sebe i preusmjere prema onim tamo Drugim radnicima – koji, zamisli bahaćenja, s manje stresa rade svoj posao. Ali vi se svejedno osjetite na istoj strani savezništva sa svojim velikim gazdama i povlaštenom konkurencijom, nemojte ni slučajno s eno onom tamo sestrom – jer ona je na ubogoj proračunskoj plaći, prokleta bila. Takvi kao ona, ti Juden raus, oni vam zapravo piju krv,  a ovo što vam mi, primjerice, ne plaćamo mjesecima ili preuzimamo tvornice za kunu ili nam kompradorske političke elite pogoduju je fatamorgana, meteorološki fenomen, čini vam se, ne razumijete ekonomske zakone. I opalac, već su tu i apeli na ciglu po glavi ''majke, sestre, strica ili prijatelja'', stručan uvod za pripremu Konačnog Rješenja – istina, ne rasnih, nego sektorskih zakona. 

(Usporedba je sigurno pretjerana i neumjesna, ali neka se ipak razmisli o tome da je progon Židova svoj rezon imao u njihovoj proglašenoj uzurpaciji i pijavištvu – dakle, pronađena je ta skupina ultimativnih parazita, na koju se moglo uprijeti prstom kao odgovornom za sva društveno-ekonomska zla, na isti projekcijski način na koji to libertarijanski propagandni stroj danas pervertirano projicira, sa žutom trakom poopćenja, po liniji same pripadnosti određenom sektoru, kao nekad određenoj rasi. Ne izostaju ni karakteristične dehumanizirajuće karikature, tipa "tko nije vidio nervozu javne uprave ako plaća kasni jedan dan, taj ne zna kolika kreativnost u osmišljavanju novih nameta leži u labirintima tamošnjih hodnika".) 

 

EPILOG

Znakovita je činjenica da u svojim mokrim snovima libertarijanski minarhizam difamira "trošak" javnog i zdravstva i socijale i školstva, pa čak i infrastrukture – a naravno i onog kusura koji im je još najveći trn u oku, što ide za kulturu ili nezavisne medije – ali jedino za što ostaju i u idealnoj varijanti su avioni, kamioni, vojska. Jer i kad ništa više ne treba – treba još štititi. Koga? Pa zna se koga ratni strojevi zapravo uvijek štite – one s lovom. Iz fundamentalista Tržišta i Slobode tu progovara instinkt uhljebčina svjesnih da su neodvojiv dio oligarhije koju u krajnjoj liniji jedino napunjeno oružje i ograde pod naponom štite od depriviranih na kojima parazitiraju. Sve grebući se nemilo – grmeći protiv grebatorstva. Sve jasno: projekcijska taktika lopova da viče "drž'te lopova" stariji je zanat i od prostitucije.