Investitorski urbanizam: Otkud lisice u kokošinjcu?

Za nove je zakone u režiji Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Jurica Pavičić ocijenio da su ne samo neustavni nego i "doslovce puštanje lisice u kokošinjac". Daje za pravo oporbi u nazivanju ih privatizacijom 2.0, kao i arhitektima u tvrdnjama da slamaju "zadnju liniju obrane od urbanističkog užasa". 

Imao je i dodatnu tezu, od koje je zapravo napravio centralnu temu teksta: da "Bačićev zakon, što je možda i najgore, služi kao hladno servirana osveta lokalnim samoupravama". Uspoređuje to sa zloglasnim Tuđmanovim odbijanjem prije 30 godina da u Zagrebu ima "oporbenu situaciju". Kao ni tada, opservira Pavičić, HDZ "ne vlada Pulom, Rijekom, Varaždinom te, što je najgore, ne vlada Zagrebom". 

Izdvajam Pavičića kao udarno mejnstrim pero, ali napisano je zadnjih tjedana još tih članaka na sličan kalup – s potenciranjem borbe protiv prijeteće devastacije prostora Bačićevim zakonom, ali formatirane kao borba protiv HDZ-a. Čisto HDZ da nije takva koruptivna hobotnica, sve bi bilo u redu?

GENEALOGIJA LIBERALIZACIJE

Počnimo od Varaždina. Ministarstvo je, ne govorim prvi put, leglo duboke države ispunjeno na visokim pozicijama kadrovima HNS-a barem koliko i HDZ-a – a oporbeni Varaždin je tu epicentar zla već dekadama. Prvotno posredovano gravitacijom Radimira Čačića, resornog ministra u Račanovoj vladi, velikog maga nekretninskog biznisa, potom i ministriranjem HNS-ovih Ivana Vrdoljaka te Anke Mrak Taritaš u Milanovićevoj vladi, pa opet varaždinca Predraga Štromara u Plenkovićevoj. Novi zakon, koji će stupiti na snagu od nove godine, zakucat će zadnji čavao u lijes sustava prostornog uređenja, ali lijes je odavno tu. Sustav je prethodno najkardinalnije devastiran važećim zakonom, donesenim u mandatu Mrak Taritaš. Posrijedi je kontinuitet programatskog uništavanja, uvjetovanog nadstranački, u okupljenosti političkih programa čija je agenda u servisiranju lisica kapitala, stavljanju biznisa i njihovih profita iznad svega.

Već je protiv zakonâ Mrak Taritaš ustalo sve što radi u gradnji i prostoru. Formirana je i stručna fejsbuk grupa nazvana baš po nakaradnom zakonodavnom okviru, koja se u međuvremenu pretvorila u jezgru tinjajuće pobune protiv kontinuiteta destrukcije sustava prostornog uređenje iz smjera ministarstva. Grupa broji na tisuće i tisuće inženjera, znak defakto jednodušnosti pogođenih struka u revoltu, o čemu je i ispisana mala biblioteka tamo. Izmjene i dopune tih istih zakona 2019. donijele su dodatnu eskalaciju i klimaks revolta. Bio sam nazočan kad je, predstavljajući ih na kongresu arhitekata u Splitu, nadležni varaždinski HNS-ovac (tada državni tajnik, danas ravnatelj Uprave u ministarstvu), jedva živu glavu izvukao. Izviždan je i ismijan i skoro uvaljan na licu mjesta u katran i perje, tako da je voditelj programa, stanoviti Štefanić, morao istupiti za govornicu i reći da, premda mu je kao libertarijancu mrsko braniti državu, moli da čovjeka ne izbacujemo naglavačke van i da skup prođe dalje mirno. 

Prepoznajemo li lažnu dilemu u Štefanićevoj premisi? Dobar signal je već to da je i HNS-ovac po političkoj vokaciji liberalčina – dakle, lijepo bi se među sobom sporazumjeli. Kvar teorije "nevidljive ruke" upravo je u tome što je "ortački kapitalizam" pleonazam. Doajen našeg urbanizma Vladimir Mattioni primijetit će 2003. o utjecaju na prostor tranzicijskih uvjeta u Mladoj Demokraciji: "privatni se kapital paradoksalno servisira od javnih institucija, kao da javne usluge postoje samo zato da bi udovoljile privatnom interesu".[1] Država po neoliberalnom difoltu namješta igru za biznis lobije – predstavnici javne vlasti nalazit će se na istoj strani barikade s privatnim interesima. Projekti po definiciji ovise o zaštiti i pomoći države, koja po direktivi odozgo usmjerava djelovanja ostalih aktera i organizaciju njihovih međusobnih odnosa, ali s obaveznim prioritetom u pogodovanju spekulativnom kapitalu.

Croatian context: distribution of influence / power (Rene Lisac: 'Knowledge and Power distribution in Croatian Urban Ecosystems. Transition from socialist (1945-1990) to market economy democratic society (1990-present)')

Ironično, lažna dilema je direktno korespondirala sa sadržajem izlaganja varaždinskog HNS-ovca, u kojem se radilo baš o daljnjoj "liberalizaciji tržišta" preko deregulacijskog očepljenja po struci, u ime sakrosanktnosti Doing Business ljestvice. Nazvali su to korakom "prema konkurentnijoj i uređenijoj državi". Ministar Štromar je isticao, na istom fonu sa svojim podređenim sugrađaninom, "da će se dodatna vrijednost ovih izmjena zakona vidjeti na višoj poziciji na Doing Business ljestvici, što je najbolji pokazatelj konkurentnosti neke države, a često i glavni parametar investitorima pri odluci u koju će zemlju uložiti svoje novce".

Isti će taj Štromar nedavno, u svojstvu predsjednika saborskog Odbora za prostorno uređenje i graditeljstvo, sjednicu o Bačićevim zakonima zaključiti slovom o neumjesnosti "napada na poduzetništvo, poduzetnike, investitore" – uzimanja ih za neprijatelje. A od čega ćemo živjeti ako otjeramo investitore – pita Štromar retorički. "Moramo razmišljati malo i o poduzetničkom duhu", naputio je nazočne. Moramo investitorima, inzistirao je, omogućiti normalne uvjete za rad – i napose "zaštititi one koji su već puno uložili da mogu i dalje odraditi svoj projekat", jer razumije se da njima nije interes "nagrditi tu investiciju" ako misle prodati kvadrate. Jedina packica za Bačićev zakon je što im nije dovoljno išao na ruku: "Ja u tome ne vidim baš nikakav problem, dapače, trebamo još liberalnije ići u taj pristup i omogućiti potencijalnim investitorima koji žele investirati da investiraju".

To je nama bilo ministar prostornog uređenja! I to je ta tradicionalna varaždinska "oporbena situacija" o kojoj Pavičić baja. Ne radi se samo o tome da Bačić i Štromar posve jasno stoje s iste strane na zadatku puštanja investitorskih lisica u kokošinjac, danas kada se HNS već i službeno prodao HDZ-u. Radi se o tome da svo Čačićevo političko potomstvo oduvijek stoji na istoj strani s HDZ-om po tom pitanju.

GENTRIFIKACIJA KAO RAZVOJNA STRATEGIJA

Sveprisutna deindustrijalizacija je u posljednjih pola stoljeća sa sobom donijela tercijarizaciju i financijalizaciju ekonomije. A čim smo rekli financijalizacija, rekli smo i: nekretnine kao makroekonomski ventil. Henri Lefebvre je očitao već 1970. godine: industrijalizaciju zamjenjuje urbanizacija kao pogonsko gorivo kapitalističke ekspanzije.[2] Što dalje, sve manji udio kapitala akumulirat će se kroz industriju, sve veći kroz urbanizaciju. Ne možemo stoga razumjeti što se danas događa u urbanom prostoru ako ne baratamo osnovama kritičke urbane teorije. 

David Harvey je 1989. postindustrijski, neoliberalni model vođenja grada opisao kao poduzetnički pristup koji je zamijenio upravljanje (from managerialism to entrepreneurialism). O gradu se razmišlja tržišno – kao o robi koju se može ponuditi investitorima. Budući da ni kapitalisti ne žive više od tvornica, ostaje im da žive od privatizacije i kapitalizacije urbanog prostora. Razvoju se ne pristupa integralnim planiranjem (jer segmenti i sektori koji ne mogu poslužiti kao roba nisu interesantni), nego točkasto (tamo gdje se nadamo dovabiti kakvog likvidnog okupatora).[3] Mehanizam kojim dolazi do onoga što je kod nas nazvano "investitorskim urbanizmom".[4]

Oton Reisinger (publikacija "OPERACIJA: GRAD – Priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti", Zagreb 2008.). 

Model podrazumijeva međusobno natjecanje gradova u privlačenju spekulativnog kapitala u potrazi za apsorpcijom kroz urbanizaciju. Spoiler: tamo će ići gdje mu se najviše klekne, s najviše povlastica i što manje političkog ili građanskog otpora, s jačom podrškom lokalnih koalicija (vidi npr. Dubrovački dogovor).[5] U manje ciničnoj verziji, po Sharon Zukin, kompenziranje postfordističke krize realnog sektora događa se "simboličkom ekonomijom", industrijom proizvodnje kulture i simbola, odnosno "kreativnim industrijama", otuda što mjera kulturnog kapitala postaje mjera konkurentnosti nekog grada.[6]  

Pojavu prema kojoj se Harvey kritički odnosio opisujući je – svođenje razvojnih politika na privlačenje spekulativnih investicija – Charles Landry i Richard Florida nazvat će, odbacujući kritičnost, "kreativnim gradom".[7] Nudeći gradovima kao svojim klijentima teoriju najboljeg načina kako da privuku investicije i preporode se. Akteri s ekonomskim kapitalom doći će u neki grad, glasi konzultantski recept, ako vide da vibrira kulturnim životom (buzz), da se tu mota puno aktera s kulturnim kapitalom, tzv. "kreativna klasa". "Indeksom kreativnosti" kvantificira se "kreativni potencijal" grada u natjecanju s drugim gradovima, kao poželjnog mjesta za život i poslovanje yuppieja (kaže se stoga i: yuppification).

Neil Smith će 2002. godine opaziti: gentrifikacija se ne događa kao neželjeni nusprodukt razvoja ili obnove, kako je se običava legitimirati, nego je model poduzetničkog/kreativnog grada namjerno priziva – kao ono na čemu će tek i temeljiti svoju razvojnu strategiju. Nekretninska aprecijacija postaje središnji cilj javnih politika, ključna strategija akumulacije kapitala u "globalnom interurbanom natjecanju" za privlačenje investicija međunarodnog kapitala, s mjerom konkurentnosti grada u mjeri njegovog kulturnog/simboličkog kapitala, prema razvijenosti servisne i kreativne industrije.[8]

PULSKA RUPA

Gradonačelnik Pule Peđa Grbin dao je ovih dana intervju u kojem opravdava svoju borbu rukama i nogama da se dovrši zloglasni projekt hotela Valkane, unatoč sudskoj presudi koja je ukinula prostornoplanske pretpostavke. Umotava to Grbin u fiškalski jezik reda i zakona, ali na dnu svega probije podržavanje projekta dušom & srcem. Doista eto misli "da je taj hotel dobar za Pulu", što argumentira karakterističnim šupljim alibijem nekretninskog biznisa (radna mjesta u turizmu, k'o fol cjelogodišnja). 

Tko stoji iza projekta? Srpski tajkun iz Švicarske Dragan Šolak i lokalni SDP-ovski moćnik Stevan Muidža. Prije Grbina, kao portparol i lobist investitora hotela Valkane nastupao je gradonačelnik Filip Zoričić, također liberal. Prije toga je gradom sto godina vladao Boris Miletić, ispred liberalnog IDS-a, stranke poznatije kao istarski HDZ, između ostaloga i po svojstvu zloupotrebljavanja javne funkcije za rad za nekretninski biznis. Čineći Pulu jednom od najkritičnijih hrvatskih gradova što se tiče investitorske okupacije; o čemu je Pulska grupa – skupina arhitekata informiranih kritičkom urbanom teorijom – zabilježila hrpetinu materijala. 

Pulska grupa: Crveni plan Pule – slika grada u vremenu kasnog kapitalizma, 2008.

Budući da je Šolak vlasnik N1 televizije i siva eminencija srpske liberalne opozicije, Grbin se pokušao izvući skretanjem priče na to da ga u Srbiji sad razvlače kako radi na rušenju Vučića, što mu "nije pretjerano mrsko". Pa da pitam, jer vezano je: spada li Pavičić u pušioničare takvih priča? Bi li popušio i hrvatsku filijalu N1 televizije kao oporbenu (u odnosu na HDZ-ovu vladavinu), premda je Šolakov utjecaj učinio da po našim mejnstrim medijima zavlada nepropusna blokada što se tiče slučaja Valkane? 

Grbin je još 2022., dok je bio predsjednik SDP-a, izjavio: "Kao netko sa Zelenike, tko je praktički odrastao s pogledom na spornu lokaciju, ne vidim nikakvu štetu u tome da se ta rupa, taj bivši kamenolom zamjeni hotelom." Točno po obrascu proizvodnje alibija za "kreativnu destrukciju", putem obezvređujućeg govora o onome što će biti kapitalom destruirano ("štakornjaci", "ruglo", "ta rupa", "trn u oku" i sl.) radi čišćenja terena za apsorpciju investicija. 

Ali briga mene đe će Peđi duša. Pitam sad nešto drugo: đe su s logikom naši analitičari koji se zadovoljavaju svođenjem problema na HDZ-ovu hobotnicu? Na koji način, recimo Pavičiću, Grbinova lokalna uprava predstavlja "oporbenu situaciju" u odnosu na Bačićevo proždiranje prostora? 

Po političkom kriteriju koji si je Pavičić sam zadao kao mjerodavan, čak ultimativan, i ispravno si ga je zadao, ni Grbin sa Zoričićem i Miletićem ni liberalni Šolak ni oporbeni N1 nisu nego isti kao i HDZ ili SNS – ne kuži li to naš kolumnist? 

JOŠ TRI "OPORBENE SITUACIJE"

Uz Pulu, pionirski grad otpora osovljenog na bazi kritičke urbane teorije – ili prava na grad, Lefebvreovim i Harveyevim terminom [9] – bio je Dubrovnik, kroz ustajanje protiv apartmanizacijskog projekta koji bi proždro Srđ. Igor Lasić je desetogodišnjicu dubrovačkog referenduma o tome, neuspjelo-uspjelog, spojio s referendumom održanim u Puli o uzurpaciji Lungomarea. Pa povlači paralele što se tiče "jedinstvene servilnosti politike spram kapitala", kao i silničkog odgovora združenih aktera moći, sa SLAPP tužbama, ofenzivom privatnih medija u njihovom marketinškom zastupanju, kao i asistencijom centralne države na razini regulative, u vidu praga od nedostižnih 50% izlaznosti da bi referendum bio obavezujući po vlasti. 

Dubrovački dogovor oformljen je radi političkog protežiranja projekta, pod okriljem HNS-ovog gradonačelnika Andre Vlahušića. Koje su sve stranke činile interesni savez? HDZ, SDP, HNS, HSS, HSP, DUSTRA i neka nezavisna lista. Elem, čitav spektar lokalne politike – svi bez razlike su se poželjeli ugraditi! Neovisno o ideološkim razlikama po našim uobičajenim mjerilima – što je isto bitno za primijetiti. Podršku projektu davalo je i niz predsjednika države, premijera i ministara. Lokacijsku dozvolu za projekt, kasnije sudski srušenu, izdalo je ministarstvo Mrak Taritaš. 

A Milanović se, kao premijer, pozvao na projekt za Srđ i potrebu zaštite investitora kako bi donio zloglasni Zakon o strateškim investicijskim projektima, koji je izbio demokratsku komponentu iz odlučivanja o projektima koje država proglasi strateškima. U pet godina koliko je bio na snazi SDP-ovski je zakon napravio nesagledivu štetu. Klasična fora svih lex specialisa kojima se u suštini suspendira zakone za posebno masne zalogaje – u regiji su najslikovitiji primjeri Vučićevih lexova za Beograd na vodi, Generalštab i EXPO (u koje se, zar ste i sumnjali, uredno ugrađuje i srpska liberalna opozicija). 

Da smo samo epizodu sa Srđem imali, kako je ikome poslije toga moguće osovinu sukoba postavljati, reduktivno i iskrivljeno, po liniji HDZ vs. oporba?

Pavičić je i Rijeku spominjao. Pa da, tamo HDZ nije baš nikad pripuštan na vlast. Utvrda SDP-a, koji vlada navijeke – izuzmemo li aktualnu gradonačelnicu, koja se slabo ičim razlikuje osim odbijanjem da se deklarira kao antifašistica. Je li onda, nakon tri i pol decenije apsolutnog odsustva HDZ-a, stanje u Rijeci bolje – u smislu puštanja investitorskih lisica u kokošinjac – nego po HDZ-ovim utvrdama? 

Zapitajmo se za početak o samoj kovanici "investitorski urbanizam". Zašto se u pojam investitora automatski upisuje negativnu konotaciju? Je li to ono kad se apriori ne podnosi ljude koji bi nešto gradili, pa se nitko iz principa neće igrati s njima? Kad se ima problem sa samom činjenicom prisutnosti investitora u procesu gradnje? Ne, pobogu. Evo jedne dobre definicije: do investitorskog urbanizma dolazi onda kada se urbanističke planove uklapa u pojedine projekte, umjesto projekte u planove (dok se privatne interese, čak i u uzurpaciji javnog dobra, podvaljuje kao javne). Recimo, uklapanje riječkog GUP-a i UPU-a zone Kantrida u projekt obnove stadiona, za vakta zadnjeg SDP-ovog gradonačelnika, kao ne može školskiji primjer. Kako su na Biltenu lani elaborirale Tea Truta i Luca Majica: kao predložak za urbanistički plan poslužio je prezentirani projekt, "koji prostorni resurs Kantride tretira kroz maksimalnu dobit za investitora".

S obzirom na Lürssenovu okupaciju duž liburnijske obale, šire područje Rijeke bi se komotno moglo preimenovati u Lürssenburg. Općim puštanjem lisica da napadaju prostor nemilo, radi se o kokošinjcu u kojem perje možda leti i više nego igdje drugdje u Hrvatskoj. Jana Perković je na ArtKvartu oslikala paletu mnogih drugih aspekata katastrofalnog urbanističkog upravljanja Rijekom. HDZ-ove utvrde ostavljene su u prašini, doslovno – ali Pavičić je sve to izgleda prespavao.

Osijek pak nije spominjao, jer je zadnjih godina na vlasti HDZ. Ali prethodno nije bio još od 1993., a i tad samo nakratko, između dva mandata liberala Zlatka Kramarića, gradonačelnika 1990.-2005. A u periodu 2013-2021. grad je vodio Ivica Vrkić, jedan od osnivača HNS-a, ovaj put kao nezavisan, ali ispred koalicije HNS-a, SDP-a i par satelita. Za Vrkićevog liberalnog vakta imali smo apsolutno katastrofalno vođenje urbanističkih politika, najgore ikad u gradu, baš po kriteriju koji Pavičić ističe – s neukom strankom na mjestu prve gradske urbanistice, tj. karijernom menadžericom u krupnom građevinskom biznisu, kojoj je poimanje urbanizma ograničeno na točkastu operativu lokacija za koje se zna investitor. 

A imali smo – baš, dakle, Vrkićevim i njenim kumovanjem – i čuveni projekt stadiona na Pampasu kao ultimativan slučaj investitorskog urbanizma. HDZ-ova vlast ga do danas nije uspjela nadmašiti. Pravljenje sprdnje od GUP-a (gradnjom velikih zgrada u zoni u kojoj ne smije biti gradnje zgrada) dotična je pročelnica obrazložila time da se u krugovima investitora ocjenjuje kako urbanisti planiraju zonu zaštitnog zelenila onda kad ne znaju što bi drugo na tom mjestu, jer se za neku parcelu još nije ukazao "investitor koji će odrediti namjenu tome". Eksplikacija koju sam već uzimao kao školski primjer kojim bi Harvey mogao oslikati teorijski model poduzetničkog grada.

IMA LI SISTEMA U LUDILU?

Kvaka je da se radi o karakterističnoj sistemskoj uvjetovanosti, a ne anomalijskim posrnućima pojedinih uprava.

Čitav će se postsocijalistički prostor 90-ih formirati kao teška periferija globalnog interurbanog natjecanja u gentrifikaciji, s obzirom na marginalan značaj tercijarnog sektora u socijalističkoj ekonomiji. Pojam tranzicije podrazumijevat će tek postupno konstituiranje i jačanje uloge servisne/kreativne klase, odnosno simboličke ekonomije.[10] U europsku urbanu hijerarhiju po tom ključu uključuju se tijekom duljeg perioda samo glavni gradovi, no i oni tek hvatajući priključak.[11] Pošast u međuvremenu hvata izrazitije maha i u kontinentalnim regionalnim centrima poput Osijeka ili Novog Sada te posebno u turističkim područjima. U današnjoj Hrvatskoj se nekretninski napad na prostor dominantno događa – bit će svima poznato – u Zagrebu i na jadranskoj obali. Slijedom toga tko gdje vlada, HDZ ili liberalna oporba? Ne, nego zakonitostima geografske diverzifikacije gentrifikacije, koje je urbana sociologija odavno objasnila! Neka netko javi i Jurici Pavičiću. Neovisno je to o stranačkim bojama gradskih uprava.

Glavno obilježje fenomena u postsocijalističkom prostoru je naglašeniji aspekt klijentelizma i netransparentne kanalizacije utjecaja privatnog kapitala.[12] Dabome da postoje dubinski razlozi za to u samom svojstvu bivanja periferijom globalne igre. Povrh obrasca napuštanja prostornog i urbanističkog planiranja, odnosno fleksibilizacije urbanističke regulative, te svođenja svakog društvenog, kulturnog i političkog aspekta na argument jednokratne ekonomske koristi, središnji element neoliberalne urbane politike na periferiji u protekcionističkom je postavljanju javnih vlasti prema privatnim investitorima. 

A moguće je i unutar postsocijalističkog kruga ustanoviti dodatan iskorak ex-yu gradova u provaliju, u odnosu na suvremene srednjoeuropske metropole, koje su se s vremenom uspješnije priključile u globalnu gentrifikacijsku mrežu (Prag, Varšava, Budimpešta, Bratislava). Uspješnije znači da im transnacionalna japifikacija i investicije spekulativnog kapitala pristižu spontanije. Kod nas u regionu se elite (tj. bande na lokalnoj i nacionalnoj vlasti) moraju više trsiti, forsirati, otimati za "direktne strane investicije". Uslijed kaskanja u akumulaciji simboličkog kapitala i štekanja sa spontanim priljevom, dovijaju se još i još i još drastičnijoj urbanističkoj deregulaciji kao stimulansu, tj. investitorskom urbanizmu do jaja (od Beograda na vodi preko ZG-menhetna do slučajeva od Pule do Dubrovnika).[13]

Pulska grupa: Struggle Machine Assembled ("Teritorij povezan zajedničkom borbom", Venecijanski bijenale 2012.)

Konkretno za tranzicijsku Hrvatsku: vlada izrazita nadmoć privatnih interesa nauštrb javnog, uslijed čega sistemski dolazi do "smrti urbanizma", odnosno pojave "investitorskog urbanizma", s privatiziranjem javnih površina te ugrožavanjem prirodne i kulturne baštine kroz reduciranost na njihovu tržišnu dimenziju; uloga političke moći više nije ona ulagača u društvenu reprodukciju, nego privlačenja privatnog kapitala olakšavanjem njihovog ulaganja u projekte; model javno-privatnog partnerstva pretvara se u jednostrano pogodovanje privatnim investitorima; odnosi među urbanim akterima nejednaki su i utemeljeni na principu hijerarhizacije moći; politički i ekonomski akteri uživaju posvemašnju prevlast nad stručnima i civilnima, koji ostaju isključeni iz odlučivanja, i to u vidu sprege, na način da utjecajni političari servisiraju privatni kapital.[14]

Istina je da Bačićevi zakoni teško krše ustavno pravo jedinica lokalnih samouprava, no pogrešne su teze koje u tom hoće iščitati temeljan politički sukob razina vlasti. Ona Mattionijeva opservacija vrijedit će i za lokalne vlasti. Samo se uloge ponešto razlikuju. Nacionalna razina je u neoliberalizmu skoro pa preskočena – ona jedva da odlučuje o politikama, jer je međunarodni kapital jači od države. Ona je tu da kompradorski implementira direktive supranacionalnih institucija. A na lokalnoj se razini događa konkretna podjela plijena – apsorpcija investicija, u nekretnine kao robu – te je na lokalnim vlastima da se natječu u prostiranju crvenog tepiha pred investitorima, po principu poduzetničkog grada. Same će trčati da usluže, a ne da ih tek država goni da služe!

Zašto Pavičić nije u stanju objasniti što se događa oko nas? Sunut će, tipično liberalnim refleksom, raditi razliku od stranke do stranke, ili od uprave do uprave, ovisno o stupnju korumpiranosti ovog ili onog šerifa (a, je li, koruptivna hobotnica je baš HDZ-ova). Personalizira fenomen koji ne može biti personaliziran – znanost ga je utvrdila kao strukturno svojstvo epohe postindustrijskog kapitalizma (per se ozakonjene korupcije, ili točnije, Harveyevim jezikom, akumulacije razvlaštenjem).[15] Sistem ne može opstati bez toga da se spekulativni kapital stalno plasira u nekretnine, prinuđen na razne vidove "kreativne destrukcije", s gaženjem neekonomističkih vrijednosti radi profita, na privatizaciju i uzurpaciju javnih prostornih resursa, na proizvodnju prostornog nasilja, nepravde, nejednakosti. Pavićić ne može nego analitički zapeti, svodeći stvar na stupanj poštenja raznih elektoralnih opcija, zato što je Mara kojoj kritička urbana teorija i urbana sociologija – bez kojih fenomen ne možemo razumjeti – dođu krivi kurac.

URBICID KAO SUDBINA

Kad je Štromar završio sa svojom tiradom o neprimjerenosti napada na poduzetništvo i investitore, jer da svi mi živimo od investitora, reagirali su zastupnici Možemo Đuro Capor i Urša Raukar-Gamulin. Capor je našao da Štromar podmeće antiinvesticijsku klimu, uvaljujući da su "nekako investitori žrtve i da im se obraćamo nekakvim negativnim epitetima", budući da se s oporbene strane nisu tako izražavali. Našao je da se o "izvrtanju istine" radi i utoliko što "upravo ovaj prijedlog zakona koji donosite radi žrtve od stanovnika jedinica lokalne samouprave". Raukar-Gamulin je zamolila da ih se ne stavlja u takvu situaciju, jer su "govorili o vrlo, vrlo konkretnom dijelu investitora. Nitko od nas nije rekao da je protiv investicija. Nitko. Nitko nije rekao da je protiv svih investitora." Zakoni trebaju biti, podvukla je, "jedan dobar balans između interesa investitora i javnog interesa. E, ovdje se to, nažalost, nije dogodilo. A mi, bez obzira na svu dobronamjernost privatnih investitora, ne možemo dozvoliti da oni kroje javnu prostornu politiku. Po Ustavu RH, to je zadaća i pravo lokalne zajednice."

Što znači "lokalne zajednice"? Budući da živimo u predstavničkoj demokraciji, zadaća i pravo su povjereni zajednicama tako što su povjereni njihovim izabranim predstavnicima. Samo što u postavke neoliberalizma spada i to da će vlahušići i grbini, sa svojim širokim koalicijskim "dogovorima" i vijećnicima koji dižu ručice vješto, biti tu da vode klasni rat protiv građana Dubrovnika ili Pule, a ne da ih zbilja politički predstavljaju. Postoji taj raskorak između nominalno demokratske prakse izbora i efektivne izbijenosti demokracije njenom reduciranošću na sporadičan čin glasanja. Postoji raskorak – i zapravo inherentan sukob – između izabiranih političkih elita i njihovih birača. Raukar-Gamulin je zanemarila taj vječni unutarnji sukob, pa speštala jedne i druge skupa u "lokalnu zajednicu".

Premisa koja problem novog zakona locira u centralizaciji moći je polovična i šlampava, jer pretpostavlja dobronamjernost lokalnih "oporbenih situacija", njihov rad u javnom interesu. Bačićev zakon ne servira, međutim, nikakvu osvetu vlahušićima i grbinima, kako bi nas Pavičić instruirao, nego im, štoviše, stavlja kašiku u med – pomažući im da proguraju projekte za račun privatnih interesa, usuprot latentno pobunjenim lokalnim zajednicama. 

plan.dwg 

S pravom se dvoje možemovaca pobunilo na Štromarove zamjene teza – i dobro su mu rekli. Da ponovimo gradivo: negativna konotacija ne odnosi se na investitore automatski, već na investitorski urbanizam. Investitor može biti i javni, u krajnjoj liniji. A i privatni može napraviti projekt uredno po urbanističkom planu i zakonu. Ali tko kroji plan i zakon? U svemu izostaje ključan moment. Nije to nasumičan slučaj da će neki privatnik postupati ovako, a neki onako. Ništa nismo napravili ako se zadržimo na načelnom pozdravljanju investicija, pa damo kritiku tek "vrlo, vrlo konkretnog dijela investitora" i završimo apeliranjem na balans – ako istovremeno ne adresiramo strukturnu uvjetovanost investitorskog urbanizma. S komodifikacijom prostora kao glavnim motorom globalne ekonomije, nekretninskom akumulacijom kao lavovskim faktorom profitne stope i gentrifikacijom kao razvojnom strategijom. Lokalne uprave će se ponašati po šabloni poduzetničkog grada i svoje urbanističke planove krojiti prema regresivnim projektima. A državne vlasti će im zakonodavnim okvirom i prostornim politikama asistirati u krčmljenju neobnovljivih prostornih resursa.

Naravno da će periferna zemlja na istočnoj obali Jadrana biti predodređena za nekretninski divlji zapad, namjensku koloniju, eldorado za spekulativni kapital iz svekolikog OECD dunjaluka, s legislativom koja urbanizam ciljano suzbija – i protiv koje nam ostaje da svi skupa lajemo na mjesec.

A trenutna zagrebačka "oporbena situacija"? Je li i ona sistemski uvjetovana na isti način? Može li? O tome ćemo misliti sutra.

[1] Vladimir Mattioni (2003) 'Plan grada', u Feđa Vukić (ur.) Zagreb – Modernost i grad; Vladimir Mattioni (2007): 'Trajno privremeno', u Vedran Mimica, Maroje Mrduljaš i Andrija Rusan (ur.) Suvremena hrvatska arhitektura – Testiranje stvarnosti 

[2] Henri Lefebvre (1970): La révolution urbaine

[3] David Harvey (1989): 'From Managerialism to Entrepreneurialism: The Transformation in Urban Governance in Late Capitalism', Geografiska Annaler. Series B, Human Geography, vol. 71, no. 1, pp. 3-17.

[4] Ljubinko Pušić (2006): Diskusija na okruglom stolu 'Mreža naselja u umreženom društvu'. Sociologija sela, 44, 171 (1), pp. 91-93.

[5] Harvey Molotch (1976) 'The City as a Growth Machine: Toward a Political Economy of Place', American Journal of Sociology, vol. 82, no. 2 (Sep. 1976), pp. 309-332.; John Logan i Harvey Molotch (1987): Urban Fortunes: The Political Economy of Place

[6] Sharon Zukin (1995): The Cultures of Cities

[7] Franco Bianchini & Charles Landry (1995): The Creative City; Charles Landry (2000): The Creative City: A Toolkit for Urban Innovators; Richard Florida (2002): The Rise of the Creative Class: and how it's transforming work, leisure, community and everyday life 

[8] Neil Smith (2002): 'New Globalism, New Urbanism: Gentrification as Global Urban Strategy', Antipode, vol. 34, no. 2, pp. 427-450.

[9] Henri Lefebvre (1968): Le Droit à la ville; David Harvey (2003): 'The Right to the City', International Journal of Urban and Regional Research, vol. 27, no. 4, pp. 939-941.; David Harvey (2008): 'The Right to the City', New Left Review, vol. 53, September-October 2008., pp. 23-40.

[10] Loretta  Lees (2000): 'A Reastrraisal of Gentrification: Towards a 'geography of gentrification', Progress In Human Geography, 24(3), pp. 389-408.

[11] Vera Backović (2018): Džentrifikacija kao socioprostorni fenomen savremenog grada

[12] Kiril Stanilov (ur.) (2007): The Post-Socialist City: Urban Form and Space Transformations in Central and Eastern Europe after Socialism 

[13] Iskra Krstić (2015): 'Džentrifikacija Beograda, Budimpešte i Praga', Kultura, no. 146, pp. 86-103. 

[14] Ognjen Čaldarović i Jana Šarinić (2008): 'First signs of gentrification? Urban regeneration in the transitional society: the case of Croatia', Sociologija i prostor, vol. 46, no. 3-4, pp. 369-381; Anđelina Svirčić Gotovac (2009): Utjecaj društvenih aktera na procese gentrifikacije i pauperizacije: primjer Zagreba; Anđelina Svirčić Gotovac (2010): 'Aktualni revitalizacijski i gentrifikacijski procesi na primjeru Zagreba', Sociologija i prostor, vol. 48, 187 (2), pp. 197-221. 
[15] David Harvey (2003): The New Imperialism: Accumulation by Dispossession