Goran Borković
<p>
Karijeru započeo u Sinjskim skojevcima. Nastavio u više različitih klubova iz Splita i Zagreba s promjenjivim uspjesima. Igru više bazirao na asistencijama nego na pogocima. Odlučio da neće završiti u nižerazrednom Vratniku.</p>
Grčka je jedina članica EU u kojoj je prosječna neto plaća radnika bez djece, kako se računa, od 2013. do 2022. godine – pala Foto: Hooligans.cz
Smrt mladića u navijačkim neredima u Grčkoj prije dva tjedna puno govori o stanju javnih službi u toj krizom poharanoj državi koja se od kraja pretprošlog desetljeća pokušava izvući iz ekonomske katastrofe u koju je upala zbog korumpiranih i neodgovornih vlada. Sjećamo se, odgovor građana na izborima bio je dolazak na vlast lijeve koalicije predvođene Sirizom koja je najavila uvođenje oštrih mjera prije svega na štetu financijskog sektora što moćni lobi stacioniran u zapadnim državama nije dopustio. Troika je uskratila novac, grčki bankomati su presušili, poraz lijeve politike pred kapitalom ovjeren je parafom.
Jedan brisleski komentator u hrvatskim dnevnim novinama nedavno je napisao tekst pod naslovom „Prije 8 godina Grčka je bila na rubu izlaska iz euro zone. Danas je priča o uspjehu“. Uspjeh je, da pojasnimo, činjenica da je Grčka izašla iz višegodišnjeg programa ekonomske pomoći i da se ponovo uredno zadužuje na financijskim tržištima koja su joj još od 2010. godine bila uskraćena. Autor, doduše, dodaje da su nametnute mjere štednje prema toj državi bile preokrutne zbog čega su Grčku neki nazivali protektoratom EU, ali – opet je benevolentan prema moćnim strukturama – ipak se isplatilo. Grčka, nastavlja on, danas uredno vraća dugove i ekonomski raste na osnovu čega zaključuje da je, preživjevši krizu, pacijent (čitaj Grčka) stekao bolji imunitet.
Gledano po brojkama, priča o grčkom izlasku iz teške ekonomske situacije zaista može izgledati ružičasto, posebno iz briselske perspektive, a još više frankfurtske. Nisu banke u Grčkoj spašavale Grčku, nego vlastiti novac kojim su s ogromnim kamatama zasipali tu državu čije su ga vlade trošile još brže nego što im je stizao na račun kupujući u pravilu robu iz istih tih država otkud im je novac stizao. Među robom je, naravno bilo i oružje.
Međutim, iz perspektive običnog čovjeka, grčkog građanina, teško bi se moglo reći da je „pacijent stekao bolji imunitet“. Prije bi se kazalo da je operacija uspjela, ali da je pacijent umro. Ili da je barem na aparatima koji ga jedva održavaju na životu. Grčka je, naime, jedina JEDINA članica Europske unije u kojoj je prosječna neto plaća radnika bez djece, kako se računa, od 2013. do 2022. godine – pala. I to sa 15,8 tisuća eura na 15,3 tisuće, što je pad od 3,2 posto. Za usporedbu, u EU je u tom razdoblju plaća narasla 23,2 posto i sada iznosi 26,1 tisuću eura. Evo još bliža usporedba. U zadnjih deset godina u Hrvatskoj je došlo do povećanja od 36,9 posto, a u Bugarskoj, Litvi, Latviji i Rumunjskoj je više nego udvostručena. Ovdje valja dodati konstataciju da su te plaće (još uvijek) niže nego u Grčkoj, ali i odmah dodati da nisu rasle samo u tranzicijskim državama, nego, primjerice, i na Islandu i to 90,1 posto i sada godišnje onaj radnik bez djece prosječno zaradi 55,3 tisuće eura.
U isto vrijeme troškovi života znatno su porasli, a inflacija pojela dobar dio i štednje i plaća. Kupovna moć grčkog radnika se od 2013. godine, kada je iznosila 83,2 posto u odnosu na prosjek EU, srozala na 68,2 posto. Jedina država u kojoj je također došlo do pada kupovne moći je Slovačka i to sa 54,5 posto na 51,2 posto i sada je najgora u EU. Hrvatska je sa 55 neznatno skočila na 59,5 posto.
Grčka ne stoji dobro ni kad je u pitanju kriteriji korištenja tjedna dana plaćenog odmora. Među državama EU, najgora je Rumunjska gdje si više od 60 posto ljudi to ne može priuštiti. Grčka je odmah prvi vrhu sa gotovo 50 posto stanovništva, zajedno s Bugarskom. Hrvatska je četvrta. Sličan raspored je kada su pitanju nepredviđeni troškovi.
Krah odgovornih javnih politika doveo je do kraha javnih službi koji se osjeća već godinama. Neuspješna borba protiv požara postala je dio svake ljetne svakodnevice. Pogibija navijača Michalisa Katsourisa otkrila je i nefunkcionalnost represivnog sustava su čiji čelnici iz Hrvatske, Crne Gore i Albanije bili uredno obaviješteni da je iz Zagreba krenuo konvoj s između 150 i 200 navijača. Kako se radilo o osobnim automobilima i kombijima teško je za povjerovati da su ih grčke vlasti previdjele, baš kao što su previdjeli i sve te silne upozoravajuće e-mailove.
Rezultat je da je vlada po hitnom postupku krenula u potragu za žrtvenim jarcem i praktički po vertikali smijenila sedmero odgovornih – od povjerenika za borbu protiv nasilja u sportu do šest visokorangiranih prometnih policajaca, koji su bili odgovorni za nadgledanje puta od albanske granice do Atene. Grčki mediji takvu mjeru ocijenili su smiješnom, posebno zbog toga što su u međuvremenu objavljene interne policijske zabilješke koje potvrđuju da su sve nadležne policijske institucije, a među njima i Policijska uprava, bile informirane o dolasku, registracijama, automobilima, smještaju i kontaktima hrvatskih huligana s kolegama iz AEK-ovog rivala Panathinaikosa.
Situaciju je iskoristila opozicija koja je tražila ostavku ministra zaduženog za sigurnost i zaštitu građana Jiannisa Oikonomoua. Ovaj je tu funkciju preuzeo tek koji dan ranije, nakon što je njegov prethodnik Notis Mitarakis morao podnijeti ostavku, jer je tokom katastrofalnih požara na Rodosu i na Krfu bio na odmoru.
Treba li onda čuditi što je policija u zavjetrini čekala dok se navijački neredi ne raščiste, odnosno dođu specijalci da završe posao.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu