-
Lalić dijagnozu "svijeta bez alternative" plasira eksplicitno u odnošenju na to da "Torcida i druge navijačke grupe moraju skandirati 'Za dom spremni'". Zato što "moraju" – eto zato živimo u svijetu bez alternative! Foto: FALIŠ
Ljeto se usijalo prvenstveno usijanošću neonacističkih glava. Što ćemo sa svim tim ustašovanjem? U bacanju pogleda unatrag, izdvajaju mi se kao ključni komentari jedne "lijevoliberalne" glave – sociologa Dražena Lalića.
U intervjuu danom Nacionalu, Lalić se potužio na svoju nemoć s obzirom na ZDS, iz perspektive zagriženog navijača Hajduka. Dok sjedi na tribini i sluša kako jezgra Torcide "viče 'Za dom spremni' i poziva navijače na ostalim dijelovima stadiona da im se pridruže", izbor mu je "ili ostati i šutjeti, osramoćen" ili se "dignuti i otići". On ustane i ode, jer hej, nacizam je to, sramota je, i problem je, naglašava, "što jako malo ljudi napusti stadion kad počnu vikati 'Za dom spremni'". Dočim neki s pretplatom ni ne dolaze više na utakmice, budući da je "zloduh pušten iz boce". A nije u redu da ih se dovodi u takvu poziciju. Kvragu, platili su te pretplate! A i Hajduk je ipak iznad svega i svih podjela i političkih opcija, k tome povijesno "antifašistički više od bilo kojeg drugog kluba u ovom dijelu Europe".
Lalić govori o patnji koju će ustašovanje po ulici (od pjesama do majica) izazvati mnogim prolaznicima, njega uključujući – kao simbolika vezana uz traumatična razdoblja, događaje i osobe. "Nisu li bespomoćni pristojni i demokratski orijentirani ljudi koji na ulicama i u medijima moraju gledati crne majice s natpisima 'Gusta će se magla spustiti' i 'Za dom spremni'?" Isto kao što će mnogima nemoćnu patnju izazvati "opravdanja za zločine koje su pripadnici jugoslavenske armije počinili na Bleiburgu". Veže to uz knjigu koju je friško napisao, o odnosu prema traumama koje dalmatinskim obiteljima izazivaju ideologije iz 2. svjetskog rata. Knjigu se promovira time da promatra prošlost "izvan kategorija 'crnog' i 'crvenog', na ovim prostorima uvriježenih".
Nagradno pitanje: što je krivo u tom Lalićevom lamentu? Gdje je mjesto greške?
Treba krenuti od približenosti kvarnom diskursu "osude svih totalitarizama". Lalić je, dabome, protiv "političkih radikalizama" – što je najmalograđanskija moguća stvar za reći. On za narod brine tako što posvećuje – vrlo pristojnokratski i "lijevoliberalno" – perspektivu "pristojnih i demokratski orijentiranih ljudi". Pojam koji mu se definicijski svodi na osjećaj mučenosti "kategorijama 'crnog' i 'crvenog'", Jasenovcem skupa s Bleiburgom, štoviše bilo kakvom radikalizacijom. Pristojan svijet, jel'te, ne voli radikalno.
Odatle možemo početi. Ciljam, međutim, na specifičniju manifestaciju.
FAŠIZAM KAO MUZEJSKI EKSPONAT
Prije točno 12 godina (14.10.2013.), Lalić je Igoru Mandiću prikenjao da nije dobar Hrvat jer po Srbiji priča o ustašiji po Hrvatskoj. A otkud da bi je bilo – čudio se indignirano! "Mandiću, nema u Hrvatskoj ustaša već 70 godina", podučio je sa svoje katedre i njega i hrvatsku javnost.
Za doktora profesora Lalića, ustašije tada nije bilo zato što je po njemu taj pojam vezan striktno "za prošlost, konkretno za 40-e godine prošlog stoljeća". Obzor poštovanog sociologa traumu koju nanosi fašizam reducira na simbole koji podsjećaju na historijske crnokošuljaše, doslovno one iz četrdesetih. Zato nije bio u stanju shvatiti o čemu je govorio Mandić. O tada aktualnoj "buni protiv ćirilice" u Vukovaru, recimo.
Pokušao je doktoru to onda objasniti Viktor Ivančić: ustašluk o kojem je riječ onaj je kada Tuđman oponaša fašističkog diktatora Francisca Franca i eksplicitno se poziva na njega kao uzor. A i kada potom progoni novinare koji se usude Franju usporediti s istim tim Franc(isc)om s kojim se sam identificirao! Radilo li se možda o demokratskoj praksi?
Povrh hrpe baš citatnog ustašluka koji je Laliću na neku foru promakao (više desetaka ulica u hrvatskim gradovima nazvano po Mili Budaku, srušeno više od tri tisuće partizanskih spomenika, pa ovdje spomen-ploča Juri Francetiću, ondje bivši član vlade NDH u Saboru RH, itd.), ustašluk o kojem je riječ ne mora doslovno mahati ustaškim simbolima da bi ga supstancijalno ponavljao (npr. frankist na čelu države koji se diči time da mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka dok diktira Pomirdbu ustaša i partizana, pa recimo sistematsko uklanjanje i uništavanje stotina tisuća primjeraka knjiga na srpskom jeziku, kao projekt koji dovršava juriš čekićima na vukovarske ćirilične table).
Redukcija fašizma na ikonografiju fašizma za posljedicu će imati neprepoznavanje ga u mnogo čemu lišenom ikonografije. Za Lalića, ustašije u Hrvatskoj 2013. nije bilo zato što ju je sveo na "primitivnu šovinističku manjinu", koja paradira crnokošuljaškom ikonografijom, amnestirajući na taj način društveni mejnstrim.
Objašnjivo je to i kognitivnim deficitom, u krajnjoj liniji; "moraš biti radikalno tup da Tuđmanovoj vladavini oduzmeš svojstva radikalne desnice", opaža Ivančić. Tupost bi bila oprostivija kada ne bi bila "uvijek iznova fokusirana na uljepšavanje ekstremizma takozvanog političkog centra". Lalićev impetus je u potrebi da sebi i drugima može predstaviti suvremenu Hrvatsku kao svijet "pristojnih i demokratski orijentiranih ljudi", emancipiranih od zala koje odlaže u arhivu davnih 40-ih. Samo – ako će im traumu izazvati tek simbolička asocijacija na Jasenovac ili Bleiburg, što ćemo s traumama koje izazivaju žive fašističke politike tog istog suvremenog društva koje on retušira? Lalića više brine šteta po reputaciju RH-pristojnokracije, koju joj Mandić nanosi govorenjem naglas istine da joj politike jesu fašističke.
Govorimo, je li, o 2013-oj – usred SDP-ove vladavine, sa sve parahadezeovcima Fredom Matićem i Arsenom Baukom u participacijskom doziranju nacionalističkih opijata u javnoj ponudi.
ZA DOM TIHO SPREMNI
Nakon nekakve nogometne priredbe u Kataru, krajem 2022., Lalića su pitali za delinkventsko ponašanje hrvatskih reprezentativaca. Kao stari zastupnik mantre da "reprezentacija nije nacionalistička", ustrajavao je - za ne rušiti si snješka - na tezi da "šovinizam, mržnju i politički ekstremizam izražavaju pojedinci". Na Maksimiru je to 2013. činio Joe Šimunić, a poslije Katara su, priznaje nevoljko, "procurile snimke istovjetnog ponašanja Dejana Lovrena i Marcela Brozovića… Ipak, mislim da većina današnjih reprezentativaca, izbornik Dalić kao i svi ostali uključeni u rad i djelovanje reprezentacije, nemaju takav nakaradni svjetonazor".
Ma daj? I opet: Laliću je bilo bitno "nakaradni svjetonazor" svesti na doslovno urlanje ZDS-a. Lovren i Brozović, kao nekad Šimunić, jesu urlali – sramota. Izbornik Dalić nije urlao, koliko znamo, dakle sve je u redu. Nema veze što je isti taj Dalić više puta bilježen u kvintesencijalno fašističkim izjavama: od onoga da treba patiti 5% izroda kojima smeta što reprezentacija slavi pobjede uz Thompsona (2018. nakon nekakve nogometne priredbe u Rusiji), do ljetošnje eskapade o "glasnoj manjini koja nas stalno vrijeđa, koja ne voli i neće Hrvatsku, ali naša se mladost ponovno probudila". Sociolog je malo spor: ako mu baš ne vikneš ZDS, neće znati diktat ujedinjenosti u "domovinskom" konsenzusu prepoznati kao nešto nakaradno, pače fašističko.
Ako je samo do pojedinaca, što je sa stadionskim masama koje su se odazvale sa "Spremni" na Šimunićevo "Za dom"? Pitam zato što se i Lovren branio dalićevskim skretanjem pažnje da ih je samo "ta neka manjina" ušutkivala – uvaljujući tezu da svekoliki hrvatski narod, minus 5% izroda, stoji iza njihovog urlanja ZDS. Ako je takva teza i nategnuta, nije ona da stoji svekolika mejnstrim pozicija klasičnog tuđmanizma – samo "dvostrukom konotacijom". Što se i opet ne iscrpljuje na ZDS-u. Kvintesencijalno fašistički moment klasičnog tuđmanizma – onkraj frankističke ili bilo kakve otvorene fašističke deklaracije – masakr je u Ahmićima, s projektom Hrvatske Republike Herceg-Bosne u pozadini.
Postavljajmo pitanje širine participacije i dalje: tko sve staje iza HRHB-tuđmanizma? Na otkrivene zapisnike njemačke diplomacije koji dokazuju komadanje BiH kao Tuđmanov ratni cilj, ama baš nitko iz državnog vrha nije osjetio potrebu dodati koju – svi se samo napravili nevješti. Za bivšu predsjednicu države Hrvatska seže od Visa do Kupresa. Aktualni predsjednik države takvu retoriku još pojačava i notoran je po podršci za separatiste Dodika i Čovića. Čović je i počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu, dok RH tiska prigodne marke s likom Gojka Šuška. A tko je ono pripremio i usvojio zloglasnu Deklaraciju o domovinskom ratu, koja apriori negira zločinački karakter Ahmića? Opozicija izabrana 2000. godine da detuđmanizira Hrvatsku. Tko je onda normalizirao domaći fašizam? Tek Šimunić, Lovren i Brozović? Šačica Skejinih redikula obučenih u crno? Ne, nego parahadezeovci Račan, Budiša i Tomčić.
Treba li i počinjati o prigodi kada je premijer Račan kleknuo na Bleiburgu? Ili možda o onoj kad Možemo – zapravo najavivši ljetošnje supotpisništvo u najvećem neonaci sletu od 2. svjetskog rata – polaže vijenac na Tuđmanov grob? Položivši ga efektivno na izjavu Darija Kordića o tome kako je "svaka sekunda vrijedila". Ali za Lalića i sve laliće Kordićeva monstruoznost može biti isključivo pojedinačna, individualizirana, nipošto lanac banalnosti zla u koji se uvezuje sve što salutira pod kabanicom tuđmanističkog konsenzusa.
SNJEŠKO NA SUNCU
Ali nije li nam se to profesor ove sezone zavrtio za 180 stupnjeva? Dok se 2013. ljutio na spomen ustašije u Hrvatskoj, danas evo sam alarmira javnost ustašijom.
U redu, za tuce godina štošta se može promijeniti. Nema ničega krivoga u tome da počnemo s govornice podučavati različitu stvar ako su se i odgovarajuće činjenice promijenile. Zaokret on smješta u 2017-tu: "Zloduha su iz boce teške hrvatske povijesti pustili prije svega Plenković i njegovi pobočnici. Počelo je to još prije sedam i pol godina, u ožujku 2017., kada je Plenkovićeva vlada osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima."
Da, preračunao se za godinu dana, ali pustimo sad nižu matematiku. Viša će reći da Lalić i dalje ništa nije shvatio. I da zapravo do nikakve promjene u njemu niti nije došlo, premda na van zvuči dijametralno drugačije. Zavrtio se za 360 stupnjeva. Ustašije mu još uvijek ima ili nema ovisno o tome koliko je prisutan ZDS – citatni fašizam. Samo što je od ovog ljeta ZDS neporecivo sveprisutan, pa i on mora odreagirati u skladu s tom promjenom, ma koliko mu teško padalo. To mu baš ruši snješka, jer sav je Lalić u obrani pristojnokracije i zatvaranju fašizma u tor pojedinačnih iznimki kako ne bi morao konstatirati da je problem u društvenom pravilu. Strašno ga boli što mu sad to više nije moguće poricati.
"Zlo je normalizirano i sad ovi razbijaju glavu kako da tu bujicu, taj tsunami, svedu u neke okvire." Koji ovi? Kaže: "ne znam koji Frka-Petešić, koji Marko Milić, tjelesno i politički jako omršavjeli Plenković, koji Branko Bačić i Božinović to mogu riješiti. Nema teorije! Pa Bulja su vratili iz mrtvih, a tek Skejo, pa svaki dan im je u medijima!"
Eto na – i dalje zlo ustašije reducira na buljeve i skeje, a normalizacija zla mu se onda sastoji u tome da je "primitivna šovinistička manjina" previše puštena s lanca. Gubeći iz vida sistemske, institucionalne i hegemonijske vidove.
"Ustaštvo koje se sada razlijeva ulicama, stadionima i koncertnim prostorima boli mnoge ljude i ozbiljno dijeli ovaj narod. Ovoga ljeta izloženi smo nužnosti da primamo te poruke i da vodeće ljude ove zemlje gledamo kako podilaze radikalno desničarskoj, fašističkoj pijavici. Mogu misliti kako su moji Korčulani reagirali kad su čuli da je Branko Bačić, kojega inače poznajem kao pristojnog čovjeka i političara, rekao da bi i on vikao 'Za dom spremni'. Poznato je da na Korčuli gotovo i nije bilo ustaša."
Bačića zamijeniti za "pristojnog čovjeka i političara" može samo netko blaženo neupoznat s dotičnikovim debelim dosjeom divljačke devastacije hrvatskog sustava prostornog uređenja – da počnemo samo od toga. Ali u Lalićevoj učenoj tikvi, napunjenoj koječime, nema mjesta za takve nijanse; jedina mjera je li netko "pristojan čovjek i političar" je da li urla ZDS. Dok god mu je bilo nezamislivo da bi Bačić to urlao, Bačić mu je i bio "pristojan čovjek i političar". A ako postaje zamislivo – to je ta kognitivna disonanca, ta srušenost snješka.
Kako mu objasniti da je za fašizam kakvom smo svjedočili primjerice u Benkovcu najmanje bitno jesu li se orke postrojene za zastrašivanje (podržane od poretka i njegove policije) pritom i derale ZDS? Bit prizora nije u ikonografskoj formi (majice, pjesme, pozdrav), već u supstancijalno fašističkoj jezgri. Ona nije devijacija, nego organ poretka.
Treba tu inzistirati na onome Ivančićevom o radikalnoj tuposti nužnoj da se u tuđmanizmu kao takvom ne bude sposobnim prepoznati fašistički nukleus. Lalić zaziva "vodeće ljude ove zemlje" oko stajanja "primitivnoj šovinističkoj manjini" na kraj, problematizira jesu li još uopće u stanju, ljuti se što podilaze "fašističkoj pijavici". Koliko se tupim mora biti za opet i opet i opet ne shvaćati da oni jesu ta pijavica – da ime fenomena nije šačica primitivaca već sama domovinska matica (u čitavom spektru svoje banalnosti zla); ne uski ekstremizam već baš taj široki centar?
TUPOST BEZ ALTERNATIVE
Ne bi stvar možda bila toliko smiješna da Lalić nije u žaru borbe potegao Tolstoja i Baumana. "To je ta nužnost, to je naša nemoć. Lav Nikolajevič Tolstoj je ustvrdio, što je više nužnosti, to je manje slobode. Sve me to jako brine. Povezujem tu nemilu sitaciju s dijagnozom sociologa Zygmunta Baumana: da živimo u svijetu bez alternative."
Tolstoj je u sklopu Rata i mira zatražio kopernikanski obrat povijesne znanosti, što je temeljio na uvidu o društveno i klasno uvjetovanim ograničenjima koncepta slobode volje. Što više raste spoznaja o zakonitostima ponašanja jedinke u povijesnim i društvenim mehanizmima, manje će nam padati na um desničarski potencirati slobodu Besmrtne Duše i pripadajući individualni grijeh, krivnju i kriminalitet (izlagao sam to malo podrobnije na jednom poznatom domaćem primjeru krvnog delikta).
U Lalićevim ustima Tolstoj, međutim, ispade – Grunf! Što je više mraka, manje je svjetla, i što je više nužnosti, manje je slobode. Za pući od smijeha. Tim više što Lalić poglupljenog Tolstoja, pretvorenog u grunfizam, iskrivljava za moći potpisati krupno ime klasika uz – pazi što – onu svoju lokalpatriotsku misao o muci navijača Hajduka nemoćnih ni da gledaju ni da ne gledaju svetinju dok se ori ZDS.
Bauman je zabrinut za društvo pasivizirano tačerističkom hegemonijom, u kojoj ne smije biti alternative neizbježnosti liberalnog kapitalizma. Padamo u stanje post-utopijske paralize. Korespondentno: "kapitalističkog realizma", kasnijim terminom Marka Fishera; samo što se Bauman bavi sociologijom egzistencijalne tjeskobe. S pojedincima izgubljenima u gubitku stabilnih društvenih tkiva. Taljigamo po utrtoj prtini ne zato što vjerujemo u taj put nego zato što, atomizirani u kaosu, apatični, ne znamo šta i kako drugačije; nestala je kolektivna vizija promjene, ostao puki menadžment neizbježnosti. Navodna sloboda, koja nam je toliko reklamirana, dođe nam kao teret.
Lalić, međutim, dijagnozu "svijeta bez alternative" plasira eksplicitno u odnošenju na to da "Torcida i druge navijačke grupe moraju skandirati 'Za dom spremni'". Zato što moraju – eto zato živimo u svijetu bez alternative! Kao što i Thompson, Crkva i HDZ moraju raditi svoje – "cijeli niz kontaminirajućih situacija koje teško dijele društvo". 'Ajde, ovdje se još da nazrijeti natruhu smisla u paraleli: zaglavili smo kao društvo u nečemu destruktivnom, iz čega ne znamo izaći. Ali kako to da se mi ovamo ne znamo iskobeljati iz stiska tuđmanističkog fašizma? Može li biti i da baš zato što ga ne znamo kako treba definirati – čemu aktivno pridonosi i Lalić, svojom redukcijom na ikonografsko ustaštvo? U svakom slučaju se kod te reduktivne slike radi o posve drugačijoj prirodi problema devastacije društva od one o kojoj govori Bauman – daleko slojevitije, između ostaloga i time što žarište upale locira baš u ekstremnom centru. Lalićeva loša definicija u tom se ogledalu, koje si je prinio, samo još jasnije ukazuje kao loša, promašena, nakrivljena, glupa. Niti "podjela društva" na koju cilja (Dalmacija podijeljena između povijesnih "kategorija 'crnog' i 'crvenog'", Jasenovca i Bleiburga) nije spojiva s destruktivnom atomizacijom o kakvoj Bauman (izjedenost post-utopijskim moljcima).
A Tolstoj mu ostaje prevrnut naglavačke – u obličju suzice za smanjenom slobodom – i kad ga upreže u Baumana.
Nabacuje se imenima i konceptima o kojima je nekad nešto čuo i nikad ništa nije shvatio. Samo da je lupati bezveze, kako mu stignu na jezik, u ime simboličkog kapitala okljaštrenog od svakog tračka suvislosti.
BOUVARD, PÉCUCHET I LALIĆ
Ako ćemo se baš nabacivati klasicima, jedno od poglavlja Nietzscheovog Zaratustre nosi naslov "O čuvenim mudracima". Radi se o "teglećoj marvi" filistarskih klišeja, papagajštine.
Samo kad se nasumce preleti par Lalićevih intervjua, spotakne se svako malo o neko jezivo "uvriježeno mnijenje", pljunuto da ga je zlobni Flaubert pisao za svoj rječnik. Npr.: "Dalmatinci su najbolji kada krene panika." Ili: "Indirektan pozitivan učinak uspjeha nogometaša jest i širenje i osnaživanje kulture uspjeha, ponajprije među mladima." Itd.itd. Osim što je felerično, sve smo to već mogli slušati u istim koordinatama petsto puta.
Poput žapca koji krekeće iz bare – sve je plićak, sve poglupljeno.
Witold Gombrowicz je nekim pretendentima pripisao "samoosjećanje kavanskog čovjeka", u smislu da im se granice ličnosti nalaze "točno na distanci 'od stola do stola'". Nema u njima "svete prašume" ni "prostranosti poljâ", nema "dramatične žestine samotnika kao što su bili Kant, ili Proust"; nedostaje im metafizičkog nemira, napregnute tišine, gorućeg žbuna, metode, higijene, discipline. "Svaki od njih završava se nedaleko – tamo gdje počinje susjed – ograničeni su sami sobom i svojom gužvom."
Tako i ovaj: naučio je deklamirati ponešto što su ga učili, ali iz svake riječi bazdi kavana; domet tih umovanja je točno od stola do stola; misaona osama mu dođe misaonom imenicom. U čemu je zadnja tajna te radikalne tuposti? Kako se postaje "čuveni mudrac"? Kako se postaje stupid person's smart person? Tako što se na neku kao akademsku razinu diže upravo papagajštinu koju se prethodno kupi iz kavane.
Biva to možda i najpreciznija riječ za suštinu onoga što profesor doktor radi svojim zatvaranjem fašističkog zla u ikonografski rezervat. Kao utrobom čovjek kavane, koristi vidljivost "čuvenog mudraca", koji barata Tolstojem, Baumanom i Grunfovim zakonom sociologije, da abolira i protežira kavanu. Onu neku uvriježenu društvenu klimu, neku lokalnu ili nacionalnu usredištenost. "Primitivna šovinistička manjina" tu je da odigra ulogu kavafijevskog barbara u kojega će se, kao iznimku, projicirati prljavštinu od koje odrješujemo pristojnokratsko pravilo, one "pristojne i demokratski orijentirane ljude" s kojima nagvažda po ulicama, kavanama, tribinama. Crni rub postoji zato da se odgovornost za crnilo ne bi razlila na sredinu iz koje izvire.
Radim li tek samosvršni portret? Je li značaj toga što je na temu revivala ustašizacije baš Dražen Lalić imao za reći čisto u govorenju nečega o Draženu Laliću? Tja, on bi možda i bio meta kad ne bi bio simptom društva koje se depolitizira time što voli misliti da misli.
U prošlomjesečnoj kolumni, Ivančić još jednom podsjeća, kontra bizarnim žalopojkama na "detuđmanizaciju" ustašizacijom, da je ustašizacija Hrvatske upravo tuđmanistički državni projekt, "začet s prvim kmečanjem države u jaslama", nesvodiv na tek HOS i ZDS, na crnu marginu. Naravno da će biti badava. Primijetimo ipak da će badava biti upravo slijedom neuništivosti narativa koji neumorno reproduciraju Lalić i ostali "čuveni mudraci". A posve isto je i njima i nama rastumačio još 2013., pa se svejedno dan-danas trubi zdesna i slijeva o događajima tokom hrvatskog fašističkog ljeta kao udaljavanju od Tuđmana (i s njim svih tuđmanista, od raznih frakcija HDZ-a preko parahadezeovca Milanovića do priležnog Možemo).
"Sjekiru u šake!" Tako se Gombrowicz pak obratio Kantu: "Tvoja kritika, ma bila i najgenijalnija i najdublja, u sedam znojeva pisana, nije dovoljna." Grabi sjekiru, Kante, izleti sa sjekirom, pa tras, desno i lijevo, jer "istrebljivanje tuposti", budući da se ona u čovječanstvu uvijek iznova preporađa, iz pokoljenja u pokoljenje, bespomoćno je dok "samo na papiru".
Što da Viktoru kažemo da grabi? Sjekira je, naravno, metafora – kao i kutija olovnih slova, još uvijek jedino oružje za obranu protiv "čuvenih mudraca" s misijom poglupljivanja pokoljenjâ.