Kako ispričati priču o opasnom otpadu u Lici bez spominjanja Like, opasnog otpada i Plenkovića

Prije par godina objavljena je interaktivna karta bazirana na istraživanju The Guardiana o razinama onečišćenja zraka u Europi.

Ključan kriterij istraživanja su čestice PM2.5, koje ljudski organizam baš jako ne želi u sebi.

Interesantno: uz izuzetak sjeverne Italije, zrak je (svoj fami o ruhrovima unatoč - većoj industrijaliziranosti zapadnijih zemalja) konzistentno zagađeniji u istočnoj nego zapadnoj Europi. S epicentrima u Poljskoj, Srbiji i Makedoniji (tzv. Sjevernoj). 

BiH, Kosova i Crne Gore doduše nema na karti (i Rusije, Ukrajine, Moldavije, Turske, ali nama je interesantnije područje bivše države). Upravo BiH, prema IQAir, važi za najzagađeniju zemlju Europe. Aktualno je slijede Makedonija, Srbija, Turska, Crna Gora, Moldavija, Rumunjska, Poljska, Grčka, Hrvatska, Italija, itd. Deseto mjesto i nije tako loš plasman imajući u vidu da je na listi za 2022., godinu prije objave Guardianove karte, Hrvatska osvojila drvenu medalju: bila visokoplasirana četvrta, odmah iza vječitih pobjednika BiH, Makedonije i Srbije.

Vidimo da u svakom slučaju naša regija galopira na čelu. Nije čak do toga jesmo li, kao Hrvatska, koje godine četvrta ili deseta, nego da sedma od deset najzagađenijih zemalja čine naše neposredno balkansko okruženje. (Dodamo li Italiju i Moldaviju, možemo govoriti i o jugoistočnoj Europi generalnije – 9/10.)

S karte očitavamo i da je zapadni dio zemlje manje zagađen, dok istočni, bliži ex-yu epicentrima zagađenja, bilježi jednako tamnu boju poput njih. "Balkanska posla", reklo bi se? 

Gradovi u kojima su koncentracije ravne onima u najteže pogođenim dijelovima Europe: Gradiška, Slavonski Brod, Osijek, Vinkovci. 

Kuljiševa Zapadna i Istočna Hrvatska all over again?

Podsjetimo: Denis Kuljiš je našao da je Zapadna Hrvatska lokomotiva nacionalne ekonomije, napredna, europeizirana, bogata, obrazovana, poduzetnička, dok je Istočna Hrvatska kamen oko vrata Zapadne, parazit na njenom zdravom tkivu, primitivna, zaostala, neobrazovana, nerazvijena, siromašna, zatucana, mafijaška, mobilizirana "protiv zapadnog i liberalnog duha, protiv ideja progresa".

Kuljiševu apoteozu liberalnog Zapada dalo bi se glatko upregnuti i u priču cijele karte. Zašto zapadna Europa diše čist zrak, a istočna se davi u PM2.5? Pa zato što je zapadna civilizirana i vodi brigu, dok istočnom gospodare javašluk, nepismenost, divljaštvo, mafija i naslijeđeni socijalistički mentalitet, zar ne?

 

ZAGAĐENJE KAO KLASNO PITANJE

Čestice PM2.5 uglavnom su produkt izgaranja fosilnih goriva. Kao glavne izvore navodi se promet, industriju, grijanje kućanstava i poljoprivredu. Već na razini energenata za kućanstva to neće proći bez klasne uvjetovanosti: gdje su ljudi siromašniji, više će ih, za preživjeti zimu, potpaliti stare gume, plastiku, pružne pragove, bilo što, svakakvo smeće.

Nije ipak fer prebaciti opću sudbinu na sitne kućanske peći, i to ne samo zato što je podlo temeljnu odgovornost prtiti na one koji pate od energetskog siromaštva i postupaju iz prinude, nego i zato što postoje i drugi nalazi, o većim zagađivačima. Što ćemo s velikim ložištima? Neću nikoga tek ja upoznati s činjenicom da je brodski kraj zagađen rafinerijom. Samo dvije termoelektrane na ugalj u Srbiji – TE Nikola Tesla i TE Kostolac – proizvode 6 puta više sumpornih oksida nego što smiju, višestruko prekoračujući i po drugim kriterijima. TE Ugljevik u BiH još je i gori pojedinačni prekršitelj. Ima i izvještaj o "pet godina smrtonosnih prekršaja koje prave termoelektrane na Zapadnom Balkanu" (naslovna dilema: uskladiti ili zatvoriti?) - zagađujući, nije veliko pretjerivanje, kao pola Europe.

Ali na ovom mjestu se svejedno mora pitati: kako to da će ljudi u regionu biti tako tretirani – poput stoke čiji život i zdravlje nisu vrijedni osiguravanja osnovnih uvjeta tipa disanje? Nije da se čestice ne šire posvuda, pa ipak – kako to da će ljudi Zapadnog Balkana biti toliko direktnije izvrgnuti slobodnom zagađivačkom ponašanju kakvom oni u zapadnoj Europi nema neke šanse da budu?

I ponovo se uspostavlja klasna barijera – po takoreći geopolitičkoj razdjelnici.

To je, znači, zato što je – po Kuljišu – na Zapadu na djelu visoka liberalna uljudba, a na Balkanu mutna nazadnost tamnih vilajeta? Proces tranzicije ka civilizacijskom stupnju mitskog Zapada, nakon pada Berlinskog zida, zapeo je i ostao nedovršen. Nije to Mitteleuropa, podrctao bi liberalni feldmaršal Goran Vojković, tu su Turci vladali 500 godina. 

 

HDZ NEMA NIŠTA S TIM

U Osijeku je 4.10.2023. grunuo pogon za reciklažu plastike (Drava International). Došlo je do jedne od najvećih ekoloških katastrofa koje pamti ne samo zemlja nego i cijeli region, ionako najzagađeniji u Europi. Požar se nije skidao iz vijesti 24/7. Danima su gorjele tisuće i tisuće tona uskladištene plastike, gusti crni dim je trovao grad, i to još puno gorim gadostima od PM2.5, fatalnije toksičnima i kancerogenima (benzen, formaldehid, stiren…). Moralo se zatvoriti hermetički u stanove ili bježati iz grada za čuvati glavu na dulji rok. Mjere zaštite stanovništva, koje je ubrzo ipak moralo poći na svoje poslove i drugim poslima, bile su tanke i neuvjerljive. 

Koliko je dana ili tjedana trovanje uopće trajalo i koliko je maha uzelo sve u svemu? Ostaje da si mislimo. Kako je ovih dana upozorio osječki ekotoksikolog Branimir Hackenberger: s obzirom na instrumentalnu i analitičku potkapacitiranost sustava, nije se moglo '23. u Osijeku napraviti neku relevantnu "kvantifikaciju posljedica" (ne govorimo čak, naglašava, o "suptilnoj procjeni rizika", nego ni za osnovnu kvantifikaciju nemamo instrumentalnih kapaciteta).

Pojeo vuk magare. Rapidno pometeno pod tepih kao tema, u čemu je nadležnima kao kec na desetku sjela okolnost da je svega tri dana po izbijanju požara Hamas izvršio masakr i nikoga više u ostatku države nije bilo briga za potrovanost Osijeka, isparila je preko noći iz svih vijesti i svih priča.

Ako smo ostali bez toksikološkog, hoćemo li barem dobiti pravosudni epilog? Proces je u tijeku – neka dignu ruke uvjereni u pravdu na kraju balade.

Mafija sreću gradi na smeću. Barem je talijanskoj "Mafiji d.d.", kako se to zna reći, smeće "unosnije od seksa": utrži desetine puta više milijardi "od ekomafijaških pothvata" nego od prostitucije. Što, jasno, nema nikakve veze s velikim požarom u Osijeku. 

Možda samo da konstatiramo, sasvim nevezano, da u priči o uspjehu Drava Internationala, uz gazdu Zvonka Bedea, spominju ovakva imena: Zoran Gobac, Višeslav i Berigoj Vukojević, Vladimir Šeks, Ante Kotromanović, Ivan Šuker, Davor Matijević, Vaso Brkić, Andrija Popović. A povijest poslovanja ispunjena je silnim nepravilnostima i incidentima na koje se žmirilo, sa sve stradalim radnicama, pa i poginulom u eksploziji. Godinama se taj deponij plastike i eksplozivnih tvari nalazio, k tome, u centru grada, gusto naseljenom – što također ne bi smjelo biti moguće. 

Uklopilo bi se Kuljišu u teoriju samo tako. Što su to sve nego "balkanska posla"?

Priča je 1/1 na tragu "Mafije d.d.". No, mene zanima porijeklo uvjetovanosti. Otkud da joj se baš ovdje moglo tako raširiti krila, a ne recimo u Nizozemskoj? Hoćemo li to kultur-rasistički objašnjavati (pa normalno da baš na Balkanu kad baš na Balkanu žive Balkanci) ili čak naturalizirati (do inherentne je zaostalosti sredine, prirodno glupljih i primitivnijih ljudi)?

 

INTIMUSI SU SI

Aleksandar Vučić ima savjetnika Jörga Heskensa, 13 godina već, s kabinetom na Andrićevom vencu, gdje stoluje i sam Vučić. Savjetovao ga je dok je bio na ranijim funkcijama, savjetuje ga i sad kad je predsjednik – dakle, konstanta kao šaptač najmoćnijem političaru u državi neovisno o nominalnoj funkciji.[1]

Krajem lipnja je grunulo otkriće BIRN-a i Der Spiegela: Heskensa u potpunosti plaća Njemačka!

Rezon Njemačke je da Heskens "u velikoj meri doprinosi direktnom zastupanju interesa nemačke privrede kod Vučića", kako je navedeno u službenom dokumentu iz 2020.

Šestomjesečno istraživanje pokazalo je "da je Srbija u eri Aleksandra Vučića postala servisna ekonomija nemačke privrede, kao i da su predstavnici nemačkih vlasti u Vučiću videli figuru sa kojom se direktno mogu ugovarati poslovi". 

Naveden je i dokument kojim je njemačko ministarstvo ekonomije i energetike preko Heskensa potpisalo sa Srbijom sporazum o poslovima koji uopće nisu u ingerenciji predsjednika države (pa ne bi trebali biti ni njegovog savjetnika). S prvenstvenim fokusom na famozni projekt rudarenja litija (Jadar), pri čemu službeni Berlin, za Scholza kao i za Merza, staje i milijunima eura iza projekta, kako bi multionacionalnoj ekstraktivističkoj kompaniji Rio Tinto pomogao da projekt realizira usuprot praktički konsenzualnom protivljenju stanovništva (konsenzualno ljudi, zamislite, ne vole da ih se truje).

 

TAKO SU GOVORILI FELDMARSCHALL I MINISTERPRÄSIDENT

Još jedna rečenica iz BIRN/Spiegel članka: "Nemačka je u Srbiji videla i važnu ekonomsku zonu, jer je geografski blizu, ima jeftinu radnu snagu, dok država obilato subvencioniše strane investitore."

Kad smo već kod nagaženih slavonskih sudbina, pojeftinjenih života – prije nekoliko godina, pri odlasku njemačkih mljekara iz Osijeka, poručili su nam na Indexu da smo preskupi. Mada smo kao Hrvatska na začelju EU po visini plaća, a kao Slavonija na začelju Hrvatske, valja nam znati da se u Srbiji radi i za manje! Logika kapitala je neupitna – opomenuo nas je čuveni monarholiberal i posljednji habsburški feldmarschall Vojković – te je i mi prašinari imamo internalizirati kao našu. Ako se proizvodnja gasi i kapital odlazi gdje mu se više isplati poslovati, moramo shvatiti da odgovornima jedina briga treba biti "stvoriti okruženje, omogućiti da proizvodnja u Slavoniji bude konkurentnija od proizvodnje u Srbiji ili Bosni". Cilj kapitala podmetan nam je kao cilj svih nas: da išta valjamo, željno bismo ginuli da nas manje plati kako bi njemu bilo konkurentnije i profitabilnije.

Kad je ministerpräsident Zoran Đinđić udario kurs kompradorske politike povlađivanja zapadnom kapitalu – "privlačenja stranih investicija" neoliberalnim reformama po diktatu MMF-a, obilatim subvencioniranjem kapitala i brutalnog gaženja radničke klase – tražio je od Srbina da postane veliki Švabo: "Mogu da prihvatim nedostatak novca, bolest, ali da neko ne može da radi 12-13 sati dnevno jer je umoran, ne mogu da prihvatim, jer znam da to nije tačno".

Kako zapravo danas stojimo s tom proverbijalnom predodžbom po kojoj je Švabo oličenje neumornog udarnika?

Zanimljivo je da će Eurostatovi podaci o broju tjednih radnih sati jezivo nalikovati karti distribucije zagađenja: radni tjedni znatno su dulji u istočnoj nego zapadnoj Europi. U Nizozemskoj se radi 31.9 sati, u Njemačkoj, Danskoj i Norveškoj 33.9, Švicarskoj 34.0, Belgiji 34.3, Finskoj 34.7, itd. Izuzmemo li jake kandidate za koje nema podataka (Crna Gora, Kosovo, Albanija, Moldavija, Ukrajina, Rusija, Bjelorusija), listu s druge strane predvode the usual suspects: Turska s 42.4, BiH s 40.9, Srbija s 40.6, Grčka s 39.6, Makedonija s 39.5, itd., a i Hrvatska je opet u gornjem domu, premda malo bliže sredini (37.7 – 12. od 33).[2]

Prosječan broj radnih sati tjedno na glavnom poslu, 2025., zaposleni u dobi 20-64 (IZVOR: Eurostat)

Da nije do objedinjenog uzroka pri tako pljunutoj kartografiji? Najzagađenije zemlje su mahom iste one u kojima se najviše crnči za kapital. 

 

SPOJENE POSUDE

Nešto ćemo shvatiti tek kad podatke za zapadnu i istočnu Europu pročitamo kao spojene posude. Kao u monarhijska vremena: gospoda su gospoda otuda što netko biva kmet.

Nizozemac ili Švabo mogu raditi samo 31-34 sati sati upravo zato što potplaćeni Bosanac i Srbin odgule za njihove mljekare 40-41 (a ostat će mljekare rado i u Osijeku u slučaju da nas naše kompradorske elite ponude za baš toliki nivo eksploatacije).

Kao što Nizozemcu mogu i gradovi biti cakum-pakum, sve po urbanističkom redu i zakonu, upravo zato što će se Nizozemčev višak kapitala oploditi svinjarijom od zgradurine koja skače Kalemegdanu za vrat. 

Kao što Švabi može i zrak biti čistiji upravo zato što mu se kapital namiruje u Bosni ili Srbiji poslovanjem bez potrebe ikakvog obaziranja na ekologiju, onako kako kod kuće ne bi smio ni pomisliti. Ili će, stavimo za primjer primjera, izvoziti zagađenje. A i litij će se za europsku automobilsku i ratnu industriju kopati u zapadnoj Srbiji, sigurno ne u zapadnoj Njemačkoj.

U definiciji je kapitalizma da mora stalno rasti da bi opstao te da rast počiva na dva stupa eksploatacije resursa: ljudi i prirode. Kapitalistički centar je sav zelen, s "dobrim europskim praksama" – držeći kod kuće visoke standarde radničkih prava, zaštite okoliša, urbanističke regulacije i demokratskih sloboda – ne zato što su Nizozemac ili Švabo genetski pametniji, kulturniji, civiliziraniji, uređeniji, pošteniji, divniji i krasniji od korumpirane balkanske stoke, nego upravo zato što stoka s europske periferije ne uživa ni približno takve standarde. Na konto toga što je kapital puštan da raste proždiranjem hrvatske obale, srpskog litija, bosanske raje.

BIRN i Spiegel navode riječi Floriana Biebera, luksemburškog politologa sa Sveučilišta u Grazu, specijaliziranog za Balkan, koji je popularizirao termin "stabilokracija" za Vučićevu vladavinu. Još je Angela Merkel bila, kaže, "snažan podržavalac Vučića čak i kada je već postalo jasno da se Vučić ne ponaša demokratski". Vučić može biti miran dok god namiruje interese zapadnog kapitala, "jer zna da su njegovi partneri mnogo više zainteresovani za to, nego za demokratiju".

Ali malo bih to drugačije formulirao. Nije samo da ih boli briga hoće li narod u Srbiji uživati demokratske slobode, nego dijele izravan interes s Vučićem u tome da ne uživa. Ne radi se samo o još jednom uskraćenom standardu. Nasuprot uvriježenoj ideji o Demokratskom Zapadu koji jedva čeka da dovede demokraciju i u našu avliju, njemu je poželjno da na Balkanu ne bude demokracije zato što bi narod koji bi o nečemu mogao odlučivati puno teže trpio da ga kapitalistički centar izrabljuje, truje i na njegovoj grbači živi na visokoj nozi.

Dovešće u našu avliju, suživot i demokratiju / Iznad Tešnja zora sviće, dobro došo precjedniče! (Snimak zaslona – scena iz filma Gori vatra Pjera Žalice, 2003.)

Zato i nije bilo neke šanse da tzv. Zapad podrži svenarodni pokret protiv Vučića – velikog servisera stranog kapitala. Svenarodni pokret za dovesti na vlast Vučićevog tatu Đinđića – velikog servisera stranog kapitala – e taj je pokret Zapad onomad podržao i financirao, sve u ime ljudskih prava, suživota i visokih načela demokracije. Samo neka je kompradorčine na vlasti!

"Obe strane profitiraju na štetu građana i demokratije", zaključuje Bieber.

Komprador je svjestan da mu penjanje i opstanak na vlasti zapravo ne ovise o legitimaciji kroz šaradu tzv. demokratskih izbora (stvar je uređena da to bude formalnost), već o podršci stranih centara moći. Kako je na ovom portalu rekao Boris Buden prošlog mjeseca: ljudi doduše glasaju, ali zadnju riječ imaju EU i pogotovo Amerikanci; dotle je došlo da "istinski suvereni na ovom prostoru nisu naši narodi, naše nacije, nego neki nama anonimni sekretari po američkim ambasadama".

Definicija kompradorskog upravnika: tenzija između glumljenog lica (nominalnog rada za narod kojem je, kao, prvi sluga, po službenoj dužnosti) i pravog lica (realnog rada za moloha međunarodnog kapitala). Tu je da narod podvede i žrtvuje, proda u bescjenje ljude i prirodu kao resurse kapitalističke reprodukcije, zato što mu samo hranjenje moloha garantira vlast.