Krivi čovjek na pravom mjestu

krivi-covjek-na-pravom-mjestu-7612.jpg

Dražen Lalić
Dražen Lalić
Foto: 
You Tube

Netko, poput Dražena Lalića, jednom uhvaćen u prodavanju deponiranosti domaćeg nacizma u prošlo svršeno vrijeme i retuširanju sistemski ekstremističke slike našeg političkog mejnstrima slabo može razumjeti etiku i estetiku – nazvati stvari pravim imenom – koja je Šibenčanina Mandića učinila općim mjestom hrvatske kulture i jezika

Ovih mi je dana – u sklopu članka Igora Lasića "Dobro jutro, hrvatska jezična policijo", od 11.10.2021. – zastrugala po nervima, premda se s njom slažem, izjava Dražena Lalića: "Baš me zanima što bi hrvatska kultura i jezik bili bez npr. Šibenčana, da spomenem samo Arsena Dedića, Ivu Brešana, Igora Mandića – napominje sociolog."

Tko se još sjeća da je isti taj herc-sociolog prije cirka okruglo 8 godina (14.10.2013.) s indignacijom zavapio: "Mandiću, nema u Hrvatskoj ustaša već 70 godina"?

Mandić je, naime, dva dana prije, u intervjuu beogradskim Večernjim novostima, na pitanje o vukovarskom "ratu protiv ćirilice" dijagnosticirao kako je pismo "samo izgovor da se maknu preostali Srbi" te da ustašija "nije ni zaspala, ni bila pokopana, kako smo mislili, i taj grozni element rovari u hrvatskom nacionalnom biću, tako da će uništiti i samo to biće".

Termini ustašija i ustaše su striktno vezani "za prošlost, konkretno za 40-e godine prošlog stoljeća", podučio je tada javno herc-sociolog našeg autora kojeg, vidimo, istura kao neizostavnog značajem za hrvatsku kulturu i jezik. Ali nije ostao na tome. Mislim, onomad. Mandić nije samo klasifikacijski pogriješio – podučio je doktor Lalić i njega i nas – nego je i učinio nešto "štetno za Hrvatsku", jer govoriti tako o njoj, u kojoj o rehabilitaciji ustaštva ni govora ("ostavila je ustaše i partizane prošlosti"), a usred Srbije, "gdje se danas naveliko rehabilitiraju četnici, što bi, primjerice, značilo da su Ivana Gorana Kovačića ubili antifašisti, stvarno nije pametno". Preostalo je samo da Mandića i eksplicitno označi nacionalnim izdajnikom.

Ne radi se o tome da rečenica u koju ga je sada smjestio po sebi ne bi štimala.

Ne radi se ni o tome da bi činjenica kako je nekad nešto kenjao Mandiću sama po sebi činila nelegitimnim da ga danas – ili svo vrijeme – stavlja u panteon nacionalne kulture i jezika.

Pitanje je samo da mu nije kenjao nešto, nego točno to što jest.

'Ajmo se prebaciti časkom na prvospomenutog Arsena. Svi smo stoput čuli one egzegeze likova koji pred navalama "turbofolka i importirane muzike" daju prednost "našoj muzici", pa ožeži po magazinima, thompsonima i šuputicama. Dobro, i Arsen im onda dođe tehnički naš, premda ne baš najčistijih krvnih zrnaca, ali u svakom slučaju dosadnjikav, to im onako bezveze, daj ti njima radije Mate Bulića i Grdovića, za dušu, da se ćuti i trpi. Kul – neka voli tko što hoće – ali ako bi ti isti likovi kasnije u novinama počeli o nezaobilaznom značaju Arsena za hrvatsku kulturu i jezik, gledali bismo ih sa zazorom i ništa im ne bismo vjerovali da razumiju ono što izgovaraju, zar ne? Zvučalo bi iz njihovih usta limeno, šuplje, kao naučena formula, napad volje da ponavljaju općepoznate istine unatoč tome što izmiču limitima njihovog uha.

Netko jednom uhvaćen u činjenju od istine ili toga koliko je nešto pametno funkcije onoga koliko je "štetno za Hrvatsku" (tj. u prodavanju deponiranosti domaćeg nacizma u prošlo svršeno vrijeme, retuširanju sistemski ekstremističke slike našeg političkog mejnstrima i bagateliziranju je kao nečega svojstvenog samo "primitivnoj šovinističkoj manjini", s neke debele ekstremističke margine, kobajagi uopće ne iz teških centara hrvatske politike), jednako malo može razumjeti etiku i estetiku – nazvati stvari pravim imenom – koja je Šibenčanina Mandića učinila općim mjestom hrvatske kulture i jezika, kao i branitelj Bulićem domaće muzike od naleta turbofolka o etici i estetici koja je time učinila Šibenčanina Dedića.

O tome se radi.

Povremeno se sjetim klasične situacije – ovo je jedna od prigoda koje se tipski uklapaju – kad je Antun Branko Šimić rekao kako bi on da je Tin Ujević zabranio gospodinu Krklecu da zalažući se za njega piše po novinama kako se hrani "kafanskim kavama i žemičkama" i kako vazda misli "na sutrašnje ručkove", jednako bilo to istina ili ne. Ja da sam Igor Mandić – zabranio bih ovoj otjelovljenoj kamari svačijih banalnosti i mudroserina da se zalaže za mene pišući po novinama stvari u kojima se nimalo ne razabire, jednako bilo to istina ili ne.