Car je gol!

Hans Christian Andersen. Generacije poznaju njegove priče, pa tako i onu o carevom novom ruhu, priču o umišljenom caru koji je, pouzdajući se u strah svojih podanika, ili naprosto u njihov nedostatak interesa, šetao gol, dok su se svi, potaknuti njegovim dvorjanima,  morali “diviti” njegovoj raskošnoj odjeći. Sve dok jedno dijete nije prostodušno izreklo istinu, da je, naime, car - gol!

Pitanje je to što se danas, ali ne u priči, nego u krutoj zbilji, upravo nameće svima i svakome. Zar zaista? I zašto? Jednostavno zato, što svijet što nas okružuje, što sredina u kojoj živimo, što nas ama baš sve ono što nazivamo životom, tjera da se to pitamo; mada unaprijed znamo da odgovora neće biti. 

Pa opet pitanje: zašto? Zato što je u prirodi čovjeka, barem onog toliko spominjanog “malog čovjeka”, da se, krajnje jednostavno rečeno, ponaša kao oportunista. Da ne vidi ono što mu je pred očima, da ne čuje ono što bi morao čuti. Da vidi, ili gotovo samo da vidi sebe; i da se još pritome i zavarava govoreći samome sebi kako “to” i nije tako strašno i tako teško, kako ustvari jest. Odnosno - da car nije gol.

Rijetki su trenuci kada snagom vulkana koji ruši sve postojeće, izbije nezadovoljstvo naroda. Kada narod “progleda”. U tim trenucima što u pravilu iznjedre i vanserijske ličnosti, rađa se novo, novi poredak, novi svijet.

Što ne znači nužno da će taj novi svijet biti i bolji od sadašnjega, niti da će vođe, jer u pravilu u riječ o vođama, liderima, utrti put nečem zaista boljem. Revolucije, same po sebi, ne znače bolje, one samo znače kako je nezadovoljstvo one kritične mase, što je obično nazivamo narodom, doseglo točku “bez povratka”, odnosno - da se vratimo pitanju s kojim smo započeli - to znači da dugo, predugo nije bilo nikoga tko bi, jasno i glasno rekao: car je gol! 

Danas svijet doživljava upravo takav trenutak. Prijelomni trenutak, kada staro uzmiče, a da ono samo toga nije još svjesno, ili ne želi biti, i kada novo nadire, pri čemu još nikome nije jasno, a često ni onima koji same sebe doživljavaju burevjesnicima, kojim će putem ići. 

No svi oni koji su propustili da na vrijeme uzviknu magičnu formulu: car je gol, svi oni dijele odgovornost za ono što će nas snaći sutra. Svi, i oportunisti, i zaluđeni, i zaglupljeni i oni koje, kao, nije ništa zanimalo - oni osobito. Dakle: svi! 

Pri čemu uvijek, ali doista uvijek postoje i oni koji vide, koji upozoravaju, koji pokušavaju biti glas “tihe većine”, postoje analitičari, eksperti, publicisti, novinari. Postoje, dakle, pojedinci, ali svi oni djeluju kao “solo igrači”, čak i kada je riječ o ljudima od imena i ugleda, oni nisu dijelom etabliranih političkih struktura, možda tek onih perifernih. Pa se zato njihov glas i ne čuje. 

Umjesto snažnog zbora, koji bi nam prodro do kostiju, do nas dopiru, ako uopće i dopiru, tek “solisti”. Zato ni njihov vapaj “car je gol”, ne dopire do onih koji bi, koliko sutra, trebali biti motorna snaga promjena. 

Jer oni postoje. Jer, nezadovoljstvo tinja. Jer, ono će biti iskorišteno.

Zašto, dakle, svojim slabašnim glasom uporno inzistiramo, poput onoga dječaka iz Anderesenove priče, da se “caru” kaže ono što ga ide? Da je - gol! Zato što vidimo, zato što čujemo, zato što nismo dozvolili da nam uzmu i ono malo zdravoga razuma što nam je preostalo. A što, ruku na srce, u svijetu udruženog zločinačkog pothvata interesnih skupina raznih boja i “takozvanih slobodnih medija”  koji nam daju savršenu iluziju kako smo o svemu informirani, nije nimalo lako.

Pa onda, još jednom, zašto? Zato što mislimo da nam je to dužnost, pa i više od toga, zato što smo čvrsto uvjereni da nam je to zaista dužnost.

Tko je dakle, car, tko su dvorjanici? Tko su replike careva, nerijetko tek blijede kopije, tko su sluge i lakaji? I zašto bi itko, bilo tko, imao potrebe dovoditi u sumnju “carevo novo ruho”, ma u kojem se vidu ono pojavljivalo? 

Odgovor je koliko jednostavan, toliko i zastrašujući. Politike više nema. Novinarstva više nema. Politika je ustupila mjesto interesu, a novinarstvo je zamijenjeno propagandom u funkciji realiziranja toga interesa. Vjerovali ili ne, to je to. 

Odnosno, i nije. Jer, tom je rušenju svih normi ponašanja, i to u svim sferama života, a isključivo u funkciji i u službi interesa, prethodio proces, pomno zamišljen i koncipiran, što je trajao desetljećima, uz nesmiljenu zloupotrebu medija, filma, televizije i, naravno, društvenih mreža. Crkve da i ne spominjemo.

U tim je godinama u svijesti većine ljudi perfidno, ali krajnje uspješno laž zamijenila istinu, odnosno - da se vratimo našoj priči o carevom novom ruhu - isprani su im mozgovi, pa se sada dive golome caru kao da je raskošno odjeven. I zdušno mu aplaudiraju.

Amerika kao lučonoša demokracije i čvrsti oslonac “slobodnoga svijeta? Rusija i Kina kao neposredne prijetnje Evropi i cijelome svijetu? Ujedinjena Evropa, zbijenih redova u očekivanju ruskoga napada? Ukrajina kao hrabri borac za vrijednosti zapadne civilizacije i žrtva “ničim izazvanog rata”? Izrael koji u borbi s teroristima koristi tek svoje legitimno pravo na obranu? Borci za multipolarni svijet - rušitelji poretka zasnovanoga na “vrijednostima”? Antifašisti - pripadnici ekstremne ljevice, zakleti neprijatelji “naših tradicionalnih vrijednosti”, a uz to i internacionalisti?

To su “istine” koje nam serviraju. A sada evo i drugačijeg pogleda na stvari. Ovo su činjenice, provjerljive i dokazive.

U Americi trenutni predsjednik koji “vlada” dekretima, koji se služi neistinama ama baš o svemu, oslonjen na “puk” što se divi “carevom novom ruhu”, na najboljem je putu u režim autokracije s jasnim značajkama nacizma, odnosno fašizma. Pa se sve se češće, u Americi - ali ne i u Evropi - javljaju sumnje u njegovo metalno zdravlje. O tome koliko je unazadio demokraciju, ne samo u Americi, i koliko je unazadio same Sjedinjene Države, o tome uopće nećemo.

Idemo dalje. Ne postoje, doslovno ne postoje, nikakvi dokazi, čak ni indicije da bi Rusija mogla napasti bilo koju od evropskih zemalja. A što se tiče napada Kine na Tajvan, čak ako ga Zapad izazove podrškom onima koje se žele odvojiti od Kine, taj se napad ne bi mogao tretirati kao agresija, jer cijeli svijet od 80-tih godina 20. stoljeća priznaje Tajvan kao dio Kine. Pa, logično, Kina ne bi mogla napasti samu sebe. I pitamo se kako to da nikome, a osobito zagovornicima bezglavog naoružavanja, ne pada na pamet paralela s Hrvatskom koja je, nije tome tako davno, silom vraćala dio svojega državnog teritorija?

Dalje, a neizbježno povezano s ratom u Ukrajini! Ujedinjena Evropa daleko je od toga da bi bila ujedinjena, trese ju groznica militarizacije, dodatno pojačana “epidemijom” misterioznih dronova koju dolijeću niotkuda (ali svi znaju, osobito Zelenski, da su - naravno - iz Rusije), ključne zemlje poput Njemačke i Francuske i njihovih “careva” destabilizirane su i politički i ekonomski, mada u različitom stupnju, dok se Poljska zanosi idejom da postane vodeća vojna sile Evrope. Sve to “upakirano” u antiruski paket preuzet od Amerike, ali uz sve primjetniji otpor još uvijek male, ali sve glasnije skupine zemalja koje nikako da “provare” priču o tome kako je Stari kontinent u ratu s Rusijom. 

Što nas vodi do Ukrajine. Napad Rusije na Ukrajinu itekako je bio izazvan. O čemu je tek nedavno progovorila bivša njemačka kancelarka, a što su svi, naravno oni neispranih mozgova, odavno znali. Rusija jest napala, ali do napada nije moralo doći. Rat je bilo moguće izbjeći. Angela Merkel tu je savršeno jasna. Osim toga, uporno se “zaboravlja” uloga Zapada u puču kojim je srušena vlada u Kijevu (a kojim je sve počelo), kao i ponašanje nove ekipe u godinama što su slijedile, koketiranje s nacizmom, tretman manjina, ljudska prava, medijske slobode… Zapad je u toj zemlji instalirao režim po svojoj volji i sada na njezinom tlu vodi neobjavljeni rat protiv Rusije, s krajnjim ciljem promjene vlasti u Moskvi, i - bude li “sreće” - razbijanjem Rusije.

Idemo dalje. Bliski istok. Nema dvojbe da je Hamas počinio masakr na jugu Izraela. Koji zaslužuje najoštriju osudu, pa i odmazdu. Baš kao što nema nikakve dvojbe da je ono što već mjesecima radi Izrael u Gazi - genocid. Kojega ne bi bilo, jer ga ne bi moglo biti, bez pune podrške Amerike, ali i bez šutnje onih koji su nasjeli na priču kako stradanja Židova kroz povijest, a posebno ono što se događalo u 2. svjetskom ratu, daju puno pravo današnjem Izraelu da nekažnjeno radi što hoće. Riječ je o gruboj manipulaciji kojom se vrijeđa svih 6 milijuna žrtava Holokausta. Upozoravati na to nije - antisetizam. Riječju: protiviti se onom što Izrael radi, nije dovođenje u pitanje opstanka države židovskog naroda, ali jest snažna kritika politike što se vodi u ime toga naroda. Kao što antisemitizam nije podrška Palestincima. Uz ogradu da očito antisemitske skupine sve češće koriste manifestacije u korist Palestinaca kako bi sijale svoj otrov. 

Pa onda dalje, od pobornika višepolarnoga svijeta, preko svih onih koji nisu “desni”, pa do naprosto svih koji su po bilo čemu različiti. Jer ono što su nas (njih) učili jest da je različitost - smrtni grijeh. Ne pripadati stadu, čoporu, biti građanin svijeta, biti spreman svoje znanje podijeliti s drugima, a od njih preuzeti njihovo, s tom se “filozofijom” ne prolazi.  Na tom je valu, ovdje u Hrvatskoj, i svima osim našemu premijeru, vidljivo ono što se s pravom naziva ustašizacijom društva. Na tu temu još samo jedna, usputna, primjedba. Imamo i mi svojega “cara” koji je svoju titulu zaradio već zbog izjava o tome kako Hrvati nikada nisu živjeli bolje nego sada i kako je pozicija “Lijepe naše” na svjetskoj sceni danas bolja neko ikada prije. Pa bi i taj naš “car” trebao nekoga da mu podvikne kako je zapravo - gol, golcat.

I, eto, to bi bila naša priča. Potaknuta jednom drugom iz nekog drugog vremena. Drugog, mirnijeg, možda čak sretnijeg. Ovaj je novinar imao potrebu da je ispriča. Uradio je jedino što je mogao. Jer je morao. Jer nije želio šutjeti. Jer se boji dana kada će mislećim ljudima biti onemogućeno da rade upravo to - da misle i da drugima prenose svoje misli. Pa i da kažu, bude li potrebe, Car je gol!