Ubijte glasnika

Uzrečica: ubijte glasnika, uobičajila se u prilikama kada je netko suočen s viješću što mu nije po volji, ili što je najradije uopće ne bi čuo. Tada se podvikne: ubijte glasnika! Drugim riječima: ne obazirite se uopće na ono što ste čuli/vidjeli, na ono što se evidentno događa, nego dignite silnu dreku protiv onoga koji vam je donio vijest, koji upozorava, koji kaže kako jasno vidi ono za što se vi pravite kao da ne vidite (ili je to vaša politika, samo što se ne usuđujete to priznati).

Ima li boljeg načina da se opiše ponašanje Vlade, od premijera pa do svih ministara koji su se osjetili pozvanima da progovore o temi što je unatrag nekoliko mjeseci upravo agresivno prisutna na hrvatskoj političkoj sceni, mada je ona dijelom te scene već desetljećima: o »reustašizaciji«, o povijesnom revizionizmu i vraćanju na tu scenu »ustaša«, onih ustaša za koje je cijeli svijet s razlogom mislio da su trajno otpremljeni u »povijesnu ropotarnicu« zajedno s nacistima i fašistima, kada su antifašističke snage odnijele pobjedu u Drugom svjetskom ratu? 

Odgovor na ovo prilično dugo pitanje vrlo je kratak i glasi: ne!

Jer, evo kako stvari stoje. Tendencija da se najprije kroz medije i publicistiku, potom kroz školske programe sve do »ozbiljne« historiografije, a sve je to radila Država (čitaj HDZ) uz zdušnu i svesrdnu pomoć Katoličke crkve, cijelom društvu nametne odmak od notornih i u svijetu prihvaćenih činjenica, naglašavamo riječ je o činjenicama, ta je tendencija prisutna od prvih dana postojanja samostalne hrvatske države. S time da se ona od »tendencije« postupno pretvarala i napokon pretvorila u politiku što prijeti da zarobi i zatruje cijelo društvo.

I to je srž problema. To, naime, da Hrvatska na razini državne politike provodi povijesni revizionizam. Ili, drugim riječima, da »piše« novu povijest, što uključuje, naravno, pretvaranje gubitnika Drugog svjetskog rata u zakašnjele pobjednike i prikazivanje stvarnih pobjednika kao zločinaca. To su činjenice što ih nije nimalo teško dokazati. Naprotiv, dokazi se - doslovno - sami nude. I neki političari - malo ih je - antifašisti, veterani NOB - njih je još manje, neki predstavnici nevladinih organizacija što se bave ljudskim pravima, Srbi i Židovi - to se podrazumijeva, i ono malo novinara koji još zaslužuju da ih se takvima zove, oni upravo na to upozoravaju. 

         Oni su ti glasnici koje treba »ubiti«. Za ovu priliku i - valja naglasiti - još, izraz »ubiti« pišemo pod navodnicima. Jer, kako su stvari krenule, pogledamo li samo rapidni porast nasilja na ulicama, a ono je odraz opće klime u društvu, doista je pitanje dana kada će biti, svjesno nećemo upotrijebiti izraz »likvidiran«, prvi za život u »njihovoj« Hrvatskoj nepodobni bilo Srbin, bilo Židov, bilo Rom, ili - što je još mnogo vjerojatnije - Hrvat kojemu je osnovna i jedina zamjerka to što nije dovoljno Hrvat (ma što to značilo).

U tim prilikama vlada, čitaj: HDZ i Domovinski pokret, kreću u akciju. Da smire stanje? Da stišaju tenzije? Da normaliziraju stanje u društvu? Ništa od toga!

Vlada pokreće uhodanu političko-medijsku mašineriju na dva kolosijeka. Prvi je negiranje, poricanje. Naprosto tako - nije bilo, ne postoji, nije se dogodilo. Činjenicama usprkos. Što bi se reklo, lažu nam u lice. A drugi je kolosijek napad iz »svih oružja« na oporbu, odnosno onaj njezin dio što je »zaradio« epitet ekstremne ljevice. I - a to je iznimno važno - na medije. Jer koliko god da su »main-stream« mediji uglavnom čvrsto pod kontrolom vlade ili vladi bliskih interesnih skupina, postoji i dalje jezgra »nepokorenih«, mahom uglednih novinara od kojih neki čak (još) nisu protjerani na društvene mreže ili portale.

I jedni i drugi govore, pišu, oni su glasnici koji otvaraju oči. Koji nas suočavaju sa stvarnošću. A u očima vlade oni su krivi. I to za sve ono zbog čega se može, ali i mora napasti vladu, bilo zbog toga što poduzima, bilo zbog toga što izravno potiče, bilo zbog toga što tolerira, odnosno što ne sprječeva. Vlada je, dakle, okrenula pilu naopako.

Pa da »utvrdimo gradivo«!

Nije li se godinama, a sve to »pod kapom« HDZ-a, događalo ono što se događalo i što su u Hrvatskoj vidjeli svi pri zdravoj pameti (a još ih je ponešto preostalo) i što bi povremeno zabilježili i svjetski mediji, rjeđe čak i politički krugovi do kojih je službenom Zagrebu toliko stalo? Zar zaista nema povijesnog revizionizma; nema rehabilitacije NDH; nije bilo urlanja »«ubij Srbina« na stadionima; nije bilo »koncerta« na hipodromu; nisu li stotine tisuća dizale ruke na nacistički pozdrav i u ekstazi klicale ustaški pozdrav »Za dom - spremni« (pa i neki ministri); nije li sam premijer izjavio kako nema toga tko bi zabranio pjesmu što počinje tim pozdravom; nema govora o bilo kakvom uskraćivanja prava Srbima, mada uz dodatak da ne mogu Srbi uvijek sve što hoće, a što im je zakonom dozvoljeno, pogotovo ne mogu uvijek kada bi to oni htjeli; ne mogu se hrvatski antifašisti pozivati na Ustav, »jer u Ustavu nema ni spomena o antifašizmu«; ne mogu - napokon - hrvatski građani izučavati povijest izvan okvira onog što se danas javnosti servira kao »naša istina«, nasuprot tzv. »komunističkom povijesnom narativu« drugim riječima, nasuprot onome što cijeli svijet smatra utvrđenim, dokazanim, nepobitnim činjenicama. - na primjer tko je i kada bio na kojoj »strani povijesti« u Drugom svjetskom ratu?

A što podrazumijeva prihvaćanje ne samo prekrajanja povijesti, nego i njezinog brisanja; u konkretnom slučaju, brisanja povijesti Jugoslavije, odnosno Hrvatske u Jugoslaviji. Jer, tako bi »oni« htjeli, Hrvatska je postojala u Srednjem vijeku, postojala je i kada su njome stoljećima gospodarili drugi, ali od 1918. do 1991. nje naprosto nema. Ni Hrvatske, ni njezine povijesti. Ništa, crna rupa.

Pri čemu se sve svodi na krajnje jednostavnu formulu: nije onako kako jest, nego je onako kako »mi« kažemo. A »oni« su ti koji ispisuju prijeteće parole tipa: »naša država - naša pravila«. Jer »oni« smatraju kako su zaista stvorili državu, svoju državu, u kojoj ne bi trebalo biti mjesta ni za koga osim za njih. I svatko tko se pokuša oduprijeti takvoj »logici« mora biti ne samo doživljen kao neprijatelj, nego i kažnjen kao što i priliči neprijatelju. 

Što se sve podastire u prigodnom savršeno prikladnom ruhu borbe za očuvanje digniteta Domovinskog rata i obranu dostojanstva branitelja. Koje, usput budi rečeno, nitko ne dovodi u pitanje. I time je sve rečeno. Hrvatska je podijeljena, i to definitivno podijeljena; na onu misleću i na onu vjerujuću. Oni koji vjeruju (pri čemu ne mislimo samo na vjernike), oni znaju. Njima »glasnik« ne treba. A oni koji misle? Da do njih »glasnik« ne bi stigao, da ne bi potvrdili vlastite sumnje, da ne doznaju više od onoga što im »na pladnju« serviraju »oni«, toga glasnika treba ubiti - još jednom - u ovome trenutku samo figurativno. A sutra, tko zna?

Umjesto zaključka - pitanje: jeste li ikada čuli da glasnik ne bi prošao? Pa i onaj koji donosi ružne vijesti? Ikada? Ne, odgovor je: nikada! Prije ili kasnije glasnik će uvijek proći, ako ne prvi, onda drugi, ako ne deseti, onda stoti. Čak i tamo gdje caruju primitivizam i provincijalizam, čak i tamo glasnik će proći. 

Stoga ne zamarajte se; nema svrhe ubiti glasnika. Istina će uvijek proći!

 "Napisano u danu kada je plamen gutao Vjesnikov neboder u Zagrebu"