Crveno ili crno: Poslije Hipodroma ne postoje nijanse

"Fašisti na vlast obično dolaze uz pomoć liberala", kazao je, ima tome nekoliko godina, slovenski povjesničar dr. Božo Repe. A kada ne dolaze, onda se na vlasti održavaju. Evo, recimo, u Hrvatskoj.

Ne treba, naravno, pretjerivati: nisu Dario Hrebak, Darko Klasić i Predrag Štromar podržali HDZ-ovu vladajuću većinu jer su ambivalentni prema fašizmu, nego zato što su u Andreju Plenkoviću vidjeli branu od crnokošuljaša, vjerujući kako će on, čim se steknu uvjeti, nogom nabiti zastupnike Domovinskog pokreta i zamijeniti ih već nekim kome ne treba objašnjavati kako NDH nije bila posljedica hrvatske težnje za vlastitom državom. 

Od toga, kako vidimo, nema ništa. Od svega ostalog, nažalost, ima previše.

Takozvani koncert Marka Perkovića Thompsona, ta suštinska smotra ustaškog folklora, pokazao je kako je sanitarni koridor prema najcrnjoj desnici presječen i da najveća stranka vladajuće koalicije s tim više nema nikakvih problema. Odlazak premijera na noge pjevaču, Božinovićeva crna košulja i još jedna Bačićeva ispovijed nekarakternog čovjeka, uz Jandrokovićev posjet Hipodromu, pokazali su da je svršilo doba onog HDZ-a u kojem opća pljačka možda nije poželjna, ali jest dopuštena, dok je ustaštvo strogo zabranjeno. 

Kada je već tako, a drugačije nije, onda je i prostor za političku prostituciju sve manji. Ako se iz saborske većine povuku liberali – dva iz HSLS-a i jedan iz HNS-a – te pet zastupnika nacionalnih manjina, ili idemo na izvanredne izbore ili ćemo bez njih dobiti novu vlast koja, sve i da želi, neće moći glumatati kako je nešto više od servisa društvenog taloga. 

Postoji, naime, mogućnost da Plenković, sklapajući savez sa svim desnim strankama i klubovima, zadrži kontrolu nad Saborom i dočeka kraj još jednog mandata bez testiranja biračke volje u međuvremenu, samo što će u tom slučaju biti pitanje tko će prvi izvršiti politički suicid: Most, bez kojeg nema te nove većine, DP, koji će morati progutati suradnju s Dominom, ili Domino i Suverenisti, koji će se opet morati družiti s Penavom i Dabrom. 

Bila bi to, treba li reći, grozna vlast koja bi generirala još goru društvenu klimu – to goru treba uvjetno shvatiti jer nakon ustaškog desanta na Zagreb gore može biti još samo odvođenje nepoćudnih na prinudni rad – ali i vlast kakvu zapravo priželjkuje dio klera bez kojeg bi na Hipodromu i petog srpnja bili pravi konji. 

Marko Perković Thompson, treba priznati, nije jedina osoba oko koje se slažu svi od desnog centra do Josipa Jurčevića, no jest jedina oko koje se sada mogu okupiti – parafrazirajući Ćiću Senjanovića: Bog je visoko, a Tuđman duboko - bez da si oči ne povade u roku odmah. 

Premijer Plenković se možda zato, a možda iz samo njemu znanih razloga, stavio u poziciju zastupnika i branitelja Perkovićeve publike i njihovog idola, ali povijest njegove motive, za razliku od ishoda, poslovično neće pamtiti. 

Najveći komercijalni koncert na svijetu pokazao je, naime, kako bi trebalo izgledati novo normalno, započeto okupacijom Bogovićeve i zaokruženo ustaškim pozdravom u Hrvatskom saboru. U njemu, tom novom normalnom, kao ishodu i koncerta i ponašanja vladajućih, policija Republike Hrvatske ne štiti zakone Republike Hrvatske, nego prekršitelje koje, eto, nisu čuli samo oni što im srce zaigra na "Evo zore, evo dana", a desnica ruka sama poleti i na reklame salona namještaja koji prodaje "sve za dom".

Ako, dakle, liberali i zastupnici nacionalnih manjina, posebice romske, židovske, bošnjačke i talijanske, ma svi zapravo, nemaju moral od gume i kičmu od plastelina, onda nemaju ni izbora. Osim ako ne misle da postoji izbor između održavanja većine tolerantne na ustašluke i pokušaja njezinog rušenja. Vide li ga, ne treba im liječnička potvrda o zdravstvenom stanju karaktera i kičme.

Thompsonov zagrebački skup nije bio nikakva manifestacija zajedništva, domoljublja, čovjekoljublja, bogoljublja i sličnih patetičnih sranja, nego demonstracija sile kojom se, uz ostalo, željelo pokazati HDZ-u da će ili dragovoljno smotati do kraja u desno ili će to napraviti zbog straha od mase koja nije kupila karte za Hipodrom kako bi slušala gluposti o ljubavi kao tajni dvaju svjetova, nego da bi grleno pjevala o spuštanju guste magle iznad, prvo Zagreba, pa onda i ostatka Hrvatske, koja u snovima većine od njih 504.000 nije ništa drugo nego NDH u granicama AVNOJ-a. One "poviesne", toliko su uspjeli shvatiti, nisu ostvarive kao što nikad nisu ni bile.  

Andrej Plenković izbore nije dobivao samo zato što su mu politički protivnici bili očajni, a uglavnom jesu, nego i zbog apaurinizirajućeg djelovanja na pristojni svijet kojem je ostavljao dojam branitelja društva od njegovog kancerogenog dijela, lidera koji i zna i može i hoće skrajnuti mračnjake i surađivati i s ideološkim protivnicima i Miloradom Pupovcem. 

Zahvaljujući Thompsonu daleko više nego koaliranju s DP-om, ta je iluzija spaljena do temelja. Požar je usput progutao i opravdanja onih što su, otkupljujući vlastitu, sirovu kožu, pristali prodati ideale za mrvice i praviti se kako ne vide da je vlada koju održavaju produljila rok trajanja inflacije, donijela zakone koji su povećali socijalni jaz i minimizirala pravo građana na, recimo, priuštivo stanovanje.

Loša ekonomska politika, politizacija DORH-a, vučićevski zakon o medijima i servilno ispunjavanje želja Donalda Trumpa i Marka Ruttea su, međutim, čipkin dim za ono što se dogodilo u glavnom gradu i što Plenković, zajedno s ergelom svojih ministara, brani kao da mu o tome život ovisi.

Zbilja povijesni koncert likvidirao je prijetvornost kao sastavni dio hrvatske politike u zadnjih previše godina i krajnje jednostavno podijelio Hrvatsku na crnu i crvenu. Nijansi više nema. Onaj tko ih vidi je ili daltonista ili mu je Thompson mjera domoljublja. 

Pragmatizam i oportunizam su do prošlog vikenda mogli imati 1001 opravdanje. Od "Jure i Bobana" u Bogovićevoj i ustaškog sleta na Hipodromu su tek oblici svjesnog suučesništva u zločinu nad vlastitom zemljom i njezinom civiliziranošću.