Gaženje Gaze: Neoliberalizam u stadiju Trumpa

Neki me slijed razmišljanja sjetio jednog članka s misterijom u naslovu: "Što zapravo stoji iza Trumpovog plana za Gazu?" 

Članak je osvanuo na Indexu 5. veljače. Podsjetimo: o planu za Gazu Trump je inicijalno progovorio na inauguracijskoj ceremoniji u Ovalnom uredu, 20. siječnja. Na pitanje o pouzdavanju u primirje, odgovara da SAD nemaju ništa sa zaustavljanjem tog rata i da se – tobože gledajući i sam sa strane jer to je sve što može – ne pouzdava u takvo što. Ali da zato možemo računati na njega da uloži kapitala u obnovu.

Nepojamnu monstruoznost plana teško je isprocesuirati. Novinar Indexa za mišljenje je pitao "vanjskopolitičke analitičare" Vlatka Cvrtilu i Denisa Avdagića.

Cvrtila upada u karakterologiju. U Trumpovoj je osobnosti – psihologizira – obrazac "ako trebaš udariti jako, ti udari još jače". Navodi dalje razloge zašto to vanjskopolitički ne bi imalo smisla za SAD te stoga predlaže da je Trump ideju izvalio samo "da bi izazvao pozornost svih aktera kako bi se krenulo ka nečemu što je održivo rješenje". 

Ali na kojem polju rješenje? Vanjskopolitičkom? Geopolitičkom? Cvrtila fahidiotski ne može izaći iz zone svoje ekspertize, pa nabacuje tezu da Trump u promijenjenom svijetu "uvodi novu politiku, to je politika moći uz koju međunarodne organizacije gube svoju moć".

Avdagić odmah s vrata kreće od pretpostavke da Trumpu cilj nije to što je najavio – etničko čišćenje kako bi se moglo graditi Gazu-na-vodi – pa kao "glavni upitnik" postavlja što onda želi postići ako ne to. Teza je hipijevska, mjesečarska: "Možda on to vidi kao nešto humano, da ljudi odu u bolje uvjete, i nejasno mu je zašto se itko buni."

Hey Punk, where you goin' with that flower in your hand?

Indexovi analitičari navode kako Trump "nema razrađenu vanjsku politiku, nego reagira instinktivno i tako oblikuje narative", odnosno da ga najbolje opisuje narativ "očekuj neočekivano". Bog vas dao, dečki, koja je onda logika u odbacivanju kao mogućnosti da je mislio upravo to što je i rekao – samo zato što nema smisla? Pa upravo ste sami konstatirali da ga i inače obilježava impulzivno ispaljivanje stvari te da treba očekivati neočekivano!

Uostalom, tko kaže da nešto što nema smisla za Trumpa kao predsjednika SAD, gledano iz smjera vaših konjskih naočala, nema smisla za Trumpa kao real estate biznismena?

ZET NA VODI

Dovoljno govori već i gola činjenica da je Trump još u novembru kao posebnog izaslanika za Bliski istok predodredio Stevea Witkoffa, svog biznis pajdu, također real estate milijardera. I baš taj nekretninski magnat je, štoviše, bio ključan čovjek za dogovoriti u januaru "deal" u pozadini šestotjednog primirja ("applied pressure on Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu to finalize the deal, stressing that Trump wanted the deal done").

Plan za Gazu treba tumačiti u svjetlu rimujuće lanjske izjave zeta Kushnera, kada je "waterfront property" u Gazi nazvao "vrlo vrijednim" i predložio da Palestinci u to ime budu iseljeni, jer Gazu treba "očistiti" ("clean it up") za investicije.

Zet je tip koji u Albaniji aktualno radi na projektu pretvaranja nekadašnje otočne vojne baze u luksuzni resort, razmećući se, izvještava Sara Dević, "kako je 5 kilometara netaknute mediteranske obale i 560 hektara neizgrađenog ostrva prilika koju je morao da iskoristi", radi čega je albanska vlada "narušila sopstveni ustavni poredak i uklonila zaštitu sa nacionalnog parka i ekološki zaštićene zone". U Srbiji slična priča: srušio bi zgradu Generalštaba da izgradi luksuzni hotel od pola milijarde dolara. "Pošto ovo zakonski nije moguće jer je objekat zaštićen kao spomenik kulture, vlast kreće u nasilje nad pravnim poretkom i zastrašivanje ljudi koji rade u institucijama i 14. novembra 2024. ukida zaštitu." 

Dević dodaje misao o savršenoj smislenosti tako ponižavajućeg projekta "u pragmatizmu neoliberalnog urbanog razvoja gde je razumno ono što donosi pare, a najrazumnije ono što donosi najviše para. Dodatna korist je uklanjanje najvidljivijih tragova uređenja koje je imalo drugačije poimanje imovine. Primorani da živimo pod jednostavnim i neumoljivim principom maksimizacije profita na atraktivnom zemljištu u korist privatnih firmi, mi imamo pravo na sećanje u onoj meri u kojoj to pomaže obrtu kapitala." 

Etničko čišćenje nije možda Trumpu cilj kao političaru (premda Netanyahuu sad već otvoreno jest, a SAD ima posredni politički interes u tome da Izrael provodi svoje interese na Bliskom istoku), ali mu je svakako sredstvo za cilj kao biznismenu – jer je bitno svojstvo neoliberalnog grada ovo podređivanje svega maksimizaciji profita na atraktivnom zemljištu, radi obrta kapitala.

SVJETSKI REKORD AKUMULACIJE RAZVLAŠTENJEM

Novinar Indexa bi više i brže shvatio da je, umjesto konzultiranja dileja od "vanjskopolitičkih analitičara", pročitao tekst Dević, objavljen samo dva dana kasnije. A bilo je tog materijala i prije, ako mu se baš žurilo. Za ne crvenjeti od lažne skromnosti, reći ću da bi mu dobro poslužio i recimo moj preklanjski tekst o "razaranju grada kapitalom". 

Razaranje o kojem je riječ opisivo je u sklopu Schumpeterovog koncepta "kreativne destrukcije": treba uništiti nešto postojeće kako bi očišćeni plac mogao apsorbirati nekretninsku investiciju. 

O priznanju nadležnog direktora da je krivotvorio dokument skidanja zaštite s Generalštaba pisao je prošlog mjeseca i New York Times. Bezveze bi, međutim, bilo stati na lamentiranju o korumpiranim institucijama, ne adresirajući sistemsku uvjetovanost kreativne destrukcije.

Klimaks neoliberalizma je, naime, upravo u privatizaciji prostora i životne sredine, kao presudnoj definicijskoj odrednici. Vidi pod postindustrijsko društvo. Prostor ne više puka scenografija proizvodnje dobara, nego političkim pitanjem postaje – očitao je Henri Lefebvre znakove vremena – sama proizvodnja prostora, sve intenzivnije komodificiranog.

Kad su 70-ih pale profitne stope, a dolar je razvezan od zlata, kapital je reagirao financijalizacijom i pratećom formacijom rentijerske kaste. S jedne se strane vratio (pred-kejnzijanskoj) taktici brutalnije eksploatacije rada i rezanja socijalne potrošnje. Konzekventan pad agregatne potražnje, što čepi ekonomiju, kompenziran je s druge strane globalizacijom te dominantnim okretanjem od industrijalizacije ka onome što je David Harvey nazvao "akumulacijom razvlaštenjem". U suštini je riječ o prvobitnoj akumulaciji kapitala, tj. klasičnoj otimačini, privatizaciji zajedničkih resursa – samo učinjenoj trajnom, sistematskom, pod pokroviteljstvom neoliberalne države, odnosno supranacionalne trojke (MMF, WTO, Svjetska banka). 

Može se raditi o raznim resursima (npr. kad nas HDZ bez pardona razvlasti i uruči naš plin Vujnovčevom PPD-u ili sredstva za zdravstvo Petraču via Beroš), no Harvey naglašava baš otimačinu urbanog prostora. Zato što u financijaliziranom kapitalizmu "mašina urbanog rasta" postaje, uz burzovnu spekulaciju, najefikasniji mehanizam aprecijacije pasivne imovine, forsiranja rentijerstva kao nosivog stupa bogaćenja kaste. Nekretninski biznis pritom biva makroekonomski ventil prebacivanja viška akumulacije iz primarne cirkulacije kapitala (u kojoj je došlo do začepljenja) u sekundarnu cirkulaciju, s naglaskom na pranje love. Građevinske mafije ne nalaze se slučajno u najstrožem centru naših postindustrijskih ekonomija. 

Propagandni plakat projekta Belgrade Waterfront

Klasna borba vodi se otuda danas primarno u prostoru, oko "prava na grad". Od Beograda-na-vodi, preko nerealizirane Bandićeve varijante ili novosadske u tijeku do sad crnogorske: oni bi zidali megaprojekte-na-vodi, a mi ne damo. Iza njih stoji cinična politička moć, iza nas solidarnost organiziranja po Harveyu.

Da bi radila "mašina urbanog rasta", nužno je manipulirati cijenama zemljišta. Za nazidati Beograd-na-vodi, kao idealan egzemplar akumulacije razvlaštenjem, valjalo je prvo sravniti postojeći građevni fond Savamale, razvlastiti stanovnike tamošnjih udžerica. Ciljano se udara, elaborira Harvey, mesarskom sjekirom po sirotijim zonama: "apsorpcija viška putem urbane preobrazbe ima još mračniji aspekt. Ona implicira ponovljene udare urbanog restrukturiranja 'kreativnom destrukcijom '. To gotovo uvijek ima klasnu dimenziju jer obično siromašni, potlačeni i oni lišeni političke moći najprije i najviše pate u tom procesu. Nasilje je potrebno kako bi se ostvario novi urbani svijet na ruševinama staroga".

Kontraplakat inicijative Ne da(vi)mo Beograd

U pozadini Trumpovog prtljanja s carinama i simulacije reindustrijalizacije Rust Belta, stoji ta tvrda činjenica agresivnog neoliberalizma: Gazu se sravnjuje sa zemljom u ime nikad viđenih razmjera akumulacije razvlaštenjem, bazirane na potpuno suludoj magnitudi nasilja prema siromašnima, potlačenima, nemoćnima.

KONTINUITET KLASNOG RATA

Kvintesencijalna slika neoliberalizma u stadiju Trumpa čuveni je prizor najguzatijih guzica rentijerske kaste s Trumpove inaugur(suz)acije: stao Zuckerberg do Bezosa do Muska da stanu do ugursuza na predsjedničkoj poziciji. 

Bogatstvo nazočnih oligarha višestruko je naraslo u zadnjih nekoliko godina. Otkud ono tolika guzatost? Stvorio ju je kolosalan rentijerski balon 20-ih: everything bubble. Dogodilo se to onda kada je npr. vrijednost dionice Tesle udeseterostručena FED-ovim rušenjem brane, naglom prolivenošću quantitative easing akumulacije na financijska tržišta (u samo jednom kvartalu agregatno bogatstvo milijarderâ poraslo je za 27,5% – s 8 na 10,2 bilijuna dolara – a to je bio tek početak!).

Burzovna rapsodija 20-ih, koja je multiplicirala bogatstva guzonja s inauguracije, pretežno se zbila za Bidenovog mandata. No, nije on vodio ključnu riječ. Fiskalna politika, premda faktor, u toj je genezi faktor iz drugog plana, a monetarnu vode centralne banke. E, ali baš to! Ekspanzija rentijerske kaste kao državna politika nadilazi i Bidena i Trumpa – aksiom je bila za svih predsjednika u ovom mileniju. 

Vrijednost dionice Tesle od osnutka do danas

Liberalni refleks eskalacijski problem nove američke administracije reducira na desničarsko mahnitanje na culture wars poljima te ugrozu apstraktno shvaćane "demokracije", "institucija", itd. Eskalacija zlotvorstva opisuje se kao bitna promjena kursa u američkoj politici – u smjeru desnila, autokracije, pa i fašizma – iz čega se izvodi diskontinuitet u odnosu na Bidenovu ili Obaminu administraciju; u tom segmentu ispravno. Ali zaboravlja se pritom na ključan moment. Činjenica da se Trump (i kabinetski i širom svitom) okružio baš milijarderima nije usputna marginalija, nego dosljedna refleksija pedigrea real estate rentijera. Što ga je i samog učinilo milijarderom – za mandata nekih prijašnjih predsjednika, čije su administracije također činile sve u svojoj moći da bildaju pojavu milijarderstva.

Za Wall Street, koji zauzima tri četvrtine globalnog tržišta kapitala, rade sve vlasti (uključujući i našu) – samo se fasadne predstave rotiraju. 

Da se radi o klasnom ratu odozgo prema dolje, prilično je jasno. Ali radi se o istom onom klasnom ratu o kojem je učesnik Buffett otvoreno govorio. Nisu ga izmislili tek Trump i tehno-monarhisti. Obama je prethodno porušio sve rekorde protežiranja Wall Streeta – otuda tek Trump i niče kao politički faktor.

Makroekonomija inflatiranja rentijerstva je za Bidenovog mandata priuštivost stanovanja urušila do točke na kojoj je beskućništvo poraslo za 32% prema konzervativnim službenim podacima (koliko tek zaista) – dok je klasni jaz i općenito racijepljen kao viši nego ikada u povijesti bilježenja – ali hej, koga briga kad su i burzovni indeksi obarali sve rekorde.

Okupacija traje neprekidno, sve vrijeme; pripisiva je čitavoj epohi financijaliziranog kapitalizma. Aktualna eskalacija zlotvorska je i time što se baš radi o kontinuitetu. 

GLUHI NA ZLOČIN BIZNISA

Članak s Indexa urezao mi se u memoriju sporošću kapiranja. Našao sam je indikativnom. Zašto nisu bili u stanju shvatiti smisao Trumpovog plana za Gazu? Zato što su truli liberali. Ideološki nisu kondicionirani da budu u stanju uopće koncipirati biznis kao nešto po sebi problematično, kamoli zadnju istinu čitave klaonice: zločin biznisa.

Kad je Trump jesenas pobijedio, domet liberalnog refleksa bila je sablažnjenost nad biračima i indignirana nemoć da shvati kako su mogli opet glasati za tako degutantnog kandidata. Ne zna otići dalje od ucjenjivačkog diskursa o tome tko je kriv za Trumpov dolazak na vlast. Njegove pristaše onda vidi kao glupe – da ne bi bilo da zle – ne može si to drugačije objasniti.

Ne treba mi nagađati jer ima eksplicirano. Zimus je viralno okružila fejsbuk objava indexovca Dauenhauera s doslovno takvim pitanjem: "Zašto liberali misle da su Trumpovi pristaše glupi?" Dauenhauer zapravo prevodi, stavku po stavku, pet godina star članak izvjesnog Adam-Troya Castra (dodajući po link kojim argumentira svaku od stavki). 

Navedimo ih u sukusu: zbog nasjedanja na tako prozirnog gada i nepokolebanosti time da je notorni prevarant u poslovima, seksualni prijestupnik, huškač na bazi izmišljotina, manipulator, psihopat, ruga se invalidima, ponosno nenačitan, pakostan rasist, siledžija tuđim šakama, okrutan bilmez, tolerantan na naci marševe, neotesan u diplomaciji, proganja stručnost, u sukobu interesa, lupa besmislice, bolećiv na neprijateljske diktatore, zatvara djecu u kaveze. Spomenuti su i korupcija, nemoral, sirova nepristojnost, prezir prema vlastitim biračima. 

Sve stoji. Ali zanimljivo – nijedne riječi o tome da profiter klasnog rata. Ništa o činjenici da se radi o real estate spekulantu, da je Trump po habitusu – eto stavke za tamnicu! – serijski nekretninski investitor. 

Ničega o tome zato što to niti ne znaju prepoznati kao problem, skandal, krimen. Trump ih kao nitko pogađa u u centar za alergiju na pseudoznanost ili svjetonazorsko desničarenje, ali liberalna ograničenost manifestira im se gluhoćom na zločin biznisa. Osjetljivi su na to što desni populist, ali neosjetljivi na to što je biznismen – nisu u stanju percipirati skandal u tome da netko zarađuje milijarde privatnog profita – ili što kao predsjednik vođenje države promeće u apsolutizaciju biznisa. Zidanje kula-na-vodi ili Wall Street su im ne možda naročito simpatične rabote (ovisno o točnoj poziciji u spektru liberalizma), ali naposljetku nešto legitimno i business as usual. Sporedna boljka, ako uopće boljka. BlackRock ni Blackstone im nisu neka tema. Rentijerstvo – pa šta? Bitno je jedino da ne dolazi do korupcije (legalistička pozicija) i da se ne dila teorije zavjere.

Svakako da se u Trumpu i mora prepoznati zlotvora najveće magnitude. Ne radi se o tome da ne trebaju biti preneraženi, nego – halo, društvo! – zašto tek sada? Otkud da zlotvorstvo te magnitude prepoznajete tek u Trumpu? 

Šupljikavost kriterija po kojima im dođe zlotvorom preslikava se i na šuplje poimanje (dis)kontinuiteta. Na poimanje isključivo Trumpa i trampizma kao onog neprihvatljivog zla; iz imanja pravog problema samo s desničarskom političkom vulgarnošću, bez identičnog zgražanja nad jezivim neoliberalizmom Demokrata. (Inequality kills, raščlanjuje sve brojke Oxfamovo izvješće, više i od Putinovih i Netanyahuovih bombi.) 

Reduciravši politiku na njenu svjetonazorsku komponentu i politička prava u smislu Hanne Arendt, lišeni bilo kakve klasne optike, naši su liberali defanzivni u favoriziranju Demokrata i teško podnose – pada im kao kognitivna disonanca na koju čepe uši – ukazivanje na kontinuitet u okvirima diktature Wall Streeta. Nije im dano procesuirati da je jezgra zla Trumpovog stadija, pa i u gaženju Gaze, u onome što dijeli s Demokratima – u ekspanziji istih onih klasnih pozicija o kojima je Buffett još 2006., istih koje su nesmiljeno nametali i Obama i Biden.