Đački štrajkovi u Zagrebu 1911. i 1912.: Od Šćerbaka do Jukića

U prvom smo nastavku serijala o đačkim štrajkovima konstatirali da studentski i učenički revolti u našim krajevima otpočetka nisu imali parohijalni, odnosno usko akademski karakter kao đačke bune na Zapadu i da su pravo plodno tlo za studentski radikalizam predstavljale zemlje Balkana, pa onda i Hrvatska. Događaji iz školske godine 1911-1912. u Hrvatskoj ponajbolje potvrđuju tezu o ultimativnoj političnosti đačkih pobuna u nas. Neredi na zagrebačkom Sveučilištu, pa onda i u zagrebačkim srednjim školama i srednjim školama u drugim gradovima Hrvatske otpočeli su standardnom školskom bunom đaka protiv represivnog školskog režima koji je vladao u gimnazijama, preparandijama i akademijama tog vremena. Iskra je zapaljena u studenom 1911. godine u zagrebačkoj Trgovačkoj akademiji kad je đak Milivoj Šćerbak najprije zapucao iz samokresa prema profesoru Arturu Schneideru, a nakon toga presudio je metkom samome sebi. Zbilo se to na Katarinino, na đački praznik 25. 11. 1911. i predstavljao je to za Zagreb dotad neviđen događaj.

Šćerbak je bio sin koprivničkog pravnika i pravaša po političkom opredijeljenu Ivana Nepomuka Šćerbaka. Mladi đak, revoltiran nepravdom koju je doživio u školi, za vrijeme 'karcera' (stroge kazne) ustao je iz zadnje klupe i zapucao prema katedri gdje je sjedio rečeni profesor koji je kaznu nadgledao. Metak je pogodio zid (izgleda da mladac nije ni htio pogoditi profesora, uostalom, meta mu je bio, kao što ćemo vidjeti, jedan drugi nastavnik), a mladi pravdoljubac je odmah potom usmjerio samokres prema sebi. Nenadmašni Josip Horvat u svojoj „Pobuni omladine“ ovako je opisao Milivoja: „Šćerbak, hipersenzibilni mladac, suhonjav, pognut, duge kose koja mu je vječno padala na crne hipnotičke oči, možda namještene ukočenosti, kao na plakatima za produkciju hipnotizera Svengalija, živčano je vjerojatno bio izmoren seksualnim maglama. Seksus je tad bio zabranjen, i kao riječ i kao pojam, nešto mistično, stravično privlačivo i odbojno, nagrizajući i zdrave mlade organizme, stvarajući razdražljivost, abnormalnu za mladiće-dječake njihovih godina. Šćerbak je uživao u diskusijama, izazivao kavge nastupajući autoritativno. Prepirao se i s nastavnicima o temama dana, od kojih je glavna bila talijansko-turski rat, njegov odraz na južnoslavensko pitanje.“ Horvat je sve ove aktere znao osobno, jer je i sam pohađao Trgovačku akademiju, te, štoviše, bio i urednik srednjoškolskog lista „Javor“

Jedna takva prepirka geopolitičke prirode prethodila je ovom nemilom događaju. Naime, Milivoj je sa svojim drugom Markom Kavajom iz Crne Gore često debatirao s profesorom Filipom Lukasom, posebno oko rečenog rata na sjeveru Afrike. Iz šturih izvora rekonstruirali smo mogući (ne i stvarni) dijalog između trojice protagonista na satu zemljopisa u II b razredu koji je bio jedan od otponaca za kažnjavanje nemirnih gimnazijalaca i posebno Šćerbaka. Samo da dodamo da je tu riječ o talijanskom preuzimanju područja današnje Libije od turske imperije koja je dotad vladala tim krajevima, i čiji se početak poklopio s početkom školske godine 1911/12, tj. sukob je počeo u rujnu 1911, pa je domaća štampa bila puna izvještaja o tom novom ratu.

Omladina protiv Filipa Lukasa

Trgovačka akademija, učionica, II b razred.

Profesor Filip Lukas: Italija nastupa protiv Turske i tamošnjih plemena s civilizacijskom misijom. To je zemlja renesanse, Rafaela i Verdija. Ili, gospodo, vama bliže i ako vam je draže, to je zemlja jednog Mazzinija, Garibaldija i Cavoura, ona tamo samo može donijeti kulturu, progres i ideju zapada. Berberi se kroz talijansku intervenciju mogu samo izdići iznad svoje izopačenosti, bezbožnosti i moralne izgubljenosti. Tu je, dakle, posrijedi čisto jedna pragmatična nužnost.

Marko Kavaja (sin nikšićkih knjižara, kasnije dramski pisac, na Akademiji proboravio samo godinu dana, ali mu je utjecaj na kolege bio ogroman): Ma kakvo crno civilizatorstvo! Pa, prvo što su napravili Talijani nakon što su dirižablima uništili turske posade na afričkoj obali i nakon što zauzeli Bengazi i Tobruk, bilo je zatvaranje javnih škola. Znači, idu s jasnom namjerom zaglupljivanja naroda.

Milivoj Šćerbak: Jasno je da je tu posrijedi vjerski rat, samo još jedan rat kršćana protiv muslimana, samo još jedna od križarskih vojni u nizu, samo još jedno inkvizicijsko kršćansko misionarstvo, ma dajete, molim vas, kakva civilizacija, kakva superiornost, kakvi bakrači, barbari su Talijani! Eto što su, barbari!

Lukas: Molim vas, Šćerbak, nećemo se tako razgovarati. Talijani svakako nisu vulgarne sirovine, njihova je kultura veličajna i jedinstvena. Pa, oni počivaju na temeljima antičke i rimske kulture, oni su izraz onog najvećeg i najvrjednijeg u svjetsko-historijskom smislu. Oni su još i benevolentni, jer dragovoljno podmeću svoja leđa da svoju kulturu prenesu svim tim primitivnim beduinskim plemenima. Talijane, svakako, nećemo i ne možemo svoditi na barbare.

Milivoj Šćerbak: Pa imamo i mi nekakvu renesansu, imamo i mi neki Dubrovnik, neke zidine!

Lukas: Da, da, ima tu kod vas, vidim je, nekakvog ilirskog zanosa, nekakvog rodoljublja!

Kavaja (izvlačeći novine ispod klupe): Profesore, molim vas lijepo, pogledajte što donosi Supilov "Riječki novi list". Pišu o ratu u Tripolitaniji i prenose što o njemu pišu talijanske novine. Tako jedan, da bi opravdao invaziju, opisuje život u Tripolitaniji. Kaže: Bili su posvuda oko mene, stotine tih jadnih i nikakvih žena, muškaraca i djece, prljavih i užasnih. Vrištali su na stražare, a ovi su ih tukli. Pred ovom ljudskom regurgitacijom (povraćotinom), shvatio sam da sam stigao na mjesto koje se ne može usporediti po nivou bijede s nijednim drugim područjem. Krdo ljudskih bića, s ustima prekrivenim travom koju su proždirali.

Pazite sad zaključak, kaže: Ove redke pišem kako bih Talijane upoznao s uvjetima u glavnom gradu Tripolitanije. Tvrdim da Italija mora okupirati Libiju iz humanitarnih razloga, ali i ne samo iz tih razloga. Promatrajući naciju kao organiziranu cjelinu, kolonijalizam je samo njezin nužan oblik teritorijalnog širenja.

Lukas: Eto, što su im Turci donijeli – sifilis i stjenice.

Šćerbak: Ali, zar bi Afrikanci sad trebali jednu knutu, onu tursku, zamijenit' drugom, onom talijanskom?

Kavaja: Nećemo mi ni Otomane, ni madžarone. Hoćemo svoju republiku!

Lukas: Gospodo, pa i nas na Balkanu smatraju barbarima, zar ne?

Šćerbak: Nek' je i barbarska i necivilizirana i nekulturna, samo nek' je naša!

Lukas: Naša, makar i – nemoćna!

(Smijeh u razredu.)

Lukas: Dobro, dosta! Možda ćemo nastaviti ovaj razgovor, al nek' se naši dični turski saveznici bolje pripreme, nek' ne izriču samo deklamacije, prozaizme i fraze, nek' nešto pročitaju! To se odnosi i na beogradsko-crnogorskog stipendistu i na ovog našeg vatrenog Podravca.

Šćerbak: Što, na primjer?

Lukas: Svakako manje bojovne štampe, manje Supila, manje Mitrinovićevog katekizma i Čerininih i Tartaglinih ujediniteljskih magli. (zastane) Nego, Šćerbak, vaš gospodin otac je član Pravaške stranke u Koprivnici, a ona jasno i nedvosmisleno u svim svojim frakcijama, a njih nije malo, podupire politiku prejasne dinastije, zar ne? A vi ovako! Zanimljiv obrat. 

(Uzima dnevnik i krene prema vratima učionice, pa se još jedom okrene prema razredu). 

E, kad smo već kod katekizma, poručio vam je katiketa da se obavezno pojavite na vjeronauku. Već ste dosad triput markirali. Veli da vam četvrti puta neće oprostiti, ne pojavite li se sve će dati na ravnateljstvo škole, pa nek' oni vide.

Šćerbak: (tiše) Pa da opet slušamo da je čovjeka napravio bog i da nam dodijava o tome da je svijet star šest hiljada godina!

Lukas: Molim, tko je to rekao? Šta?

Šćerbak: Kad mu nismo simpatični.

Lukas: Komu?

Šćerbak: Pa kateheti! On stalno tupi po svome, te da je zemaljska kugla jabuka koju gospodin Bog drži u rukama, sjedeći na oblacima – a svi mi znamo da oblaci mogu biti samo dvanaest kilometara iznad zemlje!

Kavaja: Ovaj naš nije baš siguran je li zemlja ravna ploča ili je loptasta!

Lukas: (vadi cedulju iz džepa) Šćerbak, prema evidenciji, vi već otprije imate dva sata kazne. Prema tome, pripazite! 

(Izlazi iz učionice)

(Veliki odmor.)

Šćerbak: (prilazi prozoru, otvara ga): Ja ne idem.

Kavaja: (pripaljuje cigaretu i otpuhuje dim kroz prozor) Kud ne ideš?

Šćerbak: Pa na Kornfeinda (kateheta).

Kavaja: A, to. Ja i ne moram. He, nekad je dobro biti ortodoksni.

Ovdje je riječ o Filipu Lukasu, raspopu i predavaču ekonomske geografije, koji u povijesti neće ostati zapamćen toliko po svom sukobu s članovima „revolucionarne omladine“ koliko po tome što se tridesetih godina dvadesetog stoljeća okrenuo prema fašizmu. Kao takav vodio je i Maticu hrvatsku početkom četrdesetih godina. Riječ je o zanimljivim, ali tada čestim karijernim promjenama. Lukas je bio u vrijeme svog predavačkog staža na Trgovačkoj akademiji na zagrebačkom Gornjem gradu (1911-1918) zagovornik ujediniteljskih stremljenja i ideja, kasnije se razočarao, prešao na tamnu stranu i 1945. u odsutnosti osuđen na smrtnu kaznu od strane novih pobjednika. Upravo mu u Zagrebu, dok ovo pišemo, aktualna vlast oduzima ulicu u sklopu revizije ranijih imenovanja ulica i trgova u gradu Zagrebu po ustaškim dužnosnicima i simpatizerima.

Đački plenumi

Vratimo se našim omladincima. Zagrebačka štampa bilježi da je sprovod Milivoja Šćerbaka na Mirogoju bio ogroman, prisustvovalo je gotovo cijelo zagrebačko đaštvo, 800 mladih duša koračalo je k'o jedan, ali je gotovo u potpunosti izostao profesorski zbor. Đačko društvo „Javor“ otpjevalo je tužaljku a „đak Badalić (Vladimir, kasnije član organizacije koja je izvela atentat na bana Slavka Cuvaja sedam mjeseci kasnije) i sveučilištarac Despot, gušeći se u suzama, govorili su ponad odra o svom drugu“. Nakon smrti Milivoja Šćerbaka u njegovom je stolu nađeno oproštajno pismo u kojem je jasno stajalo na koga je bio kivan i zašto. „Potpuno svjestan odlučio sam da se rehabilitiram. Budući da me profesorski zbor posve nevina osudio na 16 sati zatvora i time prouzročio da će me se odsele za najmanju sitnicu baciti iz škole van – na ulicu. Lukas, svećenik i predavač zemljopisa, prema riječima svoga boga Krista 'ljubi bližnjega kao samoga sebe', učinio mi je to, prouzročio je u mojoj obitelji krvav razdor, mene osramotio pred kolegama, oduzeo mi volju za rad, učinio mi vladanje nedostojnim i u meni uskipjelo je gnjevom. Ali ja sam ipak čovjek i borit ću se. Ovih par revolverskih taneta namijenjeno je njemu, a ja imam poštenje i obraz, pa ću mu to i dokazati.“

Međutim, đaci nisu stali na veličajnom sprovodu, nego su dan kasnije krenuli u štrajk i istakli svoje zahtjeve. U njima, prema izvještaju u „Slobodnoj riječi“, stoji: „Djaštvo traži da se mladež uzgaja tako da postane slobodna da može misliti svojom glavom, da može tražiti otvoreno svemu uzrok, da se valjano spremi za životnu borbu, da se spremi za čestiti i sretan život. Drakonska disciplina u našim školama guši naš ponos, ugušuje čuvstvo slobode i uništava našu životnu snagu. Škola treba da uzgaja borce, a ne servilne poklonike. Smatrajući profesora Lukasa glavnim predstavnikom nazadnog odgoja na našoj školi, a ovoga puta uzročnikom ovog žalosnog događaja, tražimo:

1. Da se profesor Lukas odstrani sa ovoga zavoda.
2. Da se ostala gg. profesori nastoje prilagoditi prema gore navedenim načelima.
3. Da se specijalno za ovaj slučaj provede najstroža istraga.
4. Da se u buduće kod prosudjivanja krivnje uzme princip: Audiatur et altera pars (Neka se čuje i druga strana).“

Štrajk je trajao nekoliko dana, ne duže od tjedna, Lukas nije udaljen s nastave, a đacima se profesorski kor na kraju ipak nije osvećivao. Ovako štrajk opisuje Horvat: „Plenume skupštine štrajkaša održavale se dvaput dnevno u Ćirilometodskom kinematografu. Tu se kritiziralo sve, od školskih prilika do sustava u zemlji, tražilo za sve više slobode. Konačno je štrajkaški odbor na sugestiju nekih profesora započeo pregovarati s ravnateljem škole Bošnjakom, postavivši zahtjev da nitko ne bude kažnjen zbog štrajka. Pregovori su se suviše zavlačili. Napokon je jedne večeri konjanička straža iz magle nasrnula na manifestacionu povorku đaka te je razjurila. Istodobno je poručeno đacima, neka se vrate u školu, nitko neće biti kažnjen. Tako je štrajk svršio peti ili šesti dan nakon Sćerbakova samoubojstva, donijevši nevidljiv rezultat: đaštvo je osjetilo svoju snagu kao organizirana grupa, čvrsto povezana jedinstvom shvaćanja.“

Drugi čin otpočinje nekoliko mjeseci kasnije. Neposredan povod đačkom i studentskom štrajku u Hrvatskoj bilo je ranjavanje studenta Saliha Šahinagića u Sarajevu, gdje su tamošnji đaci i studenti u veljači 1912. demonstrirali – pa, zapravo protiv svega – zbog nesređenih prilika u Bosni nakon aneksione krize 1908/9, uzbuđeni su bili i zbog Žerajićevog atentata na austrijskog namjesnika u Bosni Varešanina 1910, tu je zatim bilo i neriješeno agrarno pitanje, ali se štrajkalo i zbog uzdizanja apsolutizma u Hrvatskoj itd. Jedan od vođa sarajevskih protuaustrijskih demonstracija bio je dotad malo poznati student prava Luka Jukić. Ukidanje osnovnih političkih sloboda, raspuštanje Sabora (Cuvaj je imenovan početkom siječnja 1912, a već do kraja istog mjeseca raspušta parlament), ukidanje slobode štampe i uvođenje komesarijata izazvalo je val prosvjeda nakon toga u Hrvatskoj koji su se svojim idejama i zahtjevima naslanjali na slične demonstracije đaka i studenta u okolnim zemljama. Ban Slavko Cuvaj bio je označen kao glavni krivac za politički kaos koji je nastao nakon njegovog ustoličenja. Demonstracije studenata u Zagrebu vrlo su brzo ugušene, a baklju borbe protiv Cuvajevog režima tada preuzimaju đaci-srednjoškolci, najprije oni na Sušaku, čije demonstracije ekstenzivno prati Supilov „Riječki novi list“, i to zato što su zagrebačke novine u to vrijeme pod strogom cenzurom (tko zna nedavnu povijest domaćeg novinstva u nas, to ga može podsjetiti na devedesete, konkretno na razdoblje od 1993. do 1998, kad u Zagrebu nema slobodnih dnevnih novina /i Vjesnik i Večernji su pod Tuđmanovom šapom/, pa od toga profitira Vičevićev „Novi list“, koji u to vrijeme jedini ne viri iz vrhovnikovog dupeta), a onda se štrajk širi i na druge gradove.

Štrajk đaka sada više nema nikakve veze s uže školskim zahtjevima, posrijedi je stopostotni politički štrajk. Evo kako Horvat, na kojeg se u ovom tekstu obilato pozivamo, opisuje kako je izgledao Zagreb tog proljeća 1912. godine: „Pred kazalištem su se održavale monstre-skupštine — dotad valjda uistinu najveće u Zagrebu, jer je samih đaka bilo prisutno oko 3.000 — redali su se govornici akcionoga odbora... Sipale su se velike riječi, od kojih je riječ 'sloboda' jednako opajala kao i proljetno sunce. S kazališnoga je balkona progovorila i razbarušena, ekstatična maska Ulderika Donadinija, koji je impresivno citirao u svom govoru — Shakespearea! Kuriozum je, simptomatičan za ljude i prilike, da je uprava kazališta, tad zemaljskog zavoda, odstupila kazališnu zgradu buntovnim đacima kao govornicu protiv poretka u zemlji.“

Ženska omladina protiv Cuvaja

Viša djevojačka škola 1912. godine

Protiv Cuvaja u to vrijeme štrajkaju čak i srednjoškolke. Jedna od sudionica, Zora Ruklić, u to doba petnaestogodišnja učenica Više djevojačke škole, u svojem dnevniku piše: „Ožujak 1912: Sve škole su zatvorene. Mislim da do kraja života neću zaboraviti ovaj dan. U našem razredu, poznatom već VIII b, vladalo je neobično raspoloženje. Nas nekoliko je nešto znalo što ostale drugarice nisu ni slutile, a najmanje naša razrednica. Lica nam se već žarila od uzbuđenja, nemirno smo se pogledavale, pogledavale na prozore i – osluškivale: danas oko 11 sati dolaze po nas drugovi s hrvatskom zastavom i zajedno s njima idemo pred kazalište. Tu će biti veliki sastanak, doći će sva rodoljubna srednjoškolska mladež. Zajednički protest protiv ugnjetača svega onoga što je hrvatsko i napredno, protest protiv svih onih koji upravo okrutno zabranjuju prijateljstvo s braćom i sestrama iz Srbije. Postajale smo sve nestrpljivije. Nastavnica je primijetila naš nemir i upravo u času kad je htjela nešto reći (već je raširila ruke i počela: djevojčice…) začuje se pjesma 'Još Hrvatska ni propala'. Mi smo se digle naglo, u isti čas. Vrata se otvore i uđe drug Francek (Neidhardt), pozdravi i reče: 

"Došli smo po VIII b, molimo da ih pustite." 

Razrednica je bez riječi izašla iz sobe. Nasta komešanje, žamor. Milica (Semelić) skoči na katedru i poviče: 

"Puce, sve lijepo u red i dole!" 

Gledala je po razredu. 

"Vidim da neke sjedaju. Samo vi ostanite i dalje švapčarite, složite 'preuzvišenom' pjesmicu." (...) Krenule smo na ulicu. Tu nas je dočekao Jeličin brat (tj. Aličin brat, Đuka Cvijić) i dao nam trobojnice-kokarde, koje smo odmah pričvrstile na grudi (no prije smo ih usrdno poljubile).“ 

Štrajk je trajao sedam dana da bi nakon toga zemaljska vlada uvela 'lock-out', zatvorila je škole na mjesec dana, a đaci, većinom iz provincije, vratili su se svojim kućama, čime je štrajk okončan. 

            Za vrijeme štrajka izašla je i brošura pod nazivom „Đački štrajk“ čiji su autori mladi bosanski buntovnik Luka Jukić i još mlađi zagrebački đak August Cesarec. U brošuri, među ostalim stoji: „Mi smo se digli radi progona domovine, i ako se pravo gleda, sav je taj pokret buknuo što nam je na temelju disciplinarnog reda zabranjeno djelovanje u narodnom pokretu; što nas bacaju iz 20. stoljeća u srednji vijek...“

Hrvati u Srbiji

Treći i završni čin ove drame počinje s organiziranim odlaskom zagrebačke studentske i đačke omladine na šestodnevni izlet u Beograd. Danas nešto manje shvatljivo, a tada posve razumljivo, Beograd i Srbija su za naprednu hrvatsku omladinu bili Pijemont na Istoku i saveznička zemlja s kojom treba zajedno srušiti austro-ugarsku zgradu i graditi novu republiku. Horvat u „Pobunjenoj omladini“ piše: „Dne 18. travnja 1912. pošlo je 156 akademičara zagrebačkog sveučilišta pod vodstvom dr. Milera u Beograd. Taj 'izlet' bio je politički protest posve nove vrste. Studenti su pošli pod hrvatskom, srpskom i slovenskom zastavom. Zastupali su sve dotadašnje studentske političke grupacije. Đački je nacionalistički pokret poprimio međunarodno značenje. Uzbudio je u prvom redu austro-ugarsku diplomaciju. Kad je 1908. godine konstruiran "veleizdajnički proces" bila je to farsa. Sad je veleizdaja postala stvarnost. Ipak, ni austro-ugarska vlada ni njezina diplomacija nisu uvidjeli da je to prvi korak istupa jedne narodnosti iz sklopa Habsburške Monarhije. U Beogradu su đaci dočekani rijetkim slavljem. Na željezničkoj stanici našla su se pored beogradskih studenata i sokolska i pjevačka društva pod zastavama i mnoštvo publike. Beogradske su novine računale da se na stanici okupilo do 10.000 ljudi a austrijski su konfidenti tvrdili da nije bilo više od 3.000 duša. Kad je vlak ušao u stanicu, vojnička je banda odsvirala hrvatsku himnu, a pjevačka društva otpjevala nekoliko patriotskih pjesama. Zagrebačke je studente pozdravio beogradski student Saša Pelivanović, a odgovorio mu je predsjednik zagrebačkoga sveučilišnog Potpornog društva Janko Baričević, poljubivši na svršetku govora srpsku trobojnicu. Baričević je tada bio pravaš-mladohrvat (Da, da, tada su za južnoslavensku slogu bili čak i pravaši, op. a.). Govori su prekidani poklicima 'Živila Hrvatska, dolje Austrija, dolje Madžari!' Manifestacija je zacijelo bila udešena, ali je odmah spontano ekstazom prešla sve ograde režije. S muzikom i barjacima na čelu – za tu je zgodu iskombinirana posebna hrvatsko-srpska zastava – povorka je krenula u grad pred dvor. Tu je stala i dugo klicala, sve dok se nije na jednom balkonu pojavio kralj Petar, s prestolonasljednikom Aleksandrom i knezom Pavlom, te naklonom glave zahvalio na manifestacijama. Dok su se još na kolodvoru čuli poklici 'Živjela jugoslavenska republika', sad se pred dvorom orilo: 'Živio jugoslavenski kralj!' Baričević je ponovo izljubio srpsku trobojnicu. Kralj Petar je s prinčevima ostao na balkonu desetak minuta, a kad se povukao povorka je krenula dalje, pa se uskoro razišla. U najvećem redu. Zagrebački su se gosti zadržali u Beogradu četiri dana. Posjetili su Vojnu akademiju, bili pogošćeni u Oficirskom domu, u tvrđavi prisustvovali javnoj vježbi sokola i vojske, u Topčideru bili na vojnoj smotri. Primili su ih i neki ministri. Iz Beograda su otputovali u Kragujevac, zatim u Smederevo. Izlet je u Šabac otpao; nakon šestodnevnog boravka u Srbiji, studenti su se vratili u Zagreb.“

Finalna scena đačkog štrajka odigrava se na vrhu Mesničke gdje, već ranije spomenuti Luka Jukić, puca u bana Slavka Cuvaja, ranjava ga i bježi preko današnjeg Strossmayerovog šetališta, i biva uhvaćen od građana i žandara kod kazališta. Na suđenju se otkriva cijela jedna urota protiv Austrije, bana i starog svijeta, urota koja je otpočela Šćerbakovim konfliktima s rigoroznim nastavnikom geografije i završila u pokušaju atentata na komesara Cuvaja. Nosioci su bili maloljetnici, sve odreda đaci i jedva punoljetni studenti. Jukić u trenutku atentata ima 25, Cesarec 19 godina, Đuka Cvijić 15, Badalić 20, Zora Ruklić 15, Kamilo Horvatin 16 godina. Isti dan, samo nekoliko sati nakon atentata na Cuvaja, Cesarec piše Vladimiru Čerini, tada uredniku „Vala, glasila hrvatske i srpske omladine“, ideologu mladih đaka i studenta i autoritetu u kojeg su se tada svi kleli: „…Jukić je nadopunio Žerajića; na srpski hitac odapeo se hrvatski… U tom faktu nadopunjavanja nalazim, za svoju osobu, najljepši refleks zajedničkih težnji našeg dvoimenog naroda. Stvorimo hiljade Žerajića i Jukića…“

Đački štrajkovi u Hrvatskoj od studenog 1911, kad je đak Šćerbak poduzeo radikalnu kritiku škole, do lipnja 1912. kad je student Jukić poduzeo radikalnu kritiku društva, jedinstven su slučaj i kod nas i vani, slučaj kad je đačko buntovništvo dovelo do velikih političkih i društvenih promjena, razdoblje je to s kojim se po pitanju đačkih štrajkova može mjeriti malo koji drugi period u ovih stotinu i dvadeset pet godina naših zajedničkih povijesti.

Treći tekst iz novinarskog projekta  "Od kolijevke pa do groba najburnije je đačko doba" realizira se u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije za 2025.