Predsjednik udruge Glas poduzetnika Boris Podobnik Foto: HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ
U svojoj adventskoj izjavi Boris Podobnik, predsjednik udruge Glas poduzetnika, docirao nam je o tome kako nam se u Tržišnoj Ekonomiji na atraktivnim javnim površinama valja ponudom prilagođavati bogatim građanima i turistima, a sirotinja neka jede kolače gdje već nađe za svoj džep. Izjava je diljem medija i mreža odjeknula kao ružna, prljava i zla, svojim brutalnim antoanetanskim cinizmom.
Mene je sjetila na nešto što smo svi već zaboravili, nešto preko desetljeća staro. Nije bilo ružno, no jest pomalo prljavo ili barem jako glupo – i svakako šašavo. A i na još nešto, staro preko pola desetljeća.
PRVI POSTUPAK: NIŠTA NE DIRATI
Krajem lipnja 2014. je na portalu Croative.net objavljen članak naslovljen "Znanstvenici doživjeli šok: Nađen je prvi znanstveni dokaz da postoji Bog!" Nema tog teksta danas više na internetima, ali prenio ga je cvijet desne web kanalizacije u Hrvata: Dnevno.hr, Narod.hr, Kamenjar, Hrvatski fokus, Novi svjetski poredak, Glas Brotnja...
Dana 2. srpnja 2014. na satiričkom portalu News Bar objavljen je članak naslovljen "Znanstvenici doživjeli šok: Nađen je prvi znanstveni dokaz da postoji Bog!"
Da, identično! Ali ne tek naslov nego je čitav tekst samo prenesen, doslovno. No, da li zbilja s Croative.net i bratskih portala po oružju?
U tekstu se govori o tome kako su znanstvenici s Wyoming Institute of Technology (WIT), u suradnji s Human Genome Project i Bob Jones University, otkrili u tzv. "junk DNA" šifrirani zapis na staroaramejskom, kao "najfantastičnije, zapanjujuće otkriće ove, ili bilo koje generacije". Zapis kaže: "Na prvo svitanje zore, Bog stvori zemlju i nebo."
Uostalom, koga bismo za advent čekali da nije tako kako kažu na WIT-u?
Radilo se o prijevodu satiričkog članka objavljenog 25. lipnja 2014. Ono što nam naši desni žurnalisti nisu rekli: WIT nije znanstvena institucija već portal specijaliziran za parodiju popularne medijske rubrike znanstvenih vijesti, a Bob Jones University nije ozbiljno sveučilište nego privatni doktrinarni koledž na kojem se navješćuje protestantski vjeronauk. A ako tko i nije išao provjeravati akreditacije institucija, ime autora članka glasi: Dr. Richter DasMeerungeheuer. Što je već samo po sebi transparentno kao lakrdija. Naslovi još nekih članaka koje je "doktor" pisao za witscience.org: "Autism Linked To Eating Organic Foods", "Human Sperm Made From Cat DNA"...
Ono prljavo u postupku Croative.net i ostatka kabale: satirički su članak – pretpostavimo li da jesu odradili taj minimum novinarske provjere za prepoznati da je satirički u pitanju – prerušili kao ozbiljnu vijest. Ako ne povukavši i same sebe, išli su vući za nos konzumente vlastitog sadržaja, koje su ocijenili kao takve da neće blistati kritičkim mišljenjem i popušit će priču ma koliko vrištala o sebi kao sumanutoj.
Diverzija News Bara je vijest zapravo vratila u njen pravi kontekst: jasno deklariran kao satirički. Čim je vidimo na News Baru, znamo: ovo je neko šegačenje. A ako smo kojim slučajem od onih koji su je prvo vidjeli na desničarskim portalima i popušili tamo – čak i mi ćemo, uleti li nam potom objava na News Baru u vidno polje, biti prinuđeni da se počešemo po čelu i shvatimo da u cijeloj priči nešto ne štima.
U pitanju je tip satiričkog postupka s jakom tradicijom iza sebe.
U proslovu svoje drame Posljednji dani čovječanstva Karl Kraus naglašava sumanutost njene dokumentarne podloge: "Najnevjerojatnija djela o kojima se ovdje izvještava doista su se dogodila; samo sam slikao ono što su činili. Najnevjerojatniji razgovori koji se ovdje vode bili su doslovce izgovoreni; najzvučnije su izmišljotine citati."
Kraus je i inače, u svojim novinama (Die Fackel; Baklja), njegovao praksu izvrgavanja ruglu nečijeg javnog govora ne dodajući ni slova – doslovno citirajući.
Nećemo se sporiti ako tko poveže da Krausova Baklja u svojoj prošlosti sadrži Diogenovu Lampu, a u svojoj budućnosti – Feral Tribune. Greatest shits rubrika bazirala se na premještanju od riječi do riječi neke nevjerojatne kretenarije od interpretacije stvarnosti iz medijskog konteksta u kojem joj je pumpana "mistifikatorska ozbiljnost" u kontekst Ferala – gdje se, kako se satiričari samoobjasniše, ukazuje onim što uistinu jest, tj. iz svake rečenice vrišti poruka ''pozor, ovo je laž i idiotska propaganda! ovo mogu popušiti samo umno zaostali!''
"Rečenice čija je bezumnost neizbrisivo upisana u uho" – kako bi to još rekao Kraus u proslovu o najnevjerojatnijim scenama kao citatima. Bezumnost i bezočnost Podobnikove izjave nije moguće smjestiti na njeno pravo mjesto mimo ove satiričke tradicije. A i udruga Glas poduzetnika je općenito dušu dala za promovirati je tim klasičnim postupkom. Ne treba ni riječ dodati ili oduzeti ičemu što govore naši libertarijanski intelektualci! Pikčr prfekt.
DRUGI POSTUPAK: ALEGORIJA
Ipak ću, drugim postupkom, dodati još nešto čega me izjava sjetila. Jedan stariji tekst na Forumu počeo sam prepričavanjem bitnih mjesta alegorijske novele Witolda Gombrowicza Gozba kod grofice Kotlubaj, u kojoj vlastela puna milosrdnog idealizma, na gozbi posnog prenemaganja, pohlepno proždire karfiol koji je kuhar potajno zasladio mesnim sokovima. Bilo je za prste polizati! U zoru je nađen smrznut leš 8-godišnjeg Boleka Karfiola, konjušareva sina, "tako omršavio da bi se moglo reći – detaljno proždrt – jedva je tu i tamo ispod prljave kože ostao po komadić mesa".
Nisu, ne, gospoda doslovno pojela kmetskog sina – tehnički se radi o nevezanim događajima. I, da, jesu, upravo gospoda su pojela kmetskog sina – u alegorijskom značenju.
Fast forward. U današnjem financijaliziranom kapitalizmu – baziranom na povratu na fiktivni kapital radije nego na kapitalu od rada – stvara se kasta financijaša, rentijera, spekulanata, veleposjednika i korporativnih profitera do te mjere apsurdne predimenzioniranosti prihoda u odnosu na zarađivanje radom da je zaista moguće govoriti o njoj kao suvremenoj aristokraciji i prelasku kapitalizma u neofeudalnu fazu. Bombama nejednakosti izvučen je svaki osigurač.
I vlasnik firme može danas biti ne samo drugi vid potlačene, radničke klase, nego štoviše zadnji kmet. Udruga Glas poduzetnika zove se tako zato što radi na ostrašćivanju sitnog poduzetništva i samozaposlenih – trudbeničkog, pušioničarskog, oštećivanog dijela privatnog sektora – uvlačenjem ih u libertarijanski narativ. Potrebno je latentni antagonizam sistemski tlačenih, šikaniranih malih igrača spram sprege politike i krupnijeg, odnosno biranijeg kapitala (kao povlaštene konkurencije u namještenoj igri), preusmjeriti u antagonizam spram nekih drugih kmetova kao krivaca za stlačenost.
Narativ u svim svojim daljnjim izvodima staje na službu suvremene aristokracije. Trbuhozborcima iz Glasa poduzetnika za trubiti od jutra do sutra o "realnom sektoru" ne smeta što ultimativno zastupaju upravo antitezu realnog sektora: fiktivnu akumulaciju i vlastelu čija imovina radi za njih. Posjednike viška dionica na koje ide dividenda, novca na koji ide kamata, te napose u feudalnom štihu: nekretnina i zemljišta za ubirati desetinu.
Za prste polizati. Kako se samo časti po gozbama ta plemenita gospoda, srčući strasno dok puna filantropskog idealizma!
A ne poste im ni ideološki lakeji. Dobro uhranjeni, utopljeni, nafrizirani i namirisani u diskursu, ti se eruditi jeftinih brošura okreću ciničnom popovanju onima kojima je zadnji preostali prioritet jesti – već, moglo bi se reći, dobrano proždrtima, fino oglobanima, ali i dalje zaslužujući packu zbog toga što se otimaju i odbijaju pomiriti s realnošću vlastite oglobanosti.
Podobnikovu adventsku poruku u ime naših neofeudalnih gospodara, našeg kapitalističkog plemstva, treba razumjeti alegorijski. Nije glavno retoričko pitanje u svemu tko jede na Jelačić placu, već koga se jede. Ne ni što ili gdje će kmetovi pojesti, već tko i kako je pojeo kmetove, sve srčući uslast.