Četvrti svjetski rat: Kome zvone martovske ide?

Ne znam jeste čuli, petog novembra se zbio politički događaj godine, na globalnoj razini. U drugim vijestima tog dana: održani i nekakvi izbori u SAD, navodno.

Svi u regiji, pa i šire, danas znamo za studentski pokret otpora u Srbiji. Ali moguće da vam je izblijedilo iz sjećanja da se baš petog novembra, simultano s američkim izborima, u Novom Sadu održao najveći tamošnji protest dotad, kojim je udaren takt seriji protesta protiv društvenog stanja koje je dovelo do pogibije 16 osoba uslijed urušavanja nadstrešnice željezničkog kolodvora. Do studentskih blokada došlo je onda kroz organiziranje radi otpora batinaškoj represiji vršenoj za tih inicijalnih protesta, odnosno nemira, polu-nereda.

Vidjet ćemo što će biti, ali kuha se prevrat. Otkud ipak govorenje o prvom održanom protestu kao političkom događaju godine? Smjena režima u jednoj perifernoj državici sigurno da nije događaj većeg globalnog značaja od toga tko će biti američki predsjenik. 

Vječiti euroguzonja Tonino Picula je pred najveći protest u povijesti regije, shvativši ga kao da ide protiv "režima Aleksandra Vučića", lamentirao kako "vlast koja pokušava zaustaviti istinu sigurno nije demokratska". Picula je naravno u pravu – štoviše, istup mu predstavlja dobrodošao iskorak u odnosu na podržavanje Vučića na kakvo nas je službeni Bruxelles navikao. Svaka čast. A Picula se onda zalaže da nedemokratsku stranačku vlast zamijeni – kakva? – pa demokratska, dabome. Što je šifra za određen predznak registriranih političkih stranaka. Dio koji Picula ne razumije je da historijski fenomen čijem formiranju svjedočimo od petog novembra naovamo samo u prvom planu ruši Vučićev režim, dok u svom punom opsegu dolazi upravo po vječitog Piculu i koncept demokracije koji ga čini nekim faktorom.

Uistinu, je li previše reći da dolazi po službeni Bruxelles? Po samu Liberalnu Demokraciju možda? 

Možda je sad jasnija teza o tome što je 5.11. izbilo kao događaj dana i godine? Je li i to dosta za reći? Možda čak… aktualnog desetljeća, stoljeća, milenija? Pretjerujem li? Učitavam li samo nešto što bi se meni htjelo?

 

DEREGULACIJA UBIJA 

"Prosvjed u Srbiji neće postići ništa" – proglasio je nakon velikog beogradskog marša, stilom znalačkog smatranja, njegova ekscelencija Goran Vojković. Navodno žaleći zbog te surove istine koja bi po njemu proizlazila iz načina na koji se prosvjed 15.3. odvio. Ali ne treba mu ništa vjerovati, po običaju.

Stara je stvar da gospoda neoliberalni Ordensbrüder Bolković & Vojković, s fetišom na Habsburšku Monarhiju dok opjevavaju Liberalnu Demokraciju, imaju samo jednu otvorenu historijsko-erotsku dilemu: uspijeva li ih iz mrtvih, ili barem kunjanja kraj radijatora, site i razlijenjene, više povratiti zbirka maraka s likom Carice Sisi ili Barunice Thatcher? U svakom slučaju ne propuštaju priliku naglašavati, okupljajući se u izigravanju vitezova s pelerinama, da je Thatcher imala plemenitašku titulu. 

Sadržana je u tome dublja istina. Oduvijek je bilo samo slabo skriveno da je neoliberalizam formula nove aristokratske pretenzije na bazi Lords & Peasants neofeudalnih prilika; financijalizacije kapitalizma koja svijet dijeli na 1% vlastelu i proždirane kmetove.

Warren Buffett, jedan od najbogatijih ljudi, kazao je da klasni rat raspiruje njegova klasa (Foto: Wikimedia)

Znamenito je o tome govorio Warren Buffett, potvrđujući da je na djelu klasni rat, samo da ga ne raspiruju ozloglašeni ljevičari, time što imenuju sistemski inženjering nejednakosti i traže revoluciju, ili barem redistribuciju (Buffett nas u potonjem podržava, kao teška iznimka među bogatima), već njegova klasa, koja sistemski inženjering provodi (i pobjeđuje). A kao što se zna, svi osigurači koji su klasni rat amortizirali za kejnzijanističke "države blagostanja", uklonjeni su još Nixonovim šokom, s prelaskom kapitalizma u postindustrijski stadij, zasnovan na financijalizaciji i dugu. Prešaltavanjem dominantnog inženjeringa kapitalističke akumulacije s materijalne proizvodnje na financijski sektor, tj. na neoliberalnu ekspanziju rentijera, maknute su sve granice rascjepljivanju klasnog jaza, s nejednakošću koja eksponencijalno raste (uvjetovanost koju je Piketty i dokazao). Posredstvom makroekonomije inflatiranja rentijerstva, formira se velikaška kasta vlasnika dionica i nekretnina, za koju je svijet rajski vrt pasivne imovine. 

Kako rentijerski i ekstraktivistički klasni genocid izgleda na tlu Vučićeve Srbije, kao egzemplarne kapitalističke periferije? Pojednostavljeno: naftnu industriju je komprador prepustio Rusima, infrastrukturne projekte Kinezima i Mađarima, nacionalni aerodrom Francuzima od kojih kupuje avione, Arapi su dobili Beograd na vodi, litij obećao Nijemcima, Trumpu najbolje nekretninske komade, itd. Naravno da ga pred narodnim ustankom unisono i nepokolebljivo podržavaju od Bruxellesa do Moskve, od Pekinga do Washingtona. Briga globalne centre moći što pate radnička prava naroda Srbije, javne institucije, svaki oblik regulacije, zaštita životne sredine, gradovi nad kojima vešmašina urbanizacije kapitala vrši urbicid, ili bilo kakva vrijednost koja smeta protoku kapitala, pa i koncept društva kao takav (Thatcher: "no such thing as society"). 

Pustimo treći svjetski rat. Baudrillard je svojevremeno imao neke ideje o tome što bi to bio četvrti svjetski rat (otpor "radikalno drugog" prema "paklu istosti" zapadnjačke konzumerističke globalizacije koja se želi klonirati do zadnjeg zakutka svijeta), no ta priča kao da je sve manje primjenjiva. Koncept traži redefiniciju – koja je zapravo uvijek i bila ona prava definicija. Na tlu Srbije se do maksimalnog zaoštrenja ukazuje kako i zašto je treći samo paravan za četvrti. Rusija će, kažete, ratovati protiv Europe, Kina protiv SAD? To su falše priče. Ono što se stvarno događa, čak i onda kad zemlje stvarno ratuju jedne protiv drugih, je četvrti svjetski rat. Da ostanemo samo u "euroatlantskim" koordinatama: Putin, Starmer, Zelenski, von der Leyen, Macron, Merz, Trump ili Biden udruženo ratuju protiv naroda Rusije, Amerike i Europe, brutalnije preko grbače naroda perifernih polukolonija, akutno ponajprije Ukrajine, ali iz drugog plana i kompradorskih eldorada poput Srbije ili Hrvatske. Jedini rat koji nas treba zanimati je onaj koji vladajuća klasa, pogotovo ona "naša", vodi protiv nas, učinjenih pukom; 1% vlastela protiv kmetova koje proždire.

Istog dana kad je pala nadstrešnica u Novom Sadu, Iskra Krstić je na Mašini našla pravu riječ: iskonski krivac za tragediju su – Margaret Thatcher i Ronald Reagan. A nego što ste mislili? Govorila je o tome kako "kratkovidi i rizični odnos prema izgradnji domaće vlasti nisu izmislile", nego je deregulacija došla iz centra svjetskog ekonomskog sistema, u interesu protoka kapitala. Ključne riječi izvučene u naslov teksta: "Deregulacija ubija". 

Tko stavlja svoje žetone na to da će liberalnom vitezu od Leptir Mašne biti iskreno stalo do toga da pokret otpora protiv sistema Barunice Thatcher nešto i postigne?

 

BORBA RADI BORBE

Ali radi li se zbilja o pokretu otpora protiv neoliberalizma? Da nismo potrčali pred rudo? 

Nije da samo monarholiberalčina Vojković, nego i mnogi ljevičari u regiji gaje skepsu prema studentskom pokretu u Srbiji – s obzirom na minimalizam zahtjeva, odnosno navodni izostanak "političke artikulacije". 

Sukus jedne od linija primjedbi slijeva je da studenti svojim zahtjevima ne zahvaćaju u strukturalne uvjetovanosti neoliberalnog poretka, zadržavajući se na izlizanoj pobuni protiv korupcije kao površinske manifestacije. Zahtjev za funkcioniranjem institucija po sebi nije antisistemski, ne izlazi iz okvira odnošenja na postojeće institucije u okviru neoliberalne države. 

Čitalo bi se da se plenumi u blokade nisu uopće dali usvojivši istražni prijedlog Krstić o Barunici Thatcher kao iskonski odgovornoj za smrt 16 Novosađana (kao i za – proširimo tezu – tragedije u Kočanima, Jablanici, Prečkom, itd.)?

U izjavi za Novosti (23.12.), novosadska studentica Marija (u daljnjem tekstu: Marija) govori o važnosti uvrštenja "socijalnih zahtjeva" (povećanje proračuna za obrazovanje, što se izravno kosi s neoliberalnom doktrinom), potrebi da se govori o ekonomskim pitanjima i problem identificira u sistemu umjesto pojedincima na vlasti. No, Marija istakne još nešto: u Novom Sadu "liberalna ideologija na većini plenuma trenutno ima brojčanu nadmoć", dočim je situacija "nešto bolja na par beogradskih fakulteta na kojima su levo orijentisani studenti brojniji". Jedan od takvih, Janko (u daljnjem tekstu: Janko), naglasi da profesorsku podršku imaju samo zahvaljujući izostanku radikalnijih zahtjeva zasad, za razliku od nekih prethodnih blokada u kojima su inzistirali na besplatnom školovanju, pa ih nije podržao "nijedan profesor". 

Iluzorno je očekivati ideološku homogenost masovnih pokreta, što će vrijediti i za studentske plenume (Foto: HINA/ FoNet/ Marko DRAGOSLAVIĆ) 

A znate li da su studenti ETF-a pozvali građane da im se u nedjelju 9.3. pridruže na liturgiji u Hramu Svetog Save, "okupljeni u zajedništvu u duhu solidarnosti", u ime duhovne podrške u vremenima borbe "za vrednosti koje smatramo važnim"? Čine li ta popovska posla odmah blokade reakcionarnima?

Iluzorno je očekivati ideološku homogenost masovnih pokreta, što će vrijediti i za studentske plenume. Da bi se uopće moglo omasoviti pokret, zahtjevi su morali biti svedeni na, citiram studenticu Minu, "ideološki minimum". Treba voditi računa i o činjenici da studente od policijske intervencije defakto ne štiti proklamirana autonomija univerziteta (kao što su saznale okupacije kampusa u EU i SAD protiv genocida u Gazi), već – kako je na Mašini primijetila Saša Savanović – "konkretna društvena podrška koju uživaju", "toliko široka da bi mogla dovesti do generalnog štrajka", svi oni "ljudi koji im kuvaju i donose hranu, koji se odazivaju na njihove pozive na protest, koji sa brigom, pažnjom i ljubavlju prate sve što se studentima dešava". A i među njima će biti mnogih koji će se odazvati na hramsku liturgiju ili čak tražiti povratak Kosova.

Minimalizacija zahtjeva je taktičke prirode i u drugom smislu. Povrh studentskog budžeta i odustajanja od progona studenata, tu su i dva ciljano namijenjena da SNS dovedu u nemoguću poziciju: procesuiranje batinaša (Janko: "SNS ne može sebi da priušti unutrašnje cepanje i da im se stranačka vojska, ljudi koji su prva linija odbrane vlasti, nađe na sudu") i javna objava kompletne dokumentacije o padu nadstrešnice (završio bi sav državni vrh u zatvoru). 

Naivno je misliti da su zahtjevi ispostavljeni s ambicijom da budu ispunjeni, pa da studenti budu sretni kako eto institucije funkcioniraju, smotaju kablove i raziđu se kućama. Paradoks na koji je upozorio Boris Buden: premda se radi o najobičnijem pozivanju na provedbu važećih zakona, ono je unaprijed jasno kao neispunjivo te poprima inverziju 68-aškog gesla: budimo nerealni, tražimo moguće. Taktički cilj se sastoji upravo u inzistiranju na neispunjivosti, budući da svrha bunta nadilazi zahtjeve, sadržana je u samom tome "da nastavimo da vršimo pritisak na vlast i širimo borbu". Stoga i ističu, na Jankova usta, kako si "ne smiju dozvoliti da borbu svedu na zahtjeve koje će vlast lako ispuniti i pasivizirati bunt". Saznajemo i o plenumskom kombiniranju da se u sljedećem koraku zahtjevi prošire na slučaj Rio Tinta. Vlastima tu kako god okreneš nema izlaza. 

"Taktički gledano," napominje Savanović, "minimalizam zahteva studentima obezbeđuje široku društvenu podršku i neometani produžetak borbe, čije strategije, domete i ciljeve nastavljaju da oblikuju i pregovaraju u samom procesu blokiranja."

Neometani produžetak borbe. Ne samo u smislu zaštićenosti od represije. Shvatili smo: ambicija uopće nije boriti se da zahtjevi budu ispunjeni. Njihovo ispostavljanje je takoreći finta iza koje se krije smisao protestiranja u protestiranju samom. 

Zašto mora u danim uvjetima borba biti radi borbe?

 

KOLAC U SRCE VAMPIRA

Možda ste čuli, možda niste čuli za Petera Toma Jonesa: režiser koji je, za račun korporativnih lobija, snimio propagandni dokumentarac o blagodatima Rio Tinta i kobajagi putinofilskom karakteru pobunjenog ekološkog pokreta. O, jebem te logiko! Otkud da bi zahvaćeni narod mogao u ičemu drugom naći razloga buniti se zbog rudnika litija nego, jel'te, u rovarenju za Putina. Pa i pokret nabrušen da ruši Vučića mora da je rovarenje za Putina, što bi drugo bio. Dočim Putin sjeo s Vučićem da podivane o "pokušaju 'obojene revolucije' u Srbiji", pa obznanio podršku i za njega i za Dodika, označivši studentske blokade kao "nedopustivo vanjsko miješanje u unutarnju političku situaciju u Srbiji".

Spin na spin, međusobno opozitni, a nigdje trunka istine o stvarnom karakteru masovnog pokreta protiv vladajuće klase – tek u prvom planu personificirane u Vučiću.

Tri dana prije martovskih ida bila je obljetnica atentata na Zorana Đinđića. Protjerala mi je kroz glavu misao: aktualna pobuna protiv Vučića na široj skali, suštinski, predstavlja pobunu protiv Đinđićeve političke paradigme kompradorskog, privatizacijskog, neoliberalizacijskog gaženja naroda i eksploatacije zemlje. Paradigme koja nije umrla s njim, nego ju je Vučić usavršio.

Đinđić je nažalost i dalje živ. Ubijen je – u mafijaškom obračunu frakcija buržoazije – čisto zato što je, notoran kao krvnik radničke klase, pravo gaženja naroda previše ispotencirao na ruku stranom kapitalu, dočim je i domaćinski, onaj garniran šajkačom, htio svoj dio kolača neoliberalizacije, masnih komada na bazi tačerijanskog recepta urušavanja društva. Vučićeva formula uspjeha, koja je donedavno funkcionirala, u balansu je namirivanja i strane i domaće buržoazije, uz istovremeno građenje desnim populistom, kao biva zaštitnikom naroda od jednih i drugih. Sve dok ne počnu padati nadstrešnice po glavama ljudi, jer se na dnu svega radi o nemiloj pljački društvenih resursa.

Kolac u Vučićevo srce – prošla mi je kroz glavu heureka – treba razumjeti kao konačan kolac u srce vampira Đinđića! Da malo i on otpočine u miru.

Francuski karikaturist Plantu podržao je studentske proteste u Srbiji svojom karikaturom (Foto: HINA/ BETAPHOTO/Radomir Diklić)

Ignoranti papagajski recikliraju primitivan drugosrbijanski mit o Đinđiću kao "propuštenoj prilici za Srbiju", da bude "normalna, demokratska, europska", itd. Liberalnu utrobu poznaje se po tome što problem današnje Srbije vidi u tome što šatro nije "europska", umjesto upravo u tome što jest. Ili po nepismenoj predožbi po kojoj je Vučić zemlju upropastio do kraja time što je šatro nešto suprotno od Đinđića, desničar, četnik. Pa ne, bogvasdao, nego baš time što đinđićevac, učenik koji je nadmašio učitelja! 

Imajmo u vidu da ne samo Vučić, nego ni Đinđić nije bio imun na desna identitetska skretanja, zakazujući kao liberal čak i po proklamiranoj mjeri samih liberala. Savanović podsjeća – baš u kontekstu deplasiranosti pozivanja na "mit o Zoranu" kao poželjan takt masovnog pokreta oko studenata – i na okolnost da se, povrh kataklizmičke ekonomske politike, radi o državniku "koji je četnike izjednačio sa partizanima, uveo veronauku u škole i bio sklon sklapanju 'pragmatičnih' saveza". Nalaziti diskontinuitet Vučićevog režima u odnosu na Đinđićev privilegija je pušioničara spinova i režimskih i "žutih" opozicijskih medija.

Na Studentskom trgu, epicentru pobune, koči se Đinđićev mural prekrečen crvenim natpisom: "Već živimo šesti oktobar mamu vam bre jebem". Obližnje muralsko pitanje predstavlja inače čitavu sagu: omladina amebnih nasljednica DS-a desetljećima devastira žvrljotinom Đinđićeve face mural Veličkovićevog Trkača iz 1989., pa jauče o "mržnji i primitivizmu" kad im devastacija bude devastirana. Ali načelnije pitanje: je li vandalizam uništavati Đinđićev lik po zidovima ili je vandalizam u prvom redu crtati ga? Ako mene pitate, Đinđić je masovni zločinac drugog tipa, ne i manjeg stupnja nego primjerice Ratko Mladić – pa kao što je građanski odgovorno uništavati Mladićev, isto vrijedi i za Đinđićev. 

Mural za krečenje (Foto: Instagram)

Živimo, kaže Janko – svim srcem podržavajući crvenu farbu preko spomena na Đinđićevu facu – "viziju elita koje su došle na vlast petog oktobra. Smešno je kada Vučić plaši Majdanom i obojenom revolucijom kada je upravo on izdanak ovdašnje obojene revolucije. On je najuspešnije sproveo Đinđićeve ideje o liberalizaciji, privatizaciji i evro-atlantskim integracijama." 

 

KAKVI JEBENI IZBORI

Usputni podržavatelji stuentskog pokreta na društvenim mrežama masovno dijele i gotive snimak u režiji SSP-a (pojašnjenje za Hrvate: SSP je odvjetak Đinđićevog DS-a, vode ga Marinika Tepić i tajkun Dragan Đilas, za neprijatelje Rđa Riđa), na kojem Tepić riba predstavnike vlasti, ističući da "Srbija nije Aleksandar Vučić i Srbija nije SNS, Srbija smo svi mi", apostrofirajući "korupciju ove vlasti" kao odgovornu za smrt 15 ljudi (odigralo se prije smrti 16. žrtve). Naposljetku im, ono kao, naređuje da ispune studentske zahtjeve.

U čemu je apsurd, u čemu komedija zabune? Pa studenti ni Mariniku ni Riđu Rđu ne mogu očima vidjeti! Što točno podržavaš ako pozdravljaš opozicijske političare dok se kostriješe na vlast, ignorirajući da se studentski plenumi žestoko ograđuju od svih političarskih ambicija da se ugrade u njihovu borbu? "Kao gladne vrane zasjeli su na okolnim osmatračnicama" – opisao je na Mašini Buden lešinarsku prirodu građanske opozicije – "i čekaju da režim, pod pritiskom mase, pukne, izvali se na leđa i otkrije slabine pa da mu se uvuku u utrobu i počnu gozbu. Ako ne, nikom ništa. Nisu ništa riskirali pa ništa neće ni izgubiti. A čekati, to znaju najbolje, oni to mogu i dovijeka ako treba."

Mogu zato što im je dobro, za razliku od naroda nad kojim se vrši klasni genocid. U perspektivi Tepić o stranama barikada, s jedne strane stoje Vučić i SNS, a s druge "svi mi", građani, uključujući SSP. U perspektivi plenumske rezultante nasuprot naroda stoji SNS skupa sa SSP-om i ostatkom partitokratskih elita. Ili čak: Piculom, koji skoro da doslovno ponavlja za Tepić? Dabome da se u bitnome ne radi tek o unutargraničnoj podjeli. I aktualan simulakrumski sukob Vučića i Picule spada u istu priču – taj sukob ne ide dalje od rivalstva unutar frakcija vladajuće klase. U svakom slučaju su obojica, skupa s Đilasom, zasjela puku na grbaču stilom masno pofutrane vlastele; pravi sukob je onaj koji skupa vode protiv kmetova. Četvrti svjetski rat.

Opozicijske vođe "nemaju podršku većine studenata", ističe Marija, budući da uloga građanske opozicije nije stvarno oporbena nego u bivanju grupom za pritisak radi guranja cjelokupne državne politike "u smeru još bržih evro-atlantskih integracija", dok prosvjede simulira tako da zagovara "performanse i šetnje umesto zauzimanja institucija i štrajkova". Zazor prema vlasti i opoziciji im je podjednak, zbog stvari poput one da oporbenjaci "pitanje Rio Tinta svode samo na Vučića i ignorišu da je Nemačka, kojoj bezrezervno služe i opozicija i Vučić, zapravo glavni nalogodavac. Tako i sada rade protiv antisistemske borbe i socijalnih zahteva, direktno napadajući besan narod koji je spreman da se suoči sa vlašću i sa državom. Suštinskih razlika između njih i Vučića nema i zbog toga je svaka njihova pobuna jalova."

Poseban razlog zbog kojeg se studenti gnušaju te kobajagi asistencije i pružene ruke iz smjera opozicije je što je sabotirala inicijalne proteste u novembru. "Kada je napadnuta Gradska kuća, liberalni opozicioni mediji su najborbenije protestante napadali jednako žestoko kao i Informer" (lažno izvještavali o "ubačenim elementima", itd.). Da i ne počinjemo o klasičnim liberalnim kultur-rasističkim gadostima. "Čak i kada govore o stvarnim Vučićevim batinašima često to rade elitistički," domeće Marija, "prozivajući sirotinju ucenjenu da glasa za SNS kao 'sendvičare' ili šireći mržnju prema Srbima poreklom iz Bosne i Hrvatske."

Hot take: studentska pobuna nije toliko protiv Vučića koliko protiv Tepić – budući da protiv Liberalne Demokracije kao takve (Foto: HINA/ BETAPHOTO/Milan Ilić)

Dozvolite mi hot take. U srce nesporazuma pogodilo bi kada bismo rekli: studentska pobuna nije toliko protiv Vučića koliko protiv Tepić – budući da protiv Liberalne Demokracije kao takve. Naravno da se ne bi radilo o sasvim istinitoj riječi (Vučić jest i mora biti istureniji neprijatelj, primarnija meta), ali je istinitija od istine.

U svom zazoru od opozicije i ograđivanju od svih političkih stranaka i organizacija koje pucaju na učešće u parlamentarnoj demokraciji, studenti su dotjerali čak dotle da se ograđuju od uhapšenih aktivista, članova stranke PSG i posredno grupe Stav, pa i grupe Sviće, koji su im inače organizacijska preteča u pobuni, kroz nemire i proteste prethodeće blokadama. Izneseni motiv ograđivanja – prestrogog prema njima na osobnoj razini, jer radi se o generacijski i ideološki bliskim im drugari(ca)ma, sa srcima na mjestu, prvoborcima protiv Rio Tinta, danas žrtvama represije za koje bi se valjalo založiti – u strogom je neprihvaćanju kombinacija poput "ekspertne vlade" ili "prijelazne vlade". 

Prestrogost prema uhapšenima ne mijenja (situacija je kompleksna) na tome da se i treba strogo odbijati scenarije raspleta kroz "poštene izbore". Kakvi jebeni izbori više! Umjesto toga, studenti su pozvali građane da se samoorganiziraju odozdo, kroz zborove, kao pandan plenuma.

Radi se o manifestnom odbijanju definicije problema tek u Vučiću i SNS-u. Kada Tepić riba vlastodršce, ona se gradi dijelom pobune. Sav je nesporazum u tome što su politike Tepić ono protiv čega je pobuna. U hrvatskim okvirima meta bi studentskom pokretu bili SDP i Možemo koliko i HDZ. Svojim simuliranjem stajanja na istoj strani barikade sa studentima Tepić iskrivljuje smisao pobune – reducirajući je s one protiv predstavničke demokracije na onu protiv nenadležnog vlastodršca.

Buden opaža još nešto: da nam "čitava politička sfera, dakle partijski odnosno parlamentarni sistem" – uopće ni ne fali u svojoj isključenosti iz zbivanja! Što nas briga za tu sferu još? Ne samo da je dobila crveni karton od studenata, nego je i crveni karton pokazao koliko je postala irelevantna. Ili još malo točnije: njena izbačenost iz igre potvrđuje se kao preduvjet nove politike. "Diskurs o dve Srbije bi da se povampiri, ali njegovo je prošlo" – lapidarna je Savanović.

 

ONKRAJ HORIZONTA

Subplot prve linije kritika slijeva su ocjene da nekritički poklonici studenata učitavaju u njih ono što bi ljevica sama željela vidjeti, umjesto zadržavanja na praćenju zahtjeva kakvi jesu. Studenti od početka tvrde da su apolitični, a mi bi silom htjeli vidjeti da su se maltene namjerili rušiti kapitalizam. Studenti to da ih Vučić ne zanima obrazlažu njegovom formalnom nenadležnošću za ono što traže zahtjevima (inzistirajući na institucijama postojećeg sistema), dok bi mi htjeli da ih ne zanima zato što ih ne zanimaju ni bilo kakve zamislive alternative Vučiću u okviru parlamentarne demokracije.

Takve kritičke primjedbe mogu imati jedino oni koji sami nisu pozorno pratili što studenti govore. U pozadini neutralnog minimalizma zahtjeva, ultimativna ambicija blokada je prilično jasno politički deklarirana. Poruke se ne svode na zahtjeve. Imali smo tako Letter to Students Around the World (21.12.), koje je pozvalo na internacionalu: drugarice i drugovi, svijet je na rubu kolapsa, predstavnička demokracija se raspada, budućnost nam je ugrožena, hiljadu je razloga za blokade, svatko od vas najbolje zna koji je vaš! Imali smo i Pismo narodu Srbije (9.3.) u kojem se još jednom nedvosmisleno određuju nasuprot "predstavničke demokratije", koja "očigledno nije u stanju da reši višedecenijsku društveno-političku krizu naše zemlje" (obratimo pažnju: višedecenijsku, dakle ne samo za Vučićeve vladavine, nego se ne izuzima ni "žute", Tadića, Đinđića). 

Što bi značilo da se studentski vjetar zaista diže da odnese dođavola ne samo Vučića i njegovu kliku, nego o istom trošku i recimo Plenkovića s njegovom svitom (u što treba računati i parlamentarni spektar i predsjednika pride). Ali i ne samo to, ne usitnjujmo razmišljanje. Za dinamiku će se još čuti, no vjetar koji su blokadama raspuhali namjerio se da dođavola otpuše i Ursulu von der Bruxelles, sira Starmera, napoleona Macrona... Nego, kažete, ambicije pokreta su preskromne i depolitizirane? 

Da bi se radilo o nepolitičnosti je, obratno, apsurdna stvar za reći. Iza minimalizma zahtjeva i deklarativnog odbijanja politizacije blokada transparentno su dane upravo maksimalističke ambicije, par ekselans politične. 

Buden je dao iluminativan uvid u logiku prividne kontradikcije: nije riječ o zaziranju od politike u afirmiranju postojećeg institucionalnog okvira, već o uzimanju ideala Liberalne Demokracije at face value. Uhvatili su je, kaže, "za riječ, što im ona neće oprostiti", jer joj je cinizam "intrinzični modus operandi, prešutna pretpostavka svake vjere u njezine ideale". Kroz tu i takvu formulaciju zahtjeva studenti ne kažu "institucionalni okvir je baš gala, ajmo ga se samo svi skupa pridržavati", već "ajmo prokazati kako je granica nominalne korektnosti njegovih ideala u tome što služe uvaljivanju tranzicijske distopije".

Na što me to podsjetilo? Ludwig Wittgenstein je među najcitiranijim filozofima, pri čemu prednjači čuvena "zadnja riječ" Tractatus Logico-Philosophicusa: "O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti." Čudo jedno kako je se voli navoditi! U bezbroj kolokvijalnih konteksta i konotacija, pri čemu se rijetko kad ne iskrivljava smisao rečenice. Wittgensteina su logički pozitivisti (Bečki krug + Bertrand Russell) uzdizali u nebesa ("najveći filozof 20-og stoljeća!''), doživjeli ga kao svog bogaoca, a Tractatus kao krajnji doseg onoga što i sami rade, bibliju "propozicijskog kalkulusa". Zato što su u čitanju stali u zadnjem krugu utrke, zažmirivši na finiš koji im nije odgovarao. Živjeli su u uvjerenju da im je Tractatus jednom zasvagda dao za pravo, ne skuživši da im je nevjerni Ludonja zabio logički nož u leđa. Odlučili su zanemariti epilog knjige, koji joj je okrenuo čitav smisao. Ljestve Tractatusa, reče, mora se odbaciti nakon što se njima uspne. Filozofiju se ne smije izjednačiti sa "sferom činjenica" i logičkom analizom, pošto joj se smisao ipak ostvaruje u "sferi vrijednosti". Jedino što propozicijski kalkulus ne pogoduje za tu sferu - ali tim gore po propozicijski kalkulus! Kalkulus je taj koji mora zašutjeti, jer nije sposoban za ništa drugo na onim bitnim poljima, na kojima upravo treba govoriti. "Moj se rad sastoji od dva dijela: jedan koji je prezentiran ovdje plus sve ono što nisam napisao. I upravo je taj drugi dio zapravo onaj bitan dio." 

Boris Buden: istureni predstavnik podrške slijeva za studentski pokret (Foto: Novosti)

Onako kako je Tractatus, uhvativši propozicijski kalkulus za riječ, služio tome da iznutra ocrta granice logičkog pozitivizma, kao istovremeno rubove, obale velikog mora istinskih Filozofskih istraživanja (inače naziv jedine Wittgensteinove knjige iz njegove druge faze), tako i studenti svojim minimalističkim zahtjevima iznutra ocrtavaju granice Liberalne Demokracije, istovremeno obale novog političkog mora onkraj postojećeg institucionalnog okvira. Zahtjeve, koji se zadržavaju unutar trenutne paradigme, koriste kao ljestve koje će odbaciti kada se uspnu njima u sferu istinskih političkih istraživanja, kojima dolaze po Piculu. 

Budenovom slikom: turaju glavu kroz opnu neba poput mladića s Flammarionovog drvoreza, probijajući horizont postojećeg. 

 

HISTORIJSKI UM USTANKA

Ne znači li to, međutim, da studenti manipuliraju svim onim svijetom koji im kuha, dočekuje ih kao partizane nekad – oslobodioce od okupatora – i izlazi na marševe na njihov svaki mig? Tu su se ujedinili i desničar koji viče o Kosovu i svetosavac koji pohodi liturgije i liberal koji zaziva svetog Đinđića. Što to znači da se stotine tisuća razmile beogradskim ulicama ujedinjeni u agendi rušenja Vučića… da bi se onda ispostavilo da studentima rušenje Vučića i nije neki prioritet? Ako imaju neku svoju desetu agendu od one deklarirane zahtjevima, takoreći ljevičarsku, i ne zanima ih raditi nikakav "šesti oktobar", ne instrumentaliziraju li onda kao živi štit narod kojem ljevičarska agenda nije ni u primisli?

Niti malo.

U biti je Flammarionovog drvoreza da će putnik koji je tek probio glavom svod vidjeti samo nejasne konture. Kao što je rekla Marija, i kao što je za očekivati, nisu studenti svi redom ljevičari, čak su liberali u većini i ima ih ideološki raznih opredjeljenja. "Protesti nisu potpuno jedinstveni i među ljudima koji protestuju ima razlika. Neke liberalne struje sve zahteve žele koncentrisati samo na Vučića, ali srećom ima i onih koji traže korenite sistemske promene."

Sukus druge linije kritika slijeva ide tim tragom: protesti, lišeni jasne političke artikulacije klasne podjele, ne vode nikuda, jer ne može krvožedni nacionalist Srbenda marširati rame uz rame za iste ideje za koje se bori istinski ljevičar. Na taj se način samo reproducira vječiti jaz između boraca za pravedniju preraspodjelu i zagovornika nedodirljivosti privatnog vlasništva.

Otkrit ću: štos o tome da su petog novembra, pored političkog događaja godine, održani i američki izbori, već sam jednom prodao. Na svom privatnom fejsbuk profilu, same te večeri dok se novosadski protest odvijao. Nemam kristalnu kuglu i nisam imao predodžbu o točnom scenariju kakav se u međuvremenu odvio, ni da će se dogoditi studentske blokade ni da će na martovske ide Beogradom marširati onoliki svijet. Kako sam onda anticipirao kolosalan značaj već nekakvih zbivanja koja će uslijediti? Izvjesno je da nisam samo ja. Energija u zraku bila je divlja, osjećalo se da je narod načisto popizdio i da će se povampiriti. 

Ne bih čak rekao s isključivim povodom u padu nadstrešnice. Suštinska osnova pobune zbog toga je u pobuni također i protiv EXPO-a i BG-na-vodi i NS-na-vodi i Rio Tinta i Generalštaba i Linglonga i Zijina i rušenja Hotela Jugoslavije ili Starog savskog mosta, itd-itd. Sveprisutna tema: širom otvaranje vrata "direktnim stranim investicijama" za rentijersku i ekstraktivističku eksploataciju po uvjetima kakve teško negdje drugdje mogu dobiti (praksa pretvorena u prvu i osnovnu državnu razvojnu strategiju). Na dnu svega ostaje stajati činjenica da je na djelu sve vrijeme četvrti svjetski rat, Buffettov klasni rat, koji kolonijalni neoliberalizam vodi protiv topovskog mesa na kapitalističkoj periferiji. Dogodilo se da se eskalacija pola ovih slučajeva koncentrira taman nekako za novosadskog crnog novembra – stvarajući sinergiju bijesa u ljudima, kao lokalno potenciranu manifestaciju globalnog zasićenja. 

Neoliberalizam, a naročito na periferiji, operira upravo na sistemskoj korupciji i rastakanju javnih institucija, odnosno uprezanju ih u interese privatnog kapitala. Radi se o instrumentu u rukama vladajuće klase. Prije ili kasnije počnu padati nadstrešnice. Ne znači da će si svi prosvjednici to objašnjavati na lijevi način, ali doživjet će klasni rat kao bombardiranost korupcijom i zasićenost osjećajem da je "prekardašilo" (jedna od kodnih riječi protesta) – da se u Srbiji naprosto više ne da živjeti od mafijaške pljačke i uništavanja institucija, zakona, struka, zgrada, svega, zemlje. Senzaciju će dijeliti i konzervativac i liberal jednako kao i ljevičar.

Matematička formula je prosta: postotak ljevičara među masom s beogradskog velikog marša je jako mali, ali postotak onih koji na vlastitoj koži osjećaju da je klasni rat prekardašio je stopostotan. Premda većinom nisu klasno osviješteni, masovno su žrtve onoga o čemu klasna optika. 

"Antikorupcija" je liberalni ideologem, ali i taj namotaj valja odmotati nazad. Imenom korupcije koja ubija se tu krsti deregulaciju koja ubija. Ali po istom ključu i borba protiv "korupcije" biva defakto borba protiv sistemski uvjetovane neoliberalne destrukcije. Kada neki desničar i liberal rame uz rame stupaju u ime zahjeva da se objelodani dokumentaciju rekonstrukcije željezničke stanice, ni ne znaju da u biti stupaju kao, božemeprosti, radikalni ljevičari: izgoneći neoliberalne prakse iz grada i države, okrećući smjer vođenja klasnog rata. 

Kao što kaže i Savanović: nacionalni interes oličen u zastavama koje srbuju o Kosovu u prasukobu je s klasnom prirodom društvenog bunta, nije da nije, ali dok je nacionalna perspektiva "prisutna isključivo simbolički, klasna i intersekcionalna perspektiva izvire iz i prožima sve aspekte studentskog i društvenog bunta".

Narativni sloj studentskih zahtjeva doduše jest formuliran unutar premisa važeće političke paradigme (ili kako bi rekli neki drugovi, malo/građanskog horizonta), ali odlučujući je tu defakto sloj, a ne narativni. Izostanak eksplicitne klasne artikulacije narodne bune je sporedan u odnosu na činjenicu njene izrazito klasne pozadine. A onda je sporedno i koliko je točno ustanika osvijestilo o čemu se zapravo radi u ratu koji vode (da se puca na popudbinu Barunice Thatcher); bitno je da ga vode. Nebitno je što pobuna protiv Rio Tinta ili Kushnerove investicije neće biti nazvana pravim imenom, ostajući u okvirima jezika postojećih institucija, dok god se sve vrijeme radi – a radi se, jer jedna je to borba – o pobuni protiv Rio Tinta ili Kushnerove investicije, kompradorštine koja zemlju stavlja kapitalu na izvol'te. 

Prema svjedočanstvima koja čitamo, i sami studenti su tek parcijalno stvar klasno osvijestili – a da to baš ništa ne mijenja na stvari. I oni koji nisu trpe posljedice klasnog rata i znaju da ih ne žele više trpiti, pokrenuti su iz upravo te točke. Vodi ih historijski um viši od presjeka individualnih umova; um svenarodne pritiješnjenosti uza zid; um kanaliziranja divlje energije koja je 5.11. provalila u novosadsku Gradsku kuću; um ustanka protiv vladajuće klase. Manipuliran nije nitko. 

 

TRADUTTORE, TRADITORE

Nije loše ponešto pokazati i na konkretnim primjerima. U svom seratorskom članku, Vojković ponavlja obrazac koji smo već vidjeli. Samo zbog obrasca je i bitan. Kontrolna točka: članak Vlade Vurušića u Jutarnjem listu od 30. prosinca. Dečki se postojano ne miču s mrtve točke.

Korak prvi. Vojković mantra o Srbiji kao "zemlji politički zamrznutoj u prošlom stoljeću". Vurušić je centralno pitanje radio od toga hoće li val prosvjeda "iznjedriti nove snage na srpskoj političkoj sceni i koliko će one biti alternativa trenutačnoj politici", pri čemu tu trenutačnu (u kojoj se ni većina oporbe, SSP uključujući, nažalost ne razlikuje od Vučića) definira odnosom prema pitanjima Kosova, Republike Srpske, genocida u Srebrenici, Rusiji ili NATO-u. Vojković & Vurušić dan-danas dilaju narativ o tome da je isključivi problem s Vučićevim režimom u nacionalizmu 90s-style, miloševićevskom, a nikako u Vučiću kao kompradorskom neoliberalu, točno po receptu kapitalizma na periferiji 2025. Uz navijanje za "razvijenu demokratsku Srbiju" kao plutajući liberalni označitelj. Ironično, upravo naši liberali dobro paze da im glave ostanu zauvijek zamrznute u 90-ima.

Korak drugi. Vojković lamentira o pofaljenju "političke artikulacije" protesta. Budući da studenti ne ističu nikakvu realpolitičku alternativu, "čini se da vlast možete uzeti od Vučića, ali je nemate kome dati", što dovodi do toga da vlast "ostaje gdje je" – i eto zato se cijela stvar "rasplinula", zato ostaje "samo krik u prazno", zato prosvjed "neće postići ništa". Poanta pokreta otpora svedena na to da sjaši Kurta kako bi zajahao Murta – unutar istog okvira Liberalne Demokracije. Dabome da za liberalčinu, ponosnog fanboya Barunice Thatcher, problem neće biti u toj i takvoj "demokraciji"; problem će prikazivati isključivo u karakteru ove konkretne aktualne vlasti, kao političke opcije kobajagi "zamrznute u prošlom stoljeću". Vurušić podvlači isti moment: ne sviđa mu se što studenti "ne žele razgovarati s političarima", jer "koliko to može trajati i izdržati?" Studentski "nestranačko-nepolitički" stav pati, kaže, od toga što "nema jasne političke zahtjeve ili ciljeve". Od probranih glasova koje navodi za potkrijepiti ulaznu tezu jedan govori kao predsjednik PSG-a (od kojega su se studenti ogradili): "studentski neposluh mora dobiti politički epilog" (da, samo kakav?) ili će se "kao i prethodne pobune, razvodniti i ugušiti". Drugi dolazi iz beogradskog – naziv sve govori – Centra za slobodne izbore i demokraciju: "studentskim prosvjedima nedostaje 'politička artikulacija'", kakva bi (kao da je baš to cilj!) "rezultirala jačanjem opozicije ili njihovim većim rejtinzima" (u svrhu čega treba protesti da se "registriraju u radu političkih organizacija"). Sve u svemu: sve će biti u redu unutar postojećih okvira, samo ako Murta koji zajaši bude netko nezamrznut u 90-ima.

Korak treći. Mogli smo i znati kako će popovanja završiti lamentima nad pofaljenjem zastava EU. "Nema jasnog puta, gdje Srbija želi" – soli Vojković, što je šifra za to da je na protestu gledao svakakve zastave, ali "nije bilo zastava Europske unije". Jer ako nema to može značiti – idiotskim non sequiturom – samo jedno: Srbija želi biti "ruska gubernija". Neka se odluči! Vurušić razvija istu ridikuloznu misao: žali što "na horizontu nema nikog kalibra Zorana Đinđića, nekog otvoreno i bez ostatka proeuropskog političara", uz negodovanje da "otpor neće dati rezultate dok se na prosvjedima ne pojave zastave EU i otvoreni proeuropski zahtjevi". Jedino tako protesti mogu postići nešto umjesto da se ispušu. Ne bi to bilo tako smiješno da naše liberalne redikule nije na vrijeme anticipirao Buden, povodom velikog decembarskog protesta na Slaviji, sarkastično predloživši prosvjednicima da "podignu zastave EU, SAD, NATO-a i Ukrajine", neka im "glasnogovornice, na super engleskom, poruče da su to 'pro-democracy', 'pro-western' i 'pro-Europe' protesti, dakle 'anti-Putin i anti-Russia' i odmah će doći i Si-En-En i Bi-Bi-Si".

Depolitizacija prosvjeda oduzima smisao demonstracijama (Foto: HINA/ BETAPHOTO/EMIL VAS)

Savanović je u tekstu od ovih dana dala preciznu formulaciju: "studentski protest se kritikuje kao antipolitičan" ne zato što bi to stvarno bio nego otuda što ga se promatra iz ključa "koji politiku svodi na politički sistem liberalne demokratije". Naše zadrigle medijske liberalčine savršeno ilustriraju nastojanja "da studentski bunt i društveni ustanak svedu na promenu režima, da ga prevedu na jezik institucionalne politike". Način na koji bi autorica da se čita njen tekst: kao molbu liberalima (opoziciji, medijima, srednjostrujaškim komentatorima svih fela) da ako već ne žele ili ne znaju pomoći ovoj omladini u borbi "za mogućnost drugačije budućnosti", neka im barem ne stoje na putu. 

Ne bih bio optimist. Obrazac nije slučajno takav; sva tri koraka prevođenja na jezik umirućeg sistema, na lažni narativ, u službi su ciljanog prevoditeljskog zamagljivanja osnovne istine studentskog bunta: da se radi o pokretu otpora vladajućoj klasi. 

 

REKREIRANJE DRUŠTVA

Jedan je viralni tvit za martovskih ida pričao priču o dečku koji je dopješačio iz Vranja, pa u zagrljaju prosvjeda rekao: "Ne mogu da verujem da ovoliko ljudi pati zbog jednog čoveka." Ljubav za dečka – na jednoj razini nije krivo ni rekao – no cijela je stvar upravo u tome što nije zbog jednog čovjeka. Vučića je nemoguće misliti izolirano od globalne oligarhije čiji je eksponent.

Ali to je i točka na kojoj počinje problematika razočaranja zaostalih iza marša 15.3. – mnogi su ishod (izostanak konkretnijeg, okomitijeg progresa u rušenju Vučićevog režima) shvatili kao opći dekrešendo masovne pobune. 

Liberalne utrobe smo već apsolvirali – izuzmemo li spin doktore, liberalno nastrojeni građani koji su se iskreno ponadali smjeni režima razočarat će se zato što uopće nisu u stanju shvatiti potrebu za smjenom sistema. Za njih Vučić predstavlja nekakvu devijaciju od zamišljenog ideala Liberalne Demokracije, a ne upravo njeno besprijekorno ferceranje onako kako je na kapitalističkoj periferiji i zamišljena da fercera. Misle da je patnja svih tih ljudi o kojoj dečko iz Vranja rješiva uklanjanjem devijacije. Nećemo ipak problem zahvatiti do kraja ako se zadržimo na fundamentalnim nesporazumima liberala.

Razočaranje se ispostavilo daleko šire profiliranim. Što svjedoči o širokoj rasprostranjenosti podržavatelja koji u prvom redu nisu nikad ni pokopčali puni horizont studentskog ukopavanja. Samo da maknemo Vučića i dođe neka koliko-toliko "normalna" vlast, ili barem umekšana nenormalnost. Neki srpski plenković, 'aj da kažemo. I vi mislite da bi to bila ideja studentske pobune? Da bi na to trebalo svesti promjenu paradigme kojom su obasjali čitav horizont?

Budenov naslov o tome kako studenti nisu ponavljači odnosi se na to da je Srbija već par puta polijetala "grlom u liberalno-demokratske jagode" pa završavala "u trnju beskonačne tranzicijske distopije, na šugavoj periferiji evropskog i globalnog kapitalizma" – stoga je nerazborito pretpostavljati "da je svu tu slobodarsku energiju, volju za radikalnom promjenom, dosad neviđenu slogu i solidarnost, pokrenula šaka ponavljača".

Problematika razočarenja je problematika u što se smješta očekivanja i optimizam. Naravno da pokret u Srbiji akutno neće ničime uroditi – pao Vučić ili ne. Gaji iluzije tko misli da će doći do neke bitne promjene tako skoro. Nisu se stekle pretpostavke. Vučića se još i da srušiti – i to bi bilo lijepo – ali kako točno mislite na tlu samo jedne zemlje srušiti njegove gospodare? Globalna oligarhija će u gorem slučaju instalirati nekog još goreg kompradora, u boljem nekog plenkovića – jao, sreće i razlike presudne. U svakom slučaju se ne radi o promjeni paradigme.

Promjena igra na dugi rok – i uopće je zamisliva isključivo kroz internacionalu. Čekaj, internacionalu čega točno? E, pa to je ono što su studenti pokazali! Neprijatelj nije tek Vučić; neprijatelj je – da se opet poslužim Budenom – "čitav nebeski svod vladajuće ideologije" koji se srušio na ono što je od društva ostalo nakon decenija njegovog neoliberalnog rastakanja. Studenti rade nešto "socijalno konstitutivno"; oni stvaraju paralelno društvo. 

Na ulice se tu izlazi ne iz traženja alternativnih opcija raspadajućeg liberalno-demokratskog poretka, već iz gole primoranosti "egzistencijalnim iskustvom kraja jedne epohe" –  za "artikulirati solidarnost kao formativno iskustvo društva" tamo gdje ga više inače nema. Samo tako se može – i to zato što se mora, u sad već ultimativnoj stjeranosti uza zid. I otuda baš studenti, kao sloj koji od pokretne i nepokretne imovine raspolaže jedino svojim mladim godinama – jer je masovni pokret zadnja linija obrane pred ukradenom budućnošću. I otuda baš u Srbiji, jer paradigma počinje prvo pucati po mjestima na kojima je najviše prekardašila i dozlogrdila, na kojima se od kompradorske oligarhije više zaista ne da živjeti.

 

JEDAN SVIJET – JEDNA BORBA

Treća linija kritika slijeva mogla bi biti temom zasebnog teksta, ali sukus bismo joj za potrebe ovog mogli naći u nevjerovanju u direktnu demokraciju i samoorganiziranje odozdo. Nije Lenjin poveo narod u Oktobarsku revoluciju tako što je pozvao narod da se druži u vidu zborova. Zar ćemo čisto time na globalnu vladajuću klasu – pa koliko je to naivno! Ova je linija obilježena naglašenim pesimizmom prema učinkovitosti kulture protesta: da se ne radi o politici (istinskom političkom organiziranju preko radništva itd.) već estetici, koja redovito staje na pukom spektaklu, ne postižući ništa. Nakon 2008. izašli smo iz ere postpolitičke apatije "kraja povijesti" – tumači Anton Jäger – i prešli u eru atomizirane hiperpolitike bez pravih konzekvenci, rasparene od bilo kakve ugradnje u javne politike (politics decoupled from policy). 

Reakcija ove linije na ishod marša 15.3. ne bi se dalo nazvati ni razočaranjem ni likovanjem. Recimo da se radi o malom uživanju u onome što shvaćaju kao potvrdu svojih premisa o nužnoj impotenciji protestne kulture. Alo, raja, pa rekli smo vam da Vučića nekakvim tamo protestima srušiti nećete! A bogami ni plenumima. Liniji promiče da se time asimptotski približila liberalnom nesporazumu u neprepoznavanju da horizont studentskog pokreta nije u rušenju Vučića (ili u slučaju prepoznavanja, nalaženju u tome argumenta protiv pokreta). Paradoksalno za pripadnike ljevice – kojoj je prvi aksiom u promjeni sistema – dogodilo im se da pobrkaju studentski cilj promjene sistema za cilj promjene režima. A i da postanu gluhi za zvuk rekreiranja društva.

Istaknimo da temeljan prijepor niti nije o jalovosti samog šetanja ulicama. Svi već navodimo 2003. (to je bilo i prije od Jägerove 2008.), kada nikakvi rekordni milijuni izašlih na ulice diljem svijeta nisu pomogli da vladajuća klasa ne odradi invaziju Iraka. Teza glasi drugačije: masovan pokret oko studenata nije svodiv na prosto šetanje ulicama, počevši od činjenice da se radi o zauzimanju institucija. Ništa nije upratio tko to nije upratio.

Deplasirano je i upozoravati da sam pokret u Srbiji neće postići svoj cilj, ukapiramo li ga napokon kao ambiciozniji od rušenja Vučića. I to je unaprijed ukalkulirano. Naći u tome osnovu za ograđivanje odozgo od studenata je dijelom nedrugarski, dijelom bizarno. Za stvarnu promjenu paradigme u Srbiji preduvjet je promjena globalne paradigme, a za to će trebati puno više klasja u snopu, ujedinjavanja većeg broja žarišta iste borbe, uz to što je i vladajuća klasa globalno tvrđi orah od Vučića. 

Deplasirano je i upozoravati da sam pokret u Srbiji neće ništa postići (Foto: HINA/ BETAPHOTO/EMIL VAS)

Uopće se ne radi o olakom optimizmu. Prvi nisam optimist – ako će me se baš pitati, najizglednijim ili najopasnijim scenarijem mi se čini pucanje u nekom momentu blokada po unutarnjim pukotinama, o kojima je i Marija pričala. Na plenumima nisam sjedio, ali prema izvorima koji su donekle upućeniji od vas ili mene, zaista je slučaj da ljevičarska manjina zasad uspijeva odvući rezultantu u ovo što vidimo mi izvana. Većina studenata je – očekivano po zakonu velikih brojeva – neosviještena ili onesviještena, kako se uzme. Daleko je to od homogenosti i za anticipirati je buduća raslojavanja, nadajmo se što kasnija.

Ne zaboravljajmo ipak da se i postojeća globalna paradigma raspada sama od sebe. Neoliberalizam stvara nepregledne mase očajnika bez perspektive. Onda su tu Trump i trampoidi da očajnike prešaltaju na revolt protiv "woke ludila" i migranata umjesto prema oligarhiji. Ali time očajnici nisu prestali biti očajnici. Bit će ih samo sve više pri ovakvoj ekonomiji i ekologiji. Trampizam je oblik privremenog držanja masa pod kontrolom. Vodimo ipak računa i o tome da ekstremna nejednakost ni pod razno ne predstavlja održiv sistem. Tenzija između 1% i 99% kad se previše razapne tendira naposljetku eskalacijama tiranije, terora, što dovodi do eskalacije raspada.

Teško da će sve skupa proći bez potrebe da se ponovo ide u partizane. Nemojmo svejedno u međuvremenu podlijegati prenapetoj ortodoksiji radnog mjesta. U postindustrijskoj epohi osipanja klasične radničke klase, potencijalan revolucionarni subjekt počinju predstavljati široki slojevi obespravljenih kroz financijalizaciju, rentijerstvo i ekstraktivizam. Masovan pokret koji se okuplja oko studenata mobilizira žrtve Rio Tinta ili nekretninskih investitora, neovisno o tome gdje i kako rade.

Izvjesno je da neće upravo ova omladina iz Srbije pravo pa srušiti globalnu vladajuću klasu. Ne zna se ni tko će ni da li će. Ono bitno je neporecivost prinude da se to radi, koja će pristizati odasvud, sve zaoštrenije – i da nam je omladina iz Srbije pokazala kako se to radi.

Ustanak naroda u četvrtom svjetskom ratu počeo je petog novembra.