Lov na utvare

Vernik bez crkve

Građanin bez grada

Ljubavnik bez žene

Ritam bez bubnjara

Goribor

Studenti bez diplome

žene bez ljepote

neženje bez stana

putnici bez para

Azra

Već su neki primijetili da se aktualni ljetni udari veteranskih udruga na kulturne slobode odvijaju prema recepturi karakterističnoj za fenomen poznat kao „antisemitizam bez Židova“. Tako napadnuti književnik Miljenko Jergović u jednom svom nedavnom osvrtu kaže: „Postoji u neisplakanim zemljama i u zajednicama koje nisu doživjele katarzu nešto što bi se moglo nazvati antisemitizam bez Židova. Premda su svoje nekadašnje susjede pomorili u logorima smrti, a preživjele su protjerali, ljudi u takvim zajednicama nastavljaju ih mrziti i optuživati za svoja stradanja, kao da su Židovi još uvijek tu.“ Pa nastavlja: „Fenomen antisemitizma bez Židova predstavljaju desničarski, neofašistički portali, novine i magazini, te HRT, koji, podržavajući Gendu, o Frljiću govore kao da Frljić u Hrvatskoj živi i postoji.“

Socijalna psihologija taj je fenomen manje-više apsolvirala i opisala. Riječ je situaciji kad jedan dio građanstva (to može biti, kao što vidimo u nas, i pobjednički dio populacije) gaji kroničnu sumnjičavost prema službenim narativima i kad iz perspektive svog vječnog nezadovoljstva, koje je obično i vrlo manipulabilno, traži i pronalazi nekog žrtvenog jarca, koji se već nađe u ponudi na meniju u toj sezoni, pa ga dere na živo, iako pripadnika tog plemena, grupacije, nacije ili vjerske zajednice jedva da ima ili ih uopće nema. Univerzalni Drugi tu je, naravno, Židov, a u našem slučaju izbor je obojen lokalnim koloritom pa tu imamo komunjare, Jugoslavene i Srbe. Konspirološkom frazeologijom u trenucima krize takve razdražene grupacije – koje u našem slučaju sačinjava veteranska populacija, tj. uglavnom vođe bezbrojnih braniteljskih udruga, kojima asistira poneka manja ekstremistička desna stranka, u našem slučaju tu ulogu igra vanparlamentarni DOMiNO (gubitnička frakcija Domovinskog pokreta), dok im u uličnim akcijama pomažu navijački huligani – fantaziraju o ugrozi, paranoično tragaju za fantomskim neprijateljima, lociraju ideološke rivale u tajnoj komunističkoj kabali, detektiraju zakulisnu orkestriranost i skrivene sile koje vode „mentalni Jugoslaveni“, svijet dijele manihejski na snage dobra i falange zla, a svoje protivnike redovite etiketiraju kao nelojalne, subverzivne (i benkovački i šibenski, a vjerojatno i korčulanski kulturni programi imaju, po njima, prevratnički karakter), akterima tih događaja prigovaraju neukorijenjenost i parazitiranje na javnim sredstvima.

Bez Jugosa, Srba i komunista

Konkretan prigovor izgleda ovako: ako njih (Jugosa, Srba i komunista) doista nema, kako kažu, ili ih je beznačajno malo, kako to da su oni stalno nazočni u tim i sličnim kulturnim događajima, zašto su baš oni vječni kustosi, menadžeri, ravnatelji, kulturni agenti, selektori, intendanti i slični? Ako smo Frljića već jednom frknuli van, zašto nam se onda on kao fantom sada vraća u Benkovac? Ako smo mi pobijedili u ratu, a jesmo, zašto onda poražene snage prave festivale, zašto se njih pita, a ne nas, kad znamo da su oni bez korijena, a ne mi; Jugoslaveni doslovno nemaju teritorij, Srbi su deportirani, a Hrvati antifašisti i ljevičari su neukotvljeni, njihova je politička Arkadija zvana SRH i SFRJ odavno već potopljena. Problem je, kaže ta logika, u ekscesivnoj prisutnosti tih arogantnih i privilegiranih manjina, u njihovoj nepristojno velikoj javnoj vidljivosti koja nikako ne odgovara njihovoj stvarnoj društvenoj snazi. Ako je tome tako, kaže ta logika, onda mora da se iza toga krije neki vrag. 

            Naravno, u osnovi tog njihovog nezadovoljstva ima i trun istine. Dominante političke elite doista su sve nekompetentnije, vlast je uporno nesposobna, kriminalno loše upravljaju krizama, jadno su reagirali na onu ekonomsku krizu otprije 15 i više godina, a još jadnije na ovu zdravstvenu otprije koju godinu. Običan svijet se osjeća izigranim, sve to samo produbljuje ionako duboki zijev i nepovjerenje između tzv. liberalnih elita i običnog puka, desnica onda to redovito prezentira kao spletku protiv običnih ljudi, a na sve to se nakalemljuje bujajuća retorika tzv. stigmatiziranog znanja, onoga kojeg su vladine agencije ignorirale, znanstvene zajednice odbacile, a mainstream mediji ismijali. Za širenje tog potisnutog, zabranjenog znanja, te pučke, vernakularne epistemologije (skupljene s koca i konopca, u kojima pretežu vlastita iskustva i osobne deluzije), od presudne je važnosti pojava društvenih mreža koje služe kao nezamjenjiv kanal alternativne komunikacije. Dakako, važna premisa unutar zavjereničkog ekosustava jest da takvo znanje namjerno potiskuju establišment i elita. A za što se zalaže braniteljska strana koja zastupa, po njihovom mišljenju, poštenu, tihu većinu frustriranu djelovanjem takve političke elite? Pa za moralnu jasnoću, traži se red i sigurnost, poštivanje hijerarhije i podređenost pojedinca zajednici. Zahtjeva se nacionalno jedinstvo, da se s identitetom ne šali, zalažu se za očigledne istine, te da se manjinski agitatori koji stalno nešto prtljaju i izazivaju svedu na svoju mjeru.

Bez Frljića

Dakle, Jergović je ustanovio da tu imamo frljićofobiju bez Frljića. Koga to još nema, a svejedno je stalno na nišanu veteranskih puškostrojničara? Pa nema ni tih tako često prozivanih Jugoslavena. Uredno će braniteljski portali i slične medijske platforme u nabrajanju neprijatelja Hrvatske, hrvatstva, temeljnih nacionalnih vrijednosti i Domovinskog rata navoditi i te nesretne Jugoslavene. Čisto onako statističko-demografski gledano, možemo reći da Jugoslavena u nekom spomena vrijednom broju nema skoro već 45 godina. Naime, posljednji puta kad se za njih nešto više čulo i kad su se u javnosti pojavljivali u nešto većem broju, a da se toga i mi sjećamo, bilo je sada već davne 1981. i 1982. godine kad su izašli rezultati popisa stanovništva u tadašnjoj Jugoslaviji i Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Nelagodu tada Jugoslaveni svojom brojnošću nisu izazivali kod subnorovaca, kako bi se prvoloptaškom analogijom moglo danas zaključiti (prema aktualnoj simetriji – današnji branitelji jednako onodobni SUBNOR-ovci), nego, pazi sad – među samim partijcima. O da, tada je na rezultate popisa stanovništva graknulo samo hrvatsko partijsko rukovodstvo. Posebno jak glas koji se te 1982. godine mogao čuti bio je onaj i nama današnjima dobro poznatoga Dušana Bilandžića, povjesničara i tadašnjeg člana CK-a, a kasnije člana Tuđmanovog ekspertnog tima za podjelu susjedne Bosne, dakle tipičnog domaćeg šetebandijeriste. Zamjerao je tada Bilandžić opredijeljenim Jugoslavenima u Hrvatskoj (a bilo ih je prema popisu iz 1981. godine straobalnih 8,2 posto, što je bilo ogromno i iznenađujuće povećanje, jer ih je, primjerice na popisu iz 1961. bilo tek neznatnih 1,9 posto), da su unitaristi i antifederalisti, te da svojim opredjeljenjem za nepostojeću jugoslavensku naciju  umjetno umanjuju hrvatski brojčani udio u federaciji. Nacionalno svjesni hrvatski komunisti zapravo su se bojali da bi na sljedećem popisu, onom iz 1991, samo ako se nastave ti i takvi trendovi, u Hrvatskoj moglo biti bezobrazno visokih 20 posto Jugoslavena. Kao što znamo, to se nije dogodilo, Jugoslaveni su 1991. godine potpuno ishlapjeli, kao kap vode na žarkom suncu.

            Nema naravno ni Srba, a oni su, kao što se zna, redovne braniteljske mušterije. Da Srba u Hrvatskoj nema pobrinula su se za to dva faktora: tadašnji predsjednik države Franjo Tuđmana, koji nije krio da bi ih s nepodnošljivih 12 posto trebalo nekako svesti na tolerirajuća tri posto, što je sad i slučaj. Tuđmanu su u toj raboti sekundirali krajiške bundžije koji su u jednom trenutku povjerovali u laži ciničnog Miloševića i priklonili se njegovom političkom planu koji ih je odveo ravno na put bez povratka. Bez povratka i zato što za njihov comeback nakon 1995. tada u Hrvatskoj praktički nije bio nitko, a sam je Tuđman zgodno izracionalizirao zašto se rezultati politike etničkog čišćenja trebaju zacementirati i zašto im se ni po koju cijenu ne smije dozvoliti da se vrate: „Pa da dobijemo drugi Belfast i Sjevernu Irsku. Taman posla!“, reći će Tuđman jednom američkom mediju u to vrijeme. Srba se, mada su svedeni na statističku grešku (vidimo da to nipošto ne predstavlja prepreku, dapače), obično tokom ljeta, medijski i braniteljski redovi redovito dohvate i izgrde ih na pasja preskakala. Oni im dođu kao nekakva ljetna razbibriga, ali ove godine tih napada nije bilo tako puno. Nešto više je stradao tek rođeni Bjelovarčanin Bajaga, ali njemu je skoro svake turističke sezone isto, pa se to ni ne računa. Srbi su, izgleda, postali oprezniji nego dosad, pa manje pokazuju javno tri prsta, manje plaše ovdašnje domoroce psima bez povodca i svoju  ćirilicu slušaju kriomice. Možda se i u tome krije dio odgovora na pitanje zašto su uslijedili toliki napadi na domaći kulturni sektor; izgleda da su nasrtaji na kulturnjake poslužili kao neka vrsta kompenzacije za ovoga ljeta nenazočne Srbe, kulturnjaci su u nedostatku Srba iskorišteni kao neki ispušni ventil za vječno ogorčenu veteransku populaciju.

Bez provokacije, subverzivnosti i rebelizma

I treći odsutni su komunisti. Njih također nema barem 35 godina. Zadnji su puta u većem broju bili viđeni netom prije obznane izbornih rezultata u proljeće 1990, a nije ih bog zna koliko puno bilo ni ranije. Već su osamdesetih godina članovi Savez komunista gledali kamo da se djenu i kojoj pobjedničkoj frakciji da se priklone. Međutim i takvi mali i nikakvi dobro dođu paranoičnim snagama današnjice da na njih prevale krivicu za sva zla koja su snašla našu malu domovinu.

            Međutim, ono što nas ovdje zanima jest jedan drugi, dosad manje spominjani odsutni faktor. Naime, domaći kulturni radnici nisu nešto naročito poznati po nekoj svojoj provokativnosti, hrabrosti i izazivanju ustaljenih vrijednosti, ovdje ne stanuje baš neki Bernhard koji je razvaljivao austrijski provincijalizam ili Gombrowicz koji se zamjerio Poljacima, istina izdaleka iz emigracije. Dakle, vojujućih kulturnih aktera u nas u novo doba i nema nešto previše. A nedomoljubnih nema uopće. Davno je prošlo vrijeme Matoša, Mandića ili predratnog Krleže. I tu je u pravu aktualni predsjednik države kad kaže da ovdje doista svi vole svoju domovinu, nitko njoj ništa bitno ne predbacuje, a i poštuje se Domovinski rat, štoviše, vlada svojevrsno natjecanje u tome tko taj rat poštuje više, pa je braniteljska buna utoliko promašenija. Tj. ako i bude protivnika mi ih onda uredno eskortiramo do granice s nadom da će istu sami prijeći i da se nikada neće vratiti, kao što smo svojedobno tako ispratili Dubravku Ugrešić ili nedavno već spomenutog Frljića. Naša je kultura pitoma, krotka, to je kultura za ugodno starenje (ona je solidno napisana, uredno režirana i producirana, ona je svakako pismena, ali je nekako bez strasti i oštrice) i bez neke naročite svadljive nabrušenosti, rebelizma ili ne daj bože, provokacije. Naravno, i toga se nađe, ali u zanemarivim količinama. Recimo, napadnuti Jergović je svojedobno razljutio domaću sredinu odličnom zbirkom polemičkih tekstova pod naslovom „Naci bon-ton“. Tamo je, primjerice, u tekstu o kafiću Charlie razguzio domaći haute politique čiji se pripadnici sastaju na štekatu ispred jedne krčme u središtu grada i tamo oblajavaju neprisutne kolege i suradnike, sitno komplotiraju i zaplotnjački se smijulje dok srču cappuccino. Ali to je bilo prije četvrt stoljeća, nitko se toga više ne sjeća, vjerojatno ni sam autor. Domaće naciste on danas puno više izaziva svojom bradom i statusom bosanskog dođoša negoli sentimentalnom prozom o Sarajevu, kakvu danas uglavnom piše. Stoga bismo mogli reći da imamo napade političke desnice na kulturu bez subverzivnosti.

Kultura za bake

Danas se olako potežu paralele između nekadašnjeg društva veterana poznatog kao SUBNOR i današnjih braniteljskih udruga. Kao, to je isto. Nije da nije tako. A nije ni da nije. Jer, ondašnja boračka asocijacija je, ako ćemo pravo, ponekad doista imala razloga da se ljutne na mlađahne kulturnjake. Stavite se u njihovu kožu: kako se ne osvrnuti gnjevno ako ti grupa derana u godini Titove smrti osnuje band i nazove ga po okupatorovom imenu glavnog grada (Laibach). To je otprilike kao kad bi danas grupa junoša osnovala band pod imenom Вуковар. Ili kad Žika Pavlović u svojoj filmskoj „Zasedi“ iz šezdesetih godina prošlog stoljeća u posljednjoj sekvenci prikaže kako nekoliko srpskih partizana na kraju rata, a zapravo dojučerašnjih četnika (prešli su u partizane u pet do 12), iz zasjede negdje u Srbiji ubije poštenog, istinoljubivog i po svakom pitanju korektnog partizanskog komesara, Dalmatinca, Hrvata, kojeg igra Ivica Vidović. Još k tome film govori i o retorziji pobjednika na kraju rata. Film kakav se u današnje vrijeme čini nezamisliv da se snimi. To bi bilo kao kad bi danas neki hrabri domaći filmaš snimio igrani film o Gospiću iz jeseni 1991. godine u kojem se prikazuje, može i u drugom planu, kako jedan ginekolog iz lokalne bolnice, jedan bivši emigrant ustaške provenijencije, jedan sinjski konobar koji se brzopotezno vinuo do visokih oficirskih činova i Bijeli Vuk kruzaju Gospićem pod uzbunama u automobilu bez tablica, i iz skloništa i podruma izvlače tamošnje Srbe i likvidiraju ih iza, netom od JNA preuzete perušićke kasarne ili negdje iznad neke velebitske vrtače, sve s ciljem da u skladu s Tuđmanovim naputkom smanje na pristojnu razinu broj gospićkih Srba. Teško zamislivo! Čak je nedavno netko i spomenuo da nam kinematografija ima dogovorni karakter – mi vama pare, a vi nećete dirati u nacionalne svetinje, posebno ne u Domovinski rat. Danas, već i jedan posve korektni dokumentarac o slavonskom mirotvorcu izaziva neviđene prijepore, a riječ je o žanru (dokumentarni film) koji, po prirodi stvari, dozvoljava puno manje umjetničke slobode, pa je onda i puno manje mjesta za moguću provokaciju, nego što je to slučaj s fikcionalnim filmom.

I da završimo taj naš svojevrsni minus postupak i našu igru s prijedlogom bez. Protiv domaće su nam kulture ustali veterani, a ona nam se čini kao da to nikako ne zaslužuje. Ona je suradljiva i nadasve domoljubna. Svakako je uljudna. Tako da sad imamo čitav taj braniteljski igrokaz u kojem imamo frljićofobiju bez Frljića, antijugoslavenstvo bez Jugoslavena, srbofobiju bez Srba, antikomunizam bez komunista i na kraju imamo napad na subverzivnu kulturu koja nije subverzivna, a još je manje nepatriotska, kultura je to koju bi i vaša baka odobrila. I da ostanemo u domeni konspirologije: nadamo se da je posrijedi samo još jedan ljetni hir i da se iza svega toga ne valja neko veće zlo.