Kako ministar Bačić obmanjuje javnost i razara naše gradove

Za početak ću bombardirati nazivima (pod)zakonskih akata i njihovim kraticama. Pišite si i pamtite te akronime – priču je bez njih nemoguće ispričati. Posrijedi je unesenost u Zakon o prostornom uređenju (ZPU) i odnedavno u zagrebački Generalni urbanistički plan (GUP) odredbe s iznimkom u vezi urbanističkih planova uređenja (UPU). 

Čemu služe urbanistički planovi? Da ljudi od struke imaju oko čega kukati kad im se taj instrument rada obezvređuje – dok je ostatku svijeta svejedno? Ne, nego zato da bi se prostor u kojem svi skupa živimo uredilo kao cjelinu; s nekom planskom vizijom, umjesto stihijski. Složit ćemo se valjda da nam ideja nije ulična tuča u prostoru, po zakonu jačeg ili pravilu najbržeg prsta?

Urbanistički planovi su podvrsta prostornih. Radi se o većem broju propisa kojima se na konkretnom tlu razrađuje regulativnu načelnost ZPU-a. Tehnički se to kaže, na fiškalskom jeziku, da imaju pravnu snagu "podzakonskog" propisa – što bi značilo da članci i stavci planova ne smiju pobijati ili nadilaziti članke i stavke ZPU-a, dok mimo toga predstavljaju (ili bi trebali) zakone u prostoru. 

UPU je najniži u hijerarhiji prostornih planova, ali to ne znači da je najmanje važan, nego da se odnosi na najuže područje. Dok planovi širih područja propisuju generalna pravila igre u prostoru, na cjelokupnom teritoriju neke administrativne jedinice ili gradskog naselja, UPU propisuje specifična pravila igre za neki djelomični obuhvat. Unutar njega, kao najdetaljniji, biva onaj mjerodavan plan, po kojem se izdaju dozvole. Što će reći da je upravo najvažniji tamo gdje su konflikti urbanizacije najkritičniji: često u delikatnim zonama urbane koncentracije, u kojima se vodi rat za prostorne resurse, gdje se ljudi zbijaju i svatko ima svoju ideju kako bi urbani okoliš trebao izgledati. A i gdje se kapital primarno teritorijalizira.

E, da – morat ću i ovo reći, da bi priča bila shvatljiva: sustav prostornog uređenja se sastoji od dva osnovna sektora. Jedan je zadužen za donošenje planova (urbanisti ih crtaju i pišu, a državna, županijska ili lokalna uprava proceduralno donosi), a drugi za tzv. provedbu: referenti sjede po upravnim odjelima i izdaju dozvole ako je projekt u skladu s mjerodavnim prostornim planom, ili vraćaju na doradu ako nije.

SUŠTINSKA PROBLEMATIKA URBANIZACIJE

Igra izdavanja dozvola u problematici je opremanja područja komunalnom infrastrukturom. Problematika je u teoriji jednostavna: da bi se na nekoj parceli moglo graditi, odnosno da bi referent mogao izdati dozvolu, do parcele mora biti dovučena infrastruktura. Što je i logično: kud ćeš s kućom ako je nemaš ni na što priključiti?

Kad je "osnovna infrastruktura" dovučena, kaže se da se radi o "uređenoj" parceli, odnosno "uređenom" području. Čemu u tom smislu služi UPU? Obavezno ga se mora donijeti, po članku 79. važećeg ZPU-a, za neuređene dijelove građevinskog područja (a i za one među već izgrađenima koji su vidjeli bolje dane ili ih je poharala divlja gradnja, ali to je druga tema). Zakon tu zapravo lokalnim upravama ne nalaže ništa što one ne bi i same našle kao neizbježno, ukoliko žele urbanizirati neko takvo područje. Moraju ga prvo učiniti uređenim, tj. premrežiti ga komunalnom i ostalom javnom infrastrukturom – cesta, struja, plin, voda, odvodnja, internet, itd  – to je, jasno, njihova obaveza. A kako će trasirati ulične koridore? Eto za što im je nužan UPU (propisivao ga zakon kao obavezan ili ne)! Njegova je primarna funkcija u rezerviranju površina javne namjene i razgraničavanju ih u odnosu na preraspoređene privatne. 

Šrafirana polja na shematskom crtežu lijevo predstavljaju parcele s pristupom do "osnovne infrastrukture", tj. uređene parcele. Prazna polja su neuređene parcele, bez pristupa. Na crtežu desno prikazana je artikulacija područja UPU-om, tako da uvođenjem dodatne infrastrukture cjelokupno područje obuhvata postane uređeno. 

E, ali naravno da dolazi do komplikacija – i to sistematski. 

Svaki fiškalski na stranu – što bi tu bila suština svih suština? Čime popularno objasniti zašto je urbanizam tako nepopularan u današnja vremena? Brzi odgovor: tu je da ponudi plansku viziju i prostornu artikulaciju, ali i da – koči gradnju. Zadatak urbanizma – a i vokacijski smisao arhitekture – je da bude kočnica gradnji kako tko hoće. Da se gradnju civilizira, umjesto da metastatski rastemo jedni drugima na glavama. Samo što oni koji bi gradili ne vole, iz svoje individualne perspektive, da ih se koči i blokira. Vazda nervozni kako se to može ubrzati, 'ajmo-ajmo. Sve samo zanima da moraju što manje "papira" za kuću, manje projekata platiti i da ih se što manje zeza s dozvolama – da se može miješalicu paliti što prije (jučer još!). Divlja gradnja je problem, ali najmanji je problem sirotinja koju "papiri" koče u želji da sebi osigura kućerak s ljetnom kuhinjom. Budući da se štancanjem Metara Kvadratnih mlati veliku lovu, kritičan pritisak stihije je pritisak profitne logike u sijanju komercijalnih kvadrata, sve po zakonu podignutih.  

Znate što slijedi. Funkcionalan sustav će smetati jačemu da provodi zakon jačeg u prostoru. A živa lova je u pitanju! Povijest novih i novih izdanja zakona o prostornom uređenju povijest je činjenja sustava disfunkcionalnim, napose degradacije njegove kočione snage. U pitanju je svjesna i namjerna sabotaža.

Kako definiramo stupanj komunalne opremljenosti da bi nešto neuređeno postalo uređeno i spremno za gradnju? Povijest zakonâ o prostornom uređenju povijest je i degradiranja definicije "osnovne infrastrukture". Danas ona traži samo dvije stvari (ZPU, čl. 3.): da je osigurana "građevina za odvodnju otpadnih voda prema mjesnim prilikama određenim prostornim planom" te da je izgrađena "prometna površina preko koje se osigurava pristup do građevne čestice, odnosno zgrade". Primijetimo da se čak ne traži da prometna površina bude javna. Definirana je kao jedna od tri mogućnosti: "površina javne namjene, površina u vlasništvu vlasnika građevne čestice ili površina na kojoj je osnovano pravo služnosti prolaza u svrhu pristupa do građevne čestice". A što bi to bilo "prema mjesnim prilikama" za riješiti odvodnju? Znači da i to možeš kako hoćeš.

U prijevodu s fiškalskog na hrvatski: dovoljan ti je bilo kakav put, čak i da ga privatno povučeš, ili samo i ishodiš služnost prilaza, i uz to iskopaš septičku jamu. Kajgod, samo da manje graditeljskih ambicija bude zakočeno!

PRETPOVIJEST BOLESTI

Znam da laici među čitateljima slabo divane prostornjački fiškalski i stvarno ga nastojim minimalizirati, za ne gnjaviti, ali određenu dozu nije moguće izbjeći. Tja, naprosto je o člancima i stavcima.

Članak 79. ZPU-a u stavku 3. generalno zabranjuje izdavanje dozvola i gradnju do donošenja UPU-a za sve čestice u njegovom obuhvatu. Uz iznimku navedenu stavkom 4.: za rekonstrukciju postojeće građevine ili izgradnju zamjenske unutar gabarita postojeće koju se uklanja. Što to znači? Gdje god postoji obaveza da se izradi UPU, na snazi je apsolutna zabrana nove gradnje u obuhvatu. 

Zakon o prostornom uređenju, članak 79.

Odredba ne da je opravdana nego predstavlja minimalni prag urbanizma, koji čitav počiva na imperativu da prvo smislimo plansko rješenje cjeline, pa se pojedinačna gradnja uklapa u njega, umjesto da se prvo nešto parcijalno izgradi, ovamo i onamo, a onda šire rješenje uklapamo u te točkaste izlete. 

Što, međutim, ako lokalna uprava nikako pa nikako da donese taj prokleti UPU? Svrnimo još jednom pogled gore na ilustraciju 1: obuhvat će uključivati i parcele s ruba obuhvata, naslonjene na već postojeću obodnu infrastrukturu, koje i bez UPU-a mogu biti klasificirane kao uređene. A u igri su za steći status uređenosti i one malo dublje u zoni, ako si mogu osigurati pristup – što je olakšano degradacijom definicije "osnovne infrastrukture". Da nije obaveze izrade UPU-a, za sve takve parcele bi se moglo sutra tražiti dozvolu i graditi. Sa strane javnog interesa, bilo bi svejedno pogrešno izostaviti ih iz obuhvata, jer, kao što formulira kolega Nikša Božić, jedan od gorih problema u praksi je kad se UPU-e ne predviđa "za funkcionalne cjeline prostora nego za minimalne dijelove za koje postoji zakonska obveza izrade" (tj. doslovno samo neuređene parcele). Sa strane pak privatnog interesa vlasnika parcela s osiguranim pristupom – neće im, ne, biti pravo što su upali u obuhvat i sad moraju čekati.

Kad je prije šest godina mijenjan ZPU, u konačnom prijedlogu je stavak 4. članka 79. izmijenjen tako da je dodana još jedna osnova iznimke: "građenje nove zgrade koja ima pristup na prometnu površinu i mogućnost rješavanja odvodnje otpadnih voda". 

Konačni prijedlog izmjena i dopuna Zakona o prostornom uređenju iz 2019. – izmjena u čl. 79. st. 4.

Isto je učinjeno i u članku 146. stavku 2. ZPU-a, zato što su to vezani članci zakona: 79/4 odnosi se u sektoru donošenja planova na isto ono na što se 146/2 odnosi u sektoru provedbe planova – u sklopu uvjeta za izdavanje lokacijske dozvole.

Konačni prijedlog izmjena i dopuna Zakona o prostornom uređenju iz 2019. – izmjena u čl. 146. st. 2.

Jesmo shvatili esencijalnost unešene promjene? Suprotno općoj zabrani nove gradnje u obuhvatu predviđenog UPU-a, dodavanje iznimke omogućilo je da unutar obuhvata ipak niče gradnja na praznim uređenim parcelama, bez čekanja da UPU bude donešen.

Zabilježite si brojke članaka i stavaka za dalje – sve će se vrtjeti oko njih. Rekapitulirajmo ih u sukusu: 79/3 propisuje opću zabranu nove gradnje, a 79/4 i 146/2 mijenjani su 2019. tako da dodaju ključnu iznimku, koja poništava zabranu iz 79/3. Malo napora, molim: kad se jednom popamti te brojke i što znače, dalje fiškalska strana nije toliko komplicirana.

U ČEMU JE ZAPRAVO PROBLEM?

Te su izmjene i dopune ZPU-a iz 2019. donijele eskalaciju i klimaks revolta struke. S predloženim izmjenama čl. 79. i 146. – koje su rušile temelj urbanističkog planiranja – kao kapi koja prelijeva čašu. Obezvrijedile nam logiku, oskvrnule nam trud...  

Problem dugog čekanja da lokalne uprave donesu UPU treba rješavati na drugim mjestima problema, a ne reduciranjem zabrane nove gradnje na goli kriterij (ne)uređenosti (poslovično liječenje žulja amputacijom). Otvorivši vrata gledanju parcelu po parcelu dok se čeka na UPU, zakonodavac je poništio fundamentalno načelo urbanizma: integralno planiranje umjesto stihije. Gradnja koja nastaje u fazi podreguliranosti, za koji bi se dozvolu izdalo po višem planu – elem, prethodno UPU-u koji je propisan kao nužan – po definiciji je stihijska, parcijalna, provizorna. 

Do onolikog revolta je došlo zato što se radi o kardinalnom grijehu prema urbanističkom planiranju, o rušenju onoga najosnovnijeg: da se pojedinačna arhitektonska rješenja moraju uklopiti u urbanističko rješenje (nikako obratno!). Metodološki je neispravno prvo parcijalno dizati objekte, na parcelama koje već jesu uređene, pa tek potom artikulirati prostornu cjelinu. Naopako je plansku koncepciju čitavog područja obuhvata UPU-a uklapati u prethodno izgrađene pojedinačne zgrade. Unošenjem još jedne osnove iznimke odredba koja štiti taj fundament (iz čl. 79. st. 3.) biva efektivno zaobiđena. 

A tu je, naposljetku, i tehnička osnova neodrživosti zakonskog rješenja. Što ako se provizornom izgradnjom na rubnim česticama zapriječi pristup do neuređenog dijela, koji otuda postane uopće neurediv UPU-om? 

Što se događa kad unutar obuhvata UPU-a dozvolimo preliminarnu gradnju na parcelama koje već odgovaraju definiciji uređenosti? Vidi na crtežu lijevo: mimo plana, stihijski, niknu neke kuće. Vidi sad na crtežu desno: te kuće blokiraju mogućnost da UPU obuhvat artikulira kao funkcionalnu prostornu cjelinu. A u scenariju u kojem mogućnost otvorenu člankom 146/2 konzumiraju svi vlasnici parcela koji mogu, učinit će se doslovno neuredivim ostatak obuhvata. 

Nije čisto do kućica u cvijeću. Ne mora se raditi o mnogo malih parcela – može i o manjem broju velikih. Naravno da se otvara i silan prostor za manipulacije.

Kad je lani u Zagrebu stavljen van snage UPU "Savski park - istok", firmama Ante Nobila propao je monstruozni projekt "malog manhattana", s 11 nebodera od 19 etaža. U novoj verziji projekt predviđa 7 zgrada od 9 etaža na istoj lokaciji.[i] Ali kako bez novog UPU-a, koji još nije donesen?  Moguće je ako se pozove na – pogodili ste – zakonsko rješenje iz 2019.! Dovoljno je da osigura put i septičku. Ali može li područje od 5 hektara, s toliko zgrada, biti u cijelosti uređeno bez UPU-a? Može ako 7 nadzemnih volumena proglasiš jednom zgradom, ujedinjenom na razini podzemne garaže, na jednoj ogromnoj parceli (nastaloj okrupnjavanjem njih 30). 

Samo malo. To znači da bi čitav jedan gradski blok nastao mimo javnog planiranja, isključivo na temelju privatnog projekta! Bez ikakvog uklapanja u širu plansku ideju, odnosno u vertikalno i horizontalno integrirani sustav prostornih planova. Ali i bez javne rasprave, bez zakonski obavezne demokratizacije oblikovanja prostora! Pet hektara novogradnje planiranih bez UPU-a pet je hektara samovolje nekog harambaše, koji prvo puca pa tek potom pita za integralni urbani razvoj. Ili točnije, ne pita uopće, dok se apriori nameće u prostoru.

Nobilov projekt zgrade od sedam zgrada (Izvor: Grad Zagreb)

Ne može biti jasnije ilustracije što je pogrešno s izdvajanjem uređenih čestica iz zabrane nove gradnje slijedom članka 79/3. Manipulacija je sadržana upravo u podizanju mimo UPU-a, odnosno prethodno UPU-u, nečega što bi baš jako tražilo prostornu i infrastrukturnu artikulaciju kroz UPU. Sve zgrade, čak i one udaljene, postaju vezane na jednu obodnu prometnicu, dočim je obuhvat u potpunosti lišen javnih površina. Što u stručnom smislu ne prolazi ni pod razno. Ali prolazi po zakonskom rješenju iz 2019. Ranije bi Nobila u ovakvom urbicidnom naumu zakon blokirao; nakon 2019. ga više ne blokira. Da vam prišapnem: upravo zato je sa 79/4 i 146/2 i učinjeno to što je učinjeno.

BRANKO PROTIV BAČIĆA 

Sjećam se još pisanja primjedbi u javnom savjetovanju o konačnom prijedlogu izmjena i dopuna ZPU. Moje su primjedbe, kao i one svih ostalih, vezano uz čl. 79. i 146., odbijene paušalno, bez ikakvog suvislog obrazloženja. Konačni prijedlog je u travnju 2019. otišao na saborski Odbor za prostorno uređenje i graditeljstvo, gdje planerski revolt također nije uvažen (poznato je da se jedino struka ne razumije u problematiku, svi ostali nazočni su znali bolje). 

Upravo je Branko Bačić, današnji potpredsjednik Vlade i ministar prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, tog proljeća '19 odigrao – alaj ćete se sad iznenaditi – ključnu rolu pozitivca! Tada bez službene funkcije u  ministarstvu, ali kao i danas – premijerova desna ruka.[i]

U sljedećem prizoru melodrame: klubovi zastupnika vladajućih stranaka – HDZ-a i HNS-a – daju zajedničke amandmane na konačni prijedlog ZPU-a, koje složno potpisuju predsjednici klubova Milorad Batinić i Branko Bačić. Citiram iz obrazloženja amandmana na čl. 79. ZPU: "Predlaže se izbrisati izmjene stavka 4. koji otvara mogućnost da pojedinačni zahvat naruši prostornu cjelinu koju je potrebno integralno riješiti urbanističkim planom uređenja ili u bitnome utječe na buduće plansko rješenje." Riječ da bih rekao. Sam ne bih bolje sročio!

Prikaz dijelova amandmana klubova zastupnika HNS-a i HDZ-a od 9. travnja 2019.

Prizor je sadržavao element apsurda. Ministarstvo je svih ovih godina (defakto otkako je države) jazbina upravo ta dva legla: HNS-ovaca i HDZ-ovaca. Ščepali su resor za jugularnu venu, za svih se vlada dobacujući njime između sebe, kao orke s tuljanom, u divljačkom destruiranju sustava prostornog uređenja. Diktiraju sve u njemu, počevši od zakonodavnog aspekta. Klubovi HDZ-a i HNS-a su tu amandmansku bukvicu o narušavanju načela integralnosti planiranja očitali, dakle, sami sebi efektivno, stojeći o istom trošku iza i ispred pištolja koji se puši. Držali su obarač i našli se pogođenima preciznim pogotkom u srce. Sami su se nacrtali kao meta koju će proburaziti amandmanom; sami stajali iza onoga na što će poslije uložiti prigovor.

Lako ćemo za Batinića, jer danas više nije relevantan, ali neka uđe u zapisnik: Bačić je potpisanim obrazloženjem pokazao, crno na bijelo, da jako dobro može razumjeti u čemu je problem s odredbom koja bi dopuštala parcijalnu gradnju unutar obuhvata UPU-a, a prethodno donošenju UPU-a.  

FIŠKALSKI UKAZ

U poradovanosti neočekivanom pobjedom, struka na prvu nije pridavala značaj okolnosti da je amandmanom iz čl. 79. doduše izbačena predložena izmjena – ali da je u čl. 146. zadržana. U usvojenim izmjenama i dopunama ZPU-a je čl. 146. naposljetku dopuštao – tj. važeći ZPU dopušta još uvijek – treću iznimku iz stavka 2., kojom se lokacijsku dozvolu može ishoditi bez UPU-a. 

Slučajan ili namjeran propust? – pitali smo se. Čak se mislilo da omaškom, jer teško je bilo koncipirati primjenu izmijenjenosti 146/2 pri povučenosti 79/4. Zato što je povlačenje značilo da čl. 79. ipak ne predviđa takvu iznimku, čineći odredbe međusobno kontradiktornima. Uz to što je 146/2 (u točki 3.) u suprotnosti s duhom i sadržajem amandmana kojim se povuklo 79/4. 

Nesuvislost proturječja koje opstaje u zakonu najbolje ću oslikati paradoksom koji se stvorio. Recimo da radite zahvat za koji je potrebno prije građevinske ishoditi lokacijsku dozvolu. Je li potrebno ili nije određuje čl. 125. ZPU-a, a uvjete za njeno izdavanje čl. 146.. Kad ste je jednom ishodili preko čl. 146. (tako kako je sročen sve od 2019. naovamo) – i zaobišli ste na taj način blokadu koju predstavlja obaveza izrade UPU-a – ništa vam više ne stoji na putu da ishodite i građevinsku dozvolu. Istovremeno, ako prema čl. 125. ne trebate lokacijsku za dani tip zahvata, nećete moći zaobići UPU, blokirat će vas čl. 79. i nećete moći ishoditi ni građevinsku. Radi se o bizarnoj nedosljednosti, pa i nepravednosti ugrađenoj u zakon: vlasnici parcela koji ne trebaju na lokacijsku bi smjeli tužiti državu zbog diskriminacije.

Naposljetku, radi se o kršenju zakonske zabrane. Halo! Članak 79., budući da mu je izmjena stavka 4. povučena, i dalje izrijekom zabranjuje ono što bi čl. 146. st. 2. dopuštao u sektoru provedbe! Lišen je ikakvog uzemljenja u samom sektoru planiranja!

Svaka logika, uključujući pravnu, morala bi izvoditi da se primjenjivati ima ono iz 79/3, a ne ovo iz 146/2. U lipnju 2019. stiže, međutim, iz resornog ministarstva u Hrvatsku komoru arhitekata odgovor na upit o kontradikciji, u obliku pravnog mišljenja. 

Zaglavlje dopisa resornog ministarstva Hrvatskoj komori arhitekata od 6. lipnja 2019.

Teza o ugrađenoj kontradikciji odbačena je bez ikakvog suvislog obrazloženja, golim mantranjem da je na uređenim česticama inače moguće izdavanje lokacijske dozvole bez UPU-a. Da, tamo gdje UPU nije ni propisan, ali što ćemo s važećom zakonskom zabranom iz 79/3 za slučajeve kad jest? 

BAČIĆ PROTIV BRANKA 

Pitanje korištenja ovom rupom u zakonu – otvorenom propustom da se HDZ-HNS amandman aplicira na oba vezana članka – nije se pojavilo kao tema šire javne rasprave sve do izmjena i dopuna zagrebačkog GUP-a (IDGUP) – usvojenih u rujnu nakon cjelogodišnje sage s odbijanjem ministarstva da izda suglasnost o usklađenosti IDGUP-a sa ZPU-om.

"U zakonu je jasno navedeno da se lokacijska dozvola za građenje nove zgrade mora izdati ako postoji mogućnost njezina priključenja na prometnicu i postojeću infrastrukturu"... Riječi su to – tatarata – ministra samog, Branka Bačića, s presice u veljači! "Znači, ja ću čekati da mi se Grad smiluje na mojoj parceli?" – dometnut će žovijalno na presici u ožujku. Pokazavši apsolutno nerazumijevanje urbanističke regulacije, čija je sama koncepcijska ideja – pa da, pa da! – u ograničavanju vlasnika parcela da grade kad i kako hoće. Nakon što je pet godina ranije pokazao onako krasno razumijevanje iste te stvari. Weird stuff.

Čuli smo i ovakvu formulaciju: "da se ne može i ne smije ograničavati ljudima pristup lokacijskoj dozvoli tamo gdje zakon kaže da je treba izdati". Ali gle apsurda u ljigavosti manevra: zakon to kaže samo zahvaljujući zadržanosti u članku 146. iste one odredbe koju je amandman istog tog Bačića izbacio iz članka 79., kao neprihvatljivu! Najednom je postala ne samo prihvatljiva nego i neupitna. Na temelju toga što se u čl. 146. nelogično zadržala, Bačić je išao od zagrebačkog GUP-a tražiti da ugradi istu tu nelogičnost (tj. propiše uvjete gradnje po kojima će se na parcelama uz prometnice i s riješenom odvodnjom moći izdati lokacijsku dozvolu i bez UPU-a). Odlučuje kao mjerodavan uzeti članak 146/2, bez obzira što suprotan članku 79/3. I bez obzira što je onomad ušlo u zapisnik da jako dobro razumije svu naopakost toga što će ove godine nasilu gurati u GUP!

Postura će svih ovih mjeseci ostati postojana. Bačić se, ispred ministarstva, gradi prosto dobrim vojnikom zakona, čisto profesionalnim administratorom ZPU-a. Na Tomaševićevu "objedu" da je ministarstvo IDGUP-u tražilo dlaku u jajetu, odgovara da posrijedi nije nikakva dlaka u jajetu, nego "grubo kršenje zakona i nepoštivanje zakona u donošenju GUP-a". I da ga primjedba "podsjeća na onu Brozovu kako se neki naši suci drže zakona kao pijani plota". Zar bi, pita retorički, "trebali valjda ne poštivati zakon?" Ne, mi – ističe – "inzistiramo na zakonitosti", mi "samo usklađujemo prijedlog izmjena GUP-a sa zakonom", jer "ne može se izdati suglasnost na dokument koji je protivan zakonu", itd., u svim mogućim varijacijama na istu temu. 

A zakon mu se valjda objavio kao Mojsiju iz gorućeg grma, u bogomdanom obličju? 

Koliko povjerenja možemo imati u taj visokoparni legalizam u genetskom kodu ministarstva, kojim je Bačić cijele godine vitlao kao štitom i mačem, poznaje se po izdašnoj dokumentiranosti u sistematskoj instrumentalizaciji ZPU-a u korist građevinskih i političkih lobija. Ali nevjerodostojnost ima još jedan, temeljniji sloj. Na svim presicama Bačić, naime, prešućuje sudaranje svoje poze sine ira et studio legalizma s činjenicom da je osobno kumovao tome da se sporni članak 146/2 dan-danas nalazi u zakonu. Ili da će se nalaziti i ubuduće – samo pod drugom brojkom. 

KAKO SE TOČNO RAZARA NAŠE GRADOVE?

Zgodno se ili nezgodno poklopilo da je paralelno s donošenjem IDGUP-a pušten u javno savjetovanje prijedlog novog zakona o prostornom uređenju. Trajalo je savjetovanje od 4. rujna do 4. listopada i stigla je 1671 primjedba. Brojka ne čudi imajući u vidu da bi se komotno dalo govoriti o zadnjem čavlu u lijesu urbanističkog planiranja u Hrvatskoj. Nije puka fraza. Bio bi potreban zaseban tekst za navesti, taman i u najkraćim crtama, sve vidove definitivne sabotaže kočione snage sustava prostornog uređenja. Zadržat ću se tek na temi teksta: spornoj odredbi iz čl. 146. st. 2. – u kojoj se ne mijenja apsolutno ništa. Ni u slovu se neće razlikovati od izdanja unesenog 2019. – samo će se od nove godine raditi o članku 180. umjesto članku 146. 

Svima koji smo pisali primjedbu na to odgovoreno je istovjetnom pseudo-argumentacijom kao u šupljem ukazu iz dopisa Komori u lipnju 2019. 

Odgovor Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine na primjedbe na prijedlog čl. 180. st. 2. točke 3. novog zakona o prostornom uređenju.
Bačićevo foliranje pukim provoditeljem zakonske bogomdanosti postalo je potpuno bespredmetno ovom definitivnom potvrdom optiranja kontra nekadašnjeg obrazloženja vlastitog amandmana. To obrazloženje bilo bi smisleno isključivo ako bi se odnosilo i na članak 146/2 kao na članak 79/4. E, ali tada 146/2 ne bi mogao služiti kao kvazi-legalističko brvno – u čitanju ga kao s konjskim naočalama, dok strogo žmirimo na 79/3.

Ipak ću samo još jedan biser iz prijedloga novog zakona navesti. Budućim člankom 208. određuje se da zainteresirani graditelj – tamo gdje u roku od dvije godine nije donesen UPU – može sam biti investitor prometne i druge infrastrukture (što će mu onda biti financijski kompenzirano opraštanjem komunalne naknade). A otkud nasumičnom investitoru trasa? Hoće li prejudicirati ulične koridore koje tek UPU treba odrediti? Pravo na to uvjetuje mu se namjerom (pazi, namjerom!) da gradi "sukladno prostornom planu". Kojem, ako UPU-a još nema? Znači da planom šireg područja i manje razine detaljnosti. Poticanjem gradnje sukladne stanju podreguliranosti (čim nema UPU-a kojeg treba biti, stanje je podregulirano), ministarstvo još jednom izvrdava fundament urbanističkog planiranja i sustava iza kojeg nominalno stoji. 

Indikativno je i da se radije nego privatno financiranje izrade UPU-a zakonom forsira privatno financiranje destrukcije pretpostavki za izradu UPU-a. Odgovori ministarstva na primjedbe na taj članak pozivaju se na potrebu poticanja lokalne samouprave "na odgovorno planiranje i donošenje urbanističkih planova". Kao biva, da UPU-e koje propiše onda i donosi (usput je istim rezonom obrazloženo i forsiranje nove gradnje bez UPU-a). Zapravo se radi o šifri za obeshrabrivanje gradova i općina da uopće propisuju UPU-e, miniranjem unaprijed njihovog stupnja provedivosti – između ostaloga i nerealnim rokom – stupnja ionako već premalog, u lišenosti pravih mehanizama.  

Odgovor Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine na primjedbe na prijedlog čl. 208. novog zakona o prostornom uređenju. 

Zadnje što građevinski biznismen voli vidjeti je da će ga ograničavati UPU, s obavezom ili čekanja ili podvrgavanja planskom rješenju. "To tvrdimo i tražimo od prvog dana jer je riječ o zakonskoj obvezi i ne možemo zaustaviti gradnju u Zagrebu zato što Grad nije donio plan nižeg reda", izjavio je ministar u srpnju. 

Pa i sama redukcija pitanja na to je li nešto po zakonu i traži li nešto zakon postaje manipulativna. Nemamo mi tu posla s tek administratorima zakona; Bačić i prateća duboka država bjelodano su se – a recentnim zakonskim prijedlogom i bezostatno – legitimirali kao dirigirani krojači zakona, po mjeri skupova interesa koji ne vole biti kočeni urbanizmom u nekretninskom biznisu. A i kao vulgarni nasilnici u tom krojenju – čisti oni primitivni tabadžije u potkošuljama siledžijkama, s čačkalicom u zubima, koji ti prodaju gazdinu ciglu. Točno to je razina njihovih bahatih tumačenja i ukaza, odgovora, presica, stupidne kontradikcije u jurističkom temelju svega, providne uličarske paralogike koju nam prodaju kao ciglu. A takozvano javno savjetovanje im je formalno obavezno provesti, ali i neobavezno za uvažiti – može im se ne prihvatiti nijednu primjedbu koju im se ne prihvaća. To je ta naša slavna demokracija za koju smo se borili?

Slučaj zagrebačkog IDGUP-a otvara pandorinu kutiju. Utvrđen je protokol za uvaliti istovjetno brvno u hrpu prostornih planova, otvoriti vrata projektima poput Nobilovog na sto i jednom mjestu na kojem to zabranjuje važeći čl. 79. st. 3. ZPU-a (budući čl. 106. st. 3.). A najnovija iteracija zakona tu će pandoriju kutiju držati otvorenu širom. Bože, baci ciglu – i gađaj u cigle koje siledžije dilaju.