Reklamirati kosilice evokacijom Šimunićeve nekadašnje reprezentativne karijere znači imati spoznaje o tome da je Hrvatima isključivo bitna s njim u vezi ta karijera, a da im nije bitno i ne uzimaju za zlo Šimunićevo fašističko skandiranje. Kampanja kako god okreneš podrazumijeva izostanak u narodu kritičkog odmaka prema skandiranju – podrazumijeva dakle, obrni-okreni, normalizaciju fašizma Foto: Press
Nogometno prvenstvo u tijeku donijelo je kod nas sa sobom, kao i sva nogometna prvenstva što donesu kod nas, neka manifestiranja dvostruke konotacije. U fokusu je Joe, jer Joe na plakatima. Reklamna kampanja za robotsku kosilicu: "Kosi kao Joe u najboljim danima". A plakati su, kako nas se izvještava, "hit među navijačima u Hrvatskoj".
Joe Šimunić je notoran po predvođenju stadionske ZDS ekstaze onomad, zbog čega ga je FIFA službeno i kaznila. Bilo bi za očekivati od naše desnice da se uzgalami standardnom retorikom zbog "cancel kulture"; kvaka je međutim da u njegovom slučaju nije pravo imala zbog čega. Pustimo FIFA-inu sankciju (zna se reći da mu je okončala reprezentativnu karijeru, ali da ta karijera nije ionako bila na izmaku 10 utakmica kazne ne bi bilo presudno); u Hrvatskoj Šimunić – Joe, kako mu radije tepamo – nikada nije društveno i kulturno "canceliran". Nakon što je nagrađen visokim stručnim pozicijama u reprezentativnom nogometu, postao je evo – kako primjećuje Boris Postnikov – "i simpatična reklamna dosjetka".
Postnikov anticipira prigovore za paranoično pretjerivanje pri nalaženju u tome znaka normalizacije fašizma, pa odgovara na njih napućivanjem nas da "pogledamo semafor": nedavno su ništa manje nego europarlamentarni izbori donijeli normalizaciju (post)fašizma na sve strane.
Inzistirao bih i na domaćem terenu (unatoč nešto drugačijim rezultatima EU izbora). Reklamirati kosilice evokacijom Šimunićeve nekadašnje reprezentativne karijere znači imati spoznaje o tome da je Hrvatima isključivo bitna s njim u vezi ta karijera, a da im nije bitno i ne uzimaju za zlo Šimunićevo fašističko skandiranje. Kampanja kako god okreneš podrazumijeva izostanak u narodu kritičkog odmaka prema skandiranju – podrazumijeva dakle, obrni-okreni, normalizaciju fašizma.
Dvostruka konotacija: službeno znamo da je fašističko skandiranje nešto što se u civilizaciji ne smije, ali, neslužbeno, nemamo pravi problem i stvarno problem s njegovim činom. Čak i ako ne podržavamo, nije nam bitno da je to nešto što se ne radi.
Samo malo – što ja to rekoh? Nije nam bitno da je fašizam nešto što se ne radi?
DVOSTRUKA KODIRANOST
Šimunić pritom nije neka iznimka. Izblijedila je u međuvremenu u medijima tema trijumfalnog ustašovanja naših nogometnih reprezentativaca nakon povratka iz Katara, s broncama oko vrata. Vratilo nam je pred oči standardnu kognitivnu disonancu ugrađenu u tip prizora, s kulminacijom u Lovrenovom gostovanju kod Bujanca. Kakav duo!
"Ja da sam salutirao fašistički?" – čudom se čudio, uzvrativši prijetnjama iz duboke uvrijeđenosti. – "Neka ih bude sram! Tužbe sam već pripremio. Tu nema oprosta! Ja predstavljam svoju državu i domoljublje. Nikad ne pozivam na nasilje i mržnju. Da, bio sam polupijan, ali i s razlogom sretan. Spreman sam za svoju državu! Zar ja to ne mogu izjaviti? Predstavljam svoju državu i narod koji možda nema glas. Ako ja ne mogu to reći, tko će reći?"
Točno se vidjelo u toj zapjenjenosti da se Lovren pjenio genuino, iz duše, zaista misleći što govori. Kognitivna disonanca koja je iz njega progovorila ona je snebivanja nad izjednačavanjem pjevanja fašističkih pjesama s fašističkom dispozicijom. Otkud taj znak jednakosti najednom? Nije mu jasno, najiskrenije.
Spreman, kaže, za svoju državu? Možda bi se i dalo prodavati priču da se ne radi o referenci na ZDS – samo kad se ne bi znalo da je koji dan prije u eksplicitnom duetu s Brozovićem urlao ZDS. Ali kako i zašto netko kome ništa nije draže i svetije od prava na svoje ZDS istovremeno biva uvrijeđen ako mu se kaže da fašistički salutira? Što ljudi koji s ponosom izvikuju fašistički pozdrav imaju protiv označenosti fašistima? Malo logike, društvo!
Iz Lovrena, međutim, ne govori individualna zbrkanost. Neke puste mase su se u konačnici na onom stadionu morale odazvati sa "Spremni!" na Šimunićevo "Za dom!" Neke puste mase hodočaste na Thompsonove koncerte. Nacionalni sport nacionalniji i od nogometa u tome je da će mu pjesme s transparentno fašističkim momentima bez pardona pjevati mnogi (nogometni reprezentativci prvi, normalizirajući ih i timski sa svih svojih trijumfalnih pozornica), no otvoreno ustašama nazivat će sebe daleko manje svijeta. Dok onih koji će pristati na izjednačenje čak i ustašovanja s nacizmom, ili, u nekoj još široj semantici, s fašizmom, praktički i nema. Svi rado viču ZDS, a nitko neonaci! Bob da je bob, pop pop, ali otkud nekome ideja da bi ustaša bio nacist?
Bizaran masovni gaslighting doslovno kao iz gega njemačkih satiričara: oficir se 1933. šepuri u nacističkoj uniformi, pa se ustoboči zbog nazvanosti nacijem. – "Šta sam sad odmah naci ili ekstremni desničar samo zato što sam u NSDAP i SS-u? Kad ponestane argumenata, odmah se pribjegava etiketiranju! Svugdje vam se priviđaju nacisti! Još će vam i Führer biti naci, ha?"
MANJINA ILI VEĆINA?
Otkrivat ću toplu vodu: tu smo vjerno potomstvo Franje Tuđmana. NDH kao, u redu, kvislinška tvorevina, ali prije svega "izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću". Historijsko ustaštvo se doduše zateklo na krivoj strani povijesti, uslijed taktičkog priklanjanja Silama Osovine u danim okolnostima, ali mu je u strateškoj osnovi, i u motivacijskoj jezgri, stajalo nešto što – glasi poruka – nije fašističko, već baš slobodarsko, osloboditeljsko u lokalnim balkanskim prilikama (kontra kralja, srpske hegemonije i četničkog noža).
"Ali opet, zapjevali smo. To je poanta svega. Koliko god to ta neka manjina nije dopuštala. Mi, kada se skupimo, svi krenemo kao jedan. Mogu nas samo kratkoročno ušutkati. Neće nas ušutkati. Ja sam za svoju domovinu spreman! Ja je volim, a da mi to netko brani, to neću dopustiti. Neću se u svojoj državi sramiti naših domoljubnih pjesama. Nikad nisam niti ću pozivati na mržnju i nasilje jer za to nisam, ali da mi netko brani da nešto pjevam, to neću." Što nam to poručuje Lovren u ognjici u Bujici? Budući da je svijet osudio nacizam, to se prelijeva i kao osuda našeg ZDS-a i Čavoglava itd., ali "ta neka manjina" je ona koja ne shvaća da se krivnja zapravo ne prelijeva tako.
Dvostruka konotativnost ovjerava ZDS kao nešto što istovremeno i jest i nije fašizam. Jest utoliko što ne može biti negirano da jest kao ustaški pozdrav. Ali nije ukoliko konotirano kao simbol hrvatske borbe za slobodu. I zato ćemo se iskreno i duboko uvrijediti ako nam se kaže da fašistički salutiramo, premda doista salutiramo fašistički. Ne radi se o disonanci koja ZDS ne bi povezivala s NDH, već onoj koja NDH ne povezuje s fašizmom, koja u njoj čita komponentu ustanka protiv terora nad Hrvatima, ne komponentu pristajanja uz Sile Osovine, niti joj je do Führera. Možda smo se kao ustaše zatekli na istoj strani s nacistima, ali to je samo stjecaj okolnosti, kolateral – povijesne uvjetovanosti u položaju u kojem se hrvatski narod nalazio bile su takve kakve jesu, itd. Nismo išli u ustaše zato da bismo se borili za Hitlerovu agendu, već čisto za oduprijeti se jugoslavenskom utamničenju. I u tom je dijelu, ne onom kvislinškom, sva poanta bivanja za dom spremnima – i zato ZDS ne povezujemo s nečime stvarno lošim, sa stvarno fašističkom nastrojenošću.
Kad Lovren govori o "toj nekoj manjini", poručuje nam da većina razumije ovu dvostruku kodiranost. Samo manjina, ne kužeći konotativnu dvojakost ZDS-a, ne kuži slobodarsku konotaciju, pa inzistira na onoj o fašizmu. Naša nacionalna borba za slobodu je obrambena, nije mrzilačka i naci, pa ako čak ni ja – svjetski doprvak! – ne mogu to reći u ime naroda, onda je narod ušutkan. Nećete nas ušutkati!
Ako mu je za vjerovati u tom postavljanju narodne većine na identično političko mjesto sa samim sobom, to onda nešto vuče za sobom: da normalizacija fašizma u obliku nemanja problema sa ZDS-om nije u Hrvatskoj pozicija crnog ekstremizma nekog, opskurnog i marginskog, već upravo mejnstrim pozicija klasičnog tuđmanizma.
Nije mu za vjerovati, ne, ali više je u pravu nego u krivu.
CITATNO I STRUKTURNO USTAŠTVO
U jednoj od sramnijih epizoda hrvatske kakti "lijevo-liberalne" medijsko-znanstvene poze, Dražen Lalić je 2013. napao Igora Mandića zbog korištenja termina "ustašija" za ondašnja zbivanja u Vukovaru oko ćiriličnih tabli, u kojima je Mandić iščitao "samo izgovor da se maknu preostali Srbi". "Mandiću, nema u Hrvatskoj ustaša već 70 godina!", zagrmio je Lalić napaljeno u prijekoru, autoritetom herc-sociologa.
Scena je već davna, ali je prešla u klasike, jer bitna kao reprezentativna za definiciju centrističkog postavljanja. Što je, naime, Lalić tu radio? Želio je ublažiti sliku stvarnog stanja radi nacionalnih PR potreba (govoriti o "ustašiji" je "štetno za Hrvatsku", spočitnuo je još Mandiću). Išao je poricati da bi fašizam bio šire rasprostranjen u našem društvu.
U svom sam se zadnjem tekstu na ovom portalu sjetio rasističke izjave redatelja Dolenčića iz '91 – o Srbima kao divljoj stoci s istoka, kulture ispod razine primitivnog, majmunima za smjestiti ih u kavez, jer ne razlikuju čašu od kineske vaze, itd. U redu, neka je to samo i izjava, ali kao što će, pri reaktualizaciji 2014. via Haag, primijetiti Oliver Frljić: "divlja stoka s istoka" je ubrzo nakon tog dolijevanja ulja na vatru nacionalne histerije pronađena u samom srcu Zagreba (obitelj Zec). Nije se radilo o izoliranom ekscesu, već o naročito gadnom slučaju nečega sustavnog: fašističke dispozicije u sistematskom tretiranju srpske manjine, koja će uroditi i Pakračkom Poljanom i Lorom i Gruborima i brojnim drugim slučajevima; sa skrivanjem iza apsolutizacije kolektivnih statusa agresora i žrtve. Ubiti nevino dijete kao pripadnik hrvatske strane u tzv. Domovinskom ratu sasvim je nešto drugo nego ubiti nevino dijete u svojstvu srbočetničkog okupatora, jer mora se povući tu "jasnu crtu između agresora i žrtve". Biti s ove strane barikade znači biti unaprijed i univerzalno nedužna žrtva, čak i dok (npr.) negdje na Sljemenu masakriraš 12-godišnju djevojčicu.
Ustašija – nalazio je povodom "rata protiv ćirilice" Mandić – "nije ni zaspala, ni bila pokopana, kako smo mislili, i taj grozni element rovari u hrvatskom nacionalnom biću, tako da će uništiti i samo to biće". Slično će reći i Boris Buden koju godinu kasnije, u odlomku koji vrijedi navesti u komadu: "Kad kažem ustaštvo, onda mislim na bitnu razliku između onoga što je takozvano historijsko ustaštvo – to je ono što se dogodilo između 1941. i 1945., Ante Pavelić, NDH, Jasenovac i tako dalje – i nečega što ja zovem strukturalno, suvremeno ustaštvo. Odnos između prvog i drugog nije odnos ponavljanja. Dakle, nije riječ o tome da će Hasanbegović sad isukati kamu i krenuti u Jasenovac klati srpsku nejač. Nije riječ o tome da su ljudi ustaše zato što se oblače u ustaške uniforme i uzvikuju: 'Za dom spremni'. Ustaštvo se ne sastoji u citiranju historijskog ustaštva. Ustaštvo danas je politička forma u kojoj hrvatski nacionalizam prelazi u fazu nacionalne samodestrukcije."
Ako se "ustašiju" strogo zatvori u rezervat historijskog nacizma (termini ustašija i ustaše su striktno vezani "za prošlost, konkretno za 40-e godine prošlog stoljeća", podučio nas je sociolog), onda prestaje biti pojmovno upotrebljiva za nešto što se događalo 90-ih ili možda '13 i '16 ili, zašto ne, još i '22 ili '24.
NAPADNI FORMU DA BI AFIRMIRAO SADRŽAJ
Reaktualizacija Dolenčićeve izjave odvila se kao još jedna klasična definicijska scena centrističkog postavljanja. Kakvom će centralnom argumentu, u obranu "našeg Kreše" od Frljića, pribjeći Tomislav Čadež? Da Krešo "ustaša nije pa nije". Premda ga Frljić nije ni optužio da je ustaša, već za ratnohuškačke izjave i "političko dodvoravanje" iz oportunističkog nuđenja "svojih domovinskih agitprop usluga".
Lovren se malo zaletio proširivši, karakterističnom retorikom desnog populizma, vlastito ustašovanje na sav narod (minus "ta neka manjina"). Tuđmanistički mejnstrim sigurno ne predstavljaju oni što se deru ZDS. Predstavljat će ga idejno čadeži, bolkovići i ostali "naši kreše", kojima je, štoviše, pojačano stalo osuditi ZDS i svekoliko ikonografsko, citatno ustaštvo. Žestina kojom se ograđuju od historijske NDH – nema te ljevice koja bi im parirala – kompenzacijski je manevar amnestije za "strukturalno, suvremeno ustaštvo", za tuđmanistički mejnstrim sam. Kako je rekla Ivana Mikuličin, također spašavajući Krešu: "valjda bi više od 70 posto, ne Hrvata nego građana Hrvatske, završilo u Haagu" kada bi se u Haagu završavalo zbog "zajapurenih istupa" poput tog Dolenčićevog.
Kad Lalić negira rehabilitaciju ustaštva u suvremenoj Hrvatskoj ("ostavila je ustaše i partizane prošlosti"), i on inzistira na svođenju ga na historijsku NDH upravo zato da bi porekao ovo budenovsko "strukturalno, suvremeno ustaštvo". Ono što imamo u suvremenoj Hrvatskoj od normalizacije fašizma stalo je Laliću podvesti pod "primitivnu šovinističku manjinu", koja ustašuje oblačenjem se u uniforme, ZDS-ovanjem i sl. A kako Čadež objašnjava sve one lore i grubore i pakračke poljane? Krive su, kaže, "skupine kriminalaca" i uski sloj crnokošuljaša, dok s logorima i ubojstvima nikakve veze nije imala vlast niti su ih dopuštali građani. Prozirne neistine u funkciji su spašavanja centra – objašnjavanja zločina iznimkom da se ne bi moralo pravilom; marginalnim kriminalitetom i malobrojnim ekstremizmom da se ne bi moralo nečime strukturno poticanim i centriranim, društvenom klimom, samom domovinskom maticom, involvirajući onih Mikuličininih 70%.
Normalizacija fašizma ne događa se u Hrvatskoj tek žmirenjem na ustašku ikonografiju, već prije svega, i raširenije, osudama te ikonografije – ali i samo i jedino ikonografije! – radi abolicije onoga suštinskog u njoj. Lovren, Šimunić i njihova publika ipak nisu većina, no široki mejnstrim, od lijevocentarskih lalića do desnocentarskih čadeža, baš ograđivanjem od ZDS-a vrijedno radi na prikrivanju i time normaliziranju fašističke supstance iza ZDS-a, prisutne u samoj tuđmanističkoj spremnosti za domovinu.
Zato je Lovren u pravu i kada je u krivu o bivanju u većini: mejnstrim pozicija svaljivanjem svega na ekstremiste pušta s lanca samu sebe da suštinski i strukturno bude poput njih. Formirajući se kao većina (sve do 70%), postaje u svom sadržaju nalik far-right margini kao jaje jajetu, s razlikom tek u ikonografiji. Izostavljanje neonaci stilizacije radi tu principom Aufhebunga po Hegelovoj i Marxovoj dijalektici: ukida ustašovanje u formi samo da bi ga afirmiralo u sadržajnoj jezgri.
BRAVO, PROFESORE DOKTORE!
Sjetio sam se te sage o "našem Kreši" u kontekstu priče o Tomi Buzovu, "čovjeku koji nije mogao šutjeti" – i suputnicima koji su si gledali u cipele. Tema razgraničenja između ljudski razumljivog neusuđivanja da se istupi iz kolone i konformističke proaktivnosti u usklađivanju s diktiranim središnjim mjestom, kao uspostave mjere normaliteta i imperativa da se bude nitko i ništica da bi se bilo netko i nešto. "Rulje i hulje" je išao naslov. Ali nadovezivao sam se zapravo na nekoliko dana stariji predzadnji tekst na ovom portalu, s parafrazom u naslovu aforizma Karla Krausa o spremnosti u svakom trenutku da napiše knjigu o ništicama koje ne zaslužuju nijedan jedini redak. I s Božom Skokom u ulozi balvana i foliranta iz počasnih loža, visoko pozicioniranog faktora našeg društvenog i intelektualnog života. Kako je rekao Stanko Andrić, također uključen u priču: "Nije tu osobito važno to što Skoko govori, jer on zaista nema što reći, nego ono što govori (kroz) Skoku." Tema mjere normaliteta kakva se uspostavlja kada je jedan takav mjera avansiranja.
Tamo negdje na samom kraju '22 – u stopu za eskapadama friško brončanih nogometaša – Dnevno.hr, je izvijestilo, uz niz BiH portala (Borak.info, Vrisak.info, Hercegovački portal, Ljubuški na dlanu) o fejsbuk statusu doktora Skoke, u kojem ovaj obrazlaže zašto su promašena zgražanja zbog pjevanja stiha "Herceg-Bosno srce ponosno" iz Thompsonove Lijepa li si. Indikativno je, inače, da kao sveta himna reprezentativnih trijumfa među našim nogometašima figurira pjesma za koju se uvijek prvo istakne da je tek "lijepa domoljubna", da samo slavi zavičaj, redom po regijama u kojima žive Hrvati, dok nema u njoj ničega od mržnje i šovinizma.
Uviđamo tada da je Skokin status u svom većem dijelu pismen samo zato što se pretežno sastoji od citata članka književnika Željka Ivankovića iz 2020. Osim što prof.dr.sc. Skoko ne vlada akuzativom zamjenice "ona", nije ništa ni obrazložio, nego je pustio da to umjesto njega učini Ivanković, čiji tekst predstavlja literarizirano prepričavanje sarajevskog čavrljanja nekolicine kolega s posla, s uklopljenom argumentacijom zašto termin Herceg-Bosna nije automatski problematičan (takoreći, kontra SDA diskursu). Zašto nije – zato što se radi o nazivu tradicionalno korištenom za cijelu Bosnu i Hercegovinu u stilskim prilikama (rabili npr. Nada Mamula, Safvet-beg Bašagić, Džemaludin Čaušević, Osman Nuri Hadžić, kao i folklorist Ivan Zovko), a ne noseći isključivo konotaciju "Tuđmanove, Šuškove i Bobanove ratne tvorevine".
Skoko to vadi iz konteksta literarizacije i izvrće smisao. Naziv se u Thompsonovoj pjesmi, kao što znamo, ne koristi iz načelnih stilskih pobuda, koje ne bi bile po sebi problematične (uistinu ne bi), već je stih kroz službeni spot posve eksplicitan kao salutiranje rahmetli Mati Bobanu – elem, Herceg-Bosni ne kao cjelovitoj BIH nego kao, točno suprotno, HRHB, Hrvatskoj republici Herceg-Bosni, bivšoj paradržavi za ratno djelovanje u cilju komadanja cjelovite BIH. U Thompsonovom stihu i načinu na koji je plasiran neodvojiva je upravo ta konotacija "Tuđmanove, Šuškove i Bobanove ratne tvorevine".
Dični profesor se na to spremno naprimao aplauza – potvrđujući zaprimljenost lajkanjem ih redom – za način na koji je stvar objasnio Ivanković: "odlično pojašnjeno", "sve rečeno", "bravo Božo za ovo kratko predavanje,tko ima usi neka cuje i nesto nauci,bravoooo!!!!!", "dugo, dugo, nista bolje nisam procitao", "Božo hvala ti što razbijaš ovakve sulude priče", "Božo, samo istinom", "bravo Božo, konačno da neko ovo komentira i objasni, tako je, potpisujem!", "istina,odličan tekst,sve rečeno", "izvrsno uvaženi profesore!!!", "baš tako, Herceg Bosno, srce ponosno, neka pati koga smeta!", "bravo Bozo reci koji neznaju kakoje lijepa Herceg bosna Bravo Vatreni Bravo SKOKO BOGTE BLAGOSLOVIJO", "argumentiran i razuman tekst, hvala Vam".
PORIJEKLO SMUŠENOSTI
Nacionalističkih tikvi koje podržavaju HRHB nikada nije falilo, kao ni onih koje će tražiti zaobilazne načine da je podržavaju, da ne bude previše naglas i otvoreno, s obzirom na osuđenost paradržave kao udruženog zločinačkog poduhvata. Ali da zaobilazni način (i to kao argument koji će kobajagi satrti protivnike Thompsonovog stiha, prokazati njihovu neukost) bude ni pet ni šest nego baš onaj Herceg-Bosne kao afirmacije cjelovite BiH – gola paralelnost upotrebe termina i na takav način – ipak je novi nivo šizofrenije. Da nije ni po čemu problematičan stih koji zaziva HRHB proizlazi – izvode – baš iz tog svojstva termina da inače nije konotacijski svodiv na HRHB? Ako je Herceg-Bosna drugo ime za BiH, onda se – što? – samo iz neupućenosti o tome može biti protiv pjevanja u slavu Hrvatske republike Herceg-Bosne? Nikakav problem pozivati na razbijanje BiH jer – hura za BiH sveukupnu?
Uvredljivo za inteligenciju, kao i bilo što što stiže iz Skokinog smjera, kao i Skoko po sebi. Ali baš u tom duhu treba otići korak dalje i od Skoke. Želimo li kako treba osluhnuti diskurs koji ih sve skupa govori, još izravniji i integralniji put je nasloniti uho na Skokine komentatore. Je li mu to poludjela povorka? Ili se samo prave blesavi? Žestina, oštrina pjenjenja u zazivanju istine, svjedoči da se ne radi o puko ciničnom prodavanju muda pod bubrege, korištenju bilo čime što izgleda kao da bi moglo simulirati argument, već o nečemu što se stvarno i misli dok se izgovara.
Možda ovaj komentar: "Hrvati iz Bosne i Hercegovine su jednaki i isti Hrvati kao oni koji žive u Međimurju, Slavoniji, Istri, Zagrebu, Dalmaciji! Ili jesi Hrvat ili nisi, ili jesi Katolik ili nisi ili jesi čovjek ili nisi!" Doslovno tako! Dobro promotrimo formulaciju: humanitet je priznat posredno preko konfesije i etniciteta. Čovjek time što Hrvat i katolik – a u tom slučaju neovisno iz kojeg od krajeva u kojima žive Hrvati. Ali sad promotrimo formulaciju još malo bolje: nije to čak primarno usmjereno protiv drugih etniciteta i konfesija, kao da netko ne bi dosezao humanitet ako, ne znam, Poljak ili Grk. Samo mora biti veliki Poljak ili Grk. Imamo posla s tikvama koje iznad svega traže lojalnost plemenu. Pa taman i da je netko Srbin ili Balija – ako je dobar Srbin i Balija, bit će mu draži od lošeg Hrvata, izdajnika roda svoga, Lovrenove "te neke manjine". Ključ priznavanja ili poricanja humaniteta je u političkoj afilijaciji etnokonfesionalnog. Želi se reći: Ivan iz Kupresa i Ivan iz Osijeka jednako su Hrvati i jednako pripadaju hrvatskoj zemlji (kao zemlji Hrvata), ali će čovjek biti jedino onaj od Ivanâ, bez obzira da li iz Osijeka ili Kupresa (nije to taj kriterij), koji će pritom biti prava Hrvatina, koji će držati do svoje vjere i svoje narodnosti, politički ispovijedati hrvatstvo i katolicizam (to je taj kriterij).
"Izrijekom Hrvati, ne Bosanci katoličke vjere", inzistira još jedan od komentara, otkrivajući na sav glas da "Skokinom" argumentu (zloupotrebljenom Ivankovićevom) plješće s političkog mjesta upravo suprotnog smislu i poanti tog argumenta.
Tikve se kod Skoke odaju mjestimice i eksplicitnije, uz pljesak doktorovoj aboliciji pojma Herceg-Bosne, ističući da su oni "koji se zgražaju na pjevanje o Herceg-Bosni", pod jedan, "intelektualno potkapacitirani", pod dva, "nepismeni i polupismeni jer ne znaju povijest, obzirom da nisu učili kad su trebali, a takvi su im i roditelji, mahom ex članovi SKJ", te pod tri, "zgubidani – potomci jugokomunista, 'četničije' masnih brada i kose te 'šumskih bandita' koji nikad nisu prežalili raspad i uništenje umjetne, zločinačke i terorističke tvorevine eSeFeRJot". To je to što svo vrijeme visi u zraku na proziran način: aha, ipak smo za legitimitet Herceg-Bosne ne zato što se radi o terminu za cjelovitu BIH nego zato što su protiv Thompsonovog stiha jugokomunisti i četničija. Herceg-Bosna kao označitelj etničkog, svehrvatskog jedinstva (neovisno o državnim granicama), a ne svebosanskohercegovačkog, unutar BIH kao države (neovisno o etnicitetima). A Božo: lajka. Ne nalazeći, dakle, za shodno ograditi se. Premda se pojam Herceg-Bosne namjerio rehabilitirati na ime njegove svebosanskohercegovačke denotacije. Šizofrenija, brale.
Smušenost otuda što su u kolektivnoj kognitivnoj disonanci. Lovrenov je i to teren. On pjeva u ime svog naroda, koji možda i nema glas. A kako to da ga možda nema, pitamo li za ovaj Skokin komentarijat? Pa zato što su Ahmići, jebiga, nacizam 1/1, školski primjer. Nezgodacija s HRHB je što eliminira čak i onu mogućnost hvatanja za kolektivnu apsolutizaciju statusa žrtve, budući da smo s vojskom na terenu druge države. Nećeš s Ahmićima izlaziti naglas afirmativno, osim ako nisi Kordić.
Ali idemo dalje s Lovrenovim principom: ne, to nije mržnja, to je svejedno domoljublje i osloboditeljska borba! U čemu se na terenu HRHB krije dvostruka kodiranost? Okej, fašistička paradržava, Ahmići i logori, itd., ali istovremeno i HRHB kao baš suprotno od fašizma – jer borba naroda za slobodu, prava, itd. Samo, ako se u historijskoj NDH verziji tobožnja slobodarska komponenta odnosila na milo za drago Srbima zbog kinjenosti za prve Jugoslavije, Hrvatine se u BIH dižu kontra... čega ono? Najmanji su od tri konstitutivna naroda, u postdaytonskoj varijanti trpe i ustavno kodificiranu majoriziranost unutar Federacije. Ne treba na ovom mjestu ustanovljavati da se radi o krivom spajanju kad se tu okolnost uzima za osnovu podržavanja Čovića danas ili Bobana nekad. Jasno. No, ne treba ni gubiti iz vida se tu okolnost uzima kao osnovu dvostruke konotacije, po kojoj se HRHB ne uzima za nešto stvarno loše i fašističko. Bravo, Božo, to majstore i doktore, jer nam dođeš tu za HRHB poput Lovrena za ZDS. Proturječna besmislica koju iznosiš predstavlja način da se šifrirano kaže nešto što ne smijemo reći. Neće nas se ušutkati!
SAMO KAŽEM
Prihvatimo i da se kod onodobnih Bobanovih Gruda, pa ni današnjeg Čovićevog Mostara, ne radi ideološki o političkom mejnstrimu, barem ne u RH pojmovima. A i šušak-pašalićevski klan službenog Zagreba predstavljao je čak i za Tuđmanovih 90-ih desno krilo HDZ-a, već ionako kriptofašističkog.
Kad se govori o slavljenju ili rehabilitiranju HRHB – otvorenom ili upakiranom, kao pod Skokinom objavom – početna premisa je da će se raditi o navadi tih kojima je stalo da ne budu Bosanci katoličke vjere nego Hrvati jednaki ostalima iz hrvatskih krajeva. Samim Hercegovcima, dakle, koje se onda kolektivno povezuje s političkom pozicijom Bobana i Šuška, kao nečemu inherentnom im. Taj pomak u smjeru desnog ekstrema, uz još neka svojstva pripisivana kao inherentna, urodit će već 90-ih poplavom viceva i zazora spram Hercegovaca iz smjera matice.
Kako je to na vrijeme demontirao Buden (u Barikadama '96): postali su "žrtve hrvatskog antisemitizma, žrtve upravo onog političkog projekta na čijem ostvarenju su stekli svoju besmrtnu prvoboračku slavu, projekta etnički čiste hrvatske državnosti. Jer Hercegovac se danas odbacuje upravo po onom istom rasističkom ključu koji ga je svojedobno doveo na tron te hrvatske državnosti. On, koji je bio ispred svih na junačkom domovinskom zadatku protjerivanja srpskih došljaka, uljeza, tih opančara i šiljoglavaca, on koji je najdublje zasijecao kad je trebalo sa zdravog, europskog, katoličkog, tisućljetnog hrvatstva odstraniti strano tijelo balkanskog primitivizma oličeno u srpskoj manjini u Hrvatskoj, našao se u ulozi svoje žrtve. Njegova tragedija, koju je u realnom smislu dovršio bosanskohercegovački rat svih protiv sviju, simbolički je ipak kulminirala onim nedvosmislenim prijedlogom za razmjenu koji se svojedobno mogao pročitati s nekog hrvatskog zida: vratite nam naše Srbe, evo vam natrag vaši Hercegovci. Na mjesto isključenog Srbina, oko čije se demonizacije svojedobno iskristalizirao hrvatski identitet, stupio je Hercegovac, i to kao nositelj istih odioznih osobina."
Nije tu Buden stao. Primijetio je i da sve ono "u vicevima projicirano u uljeza iz Hercegovine" – primitivizam, nasilnost, zatucanost, grabežljivost – nije nego naličje fiktivne velegradske finoće, kulture i urbanih manira našeg centriranog centra, "šlajerom hipokrizije prekrivena ugnjetačka stvarnost njena kršćanskog morala". Hercegovac je samo u vicevima došljak, jer su ti vicevi proizvod hrvatske malograđanštine koja signalizira da ih priča s više i bolje pozicije, dočim se radi o idealnom paru u sitnom i zlobnom šovinizmu. "Nije Hercegovac dakle nikakav musavi rabijatni deran iz provincije, on je originalni fačuk naše metropole. Njegovo je rodno mjesto, da upotrijebimo teške Matoševe riječi o Zagrebu i Zagrepčanima, 'očajna nemoć polugrada, polukulture, poludruštva, koje se u nekim svojim pojavama zove polusvijet'. Sva zla pripisana u vicevima njemu i smještena podrijetlom u daleku Hercegovinu, autentična su zla glavnoga grada." Kada stoga čujete agramere "kako se Hercegovcima smiju, znajte, sebi se smiju".
Što mislite, tko je pod Skokinom objavom potpisao sljedeći komentar: "cijenim ovakve tekstove, argumentirane i konkretne"? Goran Vojković, cijenjeni Skokin kolega PR-ovac brendiranog biznisa i vrhunaravni hrvatski liberal, iz strogog središta tačerijanskog konsenzusa o tome što je dozvoljeni raspon Liberalne Demokracije, bez alternative. Samo kažem.
Hoću reći, ne treba kod nas uopće biti hercegovački filoustaša da bi se, s leptir-mašnom na kockice, bilo proizvođač romantiziranih spašavanja oficira Praljka, sklon lalićevskoj logici činjenja od istine ili toga koliko je nešto pametno funkcije onoga koliko je "štetno za Hrvatsku". Vojkovićev pristup je da ne poriče zločine HVO-a, ali kao mrlju hrvatske politike prema BIH ne identificira te zločine i odnos službenog Zagreba prema njima, već što je došlo do procesuiranja "naših" propustom državničkog lobiranja da ipak ne dođe.
OD VISA DO KUPRESA
"Od Visa do Kupresa, cijela Hrvatska" – (ne)čuvena Kolindina rečenica kojom je izazvala međunarodni incident. Sreću "zbog Dalića i svih igrača" Kolinda pritom podrazumijeva kao projiciranu na sav narod, pa i onaj preko državne granice. Ključ podrazumijevanja je onaj etnički: ako si krvnim zrncima Hrvat – nema ti druge – u ekstazi si zbog hrvatske nogometne pobjede. I nema veze s koje strane granice.
Prirodu incidenta tražilo se u svojatanju teritorija druge države, no to je u ovom stoljeću kriva prizma, koja skreće na pogrešan trag. Jasno da Kolinda nije pucala na teritorijalno osvajanje Kupresa, tenkovima. Pretenzija je do nečega zapravo krupnijeg od toga: reprodukcije etničkog principa državnosti, kao stanja stvari u kojem Hrvati iz BIH svoju zemlju i svoju domovinu ima da ne vide u BIH nego u Hrvatskoj. "Stav predsjednice jest kako Hrvati imaju dvije domovine", objašnjavala ju je portparolka, pravdajući je time da u BiH "problem nije nepostojeće svojatanje teritorija, nego majorizacija i kršenje elementarnih demokratskih i ustavnih prava Hrvata kao konstitutivnog naroda". I ne može se reći da tu ne postoji moment istine – koji otvara prostor za drugi kod – dok ga Kolinda koristi kao paravan za nakaradnost nekadašnjih Tuđmanovih teritorijalnih pretenzija i bande iz Gruda te samog etničkog principa.
Hoćemo li reći da su Skokini komentatori nebitni, još nebitniji nego on? Možda bismo ih i mogli otpisati kao prijesnu ekstremističku marginu – da nije Kolindinog "gafa". Shvatimo dobro: odlučujuće u njenom "od Visa do Kupresa" postupku nije bilo što je desničarka, već što stvar izriče u svojstvu predsjednice RH. To nešto znači: da klasično tuđmanističko poništavanje građanskog principa državnosti (gdje ne bi bilo važno koje si etničke ili konfesionalne pripadnosti, nego u kojoj državi plaćaš porez i ostvaruješ građanska prava) u korist plemenske logike (koja pita jedino za etničku i konfesionalnu pripadnost) – nikada nije prestalo biti na snazi kao, opet skokijanski, mjera normaliteta.
Kad je Dario Kordić izjavio da je "svaka sekunda vrijedila" i da bi sve "ponovio", među jednodušnim zgražanjima nad njime dva su se teksta s lijeve margine – jedan potpisuje Viktor Ivančić, drugi ja – oglasila variranjem iste misli: otkud pravo na individualizaciju nakaznosti te izjave, kao samo Kordićeve? Imajući u vidu da se radi o odrazu hrvatske državne politike svih ovih 30 godina. Da čitav spektar našeg parlamentarizma obilježava konsenzus u tuđmanizmu i polaganje vijenaca na Tuđmanov grob (što je isto kao i položiti ga na Kordićevu izjavu). Da država tiska prigodne marke s likom Gojka Šuška. Da je Dragan Čović počasni doktor ZG sveučilišta. Da Milanović kao predsjednik nastavlja i, štoviše, radikalizira Kolindinu retoriku o BIH (naročito se s Dodikom slizavajući). Kordićeva čudovišnost nije tu stoga ispoljavanje privatne patologije već društvene norme, većinski prihvaćene. Samo što to nije lijepo baš tako bosonogo reći, prljavih nogu i krvavih ruku, kako je rekao on, potvrđujući upravo krvoločki aspekt. Traži se dvostruka konotacija.
Na Staru godinu '22 objavljen je članak Ante Tomića u kojem se osvrće na dvije zgode što su evocirale HRHB, kao ratnu paradržavu obilježenu stigmom udruženog zločinačkog poduhvata. Dok su se brončani nogometaši izlijevali van određenih granica pjesmom – kako reportira Tomić, "Herceg Bosnoo, dupe rosnoo" – njemački novinar Michael Martens otkrio je zapisnike njemačke diplomacije (s kojih je nedugo prije skinuta oznaka tajnosti) sa sastanaka na kojima je Tuđman tupio Kohlu i Genscheru o potrebi komadanja BiH. Tomiću je, naime, upalo u oči da se na Martensovo otkriće nijednom jedinom rečenicom nisu osvrnuli "ni Milanović, ni Plenković, ni Grlić Radman, baš nitko u hrvatskoj vlasti", napravili se kao da ih se to ne tiče ili kao da se Tuđmanovo komadanje Bosne nikada nije dogodilo (baš kao što su prešutjeli i Kordićev ispad). Na osnovu čega je zaključio: kao država se "još uvijek premišljamo" bismo li nastavili zidati tu "bespravno podignutu državu", koja tri desetljeća stoji nedovršena, "betonsko čudovište iz kojeg vire hrđave armature".
Pa ako čitava jedna državna politika i čitav jedan parlamentarni spektar (vojkovićevskom liberalnom gestom) još i dan-danas pridržava tuđmanistički diskurs o BIH – kako zamjeriti Skokinom komentarijatu? Žestina u pjenjenju otuda im je što ne samo da iskreno vjeruju u proturječne besmislice koje lupetaju doktoru u čast i Herceg-Bosni u slavu, nego im i rezervna domovina s najslužbenijih mjesta poručuje da im je pjenjenje na mjestu, posve okej i legitimno, kao štoviše mjera normaliteta, stvar ne tek neke desne margine, nego neprikosnovenosti mejnstrim konsenzusa; da je HRHB – odnosno, zazivi Trećeg u osuvremenjenoj semantici – nešto slobodarsko u našim balkanskim prilikama.
U kognitivnu disonancu i osjećaj ušutkivanosti narodne većine bivaju dovedeni otuda što ih se posramljuje zbog istog onoga što im se po drugoj konotaciji blagoslovljuje; zbog zazivanja i slavljenja onoga što im je štoviše dano kao zaglavno obećanje nekad; s prepuštanjem im sad da se isturaju u preuzimanju stigme za nešto što upakirano afirmira i službeni Zagreb.
KOLEKTIVNA GLAVA U PIJESKU
Deklaraciju o Domovinskom ratu usvaja 2000. čak ne HDZ nego tzv. opozicija, prometnuta u trećesiječanjsku vlast. Podatak od nesagledivog značaja.
Pravi smisao je bio ne u promjeni nepromjenjivog iz domene fakticiteta – o tome da smo bili agresori u BIH, o neporecivo zločinačkom karakteru "Tuđmanove, Šuškove i Bobanove ratne tvorevine" – nego u šifriranom načinu da se kaže: u redu je što smo bili agresori u BIH. To se, naravno, ne može samo tako reći – zato šifra. Nije u pitanju nijekanje patronata Tuđmanovog političkog Zagreba nad HRHB kao udruženim zločinačkim poduhvatom, već nijekanje da bi bilo nečega stvarno krivog u tom patronatu.
Kad Vesna Pusić reče da je "HDZ-ovska vlast vodila agresivni rat u BiH" – nalazila se u analognoj ulozi današnje Lovrenove "te neke manjine", koja eto nešto ne dopušta. Narodu da bude ponosan na HRHB. Onako kao što će mu braniti i da viče ZDS. Samo što je 2000. to nedopuštanje ostajalo u latenciji, ili točnije, nedopuštanje je postalo službeno nedopušteno.
Naopaka situacija. Post-WW2 svijet, UN svijet, nalaže da fašizam ima biti stavljen izvan zakona – i ne tek što on nalaže, nego valjda bismo se i sami složili, intrinzično, s njim u tome? Ali mi za naš fašizam – de iure propisujemo da je izvan zakona, obratno, taj fašizam nazvati fašizmom! U legislativi koju uvodimo prijestupnik nije Dario Kordić, nego Vesna Pusić.
Naribali su je doduše i HDZ-ovci, dijelom praznim frazama (Sanader: da izriče monstruozne optužbe; Luka Bebić: da je orjunašica), dijelom i slovom pravnog zahvata (Šeks: da je teško povrijedila Deklaraciju), ali ne prije nego ju je SDP-ovac Mato Arlović, u svojstvu potpredsjednika Sabora, podsjetio, slično kao Šeks, da se njen stav "protivi odredbi članka 2. Deklaracije, prema kojem Hrvatska nije vodila osvajački rat prema nikome", da bi potom HSS-ovac Zlatko Tomčić, u svojstvu predsjednika Sabora, opet i opet tražio od nje da se ispriča i roknuo joj opomenu. HDZ preduboko infiltriran u glave tada vladajuće opozicije da bi sam ikada mogao zaista biti u opoziciji.
Ali kako je jednoj konstitutivno demokratskoj državi, koja ne pretendira biti rogue state, urednoj potpisnici svih nadležnih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima, uopće moguće umjesto fašizma kriminalizirati govor o fašizmu? A što ćemo s Ahmićima, logorima, etničkim čišćenjem, istočnim Mostarom, Šestorkom? Preduvjet je u dvostrukoj kodiranosti. Ne možeš nominalno ne osuđivati fašizam, kao ni mrtav-ladan biti okej s Ahmićima ili Dreteljem, ali zato im možeš fašistički karakter potisnuti u kolektivno nesvjesno. HRHB prije svega izraz vjekovne težnje hrvatskog naroda u BiH da se pripoji svojoj etničkoj matici – to je aksiomatski slobodarsko i tu je već moguće sipati racionalizacije tragom toga tko je što nama radio, kakvu su ulogu imale srpske tajne službe, itd. Hrvatska je vodila "pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat" – neovisno o tome radilo se o Vukovaru ili Ahmićima, sve je podvedeno pod istu litaniju iz Deklaracije.
Ako se prokleta Pusićka, tj. "ta neka manjina", počne dračiti o Ahmićima, nećeš ti sad ići raspravljati je li se to dogodilo ili nije ni je li bilo genocidno ili nije (kad je sve poznato o tome kako točno jest i nemaš činjenice na svojoj strani), nego ćeš samo lijepo pokazati prstom na Deklaraciju, koja je pravno iznad stvarnosti ukoliko stvarnost proturječi odredbama iz nje. Ta Deklaraciju smo napokon i donijeli samo zato da bismo mogli pozvati na red onoga tko naglas izgovori nešto što doduše znamo da je tako – ali je u čl. 2. propisano da nije tako. I ta propisanost predstavlja definitivan argument sama po sebi, preskačući svaku raspravu. Prst u uvo, glavu u pijesak – i tko ti što može?
Često me ne shvaćaju ozbiljno kad kažem da su Račan i SDP bili gori po Hrvatsku i od Tuđmana i HDZ-a. Da oni kukavni moralizmi koji rade imperativ od glasanja za SDP kao manje zlo nemaju smisla prvo zato što se uopće ne radi o manjem zlu. Zato što je izbrisanost mogućnosti stvarne opozicije veće zlo kao stanje stvari i od samog Tuđmanovog zla. Deklaracija o Domovinskom ratu nije tek neka tamo Račanova greška, jer eto radio je i greške, tko radi taj i griješi. Ne, to je bila točka na i iskonskog grijeha hrvatske opozicije, cementirajući ga u njegovoj neprelaznosti i neoprostivosti. Ključnost toga što Deklaraciju donosi baš trećesiječanjska koalicija upravo je u pretvaranju Hrvatske u zemlju bez opozicije tuđmanističkim vrijednostima – kodificiranima time kao ne tek HDZ-ova priča, nego konsenzualna minimalna mjera normaliteta, uz disidentska odstupanja čak i formalno stavljena van zakona.
RULJE I HULJE – DEŽAVU
Udruženi zločinački pothvat koji je doveo do Ahmića predmet je, u rezimeu, abolicije tako što nam se sa svih mjerodavnih instanci poručuje da su ratne operacije u BiH bile ne samo u redu nego ono jedino normalno. Ili jesi ili nisi čovjek – a jesi samo ako si politički Hrvatina i ne osjećaš se Bosancem. Nadovezuju se kod Skoke raspredanja o ognjištu hrvatstva i katoličke vjere, o Hrvatskoj koja se ne bi obranila da za nju nisu ginuli sinovi Herceg-Bosne, ali i denuncijacije onih bez časti i poštenja time što nedovoljno hrvatskog disanja, onih koji ne osjećaju Herceg-Bosnu na pravi način, "antihrvatske struje", "koji bi najradije da ne postoji ni Dalić ni igrači koji iz nje potječu" – a koje onda treba satrti istinom. "Tako znastveno i cinjenicno treba pojasniti ono sto je povjesna istina kako bi se zacepila usta raznih mutikasa i ignorantnih tipova...bravo!"
Loši i mali Hrvati su hulje, što drugo, a huljama treba začepiti usta. Istinom, čime drugim. Njenim drugim kodom.
Tko se naposljetku nalazi s onu stranu zakona? Nominalno je proskribiran fašizam, ali u socijalnoj praksi ostracirane bivaju hulje koje je naciljao za čepljenje im ustiju.
Kontekst Lovrenovog gostovanja kod Bujanca je da je, prethodno, neposredno po ovjenčanosti broncom u Kataru, napao neke hrvatske novinare zbog smijanja i jer da im "nije drago zbog ovoga". "Ne, vi niste ponosni! Od početka niste vjerovali u nas! Pa i sada se podsmjehuješ tu, smrade jedan!" Onda je kod Bujanca ispričao kako im je rekao da sram ih bilo jer "niste sretni zbog nas. Stranci su sretniji nego vi. Ne mogu se kontrolirati! Bio sam još pristojan..."
Utjerivanje sreće u kosti. Kakav je Lovren panj vidi se i po tome da mu, dok taj čas indignira nad idejom o sebi kao fašistu, uopće nije poznato da je upravo to što je izgovorio – upravo, dakle, to delegitimiranje manjinske divergencije od propisanih nacionalnih osjećaja – najuži nukleus strukturnog fašizma? Nesposobnost prepoznavanja svojstva koje poriče o sebi u sintagmi koju istovremeno izriče: "ta neka manjina". Pustimo izvikivanje ZDS; ovaj napad na one koji ne padaju u ekstazu zbog uspjeha reprezentacije nešto je puno gore – i fašističkije.
Dežavu, prolazili smo kroz to sve već. Elem, Viktor Ivančić. Ima koga da nije zaboravio klasičnu jedinicu literature iz prijašnjeg ciklusa ovjenčanosti naših nogometaša svjetskom medaljom (kada se na Dan antifašističke borbe slavilo satiranje Argentine u crnim majicama dok Kolinda Argentinu naziva prostorom slobode u kojem su mnogi Hrvati nakon '45 mogli svjedočiti svoje domoljublje)?
"Nacionalni trijumf je tako veličanstven da nitko nema pravo na zločin nepripadanja. Društvo se dijeli na navijače i četnike, s tim što se ovi drugi broje u promilima promila. Nije isključeno da će dobrovoljačke patrole sljedećih dana kružiti ulicama i kontrolirati širinu sretnih osmijeha na licima prolaznika. Usudiš li se o hrvatskoj nogometnoj 'repki' kazati bilo što osim hvalospjeva – nadrljao si. Usudiš li se o hrvatskoj nogometnoj 'repki' ne kazati ništa – nadrljao si. Tko ne slavi 'vatrene', gorjet će na lomači. Euforija po uhodanoj šemi poprima konture hajke; slavljenička ekstaza hrli prema harangi. Jedan od slađih elemenata pobjede je sloboda lova na izdajnike. Skeptični su nepoželjni. Indiferentni još i više. Poročan je svatko tko se ne odaje frenetičnome navijaštvu. Tko remeti bajku, jebat ćemo mu majku! U punome su pogonu sva sredstva javnog uniformiranja. Političari u kariranim dresovima, novinari u kariranim dresovima, akademici u kariranim dresovima, Radin u kariranom znoju, svi proslavljaju princip nacionalnog zajedništva: građane dresirati, izrode adresirati."
Fašizam nije patologija individua, već banalno zao. "Mislim da je taj čovjek smrad i dalje! Ako se ne veseliš našem uspjehu, a Hrvat si, smrad si! Što radiš uopće?" Svi moraju misliti i osjećati nacionalno nabrijano kao Lovren, inače slijede – za "tu neku manjinu", za hulje, za "smradove" – disciplinske mjere. Ali otkud da bi on bio fašist?
I opet se ne radi o njegovom individualnom nerazabiranju. Nesposobnost povlačenja znaka jednakosti između fašizma i gledanja poprijeko onih ravnodušnih na trijumfe nacionalne vrste spada u kolektivno nesvjesno ilija čvorovića. Prva im vijest, nikad čuli, nisu bili taj dan u školi, da je fašizam – esencijalno – baš ovo Svi-kao-jedan, izvučeno u imperativ, ideologija postpolitičkog zajedništva, ujedinjenosti u svenacionalnom konsenzusu.
Samo – tko je onda normalizirao fašizam u Hrvatskoj? Lovren? Šimunić? Thompson i šačica Skejinih redikula? Ne, nego Račan, Budiša i Tomčić.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu