Iluzija mira

Premijer je govorio na svečanoj akademiji u povodu 35. obljetnice formiranja Zbora narodne garde (HV), na akademiji na kojoj nitko, baš ni jednom riječju, nije spomenuo generale i oficire JNA (Špegelj, Tus, Stipetić, da spomenemo samo neke) koji su, prešavši na hrvatsku, stranu dali nemjerljiv doprinos stvaranju HV-a. To onako, tek usput, mada nije nevažno. A sada ono glavno.

Premijer je na toj akademiji izrekao jednu rečenicu koju su trebali posebno izdvojiti novinari koji su u TV Dnevnicima iste večeri izvještavali o tome. Nisu je, naravno, izdvojili. Nisu je ni spomenili. Možda je nisu ni „prepoznali“, možda nisu shvatili značenje onoga što su čuli. Možda im je bilo zabranjeno i da shvate i da prenesu. A možda se ta famozna rečenica neće pojaviti ni u redigiranoj verziji teksta, onoga što je zamišljen da ostaje „za sva vremena“. Možda, no to je tek pretpostavka.

Činjenica je, međutim, da je rečenica izgovorena. Ovaj ju je novinar u izravnom prijenosu na HTV čuo. I užasnuo se. Pa ju je istoga i trenutka zapisao. Da je ne zaboravi. Jer, ono što je čuo bilo je u najmanju ruku ne samo zabrinjavajuće, nego i zastrašujuće.

Predsjednik je vlade, naime, rekao - i ovo je doslovni citat – „napustili smo koncept iluzije mira“. Dakle, još jednom: prvi čovjek izvršne vlasti, a zna se što je izvršna vlast, izjavio je - i to ne u nekom nevezanom razgovoru, ne među prijateljima s kojima se sastao „uz piće“ - nego nastupajući u svojoj funkciji, da je Hrvatska pod njegovim vodstvom „napustila koncept iluzije mira“. 

Odrekli smo se koncepta, potom smo se odrekli iluzije, da bismo se - napokon - odrekli i mira. Proglašavajući mir - iluzijom. I to je to. Ništa više, ali i ništa manje. A to, prevedeno na jezik svakodnevice, znači da se Hrvatska nepovratno svrstala u red zemalja što su, kao svoj cilj, odabrale militarizaciju društva, onih zemalja što su spremne da sve svoje resurse, od materijalnih do ljudskih, stave u službu rata, bilo nekog aktualnog, bilo budućeg. Samo tako, u tim kategorijama, militaristi misle, odnosno mogu misliti i razmišljati. 

Upravo zato riječi su predsjednika vlade mnogo više od najave tek manjega zaokreta u vanjskoj politici, one su zvono za uzbunu. One su mnogo više od „crvenog alarma“ kakvim nas prognozeri pripremaju na loše, olujno vrijeme. Te riječi znače da bi ne samo dolazeće generacije stanovnika Hrvatske, nego i svi mi koji danas ovdje živimo, morali zaboraviti „mir“ kao ono najviše dobro čemu streme i ljudi i države; i da bismo morali prigrliti rat kao način života. 

Pretjerujemo? Jedva.

Pa ako je tome tako, a riječi predsjednika Vlada ne ostavljaju mjesta sumnji, morali bismo zaboraviti - u krajnjoj liniji - i ono što je zapisano u Povelji Ujedinjenih naroda, jer ta Povelja izričito navodi kako je osnovna svrha postojanja Svjetske organizacije da „sačuva buduće generacije od užasa rata“. Što drugim riječima znači, ali je to uopće potrebno dodatno objašnjavati, kako je mir - u međunarodnim odnosima - nešto čemu alternative nema. Ili je u najmanju ruku ne bi je smjelo biti. Jer, alternativa miru je - rat. 

Po riječima premijera (ili po njegovoj želji), Hrvatska je kao svoj način života odabrala rat, sa svime što takav odabir znači. A on prije svega znači odabrati stranu, svrstati se. U ratu, pa i onom potencijalnom, nema „nesvrstanih“. Takvi su za mir, jer samo oni koji se nesvrstani mogu biti za mir. Dok smo se mi (premijer) opredijelili, s time da smo „mi“ na jednoj strani, a „oni“, naravno, na drugoj. U konačnici to znači - i ne samo da znači, nego će tako i biti - da ćemo se odreći principa, da ćemo zanemariti objektivnost, da ćemo zatomiti svoje „ja“. Jer, tako je to u ratu.

Pa onda će biti i tako, da ćemo bez razmišljanja podržavati jednu stranu, jer to su „naši“. Naglašavamo: bez razmišljanja! U konkretnim prilikama to znači da ćemo punim grlom osuđivati Rusiju, zbog toga što je napala Ukrajinu (što i jest), ali da nećemo ni riječi prozboriti o rehabilitaciji nacističkog suradnika Stepana Bandere koji je u današnjoj Ukrajini dobio status nacionalnog heroja; da ćemo se praviti i slijepi i gluhi na trend povijesnog revizionizma (baš kao što to radimo na „domaćoj sceni“). Jednako tako pravit ćemo se kao da ništa ne vidimo, kada je riječ o odnosu Ukrajine prema rusofonom stanovištvu (pri čemu i ovdje postoji paralela s odnosom prema Srbima u Hrvatskoj, s time da se Hrvatska naprosto ne drži svojih zakona, dok su Ukrajinci prava ruske manjine zakonski drastično smanjili).

I dalje: onda će biti i tako da ćemo žestoko prosvjedovati zbog toga što Iran, nakon što su ga napali Amerika i Izrael, zatvara Hormuški tjesnac, mada nikada potpuno, i što - u obrani - napada američke baze u nekoliko arapskih zemalja. A da ćemo pri tome tek usput spomenuti kako su Amerika i Izrael agresori, baš kao što je u odnosu na Ukrajinu - Rusija agresor. No to, da je Rusija agresor, to svi znamo, ali da je Amerika agresor, to se nikako ne usuđujemo prevaliti preko usana.

Ne, nije gotovo: mi ćemo promptno izreći žestoku osudu Rusije zbog toga što je jedan njezin dron, od onih stotina i stotina što lete prema Ukrajini „zalutao“ i  pogodio stambenu zgradu u Rumunjskoj. Uzbudio se NATO, uzbudila se Evropska unija, uzbudila se Hrvatska. Jer - to je bio ruski dron. Dotle, Hrvatska već godinama uporno šuti o dronu što je pao usred Zagreba; jer to je prema svemu sudeći bio ukrajinski dron. „Naši“ i „njihovi“, zar ne? Pri čemu postoji još jedna dodatna pikanterija. I Rumunjska i Hrvatska članice su NATO. Kada je dron pao ovdje, nitko se nije uzbuđivao, ni tada, ni kasnije. A sada? Samo pitamo . . .

Pa onda i još nešto: mi - naravno - već „znamo“ da je Putin ratni zločinac, ali ćemo se praviti kao da ne znamo kako su po svim normama međunarodnog prava ratni zločinci i Trump i Netanyahu, da spomenemo samo neke od „naših“.

Odricanje od mira, odnosno napuštanje koncepta iluzije mira, da još jednom citiramo našeg premijera, znači i slanje naših vojnika (i) na neka daleka ratišta, potencijalna ili aktualna, ratišta koja s nama nemaju nikakve veze, ili bi barem tako moralo biti (nije riječ o misijama UN, da ne bi bilo zabune). To znači odustajanje od politike, u međunarodnim odnosima, u kojoj glavnu riječ vodi diplomacija i u kojoj se naglasak stavlja na pregovore i dogovore. I to znači prihvaćanje stanja u kojem „kolo vode“ političari koji sebe vide u ulozi generala i kojima je sila jedini „argument“ i jedini instrument politike.

Samo onako usput: ne govori Kina bez razloga kako na svjetskoj sceni vlada zakon džungle. Što nije nikakva šifra kojom Peking skriva svoju stvarnu namjeru, naime da razori dosadašnji svjetski poredak, kao što insinuiraju neki analitičari na Zapadu. To je, nažalost, realan opis stanja.

Hrvatska ima iza sebe iskustvo Domovinskog rata, sa svim traumama što su iza njega ostale. I koje politika uporno podgrijava - da ne bi bile zaliječene. Jedna je, naime, od bitnih pretpostavki „naše politike“ to - da neprijatelja uvijek mora biti. Baš tako, mora! Jer, ništa nije jednostavnije od toga da se kohezija vlastitog biračkog tijela - a o tome je u krajnjoj liniji uvijek riječ - ostvaruje na račun „neprijatelja“. Može to biti i tzv. unutarnji neprijatelj, a može biti i vanjski, s time što je ovoga vanjskog mnogo lakše iskonstruirati. Doduše, hrvatska se politika, osobito na razini aktualne vlasti, vrlo „uspješno“ služi i unutarnjim, od jugonostalgičara, preko „komunista“, pa sve do nepoćudnih novinara.

Dakle s time, a popis je nepotpun, mora se računati ako se izabere ratnu opciju, ako se mir proglasi iluzijom. Sve do toga da će se „pobjednička vojska“ nužno pretvoriti u vojsku poslušnika, jer neće biti - niti će moći biti - u službi ostvarivanja nacionalnih interesa. 

Sve je to cijena odustajanja od „koncepta iluzije mira“. Odnosno, od mira kao najvažnijeg cilja politike, bilo koje i bilo čije politike. I bilo kada!

Na kraju tek završna opaska. Na istoj svečanoj akademiji na kojoj je predsjednik Vlade izrekao kobnu, ali zaista kobnu formulaciju o odricanju od koncepta iluzije mira, govorio je i predsjednik Republike. I spomenuo je - činilo se tek toliko da se zna - kako je u Ustavu RH kao jedna od temeljnih vrijednosti navedeno - mirotvorstvo. 

Pametnome dosta! 

No, koliko je pametnih još ostalo? Onih koji shvaćaju da mir i samo mir može i mora biti konstanta hrvatske politike. Ne iluzija mira, nego - mir. To je pitanje svih pitanja. To je pitanje o kojemu, doslovno, ovise životi i sadašnje generacije, ali i onih što tek dolaze.