Dan pobjede

Drugi svjetski rat na tlu Evrope završio je 8. odnosno 9. svibnja 1945. potpisivanjem bezuvjetne kapitulacije oružanih snaga Trećeg Reicha i njihovih saveznika u tom višegodišnjem zločinačkom pothvatu koji je iza sebe ostavio devastirane mnoge zemlje i prorijedio pučanstvo u do tada nezamislivim razmjerima.

Toga dana slobodni je svijet slavio Dan pobjede, jer je povijest definitivno i za sva vremena zapamtila ceremoniju potpisivanja kapitulacije u do temelja razrušenoj prijestolnici Hitlerove Njemačke, Berlinu. Ista ta povijest zabilježila je da je Drugi svjetski rat počeo napadom hitlerovske Njemačke na Poljsku (politički motivirane i činjenično neodržive priče o tome kako je taj rat zapravo počeo potpisivanjem pakta o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza ne treba zaista uzimati ozbiljno). Povijesna je činjenica također da je u prvoj fazi rata Velika Britanija podnijela najveće udarce i da je bila usamljeni svjetionik slobode u Evropi koju je sve više prekrivao mrak nacističke okupacije.

U toku rata, nakon Hitlerovog napada na Sovjetski Savez i japanskog na Pearl Harbour, čime su i Sjedinjene Države bile uvučene u svjetski sukob, formirana je tzv. Antihitlerovska koalicija kojoj su njezini sudionici nadjenuli ime Saveznici. Kako je rat više odmicao, tako se njegovo težište u Evropi pomicalo prema istoku. U prvoj fazi hitlerovskog osvajanja Wermacht je gotovo strelovito napredovao sve do samog predgrađa Moskve, da bi se u drugoj fazi smjer odvijanja borbi promijenio, pa su sovjetske trupe, uzvraćajući početne bolne udarce, krenule u protjerivanje neprijatelja. 

Cijelo vrijeme trajanja rata kakvoga još svijet nije vidio, bio je u rukama “velike trojice”, američkog predsjednika Roosevelta, britanskog premijera Churchilla i sovjetskog vođe, generalisimusa Staljina. Povremeno bi se njihovim konzultacijama pridružili i ostali ne manje važni, ali svakako ne i najvažniji sudionici “velike igre”. Mislimo tu na kineskog lidera Čan Kai Šeka, vođu Slobodne Francuske, generala de Gaula, a od teheranske konferencije 1943. i nespornog prvog čovjeka antifašističkog otpora na tlu Jugoslavije, maršala Tita.

Bilanca Drugog svjetskog rata u razaranjima i ljudskim žrtvama bila je upravo nezamisliva. Sovjetski Savez, što uključuje i Ukrajinu i nekoliko danas samostalnih zemalja koje su nekada bile u sastavu SSSR-a, imao je gubitke od 37 milijuna ljudi. Riječ je kako o gubitcima na frontu, tako i o onima u pozadini. I to je povijesna činjenica koju nitko, pa čak ni u vrijeme najžešćeg hladnog rata, nije dovodio u pitanje. 

Istina je, zapadni saveznici naglašeno su slavili, odnosno obilježavali obljetnice čuvenog “Dana D”, invazije na Normandiju 1944. i nije se propuštalo podsjetiti da je otvaranje tzv. druge fronte, a invazija na Normandiju bila je upravo to, godinama bio gotovo očajnički apel Staljina. Na stranu činjenica što je “druga fronta”, ali ne u onom obimu u kojemu bi to bilo korisno za odterećenje Crvene armije, postojala na jugoslavenskom ratištu. Ono što je Staljinu trebalo, to je bio frontalni napad na zapadnu Evropu čime je bilo omogućeno da nacistički vojni stroj, jer fašistička Italija je ispala iz igre 1943, dođe u kliješta između sovjetskih snaga što su nadirale s istoka i zapadnih saveznika koji su krenuli sa zapada. 

Desetljećima, a vrijedi ponoviti, govorimo i o vremenu hladnog rata, nitko nije dovodio u pitanje ni to kada je rat završen, a još manje to s kojom je svrhom vođen. Da je to bio antifašistički rat, bilo je savršeno jasno. Da su snage nasuprot nacifašizmu bile udružene u antihitlerovskoj koaliciji i to je bilo savršeno jasno. Pa čak i to da je najveći teret u izvojevanju pobjede nad nacifašizmom podnio Sovjetski Savez. Jer to i jesu bile povijesne činjenice.

Sve se, međutim, promijenilo nakon ulaska Rusije u rat protiv Ukrajine. Pri čemu ujedinjene zapadne propagandiste uopće ne zanima što je bilo prije toga, pa idu čak i toliko daleko da otvoreno negiraju određene, dokazane i dokazive povijesne činjenice - poput onog famoznog obećanja sovjetskom vođi Gorbačovu da se nakon ujedinjenja Njemačke Atlantski pakt neće širiti ni pedlja prema istoku, kao i neskrivenog sudjelovanja Zapada u rušenju tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Janukoviča, a samo zato što nije pristao na ucjenu tipa “ili ste s Rusijom, ili ste s nama”. Dugo godina pripremana strategija svođenja Rusije na neku “tek tamo regionalnu silu”, kao što je svojedobno posprdno izjavio američki predsjednik Obama, dobila je zamah na krilima borbe za “demokraciju” u Ukrajini i očuvanja Ukrajine, što je u očima propagandista pretvoreno u borbu cijele demokratske Evrope protiv ruske agresije. Od tada gubi se svaki smisao proslave Dana pobjede, jer - u osnovi - izgubljen je i smisao antifašističke borbe. 

Drugim riječima, pojedine zemlje nekadašnje antihitlerovske koalicije komemoriraju obljetnice završetka Drugog svjetskog rata, poput ove jubilarne 80-e, ali jedva da više netko spomene razlog zbog kojeg je taj rat vođen. Amerikanci uzdižu u nebesa operaciju Overlord, jer je njezin zapovjednik bio američki general (i kasniji predsjednik) Dwight D. Eisenhower. Britanci se sjećaju feldmaršala Montgomeryja i njegove uspješne kampanje na tlu Afrike protiv Hitlerove “pustinjske lisice” generala Rommela. Francuzi, naravno, slave heroje Pokreta otpora. I u svemu tome riječ “fašizam” čudesno je nestala. Britanci su u tome prekrajanju povijesti, odnosno “novom pisanju” povijesti možda otišli najdalje, jer su obilježavanje 80-e obljetnice završetka Drugog svjetskog rata rastegnuli na četiri dana, pri čemu su glavnu manifestaciju održali 5. svibnja, dakle četiri dana prije onog stvarnog Dana pobjede.

Dotle u Evropi niču desno orijentirani režimi kod kojih nije teško otkriti sličnosti s idejnim zasadama nekadašnjeg nacifašizma. Svi se oni rađaju kroz demokratske izbore, koje ponekad Evropska unija posve nedemokratskim načinom nastoji onemogućiti, ali koji u isto vrijeme dobivaju sve snažniju i sve grlatiju podršku iz Amerike gdje je, kako se američki podpredsjednik voli hvaliti, “novi šerif stigao u grad”. U tom novom svijetu koji se rađa nema, čini se, mjesta za antifašizam, niti za one vrijednosti što su imanentne antifašizmu. 

Ako danas u svjetskim medijima, a mislimo - naravno - na one zapadne, jedva netko spomene antifašizam, onda to gotovo sigurno neće biti uz Dan pobjede, nego uz licitiranje na temu tko će doći na “Putinovu proslavu” u Moskvi. Ti su mediji, naime, više-manje uspješno sveli Dan pobjede na dan ruske manifestacije vojne sile, pri čemu očito dirigirano zaboravljaju činjenicu da Rusija i dalje slavi Dan pobjede nad fašizmom.

Prevladavajuća rusofobija u sklopu koje je Zapad “demokratskim sredstvima” onemogućio svojim građanima pristup do ruskih sredstava informiranja leži u korijenu zabrinjavajuće činjenice da je današnji svijet tragično podijeljen čak i na obljetnicu pobjede nad nacifašizmom, na obljetnicu pobjede nad zlom za koje smo očito bez valjanog razloga mislili da je zatrto jednom za svagda. U današnjem svijetu, na žalost, kao da nema mjesta ni za kakve ideale, a tako ni za one ideale koji su bili u bíti same borbe protiv fašizma. Današnjim svijetom dominiraju profit i interesi.

Jedini koji je imao globalnog utjecaja i koji se usuđivao suprotstavljati takvome svijetu - papa Franjo - otišao je u legendu. Pridružit će se onima kakve je, doduše u neka druga vremena i nekim drugim povodom, opisao Pjesnik i za koje se moglo reći da su bili “idealni barjaktari kantovske zamisli Svjetskog Mira”.

Nekada davno postojala je antihitlerovska, odnosno antifašistička koalicija. Nekada davno ta je koalicija, na patnjama i stradanjima desetaka milijuna ljudi izvojevala pobjedu nad silama mraka. Nekada davno znalo se što je Dan pobjede, što se slavi i zašto se slavi.

Bilo je to, rekosmo, nekada davno.