Rulje i hulje

Dvije aktualne teme s točkom presijecanja: Dežulovićeva i Slijepčevićeva priča o Tomislavu Buzovu ukrstila mi se s još svježom odbijenicom HAZU-a za Stanka Andrića. 

To jest, Stanka. U osvrtu od neki dan bilo mi je glupo prijatelja zazivati prezimenom, onako kako ga u životu ne zazivam, fingirati distancu objektiviranog neznanca, pa sam si dopustio tu delikatnost drugarskog intimiziranja u javnom govoru. 

Osim toga mi je slučaj evocirao arhetipsku Krležinu cilindrašku zaogrnutost dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, kombinirano sa znanstvenom piramidom u tuđmanističkoj i poduzetničkoj Hrvatskoj, zemlji znanja i izvrsnosti. Balvani i foliranti prepisuju tuđe tekstove radi napredovanja u zvanje – ali tako da ih čitav sustav podrži, uključujući prepisivane. Ili ih u najmanju ruku ne ispljune van, dok im pače dodjeljuje milijunske poslove ili nepripadajuće akreditacije. Umrežavanje, crony poduzetništvo kao formacija akademske elite. Propisana "izvrsnost" kao šifra za to da svakome pripada stepeničica u hijerarhiji, a najvećim tupavcima i šarlatanima počasne lože: figuriraju kao cijenjeni, utjecajni, viđeni ljudi, visokopozicionirani faktori društvenog i intelektualnog života. Dobro adaptirane ništice.

Navest ću za svaki slučaj Krausovu formulaciju koju sam preuzeo za naslov osvrta: bio je "o ništicama koje ne zaslužuju nijedan jedini redak".

Ali kakve to zapravo ima veze s pričom iz 1993. o "jednom od tisuću", Hrvatu i umirovljenom oficiru JNA koji je stradao jer jedini nije šutio kad su četnici u vozu 671 izdvojili 18 ljudi muslimanskih prezimena, s programom "kolji balije"?

Veze ima prvenstveno s tisuću suputnika iz voza 671 koji su šutjeli i gledali u vlastite cipele.

 

MI SMO SVI-NJE-GOV-NA-ROD

 

Idemo još jednu na keca nevezanu priču. Kad je u januaru 2021. umrla Mira Furlan, prepisivani (vidi pod Skoko) ali ne i čuti Dežulović napisao je tekst u kojem se ne zaustavlja na konstatiranju da su je dragi sugrađani onomad ispratili "teško shvatljivom mržnjom i bijesom, poput čopora izgladnjelih hijena kopajući po ostacima one polovice života koju nam je ostavila", nego i da se njeno 'Pismo sugrađanima' čita "kao da nam ga je poštar sad donio, kao da ga je Mira sinoć pisala, kao njene posljednje riječi, kao testament. Hrvatska u koju je to pismo stiglo nakon trideset godina lutanja provincijskim poštanskim uredima, ista je ona čudnovata Hrvatska iz koje je potpisnica i otplovila tople splitske kolovoške noći 1991., ista iz koje je zauvijek otišla one hladne zagrebačke noći par mjeseci kasnije, ista iz koje je to pismo i napisano, do danas netaknuta i konzervirana, 'pognutih glava, stisnutih usana i kosih pogleda prepunih mržnje i bijesa', kakvu će je Mira Furlan opisati u drugom jednom intervjuu, prije deset godina. Ili dvadeset pet, ili sinoć, više nije važno."

Ništa to ne dočarava tako precizno kao stara Feralova naslovnica "MI SMO SVI NJE GOV NA ROD", iz 1994. A tekst o svejednoj Hrvatskoj 2021. navodi niz greatest shits uglednika koji kotiraju i dan-danas (ništice integrirane i dobre situirane), nastalih na istu temu "bilo koje od tih uzaludnih godina". Što i čini da je Hrvatska "raskošno i savršeno svejedna 1991., 1999., 2008. ili 2021.". U toj i takvoj "Hrvatskoj – svejednoj 1991. kao i 2021. – u svakom je historijskom trenutku njenog vječnog međuvremena pismo Mire Furlan stiglo jutros, u svakom tom trenutku u istu 'prazninu i mrak'. I stizat će joj tako dovijeka."

"Svejedna" je tu, shvatili smo, šifra za relativizaciju isključive historijskosti analize, jer kod onoga u nama što je istjeralo Miru Furlan riječ je o nečemu, okej, fašističkom, ali strukturnom u tome što fašističko. Taj pomak prema ahistorijskom, a ako će biti dozvoljeno, čak i arhetipskom, vodi nas na teren umjetnosti romana, na kojoj je da se bavi arhetipima. 

Sjetilo me na Ludvikov solilokvij iz Kunderine Šale: "Ne želim biti patetičan, ali tako je: vrlo često vraća mi se u sjećanje dvorana u kojoj stotina ljudi podiže ruku i tako donosi naređenje da moj život bude slomljen; tih stotinu ljudi nije slutilo da će doći pedeset šesta godina i da će otpočeti postupna promjena situacije. Ništa slično nisu mogli slutiti i računali su na to da će moje izopćenje biti doživotno. Ne iz sažaljenja nad samim sobom, nego iz neke pakosne svojeglavosti, koja je pratilja razmišljanja, često sam mislio o ovoj situaciji i pokušavao predočiti sebi što bi se, na primjer, dogodilo da sam umjesto za isključenje iz Partije predložen, recimo, za vješanje. Nisam nikad mogao doći do drugog zaključka nego da bi i u tom slučaju svi podigli ruke, naročito ako bi opća korist od tog vješanja bila u uvodnom referatu pravilno obrazložena."

Hrvatska je vječno svejedna jer smo bilo koje od godina svi-nje-gov-na-rod. A i to Hrvatska je, uostalom, zamjenjivo čime god hoćeš. Bilo koja zemlja, svugdje tako. Samo se uvodni referati razlikuju po mjestima i vremenima radnje.

 

OSVAJANJE SREDIŠTA

 

Nameće se i jedan malo stariji komad literature. U eseju Osvajanje središta iz Budenovih Barikada, riječ je o šerifu Garyju Cooperu iz High Noon i članu porote Henryju Fondi iz 12 Angry Men. "Kada onaj donedavno možda još polupismeni kauboj prihvaća u vesternu šerifsku značku i stavljajući život na kocku suprotstavlja se rulji koja srlja u linč, onda on" stupa "u neposredan odnos s beskonačnom vrijednošću zakona, pravde u njenoj esencijalnoj apstraktnosti". Dodaje Buden: "Ondje pravda, ovdje istina, ne kao nešto što postoji po sebi, nego kao ono što uvijek iznova u aktu građanske hrabrosti valja preoteti konformizmu društvenog središta koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako često spremno na linč i na lakoumno žrtvovanje nevinih. I šerif i Henry Fonda su ekstremisti, ali ekstremisti pravde i istine, u najboljem građanskom smislu te riječi i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada."

Razumije se da se "svejedna Hrvatska" nalazila i u ratnoj Bosni, na bilo kojoj maloj željezničkoj stanici na pruzi Beograd-Bar, recimo Štrpci, recimo 1993. 

Instruktivno je u tom smislu da je Tomo Buzov, istupivši "kao Geri Kuper sam pred barabe", uzviknuo upravo rečenicu: "Stanite ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?"

Beskonačna vrijednost zakona u esencijalnoj apstraktnosti pravde – još puno više nego u slučaju filmskog Gary Coopera, šerifa Kanea, od kojega se Buzov razlikovao po tome što nije imao ni šerifsku značku ni adekvatno naoružanje. Kako primjećuje Dežulović: "posve suluda, besmislena reakcija. Nije to bila prkosna, herojska gesta: samo ljudska, dakle suluda i besmislena. Znao je i on, kao i ostalih tisuću putnika, da ne može ništa spriječiti, ništa promijeniti i nikoga spasiti. Nije riječ jednog penzionera mogla biti jača od tridesetak naoružanih policajaca i vojnika: bilo je to jače samo od njega."

A ostali putnici, od kojih ipak nije bilo jače? Po definiciji se radi o konformističkoj gesti, naporu usklađivanja s diktiranim središnjim mjestom, koje se u ovom navratu očitovalo eto ekstremno, tj. fašistički, genocidno. Očitovalo se naposljetku silom oružja, koje ne ostavlja puno prostora za neusklađivanje. Možemo li onda strogo suditi njihovoj konformističkoj gesti? Sigurno da mora biti uvažena ista situacijska okolnost koja je vladala i kod Buzovljeve geste: ništa nije postigao, osim da i sam strada. Možemo li tražiti od nekoga da uzalud žrtvuje vlastiti život? Za moći baciti kamen na putnike voza 671, morali bismo sami prvo moći garantirati za sebe u takvoj graničnoj situaciji. Tko je od nas tako siguran da bi postupio poput Buzova, a ne poput svih ostalih?

Kad je tako sam goli život na kocki, a s druge strane tek nemoć, teško da bi se i moglo govoriti o gesti. To je tada samo refleks – straha. "Hiljadu putnika uplašeno je gledalo u vlastite blatnjave cipele, bojeći se i proviriti kroz prozore na stanicu, gdje su izvedene Bošnjake postrojavali pored kamiona sa zelenom ceradom", vizualizira nam scenu Dežulović. "Tek s vremena na vrijeme neki bi se ohrabrili pa doviknuli 'Vodite ih, strijeljajte ih!'."

Ali upravo na tom mjestu dovikivanja – kao dodatnog iskoraka u usklađivanju – vidim pravu temu konformizma. Što kada se skupine koje šute na nepravdu činjenu drugima nađu na strani skupine koja vrši nepravdu? Biva li ovih 999 od 1000 iz voza 671 – sa svojim refleksom usklađenja s diktiranim središtem, u grču i strahu – istih onih 999 od 1000 koji će u svejednoj Hrvatskoj kamenovati Miru Furlan, pridružujući se rulji gladnoj linča, kao također diktata središta, ne zato da bi sačuvali goli život već pobudom proaktivnog integriranja u središte?

 

DE TE FABULA NARRATUR

 

Imao sam prijatelja, u svemu prvaka / Hoćete li svjetla, hoćete li mraka / Nismo bili čopor, nismo bili rulja / Prijatelj moj hulja, ja također hulja (Arsen)

Jednom sam imao, štoviše, nuklearni reaktor za prijatelja. I Stanko skupa sa mnom. Neka mi bude oprošteno na još malo skretanja u osobne vode. Pa i do osobnog je ponosa, što da se lažemo. Uz in memoriam, sjetio sam se ovog stiha kad je Dario (Grgić) lanjskog januara umro. Voljeli smo svog prijatelja, ali bilo je i čast imati uz sebe takav reaktor, takvu hulju.

Ne volim januar. Kad je 2018. umro Predrag Lucić, Dario je napisao in memoriam u kojem ga zamišlja na tribinama na kojima su tih dana "naši navijači" – klasičnom gestom malih brabonjaka – izviždali srpsku himnu. "E sad, što je nama Lucić? Lucić je nama onaj rukometaš koji bi u tom trenutku napustio teren i poručio gledateljima: izaberite između vas sedmoricu pa ih vi pobijedite. Ja zamišljam Lucića (i ona njegova dva kompadrosa) kako odlaze s terena i publici pokazuju srednji prst."

Lucić je nama onaj šerif ili onaj član porote, Budenovim verzijama. Ili u nekoj verziji svog kompadrosa, Lucić je nama Tomo Buzov.

Lucićev drugi kompadros objavio je pred zadnju novu godinu – bližila se 6. godišnjica – tekst naslovljen "Što je njima Predrag Lucić?" Janusovski nastup hrvatskog kulturnog fašizma jednom rukom mu kači na grudi verbalna odlikovanja (za prigrabiti sebi malo pokojnikove veličine), dok mu drugom probija truplo glogovim kolcem. Rezerviranim za domaće izdajnike, kad ne za semezdine i radomire. Sistemski vodonoše koji sjede po nadležnim vijećima tu su za osigurati, stilom ništica, alibije državnom komesarijatu – iz pozicije ucijenjenosti sredstvima iz državnog budžeta, koja isključuje mogućnost neposluha i autonomiju vijeća izjednačava sa salutiranjem i odzivom na komandu. 

U svom je epitafu Dario govorio i o tome kako kad umre netko kao Lucić "možeš se samo nadati da se pored lijesa u tom trenutku neće naslagati previše manekena, kao i zaobići portale čije se intelektualne preferencije ne razlikuju bitno od politike države". Te da "predvidljivost kolektivnih rješenja problema kao što je Lucić", "oni najniži registri reakcije po kojima postoje samo naši i njihovi i gdje je Lucić uvijek bio 'njihov', to odricanje od najboljih" predstavlja temeljni "dokaz nestajanja upravo narodnog duha, kojeg mržnji i samo mržnji predani dušobrižnici tobože brižno uzgajaju". Kad odstraniš hulje, ostaju samo rulje. "Život u Hrvatskoj u ovih dvadeset sedam godina ili je drama ili je recital s gospodareva papira. Ovaj autor svoj je životni vijek proveo u dramatičnim okolnostima i uslijed njih izrastao toliki da je mogao bacati tu svoju sjenu punu svjetlosti."

A što se tiče zadnje rečenice, odmah vrijedi i ono: de te fabula narratur.

Moj prijatelj je umro / Da, umro je moj brat / To nije bilo davno / Još uvijek traje rat (Arsen)

 

UVODNI REFERAT 

 

Nego što da mi je osobno kroz mnogo slojeva. S Viktorom sam se, štoviše, po prvi put uživo čuo upravo na Darijev telefon. Neću tajiti da iz obojice naveliko potječem u mnogo čemu do čega mi je stalo. Objektivnije je od mene, naravno: Viktor je za novinsko pismo u postjugoslavenskom prostoru što i Dante za talijanistiku. Ta je hulja drastično digla nivo javnog govora o čitavim tematskim spektrima, uključujući ovaj o kojem danas pričamo, napose užu temu rulja na zadatku žigosanja hulja. Bio sam još mali kad se u januaru '92 umiješao naspram čopora ništica koji je linčovao odmetnutu glumicu, da bih okruglo 30 godina kasnije, u januaru '22, doživio da se umiješa i u moj slučaj hajke na hulju, stavši uz mene... ako smijem reći, kao gora i notornija hulja. Ističući da ponavlja isto što i ja rekoh te pozvavši policiju i tužilaštvo da ponove progon i na njemu.

A što činiti sa spoznajom da su ništice posvuda oko nas? I koliko je uopće onih koji će se kao konformisti usklađivati s normom? Opće je mjesto da dominantna skupina svakog društva. No, jesu li i svi oni za nazvati ih odmah ništicama slijedom toga što konformisti? Jaka, gruba, teška riječ. Lako što šokantna, ali široko uvredljiva.

Što ste ipak mislili – kako točno funkcionira fašizam? Mnogi rado zazivaju Arendt, na svakom ćošku se spominje "banalnost zla" – a slabo se izvodi što to zapravo podrazumijeva spušteno na konkretnu razinu, u nekom našem sokaku. Okruženost samim ništicama, ukratko.

Postoji li neka crta kojom ćemo banalne ništice razgraničiti od svakog putnika voza koji tek nije napravio onaj ekstremistički potez "pravde u njenoj esencijalnoj apstraktnosti", poput Tome Buzova – što nitko od nas ne može tvrditi za sebe da bi napravio?

Tekstom iz prosinca Viktor otvara u ovom kontekstu jedan bitan ključ: konformista proaktivnost čini ništicom. Kada npr. oštriš glogov kolac za semezdine, radomire i domaće izdajnike iz salutiranja zato da bi prosperirao.

Ako tko još nije povezao – u kakvoj vezi stoji ova ratna tema krvi i tla (vječnog rata koji nikako da prestane), genocida, zapjenjenih linčeva, potjernica, nacionalističkih rulja koje izgone hulje, svejedne Hrvatske koja glogovim kolcem nasrće na živu Miru Furlan ili mrtvog Predraga Lucića, s mirnodopskom cilindraškom Hrvatskom u kojoj umreženi balvani i foliranti, spojeni na najnižim frekvencijama, visoko kotiraju? Ha, pa ona je doriče i fiksira u njenom strukturnom mehanizmu: proaktivnosti usklađivanja sa središtem.

Pitanje prevlasti ništica nije naime pitanje indukcijske metode – prebrojavanja jedne po jedne ništice radi ustanovljavanja koliko ih je među nama i u kojem postotku. Za utvrđivati je nešto drugo: uspostavu poželjne mjere normaliteta u tome da se bude ništica. Ne mora biti svatko, ali mora biti nitko (ako me se razumije) tko god misli biti "netko i nešto". S hegemonskim kulturnim idealizmom, kako bi to nazvao Peter Sloterdijk, mora se uskladiti, pretvarajući se u nikoga i ništicu, tko god u danoj kulturi želi avansirati. Arivizam je uvjetovan konformizmom. Nije stoga pitanje ima li i takvih koji ne bi bili ništice, nego da će društvo istiskivati van iz sebe one koji nisu – a dobro usklađene i umrežene ništice bit će praktički sve što gledamo kako se producira, sve što vodi glavnu riječ, kao i sama mjera vrijednosti. Nigdje se taj mehanizam ne očituje tako idealno i modelski kao u cilindraškim miljeima "izvrsnosti". Banalno su zli, ne uplašeni za život. Nije trebalo sumnjati ni da će najzaslužnije ništice HAZU-a složno podići ruke da se Stanka ne primi u članstvo, nakon što je uvodni referat pravilno obrazložio zašto je on točno hulja.

 

SALUTIRANJE RADI PROSPERIRANJA

 

Utoliko biti široko uvredljiv znači biti na dobrom tragu.

Zašto se ne bismo odmah sjetili još jedne priče od utvrđujućeg značaja za svejednu Hrvatsku?

Uvertira: u martu 2014. u Haagu se spominjalo ime redatelja Dolenčića, zbog izjave iz studenog 1991., kao primjera govora mržnje. U bazi izjave je poetika kultur-rasizma: Dolenčiću je na nišanu "divlja stoka s istoka" (štima mu i rima), poteže i paralelu s majmunom koji kad razbija ne pita je li nešto čaša ili kineska vaza, pozvavši na nalaženje "načina da ga se uspava i smjesti u kavez gdje mu je mjesto". Ispoljava dalje uvjerenje "da je njihova kultura ispod razine primitivnog" te da je između njih i nas razlika "kao između kompjutora prve i pete generacije", pa njih treba "ili zatvoriti ili eliminirati jer ništa se bolje od njih ne može očekivati". 

Jedna iz zdruga postrojenih oko "našeg Kreše" u mejnstrim medijima bila je Ivana Mikuličin, koja ga je branila ekstrapolacijom: i on da je tek "jedna od onih osoba" koje su u hipu 90-ih "reagirale prežestoko", kad su "takve zajapurene istupe" imali mnogi i posvuda po medijskim arhivima "bismo mogli pronaći slične incidente". Stoga bi "naši susjedi s dunavske strane" morali znati "da su mnogi vrlo liberalni i tolerantni Hrvati u vrijeme najgorih ratnih užasa privatno o Srbima i vojnoj agresiji u afektu izgovarali nezamislivo besprizorne konstatacije". Kad bi se to sudilo, poentirala je, "valjda bi više od 70 posto, ne Hrvata nego građana Hrvatske, završilo u Haagu".

Zbilja, a zašto ne razmisliti malo o toj konzekvenci?

Mikuličin izgovara sve to svoje kao da se podrazumijeva sljedeća korelacija: Dolenčića apsolvira okolnost da je radio samo isto ono što su radili svi oko njega. Budući da se tek uklopio, ni on nije kriv kao ni oni. Implicirana je fiksna premisa: da matica ne može biti kriva. Ali što ako je obratno? I svi drugi oko Dolenčića su krivi kao i on – zato što je samo radio ono isto što i svi ostali. 

Nemisliva misao? 

Što ako ćemo reći: ne što se samo Dolenčić legitimirao kao malo Tuđmanovo govno i ništica, nego se "valjda više od 70 posto, ne Hrvata nego građana Hrvatske", legitimiralo u liku ništica?

Za završiti u Haagu? Ne bih išao baš dotle. Naputio bih na knjigu Karla Jaspersa Pitanje krivnje: O političkoj odgovornosti Njemačke (nešto sam joj već jednom i izlagao poante). Jaspers raščlanjuje krivnju na kriminalnu, političku, moralnu i metafizičku te naglašava da "ograničenje Nürnberškog procesa na zločince rasterećuje njemački narod" po tri osnove. Ali zato ova preostala, politička krivnja – za to što je do nacizma moglo doći – e ona je upravo kolektivna. 

Njemački narod 30-ih: svi-nje-gov-na-rod. Mi kao svejedna Hrvatska (sa svakim "našim Krešom" ili Globusovim investigativnim timom koji je spaljivao Miru Furlan i ostale vještice): svi-nje-gov-na-rod. 

Pa je onda Oliver Frljić očitao kako se mali Tuđmanov brabonjak Dolenčić – "kao i mnogi drugi" (moj kurziv) – nije libio na tržištu šovinističke retorike kao kurentne robe ponuditi "svoje domovinske agitprop usluge", pokazujući "nevjerojatan talent za političko dodvoravanje" (s okom bačenim na "režiranja Tuđmanovih mimohoda i Šuškova pogreba, do aktualnog ravnanja Dubrovačkim ljetnim igrama i docenture na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti"). Ponovimo gradivo: kao ništicu nekoga definira upravo proaktivnost u salutiranju radi prosperiranja.

Pa se zbog toga na Frljića obrušio Tomislav Čadež, malo u obranu Kreše kao Kreše, a više u obranu "našeg Kreše" kao simbola samog Čadeža i svih čadeža; "simboličkog reprezentanta hrvatskih građana i hrvatskih vlasti", kako se izrazio Viktor. Prozrevši manevar: Čadežov centralni argument, po kojem Dolenčić "ustaša nije pa nije", u funkciji je natovarivanja kompletnog asortimana grijeha našeg društva i njegovih vladajućih vrijednosti – i svih konformista koji te vrijednosti propagiraju – na leđa uskom sloju deklariranih crnokošuljaša, odnosno nekakvih pasa rata, ili kako to Čadež kaže "skupine kriminalaca". Za oivičiti taj deponij zla kao vansistemski, negdje daleko "od građanskih uporišta nacionalne kulture", "od središta društvenog života i važnijih trgova prijestolnice". Za amnestirati "lica nagurana u građansko središte", onih Mikuličininih "valjda više od 70 posto". 

 

"LJUDE SAM ZVAO, A NE SMEĆE"

 

Nije to, kažem, slika tek Hrvatske, savršeno svejedne '91, '99, '08 ili '21. Radi se o društvenom mehanizmu starom koliko i svijet. Anegdota o Diogenu iz Sinope – to je onaj što je živio u bačvi kako bi mogao ne biti konformist, počevši od slanja Aleksandra Velikog u kurac – bilježi kako je jednom iz svoje bačve stao dozivati ''Ljudi! Ej, ljudi!''. Pa kad se atenska svjetina okupila, počeo ju je mlatiti štapom: ''Ljude sam zvao, a ne smeće!'' 

Zašto svjetina pretežno frkće malograđanskim nosom ili možda pljuje, huliganski revoltirana, po glasovima poput Frljićevog, Viktorovog – široko uvredljivima? Nema tu puta izokola za nazvati stvar pravim imenom: zato što su ljudi pretežno smeće ("valjda više od 70 posto"), pa se prepoznaju pa uvrijede. Mali Franjini brabonjci, recimo. A hulje im stave pred face ogledala u kojima se ugledaju kao to što jesu. Smeće, tj. rulja koju karakterizira višak revnosti za kvalitetnim uklapanjem u poredak, integriranjem i situiranjem. Smeće, tj. aktivni proponenti vladajućih vrijednosti iz zraka oko sebe. Sistemski je uvjetovano. Drevna, arhetipska stvar, važeća za sva mjesta i vremena. Diogen je shvatio svijet.