Premijer i robot ili što je Rinno prešutio, a što šutnjom rekao

U zadnje se vrijeme nešto slabije smijem. Nisu tome razlog godine koje se neobično brzo talože na ovim nejakim plećima. Nije ni Trump koji iz dana u dan sve više dubi crnu rupu novog ustroja svijeta što nam zjapi pred nogama. Nisu razlog Bibi Izraelćanin, ajatolah Irančanin, Putin veliki ni ostali putini mali, a nisu ni pogubljeni europski čelnici kojima se najednom konačno izmakla materina skuta pod kojom su se skrivali kad god bi u kuću banuo kakav nepoznat čiko. Nisu razlog Mile, Bakir ni Drago, jer bušotina nacionalizma je nepresušna i oni tek, kad im je već dano, ponavljaju onu Trumpovu drill, baby, drill, a nije ni Vučić niti ostali vučići svake vrste što se pred tuđim zgradama okupljaju i plaše stanare, ispisuju prijetnje, zabranjuju i protjeruju, nije Thompson, nisu rukometaši. Nisu razlog klimatske promjene ni bojeve glave, Grenland, Tajvan, višak olova u krvi bosanskih nesretnika, nije ni moj posao niti teški prsti na tastaturi, a bogme nisu ni zdravstvene tegobe što se javljaju s onim teretnim godinama na plećima. Ili je razlog, ipak, sve pomalo?

Što god bilo, prošlo je, jer danas sam se, eto, nasmijao. Kako čitam, gledam i slušam, naš premijer Andrej Plenković, zajedno s cijelom svitom za leđima, susreo se s robotom. I to ne bilo kakvim, nego robotom hrvatske proizvodnje. Pustimo sad što sam netom prije toga, posve nesvjestan konteksta, vidio Vučića kako, sve se pjeneći, najavljuje da će Srbija u sljedećih pet mjeseci napraviti robota i da će to biti čudo jedno, jer trebat će mi minuta-dvije da shvatim kako je to klasični refleks iskompleksiranih tipova koji nas već desetljećima promatraju i kontroliraju s ekrana. To se on javlja jer je na noge našem premijeru Andreju Plenkoviću robot već došao i to u pratnji svog tvorca i stvoritelja, ćaće mu i babe, Marija Ljubičića, simpatičnog i prilično unezgođenog entuzijasta koji se pred tako važnim licima crvenio i češkao iza uha jer je njegov Rinno, tako se robot zove, malo podbacio u komunikaciji. Ili, ipak, nije? 

Snimka započinje naglo, usred veselog razgovora u kojem glavnu riječ vodi premijer koji šeretski i, čini se, s neočekivanim viškom opreza pristupa Rinnu, a usput ga malo, onako kako već premijer zna, i podjebava, i to ni oko čega drugog nego oko njegovog imena. Kaže premijer, sve naravno kroz šeret i šalu, da bi se robot trebao zvati Ante. Ljudi bi to, ko biva, lakše upamtili, a ovako kako se sad zove, i to još s dva n, mogao bi biti i neki tuđin. Mario i Rinno na to su zašutjeli i zatiltali, dok je premijer, siguran u sebe, uostalom kao i uvijek, svoju ideju ponovio još jednom. A onda je netko iz svite, kameri skriven, uz razdragan smijeh dobacio: „Jedan je Ante“. Kako je premijer bio zanesen svojim šegačenjem nije ga dobro čuo, ili ga je čuo, ali je pomislio da mu se učinilo, pa je ovaj, još se glasnije nasmijavši svojoj dosjetci ponovio: „Jedan je Ante“, na što je premijer u čudu izbečio oči kao ono kad kakav balavac pred gostima nešto bubne i otkrije što ne treba i što nikako nije za svjetlo dana, ulicu i tuđe uši, pa njegova, recimo, tetka, koja je u kući glavna i koja o toj kući sve zna, na njega nijemo grakne kolačeći oči, a potom pokuša ublažiti rečeno smješkajući se i pojašnjavajući gostima na što je balavander, duša tetkina, zapravo mislio. Tako je i premijer stao objašnjavati na koga je kameri nepoznat netko ustvari mislio. Mislite na Antu Gotovinu, da popravi štetu dvaput će naglasiti premijer u nevjerici vrteći glavom i gnječeći dlanove, svjestan na koga bi narod mogao pomisliti jer je i on upravo na njega pomislio, baš kako je i ona tetka pomislila na nešto na što bi gosti mogli pomisliti jer postoje razlozi da na to nešto pomisle. Koji su to razlozi najbolje znaju tetka i premijer. Ili, ipak, ne znaju? 

Ako i ne znaju, Rinno će se potruditi da doznaju. Dugom dramatskom pauzom razoružat će i ogoliti premijera, jer kad se nešto pokušava skriti tad valja neprestano pričati i sve oko sebe zapričavati, riječima zatrpati i pretrpati septičku jamu, ne dati sugovorniku da dođe do riječi, a ako štogod i progovori odmah i po njemu razmazati nešto govana iz one iste jame, ali ako je sugovornik posve hladan i zastrašujuće nepoznat, k tomu još ispitivački šutljiv poput policijskog isljednika pred kojim je sve vrijeme ovog i svih budućih svjetova, premijeru ne ostane ništa drugo nego da se smijulji i, sad već unezgođen poput Marija, ćaće i babe Rinnovog, pogledava oko sebe, da bi konačno, pokušavajući prekinuti neugodnu tišinu i uteći od jedinog Ante, onog prvog koji mu je kao jedini pao na pamet, iznebuha rekao: „Baš je velik“. A Rinno, nama okrenut leđima tako da ne možemo vidjeti je li mu velik ili nije, na to je odgovorio: „Oprosti, nisam siguran što želiš reći“. Čini se da nitko nije razumio robotsku zajebanciju, osim Marija koji u neugodi pojašnjava da je Rinno često ironičan, no premijer je, naravno, često snalažljiv, pa će robotu odgovoriti: „Nisi jedini“, i cijela će se svita nasmijati. Svi osim Rinna koji kao da ništa ne razumije. Ili, ipak, razumije sve?

Svi sve razumijemo i sve je svima jasno, premijeru, tetki i gostima, a čini se i Rinnu kojem će isti premijer, uporan u svojoj nakani da ga preimenuje, još jednom reći: „Rinno, jesi ti nalik na Antu?“, što će ovaj mudro prešutjeti. Na stranu to što šuti jer mu dugo treba da procesuira informaciju, navikli smo da kad god se dotaknemo tehnologije, unatoč svom entuzijazmu, oduvijek debelo kasnimo za svijetom, bilo da se radi o željeznicama i strojevima, filmskim i glazbenim produkcijama, video-igrama, onim davnim kompjuterima marke Orao, kao i novim aplikacijama, kasnimo u svemu i svačemu pa naravno i robotima, no ipak zahvaljujući jednom slabo razvijenom robotu video koji nam se odvija pred očima pretvorio se u performans posvemašnjeg razgolićivanja. 

Uzalud će, sad već u licu posve crven, Mario od Rinna tražiti da pozdravi premijera, i ovaj će to, za dotadašnje prilike, prilično brzo učiniti, pa će to svima biti smiješno, pogotovo premijeru koji će se, kako pišu portali, nasmijati do suza, kažem uzalud jer od premijerovih suza radosnica puno su znakovitije njegove raskolačene oči, gnječenje dlanova i vrtnja glavom. Veoma precizan prikaz jednog vremena i stanja jednog društva koje ima svog Antu koji prvi pada na pamet i kojeg valja spominjati i zazivati samo kad su kamere i svjetla ugašeni i kad u kući nema gostiju. Ali uvijek se pojavi neki balavac koji se izlaje i na kojeg onda grakne ona tetka koja je glavna u kući i koja o toj kući sve zna, izbeči oči na maloga pa krene objašnjavati što je mali zapravo mislio, iako je gostima odavno sve jasno. Ili, ipak, nije?