Foto: Wikimedia
Niz je kapitalnih političkih zbivanja obilježio novembar u zemlji, regiji i svijetu: hapšenje još jednog hadezeovskog ministra, eskalirali val protesta protiv režima u Srbiji, opet Trumpova pobjeda na izborima… Popraćeno je to velikim brojem medijskih komentara, ali pozornost mi je – baš u kontekstu ovih kapitalaca od tema – preoteo naizgled nevezan i naizgled bezvezan člančić koji je izvijestio iz "srpskog Davosa", tj. s biznis foruma na Kopaoniku.
Stanoviti Spasojević je na Kopaoniku zatražio izmjenu propisa radi daljnje liberalizacije burzovnih ulaganja: "napraviti kao u Engleskoj, neki narodni kapitalizam. Tamo je Margaret Tačer prodavala akcije Telekoma, Britiš petroleuma i drugih javnih preduzeća koja su išla u privatizaciju. Ona je želela da i narod postane deo tog principa kapitalizma. Tako vi danas u Britaniji imate u svim dnevnim novinama dodatke od po 10 ili 15 strana o investiranju. Da li su to penzioni fondovi, investicioni ili berza. Na taj način je stvoren narodni kapitalizam."
Dionicama će svi trgovati, zapjevao bi jamačno pjesnik, dirnut tom brižnošću za burzovne portfelje širokih narodnih masa, samo kad pjesnici ne bi običavali izbjegavati biznis forume.
Slučaj je htio da sam se u svom prethodnom tekstu na ovom portalu – kratkoj povijesti dužničkog ropstva – dotaknuo načina na koji je pod izlikom narodnog kapitalizma Thatcher privatizirala britanski javni stambeni fond. U ime "prava na vlastitu stambenu imovinu", da sav narod posjeduje i poboljša si imovinsku karticu. Brkajući ljudsko pravo na stan s pravom na kupnju stana – te ograničivši mogućnost rješavanja stambenog pitanja na komercijalizaciju i dužničko ropstvo. Rezultiralo je samo daljnjim osiromašenjem široke populacije i teškom gentrifikacijom, jer dabome da su od mjere ultimativno profitirali odgovarajući poduzetnici, a ne fizičke osobe vlasnika nekretnina u kojima žive, i to ponajprije krupni igrači: financijaši, ulagači i veleposjednici s viškom sredstava za spekulaciju. Radilo se o namjernom podsticanju gentrifikacije u svrhu klasnog rata: manja priuštivost stanovanja nižim klasama znači veću profitnu stopu za buržoaziju koja gleda kako da zaradi ili reproducira velik novac, čim veći.
S Kopaonika se oglasio i srpski privatizacijski tajkun, Miroslav Mišković. "Mnogi ljudi koji imaju novac kupuju nekretnine i oni su odigrali najbolje što može u poslednjih 20, 30 godina i zaštitili vrednost novca", ali – komunicira stara buržujčina iluminirano njušenje nečega što je u zraku – sada je vrijeme "malo da zaboravimo stanove" u ime ulaganja u dionice, napose one AI tehnologija, "uz dobru propagandu i marketing".
Ostavimo sad po strani rasprave u što budža da ulaže da najbolje "zaštiti vrijednost novca", neka to ostane budžovanska briga. Sužnjevi ipak neće trgovati dionicama. Mišković je lokalni primjer globalne tople vode koju nam je konstatirati: svijet financijalizirane ekonomije svijet je u kojem je sve podređeno tome da oni u posjedu velikog novca štite, peru i plode vrijednost svog novca.
Kad se ne bi radilo o toploj vodi, besraman način na koji je stvar rečena zaista bi bilo moguće nazvati iluminativnim. Pomislio sam: bez držanja na umu te stare, poznate stvari, ovi komentari na aktualne kapitalne političke teme, koje se ponavljaju kao pokvarene ploče, redom padaju u besmisleno brbljanje.
STADIJ BALONA
Znamo tu formulu uspjeha, probijaju nam njome uši posvuda financijski gurui: da novac radi za tebe, ne ti za novac (zanimanje: investitor). Ali malo se time reklo. Oduvijek je vrijedilo da se nećeš obogatiti radom za plaću. Samo što je nekada – u realnom industrijskom kapitalizmu – formula bogaćenja na tuđoj grbači i bila po kapitalističkoj definiciji: u tome da drugi rade za plaću koju im daješ. U postindustrijskom društvu bogaćenje novcem koji radi za tebe ne odnosi se na to, već na angažiranje fiktivnog kapitala.
Thomas Piketty je konkretno pokazao da je glavni generator nejednakosti zadnjih desetljeća raskorak u razmjerima realne ekonomije (brzini akumulacije kapitala od rada) i fiktivne akumulacije bazirane na povratu na kapital (kamata, renta, dobit, dividenda). Konzistentno veća stopa povrata na kapital od stope ekonomskog rasta – prevelik udio rentijerstva u razvijenim ekonomijama – koncentrira bogatstvo u malom postotku ruku (proverbijalnih 1%, ali radi se o promilima zapravo). Jak pokazatelj što ne valja sa sistemom: apsurdna razlika u redu veličina prihoda i net worth cifri između financijaša, rentijera i spekulanata u odnosu na čak i najbolje plaćene profesionalce koji žive od produktivnog rada.
Esencijalno se radi o ambisu novca bez pokrića. Držimo pritom na umu da postindustrijsku epohu obilježava izbijanje urbanizacije umjesto industrijalizacije kao motora ekonomije, budući da je tržište nekretnina glavni ventil financijalizacije. Hyman Minsky je još 80-ih objasnio ono što će se 2007. ukazati kao pucanje nekretninskog balona i globalna financijska kriza 2008. Minsky moment: točka na kojoj rast cijena imovine naglo kolabira nakon ciklusa aprecijacije uslijed spekulativnog pumpanja fiktivnog, rentijerskog profita, odvojenog od ekonomskog realiteta. Što tu uopće znači pojam balona? Krediti se upucavaju pošto-poto, neovisno o mogućnostima vraćanja, na temelju projekcija rasta vrijednosti nekretnina. Ponzi karakter šeme: očekivanje da će sama aprecijacija kupljenih kvadrata otplatiti kredit – dok do aprecijacije uopće i dolazi uslijed politike upucavanja kredita pošto-poto.
Minsky je u svemu prepoznao i promjenu stadija kapitalizma: nešto što je nazvao money manager kapitalizmom. Investiranje sve izrazitije ide preko menadžera fondova, zaduženih da brinu samo o momentu cijene dionica, dok se i menadžeri kompanija sve manje vode rezonom dugoročne akumulacije kapitala (i internih reinvesticija za to potrebnih), u korist kratkoročnog povrata ulaganja za dioničare. Ni banke u ovom stadiju više ne zanima toliko financiranje investicija u proizvodnju, kao način da barem posredno participiraju u nečemu produktivnom (kamatonosni kapital), koliko sekuritizacija beskrajnih hipoteka.
KAKO I ZAŠTO JE PROPALA JUGOSLAVIJA?
Opće je mjesto da su 80-ih propale Jugoslavija i zemlje, kako se to tada zvalo, "drugog svijeta". Na mnogo diskretnije načine se priča o tome da je prvo 70-ih propala Amerika. Dobro, propala je ona još 1929. – kriza viška akumulacije, odnosno efektivne potražnje, odnosno pretjerane eksploatacije, kao formula originalne Velike Recesije. Tada je Keynes smislio novu Ameriku. Ali 70-ih je propala i ta kejnzijanska "država blagostanja" i propao je Bretton Woods. Uslijedile su i naftne krize, pa je propala s Amerikom i čitava poslijeratna epoha kapitalizma u zemljama "prvog svijeta" (Golden Age). Valjalo je opet izmisliti neku novu Ameriku. A i Englesku.
Enter Thatcher & Reagan. Amerika i Engleska neće biti zemlja proleterska. Stopa profita spašavana je prešaltavanjem nazad na taktiku brutalnije eksploatacije rada (uz globalizaciju kao metodu rješavanja problema potražnje s kakvom prije 1929. nisu raspolagali). Ali i sve većim prešaltavanjem s eksploatacije rada uopće na sekundarnu eksploataciju golja: dobit od rentijerske imovine.
Jugoslavija je politički doduše izumila poziciju nesvrstanosti, ali joj ekonomija nikada nije bila autarkični otok između kapitalističkog zapada i staljinističkog bloka. Plivala je u okvirima Bretton Woodsa kao specifična socijalistička verzija "države blagostanja". Kada je to u svijetu krahiralo, jugoslavenska kriza 80-ih, raspirena drugom naftnom krizom '79, došla je kao vid ostajanja u praznom, nepostojanja više starog i isključenosti iz novog poretka koji se uspostavljao. Mic po mic neoliberalizam tijekom 80-ih postaje jedini mogući kontekst. U naravi mu je da moć nameće preko supranacionalnih institucija (zloglasna trojka: MMF, Svjetska banka, WTO), kako bi se državama smanjio suverenitet u reguliranju Kapitala. Kroz "strukturalne programe prilagođavanja" korporacije su počele uvjetovati zemljama mjere štednje, financijsku deregulaciju te opću privatizaciju privrede i prirodnih resursa. Da bi se priključila optjecaju novca, Jugoslavija je prvo morala demontirati radničko samoupravljanje i koncept društvenog vlasništva. Postati kapitalistička zemlja. Ili se, dobro, razbiti na nove kapitalističke. Ali kako kapitalističke?
Pojam o "tranziciji" uvriježio se u značenju prelaska na tržišnu socioekonomsku paradigmu (ne nužno glatkog). Takva optika ispušta iz vida da se unutar same tržišne odigrala transformacija na razini smjene epoha. Bivšim socijalističkim zemljama u zadatak je stavljeno hvatanje priključka ne na bilo kakav, već pravo na postindustrijski, financijalizirani, money manager kapitalizam.
Tvornice su, kao što znamo, učas planule u Pretvorbi & Privatizaciji. Ali su i mahom uništene potom, jer u postindustrijskom kapitalizmu tajkune kojima su predane manje zanima eksploatacija rada kroz tvorničku proizvodnju od samog prisvajanja vrijedne društvene imovine za rentu i preprodaju.
PRVI KOJI JE REKAO "OVO JE MOJE"...
Ne slažem se s tezom Janisa Varufakisa da više ne živimo u kapitalizmu ni načinom na koji je definirao neofeudalizam, ali nije pogrešno identificirao da ono što živimo više ne možemo svesti na klasičnu 19.-stoljetnu kapitalističku akumulaciju (a očito ni na ublaženu, kejnzijanističku varijantu), te da obiluje feudalnim karakteristikama. I dalje je to kapitalizam, ali mutirana varijanta. Više u prvom planu ne stoji vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, već vlasništvo nad sredstvima za financijalizaciju. A otkud da taj novac i ta imovina za kreditirati, rentati ili spekulativno ulagati završava baš u rukama nekih, a ne nekih drugih?
Stara stvar u novom ruhu. Oni koji profitiraju od posjedovanja imovine dokopavaju je se – analogno prvobitnoj akumulaciji u aprioriju klasičnog kapitalizma – privatizacijom općih, javnih ili zajedničkih dobara. Izlaz iz krize profita 70-ih nađen je u onome što je David Harvey nazvao "akumulacijom razvlaštenjem": usustavljivanju i institucionalizaciji prvobitne pljačke resursa, za privatni račun pod patronatom države. I to pažnja sad: kao trajne i glavne ekonomske grane. Ne predstavlja slučajnost što je neoliberalnoj državi prva briga rastakati javne institucije i privatizirati sve što može: od infrastrukture i poduzeća, tamo gdje su još bila u javnom ili društvenom vlasništvu, preko prosvjete i zdravstva (pozdrav Berošu od Petrača!), do vode, zraka ili javnog prostora. To je upravo zato što je težište ekonomije prebačeno s eksploatacije rada na kapitalizaciju prisvojenog posjeda.
Na globalnoj razini zapasavanja je tu uvijek i dobri stari (neo)kolonijalni ekstraktivizam. Ne ide bez kompenzacije ambisa eksternim priljevom. Može ti se na Wall Streetu igrati fiktivnim novcem kad si se uzemljio u 10,8 trilijuna $ godišnje, koliko (po podacima iz 2022.) "globalni sjever" isiše resursa s "globalnog juga" (što, je dakle, svake godine 70 puta više nego što bi trebalo za okončati ekstremno siromaštvo u svijetu). Ne samo juga doslovno. U koncentričnim krugovima kapitalističke periferije i poluperiferije.
Naglasimo da ni s imperijalnom Kinom ne stoji drugačije: Kad je puklo 2008. i kad je Peking izgubio veliko tržište potrošnje u SAD i ostalim zemljama zahvaćenima krizom, što je napravio? Rast forsirao klasičnom kapitalističkom metodom rješavanja krize neuloženog viška: kroz urbanizaciju kapitala monstruoznih razmjera (poznato je da je Kina samo 2011-13. potrošila 50% više cementa nego SAD u 20. st.), s čitavim gradovima podignutima da u njima nitko ne živi, spekulativnim property boomom i hrpetinom prateće gentrifikacije. Rast koji se onda prelijeva s još sumanute urbanizacije kapitala na ekonomije koje Kini izvoze sirovine (npr. Tadžikistan, slučaj Dušanbe) – pridružujući kolonizaciju nekretninskom apsorpcijom onoj ekstraktivističkoj. (Kineski Minsky moment se u međuvremenu dogodio; odnosno, Harveyevom prizmom, svičanje viška akumulacije kapitala u nekretnine doseglo je točku viška nekretninskih investicija, što početni problem ponavlja kao amplificiran. Ali Kina ga je zasad amortizirala, jer financijalizacija tamo funkcionira malo drugačije, a i nije pandan SAD-u po kapacitetu da povuče sa sobom u provaliju pola svijeta.)
Hrvatska poluperiferna pozicija očituje se prije svega, s obzirom na osobitost jadranske obale, u vidu kletve resorta, preko iluzije razvoja i donošenja blagostanja, kao kolonijalni projekt EU centra za nekretninsku apsorpciju, na službu posjednika velikog novca. A uskoro i ne samo više EU. Ovih smo dana mogli čitati vijest koja je neshvatljivo prošla ispod radara: o "užurbanim izmjenama akta kao uvjetu pristupanja Hrvatske OECD-u". Naime, "pokrenute su rigorozne izmjene zakona kojima će uskoro strani državljani iz svih zemalja članica OECD-a imati pravo kupovanja nekretnina, kuća i stanova u Hrvatskoj jednako kao i hrvatski državljani". Bezuvjetno pravo! Popisu treba dodati, saznajemo još, "i državljane zemalja pristupnica Kodeksa o liberalizaciji kretanja kapitala i Kodeksa o liberalizaciji nevidljivih transakcija, većinski izvan EU". Pazi ljepote kad se neki normativni akt eksplicitno poziva na potrebu za liberalizacijom kretanja kapitala ili nevidljivih transakcija! Sretno domaćim bezdomnicima u potrazi za stanom kad tako nesputana potražnja još više napuše balon cijena da bi od njega profitirali "ljudi koji imaju novac".
Primjer Srbije pod Vučićem je neusporedivo ilustrativan, kao neoliberalni multiprotektorat, koji odlazi nekoliko koraka dalje u općem smjeru, drastičan u svođenju državne politike na kompradorsko otvaranje širom vrata svakoj vrsti regresivnog kapitala, s urušavanjem svih standarda radničkih prava, zaštite okoliša ili urbanog prostora. Kineski Linglong može u Zrenjaninu držati radnike u doslovno ropskim uvjetima, zagađivati može tko kako hoće, ruske investicije su dozlaboga napumpale cijenu kvadrata po većim srpskim gradovima, a arapski Beograd na vodi je samo vršni slučaj općeg modusa operandi razaranja grada kapitalom. Pod patronatom "liberalnodemokratske" tehnokracije u EU parlamentu Srbiju ima da dokači i najbrutalnija kletva resursa, taman kao iz Konga. Pritom interesi umreženog multinacionalnog Kapitala probijaju i barijere velikih geopolitičkih blokova: najveći udio vlasništva u britansko-australskom Rio Tintu, koji bi kopao litij za Ursulu von der Bruxelles, ima kineski Chinalco, a isprepletenost lokalnih firmi-kćeri Rio Tinta, kanadskog Dundeeja i kineskog Zijina, koji također mučki rudare po Srbiji, teško je i raspletiva.
UNIFICIRANI ZID LOVE
Suprotno predodžbama prosječnog konzumenta liberalnih medija, naše ekonomije ne vape za Mjerama Štednje – suvremeni svijet ne upropaštava manjak, već višak novca. Desetljeća neoliberalizma urodila su kolosalnim viškovima prihoda korporacija (corporate savings), na štetu plaća i kućanstava. A kad se kreditni kompenzacijski mehanizam za prateću krizu potražnje urušio '08, centralne banke reagirale su nemilim printanjem novca, kao spasonosnim injekcijama lipšućem kapitalizmu.
Kao reprezentativan simptomatski moment gubitka svake dodirne točke s realnom kapitalističkom ekonomijom – oličenje aktualne metamorfoze razdvojenosti dinamika realnog i rentijerskog rasta – Varufakis izdvaja 12.8.2020., kada je britanski pandemijski BDP pao preko 20%, ali je u roku 15-ak minuta londonska burza reagirala, pazi sad, rastom od 2%, a S&P 500 lista (500 najvećih kompanija na američkim burzama) obarala sve svoje rekorde. Kako je to uopće moguće? Uslijed ispravne procjene ulagača da će se Bank of England uspaničariti više nego oni i da će naprintati trilijuna koliko treba. Može patiti realna ekonomija, pa i kompletan BDP, ali burzovna neće, ona je svijet za sebe!
Fine trilijune su u prethodnih 16 godina printali i Obama i Trump i Biden. Kad dodamo osiguravajuća društva, mirovinske i druge institucionalne fondove, pa globalno zagušenje štednjom ovamo ili onamo – dobijemo pojavu koju smijemo zvati wall of money. Živimo u vremenima ekscesne likvidnosti koja pošto-poto traži svoje investicijske kanale. Što sa svom tom lovom, pa bila i fiktivna? Namiriti sve potrebe društvene reprodukcije? Dokinuti glad i beskućništvo u svijetu?
Nakon 2008. ušli smo u stadij asset manager kapitalizma. Evoluciju money manager u asset manager varijaciju – stabilizacije radi, nakon što je zaista i došlo do onoga što je Minsky predvidio – odlikuje okrupnjavanje i posljedičan prijenos računice s dioničara na asset management korporacije, kojima, s obzirom na ekstremnu diverzificiranost portfelja, briga više nije da spekulativno rade za neke određene dioničare i vrijednost dionica pojedinih kompanija. One unificiraju dionice manje-više svih kompanija s nekog tržišta dionica, nema veze ako i konkurentskih.
Dominira Big Three konglomerat, "nečastivo trojstvo". Samo BlackRock upravlja imovinom – željnom stabilne oplodnje – većom od ukupnog BDP-a Njemačke i Japana zajedno. BlackRock i Vanguard bi združeno mogli kupiti sve kompanije na Londonskoj burzi. Pridoda li im se State Street, radi se o imovini ravnoj godišnjem BDP-u SAD-a. Pri čemu je, pazi ljepote, BlackRock vlasnik State Streeta, a Vanguard najveći dioničar BlackRocka, dok skupa predstavljaju najvećeg dioničara u 88% kompanija sa S&P 500 liste (500 najvećih na američkim burzama). Sve takve neke sulude brojke. Treba li i reći da kompleksna vlasnička struktura onemogućava transparentno saznavanje stvarnog vlasništva u Big Three?
Nikad stoga nije bilo opravdanije govoriti stilskom figurom o Kapitalu, baš kao da se i ne radi samo o stilskoj figuri. Ujedinjene boje Kapitala.
A imamo i BlackRock vs. Blackstone podtemu – pri čemu se ne radi o stvarno suprostavljenim prirodama biznisa (naprotiv, vuku osnivačke korijene s istih mjesta), nego Blackstone igra na rizičniji, odnosno "kontroverzni" privatni kapital i stoga je nešto užeg sektorskog zahvata, a i geografskog. Agresivnije prljava posla, ako nećemo eufemizmom (mašu nam svi petrači i pripuzi ovog svijeta). Ali je drugim ili istim poslom Blackstone pritom najveći svjetski real estate rentijerski gazda, prednjačeći upravo u spekulativnoj strani nekretninskog biznisa. Zamislimo se malo nad lešinarskom tipičnošću postupka kupovine u vrijednosti 5,5 milijardi $ obiteljskih kuća koje su u krizi otišle na bubanj kako bi ih se prodavalo kad im cijena opet naraste. Sve po Thatcheričinom receptu kvazi-narodnog kapitalizma: samo u SAD Blackstone u svom korporativnom vlasništvu drži 300.000 stanova ili kuća, dižući tim samim opću cijenu kvadrata i zadajući takt stanju stvari u kojem 16 milijuna potencijalnih domova zjapi prazno (stopa od 28 komada po beskućniku).
To je zakonski dozvoljeno zato što je, je li, društveni prioritet da ljudi koji imaju novac, kako ono predivno reče Mišković, zaštite vrijednost svog novca.
GOSPODARI SVIJETA
Ulaganje u nekretnine je – Miškovićevoj iluminaciji o još kvalitetnijim kolateralima unatoč – posebno uputno u vremenima divljanja inflacije. Ali možemo li stati s printanjem trilijuna? Ne možemo jer i svijet će stati, tj. kapitalizam će stati. Ako stane, propast će. Ali i ako svijet nastavi ovako, propast će. Varufakis zaključuje da su države i njihove centralne banke sluge interesa Wall Streeta, ali – dodaje – i Big Tech interesa za održivošću svog modela rentanja "digitalnih feuda". U kandžama onoga što naziva "current Technostructure", tj. Big Tech + Big Three. Ne bih stvar na isti način nazvao ni definirao, ali to je tema za neki drugi tekst. Varufakis voli istaknuti i kako nema govora o demokraciji u današnjem svijetu, a i nikad nismo imali manje free press – izravno to povezujući s Wall Streetom (ne tek s Trumpom, mind you, da dodam u svjetlu recentnih događaja). U prave teme veliki mediji ne diraju, kao što ni demos nije stvarno pripušten (definicija tehnokracije) – budući da Big Three drže, šacuje Janis odokativno, u svom vlasništvu 99% kompanija na njujorškoj burzi i "efektivno posjeduju američki kapitalizam".
Pa i po Bloombergu, u SAD više uopće nije na djelu trodioba vlasti (a priori, odavno, neovisno o Trumpovom groženju autoritarizmom), jer je asset management oligopol "fourth branch of government". Tolika koncentracija financijske moći unatoč "tek" baratanju tuđom imovinom (vođenom u poslovnim odlukama impersonalnim interesom Kapitala) presudno će utjecati ne samo na poslovanje konkretnih kompanija ili ulagača čijom imovinom Big Three upravlja, nego i na javne politike. Pa i u vezi nastavljanja s prljavim industrijama, uništavanja Amazone, blokiranja mjera za ublažavanje klimatskih promjena, financiranja globalne trgovine oružjem, zločina monokulturnog agrobiznisa, ekstraktivističke privrede i svega onoga što čovječanstvo zarad dioničarskih profita odvlači u ambis, dok se mi čudom čudimo kako to da nam promjena kursa ide tako inertno.
Hoćemo li o EU kontekstu? U intervjuu iz 2019., Harvey grčkim primjerom ilustrira opći problem suvereniteta u neoliberalnim vremenima: "Does the state control finance, or does finance control the state?" Predobro znamo o čemu priča: možemo se pouzdati u provjerene disciplinske mjere Troike (MMF, Europska komisija, Europska centralna banka) da osujete bilo kakav pokušaj suverenog divergiranja, nedajbože lomljenja krize preko financijskog sektora umjesto grbače naroda. Mogli bismo stoga stilskom figurom, umjesto o ujedinjenim bojama Kapitala, govoriti i o ujedinjenim bojama Financijalizacije, bilo bi možda i točnije. Harveyeva rečenica je upravo to napravila.
Bill Clinton je zapamćen kao veliki neoliberal. Ali navodno je i taj i takav Clinton 1992., osvojivši vlast, prvotno htio provesti ekonomski program kojim je obećao besplatno zdravstvo. Samo što ga je savjetnik Robert Rubin (došao s Wall Streeta, iz Goldman Sachsa) upozorio da neće moći, neće mu to proći: "bondholders won't let you". I navodno se Clinton čudom čudio: "You mean my whole economic policy and my whole chances of re-election are dependent on a bunch of fucking bond traders?" Pa su umjesto socijalnih uslijedile, baš obratno, neoliberalne mjere (Štednja, NAFTA, corporate welfare svake vrste).
"I think we’re in a situation where it’s the money changers who rule, not the politicians", zaključuje Harvey, pa je i problem suvereniteta "problem of how you’re going to deal with the power of the bondholders and the power of finance capital. I’m not so sure that there’s any real autonomy just from becoming politically independent."
UKLJUČIMO BOJLER
Otkrivamo toplu vodu? I ja mislim.
Radi se o toploj vodi koju treba ponovo i ponovo otkrivati utoliko što treba na njoj inzistirati.
Hoće li sloboda ulaganja umeti da peva kao što su tačerijanci pevali o njoj? Samo za budžovane. Retorika "narodnog kapitalizma" poziva nas da se uživimo u brige ulagača na burzama, odnosno da se identificiramo, kao nešto što nas se tiče u svojstvu ulagača i samih, jer kobajagi svima nam je slobodno i preporučljivo. Ali s istog mjesta Mišković besramnom otvorenošću demantira bezočno muljajućeg Spasojevića, ciničkom gestom pušta istinu u prostoriju: maknite se, sužnji, to je za ljude koji imaju novac.
"Narodnog kapitalizma" nikad nije moglo biti, toliko je jasno. Financijalizirani kapitalizam uvjetuje nejednakost u raspolaganju kapitalom kakva ne dozvoljava opći profiterski probitak. Na djelu je – i to ne izvitoperenjem već by design – stroga oligarhija & plutokracija. Na potezu od Big Three do Troike.
U čemu se u financijaliziranoj ekonomiji sastoji realna vlast? Radi se o klasnom ratu koji treba ogoliti na njegovu suštinu: golje moraju biti golje upravo zato što je društveni prioritet da za neke, od Wall Streeta naniže, radi njihova imovina. Političke vlasti tu su samo kako bi servisirale i dekorirale (tzv. "liberalnodemokratskim" teatrom) imperativ da se ljudima koji imaju novac zaštiti taj način na koji basnoslovno radi za njih.
I ono bitno: sama logika sistema je ta koja čini neminovnim klasni rat. Objašnjenja ne treba tražiti u karakterologiji i moralizmu, fiksirati se na beskrupuloznost u pobudama i metodama ovih ili onih gramzivaca i ovih ili onih funkcionera. Do onoga je kako radi postindustrijsko društvo, kako radi financijalizirana ekonomija i kako radi asset manager kapitalizam. Ne može raditi drugačije – imena i prezimena gramzivaca i njihovih političkih servisera se samo rotiraju.
Ne pomaže što znamo za toplu vodu ako nam ne radi bojler. Na pisanje teksta bio sam pobuđen, u redu, uviđanjem koliko nesuvisla bivaju sva ta komentiranja aktualnih političkih tema odvojeno od osnovnih stvari o ne samo stadiju nego čitavoj epohi političke ekonomije u kakvoj se zatičemo (u zemlji, regiji ili svijetu). Ali i ne tek aktualnih. Treba to imati raspisano i zato što će komentiranja biti nesuvisla po istoj osnovi također i sutra, na neke druge teme. I prekosutra isto, na neke desete.