Stanko Andrić Foto: SBplus
"Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) izabrala je u četvrtak na izbornoj skupštini novih 38 članova u tri kategorije, odnosno sve kandidate koje su razredi predložili osim povjesničara Stanka Andrića" – glasi svježa vijest. Andrić je dobio 40 od 90 glasova nazočnih članova, što nije dostajalo za izbor.
Ne znam, ne razumijem se u proceduru, gdje se tu točno izgubila odbijenica također i za Ivana Đikića kao dopisnog člana, o kojoj smo čitali ovih dana? Štogod. Čitamo još u vezi odbijenice za Andrića: "Prethodno, Josip Pečarić se usprotivio njegovu izboru, optužujući Andrića da je bio protiv prijedloga da se Hrvatski institut za povijest nazove imenom Franje Tuđmana."
Začepite nos, silazimo u septičku jamu: kampanja protiv izbora za akademika čovjeka "koji je kao ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest u Slavonskom Brodu uklonio Tuđmanovu bistu iz prostorija tog instituta" traje već neko vrijeme. Andrića je predložio Razred za društvene znanosti, na vrhu svoje liste od pet kandidata, no ritnula se četa ekstremno desnih lunatika oko Pečarića, uvjerena "da će doći vrijeme kada će hrvatsku povijest pisati povjesničari i da će takve i predlagati i birati u HAZU, a ne 'istoričare' tj. one koji zastupaju jugo-komunističku paradigmu u hrvatskoj povijesti".
Podržalo ih je, međutim, i predsjedništvo i većinsko članstvo. Ispada da desničarski lunatici dominiraju našom najvišom akademskom instancom? Objašnjenje je samo mrvicu složenije od toga – i naravno da treba ići tragom love prije svega.
TRAG LOVE
Prvo što mi je sinulo pročitavši vijest jedna je druga – iz 2020: kada su iz HAZU pozvali građane da im doniraju novac, za prebroditi pandemijsku krizu. Te im je godine inače financijski plan bilježio 79,6 milijuna kuna i prihoda i rashoda (fine li simetrije).
Na webu im se moglo naći i da je samo 5 milijuna od ukupnih prihoda došlo kao "vlastiti prihodi", te 6 od "pomoći". No, od potonjih 6 milijuna "pomoći", specifikacije su glasile: 3 "iz proračuna koji im nije nadležan", 1,5 "između proračunskih korisnika", 1 "iz EU fodnova", a 0,5 "od izvanproračunskih korisnika (HZZO, HZZ i FZO)"... dakle, 6 milijuna pomoći ne stvarno izvanproračunske. Našlo se tu i 3 milijunčića vođenih kao projekti iz strukturnih fondova, zatim milijun iz donacija (neprofitnih organizacija, trgovačkih društava) i još ponešto ovamo i onamo.
Summa summarum: realno je skoro sve od svojih 80-ak milijuna, preko sedam osmina te vrtoglave cifre, HAZU već dobio od građana, od poreznih obveznika, da bi onda besramno – kao svoj zadnji idejni domet – išao žicati još i osobne donacije za svoju opću stvar u teškim vremenima!
Na strani rashoda, istih tih preko sedam osmina od 80-ak milijuna – i opet fina simetrija, kaj ne – HAZU je svoje žicarske godine potrošio na to da bude svrha sam sebi (na plaće i dodatke, hladni pogon, naknade, trošak vanjskih zavoda, ulaganje u građevine...) uz kobajagi vraćanje društvu (u vidi financiranja nekakvih kakti kulturnih aktivnosti) samo na kapaljku.
NIKAD KAO BANE
Možda će na prvu izgledati kao daleka asocijacija, ali drugo čega sam se sjetio čuvši o odbijenici za Andrića bio je ljetošnji osvrt Katarine Peović o Mariju Banožiću – znanstveniku!
Da? Banožiću? Što se uopće i išla na takvog nekoga i osvrtati?
Banožić je, tko se još sjeća – prije nego što će jesenas ubiti čovjeka na cesti pa se danas tužiti na sve načine na koje ga je ubijeni svojim stradavanjem oštetio – osramoćen ljetos otkrićem da je doslovno prepisao, za moći se dičiti titulom izvanrednog profesora, cijelu "svoju" e-knjigu E-marketing (objavljenu 2020.). Đon-obraz kao konstanta. Iz powerpoint slajdova trojice kolega profesora, autora istoimene knjige (2. izdanje objavljeno 2009., 3. izdanje 2014.) – slijepa bahatost nije nalazila za shodno čak je ni preimenovati. Da bi taj e-plagijat sva trojica plagiranih potom pozitivno recenzirala! Ali ni tu travestiji nije bio kraj. Hvalospjevni predgovor Banožićevoj knjizi napisala je prodekanica nekakvog vukovarskog veleučilišta, inače članica krovnog nacionalnog tijela koje brine o "akademskoj čestitosti i znanstvenoj izvrsnosti".
Čemu, dakle, uopće trošiti slova na jednog Banožića?
U svakom sam trenutku spreman napisati knjigu o ništici koja ne zaslužuje nijedan jedini redak, rekao je u svoje vrijeme Karl Kraus.
Ali prije nego nastavimo, bit će u tu svrhu uputno zastati na primjenjivosti i klasičnog Krleže, Krausovog suvremenika, budući da se radi o klasičnom slučaju s ruba pameti, kao nečemu arhetipskom, što se još najbolje identificira umjetnošću romana.
CILINDRAŠKA AKADEMIJA
Glupost se, kaže Krleža na Doktorova usta, "zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi".
Homo cylindriacus definiran je time što "stoji po pravilu uvijek na čelu jedne takozvane 'kulturne (cilindraške) ustanove'", autor "veleučenih rasprava" koje "štampa naša cilindraška akademija", te "u sjaju svoga građanskog dostojanstva" razmišlja "o sebi ovako: u ime sedam hiljada doktora naše cilindraške znanosti, ja stojim na čelu te iste naše znanosti kao njen najučeniji predstavnik, svakoga poštovanja najdostojniji!" Osim toga biva "predsjednik u dvadeset i tri društva", "pokrovitelj i zagovornik, počasni predsjednik i predsjednik, pokretač, ideolog, nadgrobni govornik i govornik kod otkrića spomenika, a s vremenom i sam brončana pojava u jednom od naših perivoja", "lice o kome su u knjizi telefonskih pretplatnika odštampana puna četiri retka samih naslova i podnaslova njegovih građanskih funkcija" te obavezno "uzor-rodoljub, uzor-građanin i uzor-trudbenik", razumije se i da "bez dugova, bez moralne, građanske ili bilo kakve mrlje, bez političke sjenke, bez rodoljubive ljage".
Ne prolazi ni bez cilindraške generacijske reprodukcije, "budućeg gospodina doktora i budućeg predsjednika i budućeg cilindraša, jer je nama Gospodin zapovjedio: rađajte se, cilindraška gospodo doktori, i rađajte buduću cilindrašku gospodu doktore, jer zato je i Svemir pokrenut da bismo se množili i umnožavali mi, cilindraši, govornici pred spomenicima i nad otvorenim grobovima velikana, sami u posljednjoj konzekvenciji velikani i budući naslovnici ulica i trgova u našem glavnom i prijestolnom gradu, u našoj metropoli, u našoj hiljadugodišnjoj civilizaciji" (nota bene, "kao u svima malim zakucima koji hoće da igraju ulogu velegradskih centara te vrše neka poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage").
No, što se dogodi kada u arhetip umiješamo aktivnu supstancu suvremene poduzetničke ideologije?
SPASIO BIH VATRU
Sljedeće što mi je sinulo jedna je vijest iz 2019. – i iz greatest shits rubrike. Povodom projekta "Zagrebački Manhattan". Napomenimo da je predsjednik HAZU i onda bio dični arhitekt Velimir Neidhardt. A i pisala mu je poveća grupa arhitekata, njih 259, prosvjedujući protiv "neprihvatljive šutnje" HAZU, tražeći da se "ugledna 160-godišnja institucija" izjasni o Bandićevom urbanističkom 'makijavelizmu'.
"HAZU se ne izjašnjava o dnevnopolitičkim pitanjima, naročito ako dolazi do suprotstavljanja između pojedinih interesnih skupina ili političkih stranaka. Tome treba dodati da se HAZU ne izjašnjava o pitanjima lokalnog karaktera. Njezina je funkcija štititi društvene vrednote na nacionalnoj razini, kao i u globalnom kontekstu", potpisao je otpis Neidhardt (inače notorno besraman kao bespravni graditelj).
Aha, znači, je li ili nije okej prodati pola glavnog grada arapskom investitoru je pitanje dnevnopolitičkih razilaženja u legitimnim stavovima o tome? A najosnovnije suprotstavljanje gaženju zakona, procedure, prostora i građana ne predstavlja "vrednotu" dovoljno svenacionalnu da bi se njihove vjekovne ekscelencije zbog takve efemeralije budile iz drijemeža?
Nadovezuje mi se komentar Viktora Ivančića povodom još jednog u nizu prijesnih nacionalističkih proglasa HAZU-a, iz 2022., sa svrhom u davanju do znanja "kako je HAZU pronašao svoju svrhu u tome da što nižim nacionalističkim vulgarizmima osigurava što veću akademsku težinu". Komentar se zabavlja scenarijem u kojem bi palaču HAZU "zahvatio proždrljivi požar". Dalo bi ga se odmijeniti analogijom Cocteauovog odgovora da bi iz gorućeg Louvrea – ako mora birati jednu stvar – spasio vatru.
Ivančić zamišlja adekvatan naslov ("Jad i bijeda pretvoreni u prah i pepeo!") i podnaslov ("U vatrenoj stihiji ništavilo je promijenilo agregatno stanje") vijesti sa zgarišta. Ali i imenuje HAZU-ov konstrukt vlastite cilindraške važnosti: "kosturnica nakrcana titulama i počasnim zvanjima, sa svojim lažiranim historijatom, sa svojim apanažama i dodacima na penzije, sa svojim incestuoznim modelom samooplodnje, sa svojim monološkim tipom unutrašnje debate".
Sve su ove vijesti povezane. Činjenica da se kroz HAZU vrti ogromna lova s raznih proračunskih i priležnih pozicija, koja ne želi biti ugrožena bilo kakvim nepodobništvom, svjedoči o karakteru samih naših društvenih "vrednota", u čiju zaštitu će se kakademici povremeno ritnuti. Kako to izgleda, vidjeli smo primjerice u zgodi kad im visoko načelo o neizjašnjavanju u dnevnopolitičkim pitanjima nije smetalo da u Istanbulskoj konvenciji pronađu "rodnu ideologiju" – što nije čak toliko ni pitanje natražne kakademičke kenjaže, koliko naprosto, o ironijo, znanstvene nepismenosti, diletantizma, na razini Marija Banožića i sličnih najgorih đaka što po 4 puta ponavljaju 5. razred. Dibidus. Oni čak ni ne znaju značenje pojma "rodna ideologija".
Mračnjačka ideologija biva tu pretekst za umotavanje banalne crony računice u znanost po mjeri ex ministra Baneta, kao pravog egzemplara sustava.
NIJE EKSCES NEGO PRAVILO
Nije slučaj Banožić anomalija – podvlačila je Peović – "već posljedica sustava 'izvrsnosti' koji uvodimo u domaće obrazovanje već desetljećima". Napomenula je i da je Banožić sam, kao ministar, "obranio" zakonsko rješenje kojim je nekakvo veleučilište bez dopusnice preraslo u Sveučilište za obranu i sigurnost 'Franjo Tuđman'. Op-op, gle imena jedne obrazovne institucije! Time je "samo ime 'prvog hrvatskog predsjednika' simbolično spojeno s karakteristikama razdoblja tuđmanizma – ozakonjenjem bezakonja, uvođenjem zakona koji štite elite". "Prepisivanje tuđih tekstova za napredovanje u zvanje," nastavlja Peović, "samo je shvaćanje znanstvenog rada kao produžetka znanosti kao 'umrežavanja', zaobilaženja pravila, vezivanja uz neke druge svrhe i ostvarivanja interesa određenih lobija poput katoličkog, vojno-obavještajnog, poduzetničkog..." Radi se o "poduzetničko-projektnom poduhvatu", od interesa ne za širu zajednicu nego određenih elita i njihovih privatnih biznisa.
Ali neću je pisati dalje kao Peović. Nije Peović nego Katarina. Znam je dugo kao drugaricu i saveznicu, suborkinju, glupo se osjećam oslovljavajući je prezimenom. Uostalom, smjeram nekamo time što neću.
Nije Bane jedini, nego samo "nešto neinteligentniji primjerak znanstvenika-poduzetnika-političara", inzistira, elem, Katarina. Njegova je priča "paradigmatska za akademske krugove". Ne eksces nego pravilo. Znanosti se nameće "igru 'skupi što više bodova', akreditacija, bonusa, kako bi stekao osobnu korist", s nizanjem top liste "oportunista-karijerista koji ulaze u one političke stranke i opcije koje nude proširenje osobnog društvenog utjecaja i privatnih interesa". Takvi, štoviše, "određuju kriterije u znanosti".
Navela je tu neke krupne sistemske izboje komodifikacije znanosti (npr. Sveučilište Sjever, koje je također "svoju akreditaciju steklo putem mreže privatnih interesa, a sličnim se principom uzdiže zavidan broj 'znanstvenika' i studija katoličkih sveučilišta, sveučilišta obrane, privatnih fakulteta"). Igor Lasić se pak lani sjetio "dobitne paradigme" Vern i Libertas (dobitne putem kooperative s javnim ustanovama), povodom friške afere onoga što je nazvao akademsko-propagandnim programom: tzv. javno-privatnog partnerstva između Sveučilišta u Rijeci i veleučilišta "Edward Bernays", čiji je dekan, Damir Jugo, skupa s nastavničkom perjanicom Božom Skokom, suvlasnik marketinške agencije Millenium promocija. Pa npr. ministrica turizma biva zvana da gostuje na Bernaysu, kamere bilježe silne srdačnosti, da bismo onda imali jake indicije – prostirala ih je Đurđica Klancir – o tome kako se unaprijed znalo za koga je raspisan HTZ-ov natječaj za izradu strateškog marketinškog i operativnog plana hrvatskog turizma, i to za četiri puta više novca od cijene izrade same krovne strategije.
Hrvoje Šimičević je, pišući o nastranoj praksi da PR-ovci od zanata bivaju uvažavani u medijima kao nezavisni stručnjaci, iskopao kako bi Skoko po kućama bivao predstavljan i kao "stručnjak za strateško komuniciranje" te "profesor na Fakultetu političkih znanosti", pa pod tim titulama npr. kovao u nebesa Bandićevu suradnicu kao kandidatkinju za lokalne izbore (i istovremeno prozivao Možemo zbog "dugogodišnje borbe za kojekakve interese u Gradu Zagrebu protiv pokojnog Bandića"). Da je Millenium promocija pritom s Bandićevom administracijom sklopila milijunske ugovore – e to ne bi bilo navedeno. Kao ni da je Bandićev šef Gradskih groblja hapšen zbog namještanja također milijunskih poslova firmi kojoj je Skoko bio u Nadzornom odboru. A dok inventar na više televizija, svugdje pozivan da glumi nezavisnog analitičara, uz stalnu gažu u Večernjaku gdje glumi kolumnista, ne biva spominjano, upozorava Šimičević, ni da mu je agencija u zadnjih 5 godina dobila od raznih ministarstva preko 15 milijuna kuna poslova, uz onaj pokoji milijunčić od HTZ-a.
SKOK NA SKOK – SKOKO
O Skoki se prvotno nešto čulo još krajem 90-ih: iskoraci u veliki svijet događaju mu se pod patronatom Glasa Koncila te proustaške (norvalske) emigracije: kroz tzv. Hrvatski informativni centar i tzv. Hrvatsku maticu iseljenika, što se svijetu očitovalo kada su ga, Andrićevom formulacijom – da, Stanka Andrića – "tadašnje vlasti htjele postaviti na čelo kulturnog pogona Studentskog centra u Zagrebu kao osobu koja će to nedisciplinirano ljevičarsko leglo dovesti u red i uskladiti s duhovnim prioritetima i ćudoređem nacionalne vlasti". Radilo se o zaleđu šušak-pašalićevskog klana ondašnje borbe za prevlast u HDZ-u pod umirućim Tuđmanom.
Zabilježena su detaljnija svjedočanstva s lica mjesta rastjerivanja "ljevičarskog legla". Jedna od protagonistica je bila baš Katarina, o čemu također svjedoči i u ovom osvrtu o vojniku partije Banožiću: vojnik partije Skoko je "dobio zadatak od tadašnjih HDZ-ovaca, budućih Bandićevih ljudi da cenzurira književni časopis Libra koji sam uređivala s Borisom Koromanom i Svenom Cvekom. Božo nam je tada rekao 'ta sloboda govora, to mi je kul, ali…' nismo mogli objaviti u SC-u kultnu američku autoricu Kathy Acker koja se bavila ženskom seksualnošću, kao niti kritički osvrt na Milu Budaka. Božo je od izbacivanja kulturnog časopisa iz SC-a samo napredovao."
Profil umrežene nabiguzice, pritom najgoreg mogućeg političkog pedigrea. Banožić je samo išao tim Skokinim tragom, pa i specifičnije baš njegovim, budući da se "marketinški stručnjak", kako se to danas kaže, i cijenjeni profesor prije svega proslavio – brendirao – serijskim prepisivanjem. Općepoznata je ona pišurija kad je kao profesor zagrebačke politologije prepisao,ali ne i potpisao Borisa Dežulovića, pa se ukapao još dublje vadeći se na plagiranje forvarduše. Uhvaćen je i u sistematskoj prepisivačini čitavih komada teksta s wikipedije, za potrebe sklapanja knjige "Hrvatski velikani", podvaljivane s velikom pompom pod značajan znanstveni rad. Teška tragikomedija. Došlo mi zajebavati se satirom (pisao sam tada za News bar) o ukebanosti u kompulzivnom prepisivanju Viliborovog izbornog programa: da je kao vodeći hrvatski stručnjak za odnose s javnošću i opet dospio u loše odnose s javnošću samo zbog mrziteljâ svega brendiranog hrvatskog.
Zbog afere forvarduša, tadašnji dekan Fakulteta političkih znanosti, ocijenio je kako se Skoko "prije svega osobno osramotio i narušio svoj ugled", a u drugom planu i ugled FPZ-a. Ali Zakošeka treba ispraviti. Nije u svemu primarna čisto Skokina osobna sramota, pa čak ni ona institucionalna, već opća društvena. Nije karakter izvanrednog individualnog prijestupa, već su naslage tipičnosti ono najgore što Skokine afere prinose na svjetlo dana. Ili uostalom sama priroda Skokinog postojanja kao visokopozicioniranog faktora društvenog i intelektualnog života.
Ultimativno objašnjenje Katarininog postupka s trošenjem papira na Banožića dao je upravo... ma neću ni njega više zvati Andrić. Osjetio bih se tu već sasvim prenemažuće. Stanko je moj stari prijatelj, nađemo se kad stignemo, čak i blizu stanujemo, sinovi su nam vršnjaci i školski drugari, itd. Stalo mi je i da me se ne otkriva eventualno u pozi lažnog objektiviranja, skrivanju pristranosti. Ne krijem ništa – dabome da sam pristran. Srećom, u vezi Stanka je to sasvim neproblematično biti: ne treba tek ja da garantiram kako se radi o ozbiljnom oraču svojih njiva. To se još ne zna samo po mračnim zakucima HAZU-a.
Uglavnom, još je prije 11 godina – u tekstu kojemu je povod bio Skokin skok u provaliju koji još nismo ni načeli – na proste faktore rastavio kako i zašto točno lik i djelo Bože Skoke obilježava "hrpa stereotipa, pseudoznanosti i prijesne polupismenosti prosječnog hrvatskog akademskog građanina". Obrazloživši usput smisao pisanja o takvom papku, za nas danas kao i za sebe onda. Skoko nije neka tema ni cilj, ali je zato sredstvo samo takvo. Važan ne kao bilo koji božo nevelike pameti, nego kao idealan egzemplar stanja: "Nije tu osobito važno to što Skoko govori, jer on zaista nema što reći, nego ono što govori (kroz) Skoku. Takozvani diskurs. U danom slučaju, taj veliki vapaj za jedinstvom Nacije, u kojem će svatko zadovoljno i bez pogubnoga 'jala' prihvatiti svoje providnošću dodijeljeno mjesto, stalež, stepeničicu u hijerarhiji, u kojoj Skoki i njemu sličnima i bliskima, dakako, pripadaju počasne lože."
Ta komedija i bijeda, ta spojenost na najnižim frekvencijama, ali koja visoko kotira, koja figurira! Intenzivno se nameće jedan Štulićev stih, o tome kakvi postaju cijenjeni ljudi, vidi pod "Uvijek ista priča". Skokin slučaj je važan ne kao blamaža nekog pojedinačnog Bože, nego kao egzemplar "stanja nacije". Mjera normaliteta uspostavlja se, naime, time što je jedan takav mjera avansiranja. Svakome je poručeno: hop-hop, skok na skok, budi poput Skoke – jer to je ono što se u tuđmanističkoj i poduzetničkoj Hrvatskoj, zemlji znanja i izvrsnosti, cijeni kao normalno i poželjno – i bit će ti dobro u životu, među nama.
Naravno da nije slučajnost što također i Katarina, govoreći o Banožiću, govori o Skoki – zato što zapravo govori o stanju.
ZEMLJA GLUPANA
Skoko je Stanku privukao pozornost – groteska s Dežulovićem i forvardušom tek će kasnije uslijediti – objavom neke knjige u izdanju Matice Hrvatske i člankom u Večernjaku "Kakvi su Hrvati? Rastreseni, kreativni, ali i opasni". Brendiranje Hrvata. Potpisanom titulom dr.sc., premda se radi o novinskom tekstu. Već se iz naslova, međutim, čitalo da će se tu raditi o raspredanju besmislica. Stanko zaključuje da nema uopće smisla ići redom, jer je sve unutra od sadržaja "podjednako blesavo", pa se fokusira samo na rečenicu kojom Skoko – pozor, ovo sad je zabavno – neku blentavu generalizirajuću misao o Hrvatima pripisuje zapisu koji je "još prije nekoliko desetljeća" autorizirao stanoviti Boesi.
Boesi, veliš, doktore?
Étienne de La Boétie, francuski autor iz 16. st., čija je kratka Rasprava o dobrovoljnom ropstvu svjetski politološki klasik. Ali i šire literarno opće mjesto, opća kultura. Inače Montaigneov najbolji prijatelj, pa kako uvelike potječem iz Montaignea, nisam niti trebao studirati politologiju da bih imao i dan-danas na policama La Boétiea fotokopiranog za vrijeme studija (nije, nažalost, tu knjigu lako za naći po knjižarama i antikvarijatima, ili barem tada nije bilo). A ja sam neka tamo deseta struka, niđe veze. Ali ako si profesor doktor politologije? Halo!
U tom djelu se doista i nalazi rečenica slična onoj koju Skoko atribuira "Boesiju" – samo bez spominjanja ikakvih Hrvata (?), naravno.
Stanko ulazi nesporazumu u trag pronašavši pregledni rad iz 2007. u kojem Miroslav Vujević, Skokin puno stariji kolega s FPZ-a, pripisuje Hrvatima svojstvo opisano citiranjem Boétieove rečenice, iza zatvorenih navodnih znakova davši i izvor: Boesi, 1986. Vujević pripisuje, ne "Boesi"! Lanac diletantske stupidnosti potreban za proizvesti rečenicu iz Skokinog članka (Stanko je, citiram, naziva slaboumnom) sadrži pet karika.
Prva: šlampavi Skoko nije uočio da Vujević navodnike otvara tek iza spomena Hrvata, da je taj spomen Vujevićev. Pa Hrvate u svom članku prilaže u formi izvornog navoda koji pripisuje "Boesiju".
Druga: prefrigani Skoko dobro zna da nije osobno čitao "Boesija" nego pokupio to iz Vujevićevog rada, samo što ne prezentira svoje neznanje pošteno, ne navodi Vujevića kao izvor, nego se hoće napraviti pametan i turbo izvoran pa čitatelja dovodi u zabludu da mu je izvor neposredno "Boesi".
Treća: pretenciozni Skoko čitatelju uvaljuje da je "Boesi" to napisao "još prije nekoliko desetljeća" zato što se stilom monumentalnog glupana i opet pravi pametan, ovaj put ne shvativši da se '86-ta iz reference kako je daje Vujević – česta praksa u znanosti – odnosi na beogradski prijevod djela, a ne na djelo samo.
Četvrta: neshvaćanje da se radi o prijevodu i pogrešna transkripcija prezimena predstavljaju definitivnu potvrdu da ignorant Skoko nikada nije niti čuo za La Boétiea.
Peta: bivanje u stanju da izvjesnog "Boesija", za kojega glumi da zna o kome priča, pritom locira pred kraj 20. st., jamči da dileja Skoko nema blagog pojma čak ni o najširem kontekstu, ni u rasponu od pola milenija, u koji bi mogao smjestiti referencu koju istovremeno prodaje kao nešto što je sam probavio dok docira javnosti.
Za usrat' se od muke ili barem smijeha. To tako doktor znanosti, ali ne mikrobiologije ili ne znam čega, nego s polja na kojem je La Boétie među nezaobilaznim jedinicama literature! Think about that. Što ćemo još doživjeti – ima ih na talijanistici koji nikada čuli za onog, onog... kako ono bješe, Dantea? Ili možda Bokača, po Vuku? "Doktor politologije koji nikada nije čuo za La Boétieja uspio je u onoj jednoj, većim dijelom prepisanoj rečenici", primjećuje Stanko, "očitovati zaista dojmljivo, slojevito i mnogokomponentno neznanje."
Skoko se ovom prigodom (ako to nije bilo jasno već iz kolosalne stupidnosti same preokupacije "brendiranjem Hrvatske") nedvosmisleno legitimirao kao jeziv balvan; intelektualni folirant, ali brate mili i bogec. Netko banalno nedorastao – lišen ne samo osnovnog znanstvenog i ljudskog integriteta, nego i ikakvog kalibra.
Možda bi dr. Skoko u duhu prednjačenja primjerom – sinulo je Stanku za kraj – trebao okupiti ekspertni tim koji će Hrvatsku brendirati kao zemlju glupana. Svježa ideja naspram pljesnjivosti dosadašnjih poduzetničkih pokušaja!
HAZU JE GOL
A jeste pratili možda što je Stanko napravio preuvaženom osječkom cilindrašu Ivanu Balti, pa opet i opet? Recidivist.
Kaže još Katarina: "Već su se akademske institucije srozale toliko da svaki znanstvenik koji se zbilja želio baviti znanošću ili odlučuje ostati po strani, u ligi ne-izvrsnih, ili se prilagoditi i odustati od znanosti i početi s 'poduzetništvom u znanosti', 'umrežavanjem', odnosno svime što nikako ne bi trebalo biti svrha znanstvenog rada." Evo, npr. Stanko. Definitivno od ovih koji se zbilja žele baviti znanošću, onako kako bi trebalo, netko tko ozbiljno ore znanstvenu njivu. Zato i je u prinudi odreagirati. Balte i skoke su eskalirali do točke na kojoj se stvarno mora nešto poduzimati.
Ali iz potpuno istog razloga neće biti mjesta za Stanka u cilindraškoj počasnoj loži zvanoj HAZU, koja kao vrh te piramide – s ložama za balte i skoke – dođe deponijem svega onoga najkvalitetnije integriranog i čašćenog po mjeri štićenih "vrednota", naše diktirane mjere normaliteta. Svijet je na svom mjestu.
Samu činjenicu da su ga njegovi kolege povjesničari predložili ne vidim, međutim, kao suvišnu ni deplasiranu. Nominacija je upravo svojom upečatljivom neprolaznošću do kraja razokrila golotinju te partikularne cilindraške birtijetine – ali i šireg stanja znanosti komodificirane kao crony poduzetništvo. Odbijenica za Stanka učinila je po tom pitanju još i više nego što su to učinile Stankove demontaže tipičnih primjeraka ništavnosti koju uzgon sustava "izvrsnosti" diže prema gore.