11 riječi jedne pjesme: Dabri ne pakirati

„Veliko čuđenje u smislu izvođenja jedne pjesme me iznenađuje, posebno jer su sudovi tu rekli svoje. Što se tiče pojedinačnih slučajeva, gdje imate nedopuštene znakovlje i pjesme, policija će ih procesuirati. Naravno, znao sam da će se svesti na prve tri riječi pjesme 'Bojna Čavoglave', koja je tu već 34 godine i bit će valjda sto“. Tako je govorio Veliki dragi vođa početkom srpnja prošle godine, dakle u ono vrijeme u kojem su njegovi ministri, stranačke kolege i predsjednika Sabora osobno uzvikivali „prve tri riječi pjesme“ Marka Perkovića Thompsona, „Bojna Čavoglave“.

Tog smo vrelog ljeta od predsjednika Vlade Republike Hrvatske, Andreja Plenkovića, saznali koliko riječi jedne pjesme, pa i ako su te tri riječi ustaški pozdrav, nije utuživo.

Nekoliko mjeseci kasnije, sredinom veljače ove godine, saborski zastupnik vladajuće većine i glavni tajnik Domovinskog pokreta, Josip Dobro, hrvatski kineziolog i političar, kako se već voli predstavljati, odlučio se proveseliti, pa je pustio glas iz grla, eure iz novčanika i snimak nastupa na društvene mreže, a Državno odvjetništvo zbog prvog i trećeg pokrenulo izvide.

„U Madridu grobnica od zlata / u njoj leži vođa svih Hrvata“, stihovi su koje je uvaženi zastupnik ugurao u tužbalicu čiji je službeni naziv: „1928“.

Valjda slučajno, iako se s njim ništa ne zna i ne može znati, Josip Dabro je postao manekenom takozvanih dvostrukih konotacija i nimalo takozvanih dvostrukih mjerila. Te famozne dvostruke konotacije, kao što znamo, vrijede za ustaški pozdrav koji je, kada tako odluči Hrvatska demokratska zajednica, legitimiran u Domovinskom ratu, a kada odluči drugačije – narušavanje javnog reda i mira. Manifestiranje ustašofilije nije nikada. 

Prema nenapisanom, ali očito važećem zakonu, sve dok je broj riječi neke pjesme jednoznamenkast u Državnom odvjetništvu Ivana Turudića se mogu češati po južnom dijelu leđa ili sjevernom tijela, kako već tko voli, ali ako je dvoznamenkast, e onda kreću izvidi, najave izvanrednih izbora i verbalne akrobacije Darija Hrebaka, predsjednika posmrtnih ostataka Hrvatske socijal-liberalne stranke kojeg, jer nema koristi, ne treba podsjećati na riječi slovenskog povjesničara, dr. Bože Repea, koji je kazao kako fašizam na vlast najčešće dolazi u koaliciji s liberalima. 

Ako se, dakle, bez bilo kakvih posljedica može, a znamo da može, pjevati o tome kako će se opet gusta magla spustiti, da je loša bila '45-ta, o ljutoj travi na ljutoj rani i, to posebice, uzvikivati pozdrav Pavelićevih vojnika, Dabrin je problem tek u tome što nije skratio bećarac na „u Madridu grobnica od zlata, u njoj vođa Hrvata“ i tako ostao u granicama društvene prihvatljivosti ustaške epike. 

Ukoliko Andrejev zakonik ipak ne propisuje broj dopuštenih riječi i vrste pozdrava, glavni tajnik Domovinskog pokreta može se smatrati žrtvom lako izvedive kadrovske zamjenjivosti i vlastite ovisnosti o politici bez koji bi, barem tako tvrdi njegov ex brat Mario Radić, bio komunalni redar negdje u Slavoniji. Tada bi, istina, u miru mogao i mjeriti i strijeljati kukuruz, pucati u mrak i na svom šoru iz sveg glasa pjevati o tome da će, kako stvari idu, Kuća cvića biti u Madridu, ali i doživio najgoru od svih smrti, onu političku.

Ministar obrane, član Predsjedništva i potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice, Ivan Anušić, javno je i glasno priznao kako je na Hipodromu jedne srpanjske večeri pozdravljao ustaškim, protuustavnim pozdravom. Njegove su stranačke kolege u Hrvatskom saboru s govornice uzvikivali i s mobitela puštali tri riječi jedne pjesme, dok se predsjednik Gordan Jandroković ponašao kao da se gusta magla već spustila. Vitez, liječnik i politički klaun Željko Reiner nije se zadržao samo u glazbenom dijelu programa najvišeg zakonodavnog tijela u Republici Hrvatskoj, već je i zatražio brisanje ustavne preambule o ZAVNOH-u. 

Ne treba, to nikako, zaboraviti Marka Perkovića Thompsona čiji najveći hit počinje ustaškim pozdravom i koji je pjevao o ljutoj travi, gustoj magli, lošoj '45-oj, pozirao uz portrete Jure Francetića i Ante Pavelića i u intervjuu za njemačke medije mišljenje o poglavniku odlučio, kako je rekao, sačuvati za sebe, dok je pravnu državu upoznao tek kao bespravni graditelj.

Andrej Plenković nije, ne treba pretjerivati kada je ionako dovoljno grozno, Dabru učinio ustašofilom, ali mu jeste pomogao da se osjeća važnim i jednakim drugim saborskim zastupnicima i ministrima koje i njegova ruka održava na vlasti. Nema, naime, nikakve, baš nikakve razlike između tri ustaške riječi jedne pjesme i 11 navlas istih umetnutih u naricanje za Stjepanom Radićem, osim za DORH koji nije i neće pokrenuti izvide protiv Anušića ili Perkovića, kao što ni Jandroković neće iz Sabornice izbacivati, recimo, Antu Deura, ali hoće Mira Bulja.

Ne može se, bez obzira na broj pokušaja, biti malo trudan i, jednako tako, malo ustaša. Josip Dabro, za razliku od licemjera s kojima vlada i koji loše glume zgroženost, to i ne pokušava. To, naravno, ne čini njegov repertoar prihvatljivijim, sasvim suprotno, ali je on u tom društvu dvostrukih konotacija i istih takvih mjerila, najpošteniji. Ustaša je i tim se diči javno.