Predsjedničke laži: Halucinacije pravnika i šofera

„Poslušajte me. Nisam imao seksualne odnose s tom ženom, Monicom Lewinsky. Nikad nisam nikome rekao da laže za mene. Nikad”, rekao je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Bill Clinton, u obraćanju medijima u Bijeloj kući 1999. godine i umalo bio smijenjen.

Da, nekada davno, u prošlom stoljeću, politika je bila posao za ozbiljne ljude od kojih se očekivalo da se ozbiljno ponašaju i ne lažu one koje vode. 

Bill Clinton nije morao na suđenje u Senat zato što mu je pripravnica pružila – kako kaže Bruce Willis u Tarantinovu „Pulp Fictionu“ – „malo oralno zadovoljstvo“, već zato što je o svom odnosu sa Lewinsky lagao javnosti i to nakon što je, kao svjedok u građanskoj parnici zbog seksualnog uznemiravanja Paule Jones, pod zakletvom rekao kako se sa svojim uposlenicama ne skriva po ostavama i mračnim kutovima najpoznatijeg stambenog objekta u poznatom dijelu svemira. 

Uglavnom, Zastupnički dom u kojem je Republikanska stranka imala većinu je u roku najbrže pokrenuo opoziv predsjednika Amerike kojeg je Senat proglasio nevinim, pa je Clinton poslije osvojio drugi mandat i… „The Rest Is History“, što bi rekli u Glavicama i široj okolici Sinja. 

„To mora prestati, to je čista politička igra i čista politička zlouporaba. Takve stvari se više nikada ne smiju događati. Ne vidim koji je sljedeći cilj koji nas može kompromitirati ili ustegnuti našu akciju kako nam iz susjednih država, prvenstveno iz Bosne i Hercegovine, ne bi dolazile te optužnice za naše ratne zapovjednike nakon 30 godina. Sve optužnice koje dolaze iz BiH za navodna kaznena djela, navodno počinjena u borbi protiv bošnjačkih ili srpskih snaga, dolaze preko sarajevskog tužiteljstva. To su sve optužnice za kolektivnu zapovjednu odgovornost čija je osnova presuda šestorici dužnosnika hrvatskog naroda u BiH. Koja je tu uloga hrvatske države? To mora prestati, to je čista politička igra, čista politička zlouporaba. Možda je vrijeme da se kaže – dosta“, riječi su vrhovnog zapovjednika svih vrsta mikrofona, izgovorene na svečanoj akademiji održanoj povodom Dana Hrvatske vojske u srijedu, 28. svibnja.

Potporu mu je, što je već tradicija, dao prvi šofer Domovinskog rata, Ljubo Ćesić Rojs, navodeći kako su nove optužnice protiv hrvatskih zapovjednika iz Sarajeva stigle drugog dana petog mjeseca iako je – što je, valjda, Rojs zaboravio – taj petak u Bosni i Hercegovini bio neradni dan, pa se može osnovano sumnjati kako je glavni tužitelj Tužiteljstva BiH, Milanko Kajganić, umjesto na radnom, bio na mjestu predviđenom za roštiljanje. 

„U studenom 2024. godine u Tužiteljstvu BiH održan je sastanak između glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH, Milanka Kajganića, i glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske (DORH) Ivana Turudića zajedno sa suradnicima i glavnog tužitelja Republičkog javnog tužiteljstva Republike Srpske Željke Radović. Na sastanku je razgovarano o nastavku i unapređenju zajedničke suradnje u procesuiranju predmeta ratnih zločina, kao i predmeta organiziranog kriminala i korupcije. Fokus sastanka je bio na prevazilaženju problema u predmetima u kojima su osumnjičeni i optuženi nedostupni. U ožujku 2024. godine izvršena je cjelokupna analiza svih KTRZ predmeta u fazi istrage i prijave u kojima su evidentirana nedostupna lica. Ovom analizom i pregledom predmeta ne samo što se utvrdio broj predmeta koji su podobni za ustupanje u zemlje regije, nego se željelo ukazati da tužitelji Posebnog odjela za ratne zločine TBiH postupaju u navedenim predmetima bez obzira što postoji nedostupno jedno ili više lica u tim predmetima i bez obzira što po nekim upućenim zamolnicama u tim predmetima još nije postupljeno, uzimajući u obzir činjenicu da u pojedinim predmetima postoje osumnjičena dostupna i nedostupna lica pravosuđu BiH“, piše već dugo na službenim stranicama Tužiteljstva Bosne i Hercegovine.

„U vezi sa zaprimljenim zamolnicama Ministarstvo donosi odluku o daljnjem postupanju na temelju analize dostavljene dokumentacije te utvrđuje postoje li uvjeti za prosljeđivanje zamolnica nadležnom tijelu. Kod izvršavanja ovih ovlasti Ministarstvo ocjenjuje prvenstveno postojanje bitnih interesa Republike Hrvatske, kao što su sigurnost, suverenitet i zaštita pravnog poretka“, saopćilo je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske dan nakon što se predsjednik utegao u skladu sa svojim skromnim mogućnostima, pa sav namrgođen upozorio na „zadah optužnica“ koje, je li, „dolaze preko sarajevskog tužiteljstva“.

Ne postoje, dakle, nikakve nove optužnice protiv hrvatskih ratnih zapovjednika, već samo stare zamolnice, dokumenti koje Ministarstvo pravosuđa razmatra pazeći na „postojanje bitnih interesa Republike Hrvatske, kao što su sigurnost, suverenitet i zaštita pravnog poretka“. To u prijevodu znači da od njih deset – i to doslovno – devet završi u recycle binu.

Istina, sve i jedna u Zagreb stiže iz Sarajeva, jer samo Tužiteljstvo BiH, za razliku od federalnog i onog iz Republike Srpske, ima „međunarodnu pravnu osobnost“. Drugačije rečeno, ono što se pošalje mimo njega, komotno se može u premjestiti u spam.

Predsjednik Republike je, kako vidimo, prijesno slagao i još se odlučio praviti blesav: Milanović je, naime, pravnik i zna, naravno da zna, kako ratni zločini ne zastarijevaju, pa je sasvim nevažno je li od rata, bilo kojeg, prošlo 15 minuta ili 30 godina, kao što je potpuno nebitno sa koje je strane povijesti krenuo ubojica civila i zarobljenika – agresorske ili one napadnute.

Teško je, ma nemoguće, pronaći racionalan razlog Milanovićevog otvorenog sukoba s lako provjerljivim činjenicama. I on je, naime, svjestan da se nitko u BiH neće uplašiti zbog njegove prijetnje da će „zadah optužnica“ obustaviti hrvatski pomoć BiH u europskim integracijama, jer je famozni europski put Bosne i Hercegovine identičan šansama Dinama u narednoj sezoni Lige prvaka. Niti jedno ne postoji: Dinamo uopće neće igrati Ligu prvaka, kao što ni BiH neće u doglednoj budućnosti, a možda i nikada, postati dijelom EU. 

Zoran Milanović se, istina, često bavi položajem Hrvata u Bosni i Hercegovini, a do sada mu je išlo tako da se taj položaj dijelom promijenio zahvaljujući visokom predstavniku Christianu Schmidtu, dok se ionako mala mogućnost bošnjačko-hrvatskog dogovora o bilo čemu minimizirala poslije Milanovićevih neokolonijalnih, rubno nacionalističkih istupa zbog kojih ga verbalno podržava i značajan broj hrvatskih birača s adresama u BiH, ali im olovka ne dopušta da zaokruže nekoga tko nije iz HDZ-a, pa makar to bio i mučeni Dragan Primorac koji je u BiH dobio potporu 65 posto glasača. 

Drugi Dragan, naravno Čović, je u sred aktualne, ogromne krize i hoda po rubu sukoba, uz opravdano traženje izmjena izbornog zakonodavstva, krenuo prizivati federalizaciju BiH koja je realna koliko i mirni prelazak BiH s etničke na građansku reprezentaciju ili još mirnije odcjepljenje RS-a.  

Paralelno, Milanović je – uz članicu Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, Željku Cvijanović, entitetskog premijera Radovana Viškovića i predsjednika Narodne skupštine RS, Nenada Stevandića, ali i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, zatim Viktora Orbana i Vladimira Putina – među onima što tvrde kako Milorad Dodik nije najveći problem u BiH, već su to, zbilja postojeći, ali i epski jalovi, sarajevski unitaristi koji, eto, Dodiku stalno guraju prste u oči, što ga je i prisililo da setom zakona izvede mirni državni udar.   

Valjda je zbog toga predsjednik Republike prešutio činjenicu da su zamolnice iz „sarajevskog tužiteljstva“ u većini posljedica procesa koje vodi Tužiteljstvo Republike Srpske nad kojim, za razliku od državnog, punu kontrolu ima upravo Mile Dodik.

Povrh svega, hrvatska javnost do bosanskohercegovačkih problema drži malo, mrvicu više nego do onih u Danskoj koja je daleko, skupa je, a nema ni Sarajevo film festival, travničke i baščaršijske ćevape, Međugorje, niti privatne fakultete pred kojima autobusi zastaju na pola sata - da putnici očiste dvije godine studija.   

Prije nego su mu se počele priviđati nekakve optužnice, Zoran Milanović je izjavio da se nakon isteka drugog predsjedničkog mandata više neće kandidirati niti za predstavnika stanara, što je dijelom shvaćeno i kao objašnjenje njegova nestanka sa svih smotri hrvatskih mikrofona. Vegetiranje u uredu ga je učinilo podnošljivijim Andreju Plenković kojeg je predsjednik indirektno i nakon što je izmislio problem, optužio zbog ignoriranja istog tog problema. Tu mu se već priključio i Siniša Hajdaš Dončić, čisto da pokaže kako će i on, kao novi lider Socijaldemokratske partije, svoje mišljenje brižljivo čuvati na za to predviđenom mjestu – na Pantovčaku.

Predsjednik Republike, srećom po njega, ne mora brinuti zbog posljedica vlastitih laži. Na našu nesreću, ponašanje poput Milanovićevog odavno je postalo prihvatljivo i, naravno, nekažnjivo. Da jeste, imali bi izvanredne izbore kvartalno, pa tako svake od 30 godina nakon završetka rata. Misli se, da ne bude zabune, i na predsjedničke i na parlamentarne.