Montirani procesi: Vode li studenti i aktivisti istu borbu?

Trenutak političke krize u Srbiji obilježen je ujedinjenošću antirežimske javnosti u seriji protesta, po više gradova, kojima se tražilo puštanje šestero izmaltretiranih političkih zatvorenika iz Novog Sada. Naglasak protesta bio je na blokadi Višeg suda, u trajanju od 15. maja, zbog toga što im je dva dana ranije dvomjesečni pritvor produžen za još mjesec dana.

Za što su uopće inkriminirani? Za to su, bit će, čuli i Hrvati: prisluškivani su dok su 12. marta kovali planove o tome kako radikalizirati veliki beogradski protest, održan 15. marta. Kvalifikacija krimena: "pripremanje dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Republike Srbije" te "pozivanje na nasilnu promenu ustavnog uređenja". Optužni prijedlog traži maksimalne kazne od pet godina zatvora za okrivljene.

Slučaj je prepoznat kao zastrašivanje svih pobunjenih građana i instrument ucjene naroda montiranim procesom: nema puštanja – glasilo je sudsko obrazloženje – jer protesti "studenata i drugih građana" i dalje traju.

Pritisak blokadom je donekle urodio plodom. Prvo su odlukom Apelacionog suda – de iure slijedom žalbe – Lazar Dinić, Lado Jovović i Marija Vasić (koja je štrajkala glađu i žeđi), 20. maja pušteni da se brane iz kućnog pritvora. Nastavnici Vasić i Jovović su članovi opozicijskog Pokreta slobodnih građana, a student Dinić član aktivističke grupe STAV (akronim za "student protiv autoritarne vlasti"). Mladenu Cvijetiću, Davoru Stefanoviću i Srđanu Đuriću – sva trojica studenti i članovi PSG-a – ukinuto je rješenje Višeg suda i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, koji im je međutim pritvor potvrdio. Blokada suda se zbog toga nastavila do 28. maja, kada su u kućni pritvor puštena i njih trojica. 

FORMIRANJE STAVA

Za šestero drugih aktivista raspisana je tjeralica, budući da su se u pravi čas zatekli u Hrvatskoj, pa ostali ovdje nedostupni srpskim državnim organima: Mila Pajić, Branislav Đorđević, Anja Pitulić, Jovan Dražić, Doroteja Antić i Dejan Bagarić. 

Neki medijski izvještaji pripisuju pripadnost PSG-u barem Antić i Bagariću. Svi su pak članovi STAV-a, ako je vjerovati Dinku Gruhonjiću, koji im je profesor na faksu. A trebao je u Dubrovniku 14. marta biti i panelist/moderator tribine "Pumpaj!", u sklopu festivala ZNA DU, na kojoj su govoriti trebale i Pajić i Antić. Radilo se o danu prije protesta u Beogradu i danu na koji su preostali aktivisti uhapšeni, pa je tribina otkazana iz sigurnosnih razloga.

Neformalnu grupu STAV inače čine studenti(ce) novosadskog Filozofskog fakulteta i javnosti su je – kako navode u priopćenju povodom slučaja sa snimkom – "predstavili 1. februara 2024." Jedva je prošlo mjesec dana od te premijere da budu "obeleženi zbog podrške profesoru". O Gruhonjiću je bila riječ, koji je u probleme upao na bazi jednog prethodnog gostovanja u Dubrovniku. O tome su, vjerujem, svi čuli: na Gruhonjića je lani pokrenuta hajka, kad mu je maloumnim izvrtanjem nečega što je rekao na preklanjskom festivalu Rebedu pripisano veličanje ustaškog oficira Dinka Šakića. 

Nije bez značaja da i u priopćenju kojim brane vlastitu čast studenti iz STAV-a kao svoju formativnu borbu ističu baš slučaj branjenja časti svog profesora – "nakon što je objavljen izmontirani snimak njegovog govora na festivalu", kad je za tabloide bio "ustaša, nasilnik, srbomrzac". U svjetlu šovinističkog ludila, bilo je to ispravno i hrabro – dakle, da, časno.

SVIĆE ZORA

U protestima su učešće uzeli i studenti u blokadi, pozvavši i sve građane na pridruživanje. Važno je to istaći zato što je studentski pokret dobrano kritiziran zbog martovskog ograđivanja od STAV-a i PSG-a, nakon objave snimka spornog sastanka. Složio bih se da su studenti pogriješili što se nisu na vrijeme angažirali, aktivnije i nedvosmislenije, oko sudbine progonjenih –  jedna je stvar postaviti se ovako ili onako prema sadržaju snimka, ali hapšenje i zatvaranje je čisti čin režimskog terora. 

Nije to ograđivanje ipak nikoga posebno iznenadilo, imajući u vidu da je do sličnog ograđivanja od STAVA, u paketu s onim od aktivističke grupe SviĆe i opozicijskog pokreta ProGlas, došlo i ranije, usred zime (vezano uz blokadu mostova 1.2. u Novom Sadu kao dotadašnji klimaks pokreta). Poimence od ta tri aktera, ali pod firmom generalnog odnošenja na političke stranke i nevladine organizacije koje djeluju politički. 

Inicijalno ograđivenje me onomad jest zateklo – ne, doduše, previše u dijelu koji se odnosio na političke mlatimudane iz ProGlasa. Motiv mu treba tražiti tragom izjave Ivanke Popović (za Hrvate: bivša rektorica Univerziteta u Beogradu te jedna od osnivačica ProGlasa): "studenti su uradili ogromnu stvar, oslobodili su nas od straha, dali nadu, a sada je jedina pristojna stvar da im kažemo 'hvala što ste to uradili, ko ima snage neka ostane tu, ali mi preuzimamo sada!'" No, zašto i od aktivističkih grupa?

SviĆe je tada otvorenim pismom studente koji ih odbacuju u paketu s ProGlasom svejedno obasulo bratskom ljubavlju – uz skretanje im pažnje da nisu nešto dobro ošacovali, odnosno da u vezi njih pušu na hladno. Oni nisu, istakoše, politička partija niti članom mogu biti članovi partija, pa čak ni "pokreta koji se prave da nisu partije". Financiraju se "samo i isključivo kroz crowdfunding metode". Negiraju ikakvu interesnu povezanost s partijama i NVO-ima. Poručuju studentima da stoje uz njih, da im drže stranu, jamčeći sa svoje strane "iskrene i otvorene namere", da imaju njihovu "neizmernu podršku i zahvalnost", gdje i ako oni procijene da im podrška treba, ali nikada i nigdje nisu preuzimali zasluge (ne mjere rejting i ne treba im to). Daleko od bilo kakvog grebatorstva, jasno komuniciraju da u studentskoj pobuni sudjeluju isključivo podržavanjem ili bočnim pomaganjem, organizatorsku ulogu nisu ni tražili – bilo kakvo miješanje studentima u posao smatraju da bi "bilo štetno i pogubno". 

Pobrinulo se SviĆe izraziti i divljenje studentima na načinu na koji drže "čas političke odgovornosti celom našem društvu", podvukavši da s njima dijele "principe funkcionisanja", jer akcije koje sprovode jedni i drugi "najčešće su istovetne". Zatečen sam na prvu bio studentskim ograđivanjem zato što je to o istovjetnosti i dijeljenju principa – uvelike točno. 

Duhoviti moment dodan je reductio ad absurdum performansom u kojem su se Ivan Bjelić i Nikola Ristić, frontmeni SviĆe, ogradili jedan od drugog, sugerirajući korakom dalje apsurd u tom međusobnom cijepanju suboraca, mladih ljudi koji dijele društveno-političku viziju. 

Grupa SviĆe nešto je starija od grupe STAV: nastala je u maju 2023. (kada je došlo do građanskih protesta "Srbija protiv nasilja") i operira na općoj ravni građanskog neposluha. Za njene viđenije članove – dat ću osobnu perspektivu – saznao sam u ranoj fazi njihovog sudjelovanja u mreži ekoloških organizacija i baš borbenog branjenja životne sredine, od obrane rijeka napadnutih malim hidroelektranama do istaknute uloge u nedavanju Rio Tintu da kopa. 

A za serije protesta zbog krađe izbora pred kraj 2023., govorilo se o "mladima", odnosno čak o "studentima" – jer i oni su inače mahom studenti – što je iniciralo formiranje STAV-a te dominantno involviralo SviĆe. Ta je umrežena omladinska jezgra iznijela predvodničku energiju društvenog bunta tijekom '24, uključujući organizaciju pobune nakon pada nadstrešnice, dok štafetu nisu krajem godine preuzele plenumske blokade.

U svom otvorenom pismu, SviĆe napominje da im je cilj isti kao studentskom pokretu. Ne mogu se ne složiti. I kad je bila riječ o krađi izbora, već tada se govorilo da nije čak do toga kao toga, koliko je "krađa izbora samo kap koja je prelila čašu". Čašu čega? Općeg društvenog stanja koje je srušilo nadstrešnicu. Predložit ću: to je idealno oličeno u ustanku protiv Rio Tinta, kao sinegdohi općeg društvenog ustanka koji će se razviti od novembra. Tko se bori protiv Rio Tinta – a predvodnički su na barikadama stajali i stoje SviĆe & STAV, uz druge suborce među ekološkim aktivistima – bori se protiv istog klasnog neprijatelja kao i studentska pobuna. I utoliko se može reći da je svoj pobunjenoj omladini u Srbiji cilj isti – jer sve grupe i svi plenumi ustaju protiv iste okupatorske klase. Previše toga dijele da bi se međusobno dijelili.

ČETVRTI SVJETSKI RAT

Čemu služi policija? Nominalno, zaštiti svih građana po redu i zakonu. Nominalno, da bude narodna policija. Kad su prije par mjeseci policijski kordoni zaštitnički opasali Teslin njujorški salon od gnjeva prosvjednika spram Elona Muska – daleko revnije nego što će štititi čak i goli život manjina ili sirotinje – prskala je naročito u oči ona topla voda: da policija prije svega služi zaštiti posjeda vladajuće klase. 

Aktivisti koji su 2022. minirali miniranje planine Starica – nedjelo kineske rudarske korporacije ZiJin – prvo su hapšeni, potom u policijskoj stanici mlaćeni (počinitelji među policajcima i zaštitarima nikad nisu odgovarali) i napokon gonjeni u montiranom procesu za uznemiravanje privatnog vlasništva te rasno motivirane napade na kineske radnike (i jedno i drugo istina izvrnuta naopačke).

Kad je ljetos srpski Ustavni sud opozvao svoju odluku iz 2022. kojom je opozvao dozvolu za projekt Jadar, u sklopu serije protesta protiv Rio Tinta blokirana je beogradska željeznička stanica Prokop. Stotine specijalaca poslane su da rasture blokadu, a deseci ljudi privedeni na saslušanje. Kolovođe Bjelić, Ristić i još jedan njihov suborac, ekološki aktivist Jevđenije Dimitrijević, strpani su u zatvor na 30-40 dana – pod optužbom toliko van pameti da je pod pritiskom javnosti morala biti povučena. 

Radilo se o krimenu namjere da se nasilno uruši ustavni poredak. Tako se to zove. Ako vam zvuči poznato – u pitanju je isti opis krimena kojim se ove sezone tereti aktiviste STAV-a i PSG-a. Pod istom je izlikom 3.11., pred prvi beogradski protest zbog pada nadstrešnice, ponovo priveden Ristić. Nakon velikog novosadskog protesta dva dana kasnije, zatvoren je i Bjelić i držan 23 dana – pa ponovo hapšen 14.3., skupa s Dinićem. Do kraja marta sjećanje na ćuzu obnovit će i Dimitrijević. Hapšeno je bogtepitaj koliko još aktivista, ne računajući prisluškivane koji su baš zaglavili. 

Represivni aparat, uz asistenciju medijske propagande, stavlja se sistematskim zastrašivanjem aktivista u službu protoka kapitala. 

Popularno je zadnjih godina i da države kupuju izraelski softver za špijuniranje kako bi ga pod alibijem borbe s organiziranim kriminalom koristile protiv novinara i aktivista, u razbijanju građanskog neposluha.

U tekstu iz decembra – iz kojega se više da naučiti o svijetu oko nas nego iz 3-4 desetljeća srpskih ili hrvatskih mejnstrim medija – Sofija Stefanović i Nataša Prljević rade kratki pregled kritičke teorije rada policije "kao načina kontrole radničke klase, marginalizovane i potčinjene populacije", s potenciranom kriminalizacijom delikata kakve pojačano vrše siromašni i marginalizirani, uz permisivnost za gospodarski/financijski kriminal čak i kad nije legaliziran. Ili, kako bi se još reklo: "kriminalizacija pojedinaca uz ignorisanje strukturnog nasilja i materijalnih uslova iz kojih ono proizilazi". Od "robovskih patrola" s američkog juga u 18. st., preko londonske civilne policije u 19. st., do gušenja rudarskih buna protiv kolonijalnih korporacija u 20. st., povijest policije neodvojivo je vezana uz suzbijanje ustanka potlačenih, radi štićenja akumulacije bogatstva bijelih vlasnika, odnosno kapitalista. 

Ne treba misliti da je Srbija – ako po nekim oblicima represije i prednjači – izuzetak. Egzemplaran je slučaj petero Just Stop Oil aktivista bačenih u zatvor na 4-5 godina zbog planiranja nenasilne blokade londonske obilaznice. Protesti protiv genocida u Palestini kriminalizirani su i izvrgnuti represiji diljem tzv. Zapada. Itd. Ključan moment: Stefanović i Prljević upozoravaju da borba protiv "Vučićevog kartelskog režima" mora ići "ruku pod ruku sa odbacivanjem liberalnih fantazija o 'civilizovanim državama'". Nije da će tek autokratski režimi odbiti "reformisati svoje policijske snage da bi delovale u pravcu pravde"; jednako tako će se ponašati i "'liberalni demokratski poredak' kroz legalizovanu i normalizovanu brutalnost".

Time smo i ocrtali oligarhiju protiv koje se bore i studenti i aktivisti, kao protiv zajedničkog klasnog neprijatelja. Kompradorske elite servisiraju strani i domaći kapital. Nazvao sam u martu taj sukob četvrtim svjetskim ratom: ovaj aktualni treći, u kojem zemlje ratuju jedne protiv drugih, paravan je za simultani četvrti u kojem vlastele svih zemalja vode Buffettov klasni rat protiv kmetova svih zemalja. 

NESUVISLA PRIČA

SviĆe je u martu tek demantiralo sudjelovanje u akciji sa Stavom i PSG-om, uz upozoravanje na krivičnost djela neovlaštenog prisluškivanja. Što podrobnije misle na temu, doznajemo 16. maja, kada se Ristić – osokoljen ujedinjavanjem antirežimskog fronta u zahtjevu da se pusti aktiviste – video javljanjem osvrnuo na pozadinu prvih ograđivanja. Osvanulo je to i kao službena objava SviĆe te još troje članova. 

Priča ide da je 1.2. u Novom Sadu grupica "ubačenih elemenata" počela skandirati "Zoran Kesić nije deo nas" i da je eto to (pojačano nekim desničarskim stranicama koje su forsirale klip) izazvalo paniku među studentima, stvorivši dojam "da je javnost ustvari protiv toga". I onda su eto zato odreagirali ograđivanjem – i štoviše, točno od tog momenta "kreće podela na studente i aktiviste".

Čekaj, kako sad aktiviste – kakve veze oni imaju s Kesićem i Kesićevim ProGlasom? Pa lijepo, tog dana je "pokrenuta hajka protiv grupe STAV", tj. stvoren je narativ da je "želela da preotme studentski protest, da ih da ProGlasu i političkim partijama kako bi oni kasnije uspostavili prelaznu vladu i kako bi im oteli studentske proteste".

Ristićevo objašnjenje je, za početak, uvredljivo po studente, jer ih prikazuje kao tupavce koji će zbog nekolicine smutljivaca koji skandiraju odmah uspaničeno sunuti da zaključe kako Kesić generalno nije popularan u narodu (otkud mu onda gledanost, otkud izabranost za govornika?). Ristić ne predviđa da bi i studenti mogli biti svjesni mogućnosti da se radi o "ubačenim elementima", kao poznatoj metodi sabotaže? Drži ih baš za budale?

U svakom slučaju ih drži za lapane koji u odlukama o svojoj borbi ne idu dalje od kriterija nečije popularnosti u narodu. Nisu se, dakle, ogradili zbog agresivnih vibracija o preuzimanju (okolnost da Proglas dokumentirano jest otimao protest u Ristićevom izlaganju pometena je pod tepih), nego eto – da im Kesić ne naruši šanse u natjecanju za miss popularnosti. 

Na osnovu čega će, k tome, donijeti odluku da se ograde ne tek od Kesića i ProGlasa nego i od dvije nevezane aktivističke grupe. Zbilja? Nedostaje bilo kakva logička veza koja bi od Kesićevog nebivanja jednim od neznanih galamdžija vodila do stvaranja opisanog narativa o grupi STAV. Ristiću i SviĆe valjda promiče da istim potezom kojim brane STAV – ali i same sebe, uključene u prvotan čin ograđivanja – optužuju studente da su paceri koji se u svojim politikama vode krajnje metodološki pogrešnom, čak sumanutom logikom.

Ako niste šurovali s ProGlasom u notornom pokušaju otmice protesta, kao što tvrdite da niste, otkud vam onda sama logika po kojoj vam se navodan razlog odmaka od njih proteže i na uzimanje odmaka od vas. 'Ajde vjerovat ćemo da niste – pa dobro, u tom je slučaju odmak spram vas došao po zasebnoj osnovi. Zašto se sami spajate na logiku za druge? Ako ćemo vam zbilja vjerovati – otkud taj aksiom da do ograđivanja nije došlo na temelju nečega u vezi vas samih, umjesto nekih koji nešto viču o Kesiću? 

TIM GORE PO ČINJENICE

Ristić postavlja neistinitost "narativa" o pokušaju uprezanja studentskih protesta za nečiji račun (lakonskim naravno da ništa od toga nije bila istina) kao ulaznu danost. Pa halo. Na stranu mahnitanje ProGlasa, ali u martu su zabilježene kombinacije STAV-a i PSG-a. Čudno je da Ristić unaprijed isključuje mogućnost da su studenti imali što opravdano za zamjeriti aktivistima i u februaru, u svjetlu činjenice da su svakako imali u martu.

Točnom formulacijom: zamjerili su im "dogovor o strategijama huškanja i manipulacije mase, pokušajima preuzimanja bine, kao i organizovanom skandiranju 'Prelazna vlada'". Prepoznali su to kao korištenje studentske borbe "za sopstvene političke ciljeve". Radi se o planovima, naglašavaju, "koji nemaju nikakve veze" s njima niti njihovom borbom. 

Ima snimak, pa poslušajmo. To je pretežno išlo na usta Pajić – no i ostali klimaju glavama i nadovezuju se. Ustanovljen je cilj "gerilskih akcija" u tome da se protest "politizuje, politički artikuliše i iznese od naroda spontan zahtev prelazne vlade, prelaznog tela, ekspertske, prelazne".

Pazi – od naroda spontan? Operativno bi to izgledalo tako da bi imali "nekoliko potpunih anonimusa u masi koji će nositi ogromne transparente 'Prelazna vlada' ili tri grupe, četiri grupe ljudi, raspoređene u masi koje su koordinisane, koje kreću da viču 'Prelazna vlada', skandiraju, ljudi oko njih kreću da skandiraju i mi dobijemo najbolji mogući scenario, veliki broj ljudi došao od građana koji skandiraju 'Prelazna vlada'".

Ističe Pajić i u čemu je rezon: "kol'ko god se u tom trenutku ništa konkretno neće desiti, mi dobijamo političku artikulaciju tog protesta i jedan potpuno novi pravac tih protesta." Tko oni? Misle li možda da je to ono što bi studenti željeli dobiti koliko i aktivisti? Jok, ne taje među sobom da pokušavaju preveslati studentsko neželjenje: "da svi ti naredni protesti dobiju i tu konotaciju koju ćemo mi spontano da unesemo u građane i građani će biti krivi, a ne mogu da se ograde od građana što su doneli potpuno novo svetlo na proteste".

Ma ne, uopće nije manipulativno. Doslovno kombiniraju kako da svoj cilj podvale pod "spontani" cilj okupljenog naroda – kako bi izvozali studente u njihovom protivljenju takvom cilju. 

Ristić se, međutim, čudom čudi da bi studenti mogli imati što protiv da ih se vuče za nos. Drugarice i drugove iz STAV-a brani pričom o "ubačenim elementima" koji da su sabotirali studentsku režiju protesta 1.2. – navlas istim metodama kojima je baš STAV išao sabotirati studentsku režiju protesta 15.3.! Da ne projicira metodu svojih suboraca kao paranoju o infiltraciji s druge strane? Ali nije ni to pravo pitanje. Sasvim je moguće da su desničarske grupice zaista 1.2. u Novom Sadu vršile pokušaj sabotaže skandiranjem. Pravo pitanje je: zašto mu uopće tako gorljivo treba da su vršile? Vidio je od STAV-a da se to tako radi pa mu ništa drugo više nije ni zamislivo?

Nije samo problem što nas Ristić na faktičkom planu, dakle, gaslighta, da ne kažem laže – negirajući da se dogodilo ono što se očito dogodilo – ili što mu šteka i unutarnja logika scenarija. Još je veći problem što podmeće koncepciju po kojoj do "podele na studente i aktiviste" apriori ne može doći samim ponašanjem tih aktivista (u kakvom su crno na bijelo dokumentirani), nego isključivo zahvaljujući nekoj eksternoj podmetačini. Radi se zapravo – izvučemo li konzekvence – o obliku poricanja studentskom pokretu njegove stvarne volje u tome da ne dođe do takvih vidova "političke artikulacije". 

I čini sve to, da ponovim, ne samo u svoje ime, nego ispred grupe SviĆe, koja njegovo video obraćanje izlaže i kao službeno grupno.

AKO JE PARANOIČAN, NE ZNAČI DA GA NE PRATE

Početkom aprila, Stevan Filipović gostovao je kod Kesića. Svi znaju tko je Kesić, bio ili ne bio jedan od njih, ali znate li i za Filipovića? Podsjetnik za Hrvate: montažer i režiser, docent s Fakulteta dramskih umjetnosti te Peščanikov autor, zadnjih mjeseci notoran po nametanju imperativnosti tzv. "političkih rešenja" (ekspertska ili prijelazna vlada, u funkciji "poštenih izbora").

Sve što pak odstupa od kretanja ka rješenju koje je proglasio imperativnim priviđat će mu se –  već, dakle, kod Kesića – kao "SNS infiltracija". A kad kaže "SNS infiltracija", onda to poveže s "Partijom radikalne levice, anarhosindikalistima i ostalima koji tu mute vodu". Plaćao ih, reče, SNS ili samo koristio zatečenu situaciju. 

Primitivan manihejski refleks: možeš ili biti za ono što si je uvrtio u glavu kao fiksnu ideju ili će ti reći da si za Vučića.

U članku s početka ovog mjeseca Filipović ponavlja istovrsnu paranoju: traži usporedbu "idealizma" studentskog "levog krila" s programom "ekstremističkih parapolitičkih organizacija zvanih PRL i ASI". Lamentira "da su ćelije ekstremista sa npr. Filozofskog, Filološkog fakulteta i FON-a u Beogradu, koje kontrolišu odluke tih plenuma, kontaminirane, da su sad direktno u službi SNS režima". 

Ali uz jednu bitnu razliku u odnosu na eskapade iz marta ili onu kod Kesića. Kad je pisao taj tekst, već je na djelu – od 7. aprila – bio raskol među plenumima oko prijedloga ekspertske vlade. Nameće stoga silan presing da se za prijedlog odluče također i plenumi koji još nisu. Ali evo problema na razini preduvjeta: "studenti koji stvarno žele promenu (što je ogromna, ubedljiva većina studenata u blokadi)" moraju shvatiti "da se sa ovim 'kolegama' ta promena neće desiti, jer će mali Crveni Kmeri 'bušiti' svaku konstruktivnu ideju i pre nego što se porodi". Problem je potrebno ukloniti: Filipović odlučuje staviti metu na čela tobože ekstremističke manjine, stilom klasičnog huškača. "Jedino što me zanima je da se ovi neprijatelji Republike i demokratije jasno uoče, definišu kao realna opasnost, i da se sve buduće odluke donose u skladu sa tim."

Priopćenjem od 12. maja, plenum Filološkog fakulteta u blokadi ukazuje na apsurdnost Filipovićevih konstrukcija, s obzirom na okolnost "da se na plenumima odluke donose glasanjem većine, nakon temeljne diskusije o predlozima". Tekst u zaključku nazivaju uvredljivim i neistinitim, uz to što neosnovanim, lišenim bilo kakvih dokaza za optužbe i nedopustive etikete koje sipa u pretenziji na autoritarno odricanje prava glasa dijelu studenata koji misle različito od njega. 

AGENDA PRISTOJNOKRACIJE

U najnovijem televizijskom gostovanju, montažer neki dan – uz obavezno reiteriranje paranoje o PRL i ASI – smisao i cilj pobune predvođene studentima eksplicira reduktivno kao protestiranje "protiv ovog režima", odnosno "za vladavinu prava" (doda i kako misli da su te dvije stvari jedno te isto). Bit će protiv "lažnog jedinstva" među studentima, onda kad mu njihov usuglašeni stav ne prija, s poticanjem raskola radi izdizanja struje koja mu prija, ali će zato "pravim jedinstvom" proglasiti "jedinstvo svih onih aktera u društvu koji misle da ovaj režim suštinski uništava državu".

Nadoveže se prijedlogom o – srca ti miloga – obustavi plenuma, kao neefikasnog "modela komunikacije" (naročito u brzini usvajanja dijela u kojem dvočlana delegacija "ćuti i sluša šta pričaju profesori pa vraća to na plenume"). Htio bi da se "plenumsku komunikaciju", koja nepotrebno prolongira donošenje odluka, zamijeni – sada, kad je na djelu "jedinstveni front" – "direktnom komunikacijom" s profesorima ("mnogo produktivnijom"). 

Mislim, kad već pričamo o pokušajima otimanja pokreta i krojenja mu politika.

Dotični Filipović je pritom metonimija. Nije tek do ovog ili onog pojedinca. Novinar Nikola Krstić govori o "građansko-liberalnom staležu", kojem se ukazala prilika da "kroz ovu bitku protiv neoradikalskih falangi ispuni taj obećani san o svitanju Šestog oktobra". Pritisci nad studentima postali su, isticao je u aprilu, "sve jači i nepodnošljiviji" otuda što je "taj sloj prepoznao priliku da se povrati na ležišta iz kojih ih je Vučić iščupao kada je došao na vlast, a postavio svoje zumbule". 

Na Filipovićeva usta govori socioekonomski fenomen – "prinčevi i princeze iz pristojnokratijske Srbije" imaju svoju agendu – čija se konzekventnost sastoji u bici protiv bauka komunizma. Uz to što su se, u žaru dokazivanja kako "eksperti postoje", odali razuzdanom kulturnom preziru prema Neobrazovanom Narodu koji glasa za SNS i zazivanju Meritokracije – sve sami liberalni ideologemi, kao i zadovoljavanje legalističkom himerom Vladavine Prava.

Ivanka Popović je člankom u Vremenu 7. maja varirala svoju kidnapersku misao od zimus. "Svi prepoznajemo šta su studenti postigli. Sad je došlo vreme da studenti prepoznaju da je trenutak za zajedništvo i izgradnju međusobnog poverenja. Razlike među nama su beznačajne u odnosu na našu različitost od nosilaca autokratske vlasti."

Točno to, samo točno suprotno. Od plenumâ će nešto biti u onoj mjeri u kojoj nastave sa shvaćanjem da su razlike između autokratske vlasti i pristojnokratske opozicije beznačajne u odnosu na ono što i jedne i druge dijeli od antisistemskih zasada studentskog pokreta.

A s koje strane te barikade stoje aktivisti uvjereni da ih studenti bezrazložno napucavaju?

DINKOVA PRIČA

Na martovskom sastanku aktivista pričalo se i o tome kako novosadski "Slobodni univerzitet" (neformalna mreža profesora) pokreće inicijativu izlaska s idejom ekspertske vlade. "Ne znaju da li da idu na plenum ili da ne idu na plenum", izvještava ekipu Pajić. "Ja sam rekla da ni slučajno ne idu na plenume, ali neće da idu sami. Što mi je smisleno i logično zato što se boje i u pravu su, da će reći: 'Pa dobro, Dinkova priča'."

Zanimljivo. Zašto da ne idu na plenume? Čim se tretiralo opciju neidenja, znači da se nije željelo ispoštovati princip usuglašene studentske volje, isfiltrirane kroz plenume, nego je bilo kakvim zaobilaznim putem izokrenuti u podržavanje ideja građansko-liberalnog staleža. Tko onda "buši" pokret?

"Ali oni su se sad dogovorili", nastavlja Pajić, i "opipavaju stavove drugih univerziteta, da se okupe svi oko te ideje i da onda profesori idu sa idejom ekspertske vlade" (poželjno do protesta 15.3.). Dražić se slaže, pogotovo zato što je to "nešto što će prihvatiti recimo i opozicioni političari i stranački aktivisti i svi, tako da će se to lako primiti, sve što ide u korist opoziciji, a znamo da politička, da stranačka opozicija hoće prelaznu vladu, pa eto i profesori" (Bagarić ga ispravlja da potonji hoće ekspertsku). Đorđević dobacuje da će njihov univerzitet do iste večeri ili eventualno sutra "imati finalne glasove" i, koliko on zna, "većina fakulteta je za ekspertsku vladu" te će to biti "zvanično stav Univerziteta koji ne mora ići javno, tj. neće ići javno, ali to može onda da se iskomunicira sa profesorima" – naime, "da to može biti isto završna parola" na protestu. 

Filozofski fakultet u blokadi, kojem plenumski pripadaju, istog se dana po objavi snimka ogradio od njih, s oštrim osuđivanjem svega rečenog i isticanjem da ne predstavlja kolektivnu plenumsku volju; demantirajući tvrdnje da bi plenum stajao "iza bilo kakve inicijative za formiranje ekspertske ili prelazne vlade". Podcrtano je: aktivisti STAVA govore jedino u svoje ime, odnosno "za nečije skrivene ciljeve". No, već 7.4. raskol među plenumima počet će priopćenjima upravo većine novosadskih plenuma (i drugih vojvođanskih ispostava UNS-a) o prihvaćanju ideje ekspertske vlade kao jedinog mogućeg rješenja za ispunjenje studentskih zahtjeva.

Ima nečega kontraintuitivnog u spoznaji da se u ovome upravo Vojvodina ispostavlja epicentrom kontrarevolucije, ali to je valjda do klizavice u definicijama reakcionarnosti. U očekivanom diskursu, Vojvodina je najmanje reakcionarna među regijama u Srbiji, jer najmanje desničarska u prvosrbijanskom smislu. Krajnje je ipak vrijeme – prošlo je preko četvrt stoljeća od ratova 90-ih – da se upravo u đinđićevštini i drugosrbijanstvu građansko-liberalnog staleža prepozna nešto par ekselans reakcionarno, nazadno, politički primitivno. 

Kakva je, naposljetku, uloga u svemu "Slobodnog univerziteta"? Ili: koliko je bilo utjecaja profesorskih montaža na studentske odluke? Koliko čujem, STAV je, povrh saveza sa PSG-om, zimus ni manje ni više nego na svoj i Gruhonjićev matični fakultet dovodio Mariniku Tepić – što kao gesta ne može biti suprotnije ograđivanju od opozicije kao jednog od aksioma pobune – da obrađuje plenum lobiranjem za "političku artikulaciju". Ali nećemo i ne moramo spekulirati koliko su eventualne montaže tog tipa imale uspjeha i kumovale aprilskom raskolu – plenumske odluke su za ostaviti plenumima. 

Tema nam je druga: aktivisti su bjelodano odigrali kao "Dinkova priča", instrumentalizirano brvno opozicije i građansko-liberalnog staleža u njihovim komplotima da rekalibriraju studentski pokret po svojoj mjeri.

SPIN O UJEDINJENJU

STAV je u martu na studentsku cipelu u dupe odreagirao priopćenjem u kojem priznaje pogrešku – ali pokazujući neshvaćanje u čemu se sastojala. Nisu, rekoše, odmah prepoznali da u ovoj borbi nisu poželjni i da ih neki i dalje vide "kao ustaše, nasilnike i državne neprijatelje". Ta je pasivna agresija bila usmjerena – barem nominalno – na prorežimske snage, ne na studente. Režim eto ne može ništa studentima, koji su politički prejaki, pa se okomljava na obilježene grupe da bi smanjio "mogućnost ujedinjenja svih sektora društva". Ističu da stoga ne krive studente što su se ogradili, ali, elem, iskrivljujući im rezon ograđivanja: tobože su to učinili iz straha "da im se ne desi ono što se nama desilo" i sačuvaju se "od svih spinova". 

Nula pokazanog razumijevanja da su ih na ograđivanje primorali onime što je na snimku zaista govoreno, budući da se grubo udaljilo od zasada studentskog pokreta, svodeći ga filipovićevski na Protivljenje Režimu i zazivanje Vladavine Prava. 

Ni SviĆe, pokazat će se, ne krasi viši stupanj razumijevanja. Postojala su – iznosi Ristić, sav u denialu da bi aktivisti STAV-a i PSG-a zaista činili nešto nespojivo sa studentskim pokretom – "dva načina kako je ovo ubacivano što u studentske što u javne krugove". Nisu, dakle, sami pokušali studente zajebati guranjem prijelazne vlade, "Dinkove priče" ili neprihvatljivog oblika politizacije (kroz stranačku opoziciju), nego je kobajagi ubačeno da su to radili. Premda smo svojim ušima čuli da jesu.

Jedan je način, kaže, bila "PRL, najviše kroz Filozofski fakultet u Beogradu, a sa druge strane ovi ubačeni elementi na protestima". Dolazio je "miks signala" s lijeve i desne strane – i to je eto "među studentima napravilo određenu paniku", izazvalo podjelu na studente i aktiviste, "koja je ustvari dovela do toga da BIA prisluškuje neovlašćeno ove aktiviste i da dovede do toga da kroz ta različita ograđivanja i slične stvari mi ustvari danas imamo situaciju da su neki studenti i profesori 60 dana bili u pritvoru, a da niko nije obraćao pažnju na to".

Ristić, kao što vidimo, svoj šupalj, pa i šupački scenarij (natovario je na leđa same podjele, odnosno ograđivanja od aktivista, krivnju za njihovu pritvorenost!) u bitnom dijelu temelji na reprodukciji Filipovićeve huškačke mantre o infiltraciji SNS-a preko PRL-a. Očitovanje Filološkog fakulteta u blokadi razmontiralo ju je 4 dana ranije u njenom praznom i govnarskom karakteru, ali Ristić ne mari, šta ga briga, čineći govnara i od samog sebe. Ponavlja mantru ni sam ne nudeći bilo kakav dokaz ili barem logički čep za nesuvisle teze kojima se nastavlja – što ga ne sprečava da nam ih isporučuje kao zdravo za gotovo istinu. 

Završava u optimističnom tonu: sva sreća da su se studenti i aktivisti "ponovo ujedinili", da su "ponovo svi zajedno", pa sad "gluposti koje BIA, PRL i SNS pokušavaju da ubace među nas više ne pale". Zamjena teza sastoji se u podmetanju ujedinjenosti protiv pritvorenosti aktivista (jasno da se svi slažemo) pod ujedinjenost u antagonizmu prema SNS-režimu kao zadnjem horizontu, isključivom smislu i cilju pobune. Ristić preuzima filipovićevsku redukciju na Protivljenje Režimu i Vladavinu Prava, pa nam uvaljuje da ograđivanja nikad nije trebalo biti zato što su svi na istoj strani tog smisla i cilja (ergo, razjedinjenost je mogla biti plod isključivo režimske infiltracije zdesna i slijeva). 

Radi se na dnu svega o negaciji smisla i cilja pobune protiv sistema, ne tek režima. Ristić to radi, ponavljajući za montažerom, da bi poništio postojanje supstancijalne osnove dijeljenja, odrekao samu mogućnost divergencije oko pitanja treba li se otpor zadržavati unutar postavki liberalne demokracije. Spin o imperativnom ujedinjenju na smjeni režima služi poricanju prava na egzistenciju plenuma koji ustrajavaju na antisistemskom otporu – studenti i po SviĆe smiju zastupati isključivo "Dinkovu priču" ili Filipovićevu mantru. Čime Ristić – oh, the irony – u naporu dokazivanja nepotrebnosti i promašenosti ograđivanja od aktivista, nehotice daje ultimativnu potvrdu da je sve vrijeme baš bilo neophodno. Otimali bi ne možda pobunu, ali karakter pobune.

Gdje nestade ona februarska proklamacija o štetnosti i pogubnosti bilo kakvog miješanja studentima u posao? Isparila u kupljenju Filipovićevih fora, koji bi im sve skrojio – dokinuo ne samo zborove nego sad i plenume. 

BACK TO BASICS

Apsolutno se inače slažem da se studenti i aktivisti ne bi trebali međusobno dijeliti. Back to basics: u čemu je ono uopće jezgra zajedničkog cilja o kojem govore? 

Rio Tinto je ta sinegdoha. A protiv koga ili čega aktivisti misle da se bore kad se bore protiv projekta Jadar? Vučića samo? A što ćemo s ekstraktivističkom korporacijom samom ili možda Annalenom Baerbock, koja – ispred EU kao velikog fantoma Vladavine Prava – obznanjuje da nije pitanje hoće li se kopati, nego samo tko će kopati?

Je li pad nadstrešnice otkrio nešto trulo tek u SNS-režimu? Podsjetit ću na pravodobnu riječ suborkinje hapšenih članova i SviĆe i STAV-a, aktivistice Prava na vodu Iskre Krstić, u kojem ona, na sam dan tragedije, upozorava da "kratkovidi i rizični odnos prema izgradnji domaće vlasti nisu izmislile". Ono što ubija je deregulacija – iliti prilagodba gradnje interesima financijskog kapitala – a deregulacija je došla iz kapitalističkog centra, "još u doba Tačer i Regana". U domaćim uvjetima se tek manifestira "u skladu s položajem Srbije na mapi svetskog ekonomskog sistema".

Hvala, Iskra. Ono što ubija je – hajde da to stavimo u zapisnik – sistem.

Institucije gradnje i planiranja prostora "se proglašavaju zastarelim da bi se olakšao protok kapitala", nastavlja Iskra. "Životi su skoro sigurno mogli biti spaseni i da se igde osim u malobrojnim nezavisnim medijima čuju ekonomske analize koje kažu da će nam 'privlačenje direktnih stranih investicija' po svaku cenu doći glave."

Stavimo i to ime problema u zapisnik: direktne strane investicije. Je li problem onda svodiv na autokratsku narav režima? Nalazi li se izlaz prosto u Protivljenju Režimu, s nadom u uspostavu Vladavine Prava i na teritoriju Srbije – i onda će sve biti u redu? A što je s ovim stranim udjelom u biznisu stranih investicija? Mislimo li da ih se pod svaku cijenu dovlači čisto voljom režima ili da volja dolazi kao što je i deregulacija dolazila: iz oligarhijskog centra? U Srbiji se to manifestira sukladno njenom položaju "na mapi svetskog ekonomskog sistema" – ali ne zavaravajmo se, u pitanju je jedan sistem, koji tzv. liberalnu demokraciju uvjetuje kao tehnologiju plutokracije. "Ne vladaju vlade, vlada Goldman Sachs", kako se izlajao jedan broker. Vidjeli smo i na primjeru grčke krize sredinom 2010-ih tko vlada kad je stani-pani. Države se u neoliberalizmu ne dijele stvarno na demokratske i autokratske – svugdje je tehnokratska plutokracija za kormanom, s rubnim razlikama samo u tome koliko je gdje odbacila smokvin list.

Aktivizam vrijedi onoliko koliko predstavlja konkretan pokret otpora takvom stanju stvari. Kad Bjelić ili Ristić završe u pritvoru zbog dizanja ustanka protiv Rio Tinta ili narodne bune povodom pada nadstrešnicu – to je to, da. Borba koju tada vode ista je ona koju vode i studenti u blokadi. Ograđivanje između studenata i aktivista tada biva – potvrđujem – kao i kad bi se Ristić i Bjelić ogradili jedan od drugoga. Radikalizacija je funkcija nefunkcioniranja institucija liberalne demokracije prema njihovoj deklarativnoj ideji, budući da se inherentno izvitoperuje u instrument protoka kapitala. Četvrti je svjetski rat. Kad se aktiviste maltretira, radi se o represiji radikalizacije u ime onih koji profitiraju; žandari štite posjed vladajuće klase – toliko je jasno svima. Ali morali bi osvijestiti i da meritum nije u tome što ih iza rešetaka trpa SNS, već što ih trpa SNS-ispostava globalne oligarhije. 

Imajući u vidu da se radi o sastavnom dijelu "duboko nasilnog globalnog sistema zavisnog od eksploatacije i dehumanizacije", Prljević i Stefanović osporavaju "ideju da su policijska brutalnost i ovaj 'talas kriminalizacije' na neki način odstupanje od 'funkcionalne liberalne demokratije'". S obzirom na "predatorsku logiku neoliberalnog kapitalizma", ne može se "kontekstualizovati tekuće pobune u Srbiji kao proizvod samo urušavanja institucija, već kao posledicu i deo globalne policijske i državne brutalnosti".

Oliver Frljić je svojedobno postavio predstavu "Mauser", po tekstu Heinera Müllera, propitujući "naivnu vjeru da je stvarnu društvenu promjenu moguće ostvariti kroz postojeće institucije". Aktivisti STAV-a i SviĆe, nakon što ih Vučićev zatvor nije ušutkao, ginu baš na tom minskom polju – na neku foru gubeći iz vida da se borbu protiv Rio Tinta, i svega čemu je sinegdoha, ne može voditi bez izlaženja van okvira liberalne demokracije. Nešto je zaštekalo u samoshvaćanju.

Paranoja po kojoj ih od studenata razjedinjuju BIA i PRL projekcijski je supstitut za ne priznati si da su se od njih razdvojili sami – slizavanjem s filipovićima, gruhonjićima i ostalim gmazovima građansko-liberalnog staleža, koji okreću nebo i zemlju u potrazi za načinom da blokade pretvore u nešto pristojnokratsko, u još jednu u nizu inkarnacija opozicije kakvu Vučić najviše voli – one ponikle na đinđićevštini, od LDS-a preko Đilasa do ProGlasa i ZLF-a – kakva mu nikad ništa neće moći, lišena ikakvih kapaciteta za mobilizaciju naroda.

Nisu, međutim, zasade studentskog pokreta jedino od čega su se aktivisti tim slizavanjem rastavili. Temeljniji je problem što su se rastavili od supstance vlastite aktivističke borbe.