Živjeti od rada i živjeti od kvadrata ili Rentijerska Hrvatska protiv Bezemljaške Hrvatske

Prvi scenarij. Pokojna baba mi je ostavila zemlju uz more - danas u građevinskom području, s riješenom infrastrukturom i velikim turističkim potencijalom. Netko može silne pare zaraditi nazida li šesterokatnicu na placu. Ako nemam likvidni kapital za to, kapitalizirat ću sam plac za kojim vlada velika potražnja. Visoka vrijednost zemljišta učinit će da dobijem više stanova zauzvrat. Ili postotak izgrađene površine. To je meni odmah penzija! Stanove mogu staviti u promet - i za koju godinu sam u lovi! Taman i ako se sad baš ne obogatim, dosta mi je da ne moram više raditi - živim od pasivne imovine.

Drugi scenarij. Ne raspolažem nekretninom viška, niti ikakvom. Što mi preostaje? Prema lijepim načelima prava na rad i prava na stan - koje civilizacija kao garantira - smio bih očekivati dostojanstven život u vidu nekog okej posla i nekog krova nad glavom. To bi bilo ono najbazičnije. Stabilan prihod i sigurnost doma. Neoliberalni svijet pritom inzistira na dužničkom ropstvu kao isključivom modelu rješavanja stambenog pitanja. Moram dići kredit koji ću otplaćivati 30 godina. Ali da bih ga i dobio, moram imati stalan, solidan posao. A gdje su takvi poslovi? 

Nestašica dobrih poslova je, naravno, do toga što nam u ovoj zemljici - pri vječitom obaranju turističkih rekorda - zapinju neki drugi ekonomski sektori. Ali to što zapinju nije bez veze s programatskom orijentacijom na uvoz i uslužni sektor, tercijarizaciju i financijalizaciju ekonomije. To su spojene posude. Ovaj bez zemlje će teže naći posao baš zato što će onaj sa zemljom moći masnije naplatiti svoj posjed. Isto kao što je i cijena kvadrata stana - i visina stambenih kredita koje treba otplaćivati - vrlo vezana uz to da nam je ekonomska strategija staviti sve karte na rentijerstvo i liberalizirati nekretninski biznis. Što je žešće riječ o real estate divljem zapadu - i može se bolje zaraditi ili oploditi, oprati novac - bit će veća navala kapitala. A što je veća navala, cijena kvadrata će rasti.

BARIKADE

Po kojim sve barikadama društvenog antagonizma se građani Hrvatske danas dijele? 

Najvažniji govor na maršu protiv fašizma, krajem studenog, održala je Sara Renar, skrenuvši pažnju da, uz profašističke cirkuse, "istodobno prolazi sramotan novi zakon o prostornom uređenju". Kao što ne smijemo dozvoliti divljanja dečkiju u crnom, ne smijemo ni ovo legaliziranje rasprodaje zemlje - poručila je Renar. Zašto je osjetila potrebu ubaciti temu u kontekstu u kojem nije bilo riječi o njoj i naizgled je neka sasvim druga tema? Zato što se "iza tog glasnog nasilja potiho odvija pretvorba na steroidima". 

I tu su u pitanju spojene posude. Eskalacija fašističkog nasilja, osim što je zlo samo po sebi, paralelno funkcionira - usisavajući sve kapacitete pažnje - i kao prašina u očima: da materijalna otimačina stoljeća prođe ispod radara. (Istina je, doduše, i da tema otimačine prostora, koja se događa kontinuirano, i inače prolazi ispod radara, čak i bez posebno eksplozivnih eskalacija naših vječnih tema.)

Pregršt je kulturnih i identitetskih ratova koji otvaraju borbene fronte, ali esencijalan društveni sukob je onaj po materijalnoj osnovi, i to po liniji reza koji stvara nož vlasništva nad nekretninama. U zemlji relativno niskih plaća i opsceno visokih stanarina formiraju se povlaštena rentijerska klasa i potlačena klasa svih onih rođenih bez zemlje za razdati. Pritom potonjima biva tim teže doći i do boljeg posla i riješiti stambeno pitanje što prvima više cvatu ruže. Smjelo bi se reći da vlada obrnuta proporcionalnost u međusobnom sukobu klasnih interesa. Niti obrazovanje ne može previše pomoći gubitničkoj strani, baš zato što nam je ekonomija rentijerska (uz to što partitokratska). Ako si ulazno bez pravih nekretnina, perspektive su ti unaprijed slabe, u najboljem slučaju da doživotno guliš stambeni kredit i vratiš ga višestruko. Dok s druge strane te barikade - ako si imao sreće da ulazno baštiniš neke atraktivne kvadrate - jedva da ćeš ikad išta morati i raditi da bi bio veliki gazda. Onima kojima je dobro biva jako dobro baš zato što je onima bez stana tako teško. Postavke sistema ciljano to tako postavljaju.

Ne moraju nam se sviđati neistomišljenici po pitanjima "rodne ideologije", zadnjeg i predzadnjeg rata ili stranih radnika, ali u ovoj ekonomiji, ako živimo od svoga rada, naš jezgreni, suštinski neprijatelj, klasni neprijatelj, koji nam radi o glavi - oni su koji žive od extra nekretnina. 

Sve i ako nismo u nekretninskom biznisu, svi smo barem igrali monopoli. Ne smijte se - izumiteljica igre bazirala ju je na džordžističkoj ekonomskoj teoriji o nekretninskim monopolima, koja je razobličila svu društvenu destruktivnost privatnog ubiranja rente od posjeda nekretnina. Znamo kako to boli kad ne uspiješ pokupovati lokacije na vrijeme i onda moraš platiti danak svaki put kad te kockice bace na tuđi posjed, nakrkan kućama i hotelima, pa si sve oguljeniji dok veleposjednik naposljetku grabi sve. 

KOPERNIKANSKI OBRAT

Bačićev zakon stupio je na snagu prvog januara. Kako sam dva teksta o ministrovoj instrumentalizaciji zakona i razaranju naših gradova objavio u listopadu, s vlastite ću strane odati direktnu frustraciju s obzirom na selekciju tema kako su je naši vodeći mediji diktirali. Nešto ja tu vičem, alarmiram, ali s lijeve margine, dok usredištena štampa ni da bi zucnula, pa i ja kao da vičem uzalud. Tema je u široj javnosti nastavljala ne postojati (ako i sama naša javnost uopće postoji) sve do druge polovice studenog. Tada dolazi do maltene kopernikanskog obrata! Ne samo što se u dreku dala "lijevoliberalna" oporba, nego su i glasovi iste provenijencije iz mejnstrim medija počeli - vjerovali ili ne! - ispravno razabirati redoslijed značaja tema. Prepoznavši da bi primat, ispred recimo seksualne tenzije Thompsona i Thomaševića, moralo zadobiti uništavanje zakonodavnog okvira prostornog uređenja, s ministrom Bačićem kao najvećim zlikovcem koji trenutno hoda Hrvatskom. 

Prvo je Jasmin Klarić 15.11. na Telegramu "predaju prostora velikim investitorima", odnosno "rat oko privatizacije posljednjeg hrvatskog resursa" po tematskoj važnosti stavio ispred cijele frke sa ZDS-om, nekakvim koncertima i HDZ-ovim kolaboracionizmom s filoustašama. Članak je počeo baš refleksijom o široj prirodi obrata. Teme vezane uz valjanje crnila po ulicama bile su "još do jučer-prekjučer", kaže, "predestinirane za ključne pozicije domaćih medija još danima, tjednima i mjesecima". "No, možda smo se svi skupa ipak prevarili" – priznat će tada Klarić - "jer ono što se valja uz izmjene tri zakona o gradnji i prostornom uređenju moglo bi se ipak pretvoriti u političku priču po kojoj će se pamtiti završetak ove godine, ako ne i dobar dio trećeg mandata Andreja Plenkovića i njegovih Vlada."

Onda je Jurica Pavičić 22.11. u Jutarnjem ponovio istu misao: da su Bačićevi zakoni, čak i u konkurenciji zastrašujuće normalizacije fašizma, "najgore što će se u 2025. godini dogoditi Hrvatskoj: gore i od ZDS-a, gore i od Blatina i Benkovca". Mirno se o njima, kaže, "može reći da su najkontroverzniji i najzloćudniji akti koje je dosad proizvela Plenkovićeva administracija". Misao koja mi se posebno svidjela: da "sav taj ideološki talog koji nam se izvaljao na ulicu u svom polazištu i ima poraz u prostoru", iznikao "u sredinama i u prostorima gdje je javno poraženo od privatnog", što se pretvara u "mrijestilište ideologije, sargaško more fašizma". Upravo loš prostor je taj koji nam je "porodio svoj crni mladi okot".

Sve si to valja zapisati, za imati crno na bijelom. Premda su Klarić i Pavičić u daljnjem dijagnostičkom koraku promašili, redukcijom rasprodaje na režiju čisto HDZ-a, izuzetno je važan taj moment u kojem dolazi do eksplikacije obrata u rangu polja politike. Kad kulturni ratovi gube primat, jer se čak ni mejnstrim mediji više ne mogu praviti da ne raspoznaju što kod nas predstavlja politički prasukob.

TKO JE NEPRIJATELJ?   

Tinjajući klasni sukob preslikava se kod nas i kroz regionalnu dimenziju. Nekad pojam bogatog kraja, s plodnom zemljom dokle oko seže (a seže u ravnici pravo do horizonta), u kojem su spas od gladi tražili oni s kamena, Slavonija danas važi za jedan od pasivnijih krajeva Hrvatske. Definitivno je najsiromašnija među makroregijama (računali ili ne dubrovačku uz splitsku, riječku, zagrebačku i osječku) - and it's not even close. Okrenulo se naglavačke zato što konjunkturne više nisu poljoprivreda i industrija, proizvodnja materijalnih dobara, realni sektor općenito. Odlučuje to koliko vrijedi kvadratni metar placa ili stana za rentu i spekulaciju. Pobjeđuje fiktivni kapital.

A kako bi bilo da se klasni rat odrazi u vidu građanskog po regionalnoj osnovi? Kao nekad u američkom Građanskom ratu sjever protiv juga, danas u hrvatskom istok protiv zapada? Ili, da kažemo - da se odrazi u vidu seljačke bune, jer seljaci tavore na istoku? Što kad bi Slavonci, u savezu s Banijom i Zagorom, ustali da udare na fetive Dalmatince, Istrijane, Purgere - kao klasne neprijatelje koji ih gule, cijede, ispijaju? Naravno da se ne zalažem za takvo što. Trolam malo. Rez nije čisto regionalan. Ima i po Osijeku rentijerskih krvopija koliko hoćeš, sjeme-im-se-zatrlo-dabogda. Bezemljaši u Zagrebu ili na moru još su u goroj gabuli od onih u pasivnim krajevima, jer za njih je kirija još i puno skuplja nego za, ne znam, Belišćane, Virovitičane, Glinjane, Kninjane, Obrovčane. Probajte se u turističkim mekama Kuljiševe "Zapadne Hrvatske" skućiti barem kao podstanar, pa javite kako ste prošli. 

Hajde i da izuzmemo mučenike koji ljeti sele u garažu ili se dovuku nazad roditeljima kako bi jedinu nekretninu rentali i po mogućnosti tijekom sezone zaradili za preživjeti godinu. Njih se ne može kriviti po istoj osnovi po kojoj je i Slavonija opustošena: postindustrijska ekonomija uništava realni sektor u korist financijalizacije i nekretninske spekulacije. Primarno objašnjenje pretvorbe malog mediteranskog čovjeka u rentijera ne treba tražiti u pohlepi, već u prinudi. Čime uopće drugim da se bavi? Nema više Jugoplastike, brale, a i škverovi su sjena samih sebe. On postaje klasni neprijatelj sam sebi.

Status dušmana ostatku deklasiranih počinje se zasluživati nekretninom viška, onom u kojoj se ne živi i služi samo da radi za vlasnika kao pasivna imovina. Što više takvih nekretnina i što veći utržak od njih - u većoj se mjeri radi o gulikoži bezemljaša. Domoroci koji postanu gazde tako što utrape zemlju likvidnom kapitalu prva su instanca protiv koje bi guljeni svih regija trebali ustajati (i ne stajati do eksproprijacije eksproprijatora). Ali nikako i zadnja. Vladajuću profitersku klasu čini sam taj kapital, uz popratne rentijerske strukture: developeri, investicijski fondovi, banke, nekretninski spekulanti, politički serviseri.

Nedavno se Trump opet izlanuo. Politika kao saying the quiet part loud. "Ako izgradimo više stanova, cijena će im pasti i vlasnici će izgubiti na svom bogatstvu", odbrusio je pozivateljima na rješavanje stambene krize. Dobro, u svemu se kreće od pogrešne premise ravnanja tržišta nekretnina po zakonu ponude i potražnje. Ne, to je sveprisutan pokvareni spin. Više komercijalne stanogradnje ne ruši, već baš diže cijenu kvadratnog metra (otuda što joj prva ideja nije u upotrebnoj vrijednosti, nego u samosvršnoj reprodukciji kapitala). Neovisno o ugrađenom spinu, Trump je bez pardona odao da državna politika svjesno štiti rast cijena, namjerno radi protiv priuštivosti stanovanja, u interesu onih kojima odgovara aprecijacija i napuhanost kvadratnog metra: sadašnjih vlasnika nekretnina viška, rentijerskih struktura.

Ni Bačić svojim zakonskim rješenjima ne čini ništa drugo. Djeluje dosljedno interesima klase koja ga drži na poziciji.

VLADAJUĆA IDEOLOŠKA KONSTRUKCIJA  

Zašto ne može biti seljačke bune? Zato što se klasni antagonizam prešaltava na kulturne ratove. Nema odgovarajućeg političkog subjekta, jer nije razvijena osviještenost o tome tko je pravi neprijatelj. Umjesto da se bruse na vlasnike nekretnina viška, zadojeni bezemljaši se pjene protiv Jugoslavena, Srba, antifašista, migranata, stranih radnika, gay lobija, "woke ludila"... Ako ćemo regionalno i ako je onih lišenih nekretninskog blaga najviše u Slavoniji - tko da povede Slavonce u lijevu borbu kad se zna da uporno biraju desne opcije? 

Kuljiševa teorija Istočne i Zapadne Hrvatske - koja žilavo opstaje jer iz izbornog ciklusa u ciklus odaje dojam da je činjenice potvrđuju - bazira se na naopakom vrednovanju te brkanju uzroka i posljedice. U prvom koraku, Kuljiš stavi Zapadnu Hrvatsku na pijedestal, kao ideal poželjnosti, jer lokomotiva nacionalne ekonomije, naprednost, europeiziranost, bogatstvo, obrazovanost, poduzetništvo, uz pohvalu za "strahovito skupe nekretnine". Ideološku apoteozu liberalnog Zapada uvodi kao samorazumljivu premisu, što je rabota lošeg vonja. U drugom koraku, ulogu mlinskog kamena oko vrata Zapadne Hrvatske pripiše onoj Istočnoj: primitivnoj, zaostaloj, neobrazovanoj, nerazvijenoj, siromašnoj, zatucanoj, mafijaškoj, mobiliziranoj "protiv zapadnog i liberalnog duha, protiv ideja progresa". Kuljiš naturalizira retrogradnost po regionalnom ključu; podrazumijeva mu se također i to da je Istočna Hrvatska sama od sebe zaostala, pa onda i uzrok retardacije cjelokupne nacionalne ekonomije, parazit na zdravom liberalnom tkivu Zapadne Hrvatske. Ljudi s Istoka se eto rađaju nazadni i primitivni, pa se ne znaju organizirati da i oni budu poput naprednog Zapada.

Naši pasivni krajevi otuda, što bi drugo, uporno glasaju za HDZ ili čak i tvrđu desnicu, odnosno "rehabilitiraju fašizam i fašiste". Dio koji fali u kuljiševskoj priči je poznati mehanizam kojim se fašizam generira iz razjapljenja klasne nejednakosti - pri čemu se potlačene i deklasirane ciljano huška na rasni gnjev kako bi ih se skrenulo s osvještavanja klasnog. A dabome da osiromašenje i opustošenje kraja vuku za sobom i razrjeđenje obrazovanosti te da se uzrok i posljedica zatvaraju u začarani krug samoreprodukcije. 

DERIVAT NEJEDNAKOSTI

Pavičićevu opservaciju o rađanju fašizma ("crnog okota") iz lošeg prostora, iz poraza u prostoru, iz sredina u kojima je javno poraženo od privatnog, kao mrijestilišta mračnjačke ideologije, treba dopuniti preciznijim određenjem. Glavni generator fašizma je razjapljivanje nejednakosti, ali što ponajprije razjapljuje nejednakost? To je liberalizacija gradnje, uz liberalizaciju vlasništva nad nekretninama. Stvar će skroz eksplodirati novim izdanjima zakona o vlasništvu i o prostornom uređenju. Potonji već potpuno otvoreno radi sprdnju od sustava koji regulira, kako bi igru do kraja namjestio za račun onih gazdi i onih struktura kojima odgovara rast cijena nekretnina.

Ne glasa se po pasivnim krajevima za desnicu zato što su ljudi prirodno gluplji ili pokvareniji ili mazohisti, nego - hajde da to svedemo na srž - zato što u pasivnim krajevima žive gubitnici politika koje idu na ruku vlasnicima viška nekretnina na tzv. atraktivnim lokacijama. Regije kojima to nije jača strana izbačene su iz protoka aktualne konjunkture kapitala. Što nas je pritom naučila povijest? Upravo će liberalnim pro-biznis elitama trebati da se potlačenu klasu drži u stanju klasne neosviještenosti - potenciranjem nacionalizma, šovinizma, fašizma, teorija zavjera. Fašizam nije kulturna devijacija, već politička tehnologija upravljanja frustracijom deklasiranih. Kulturni ratovi nisu slučajna distrakcija, nego nužan nusproizvod režima akumulacije kapitala.

Suprotno kuljiševskom obrtanju uzroka i posljedice (sa sve neofašizacijom samoniklom u slavonskom polju), kauzalitet na djelu je onaj koji od nekretninskog režima financijaliziranog kapitalizma vodi do eksplozije nejednakosti, pa od detonirale nejednakosti u političku regresiju. Kad kvadratni metar zamijeni proizvodnju, pretvori se u stroj za proizvodnju fašizma. Zapadna Hrvatska može biti "napredna" - što će reći profiterska u rentijerstvu, integrirana u globalne tokove fiktivnog kapitala - samo zahvaljujući gurnutosti Istočne Hrvatske, postavkama sistema, u bijedu i crnilo. Ali i da ponovim: regionalni ključ je ovdje samo metonimija općeg klasnog reza i jaza između Rentijerske Hrvatske i Bezemljaške Hrvatske, pobjednika i gubitnika sistema koji ne nagrađuje proizvodnju materijalnih dobara, već posjedovanje pasivne imovine.

Ne radi se, dakle, čak ni samo o tome da kulturne barikade predstavljaju dimnu zavjesu. Ili, napose, da nasjedanje na temu aktualne crnokošuljaške eskalacije kao izoliranu - i u razmjerima koji će usisati sve kapacitete pažnje - zamagljuje Bačićevo krčmljenje prostora kao primarniju temu. Radi se o tome da je primarnija i po značaju i po redu pojavljivanja. O tome da je masovnost desničarskih eskapada derivat krčmljenja prostora za račun rentijerske klase. Niti neoustaška tema ne postoji mimo nekretninske.