Drama "ekspertske vlade": Elita i opet neželjena

U studiju N1 televizije gostovao je neki dan (30.3.) istaknuti režiser Stevan Filipović, koji se prometnuo u možda i najžešćeg među viđenijim predstavnicima jedne regresivne linije javnog dociranja studentskom pokretu u Srbiji.

"Jel' cilj da samo studenti urade, šta tačno, organizuju zborove i tako reše sve političke probleme u poslednjih 13 godina, ili je cilj da smenimo ovu vlast? Pa ja mislim da je većina ljudi podržala zahteve upravo sa ciljem vrlo jasnim: da se smeni ova nedemokratska vlast i da se vrati demokratija u Srbiju."

U potonjoj je rečenici očitovana sva dubina velikog nesporazuma. Filipović govori o vraćanju demokracije. Polazi, dakle, od toga da je već poznaje, nekad je već eto živio u demokraciji. Tko mu ju je uzeo? Vučić. Samo da je svrgnuti diktatora, opet bi živio u demokraciji. Studenti su pak decidirani u postavljanju nasuprot "predstavničke demokratije" (parlamentarne, liberalne) – jer je ne nalaze nimalo demokratskom, prepoznaju je kao lažnu demokraciju, oksimoron. Filipović nema problem s njom, samo dok je liberalna, problem ima tek s iliberalnom. Apostrofira "Mađarsku, Tursku, evo sad i Ameriku". Što je negacija demokracije? Pa autokracija! Plaši nas "ekstremnim totalitarnim državama". Ne vidi negaciju, poput studenata, već u samom predstavničkom modelu. Vrši na njih pritisak da preuzmu odgovornost "u jednom ključnom trenutku u ovom društvu gde se, ono, bira dal' ćemo da budemo Belorusija ili nešto drugo". 

Nešto drugo je šifra za postojeći parlamentarni okvir – dovoljno je okej, štoviše, demokracija je. Samo kad ga se oslobodi od raznih vučića i drugih lukašenka.

NO TRUE DEMOCRACY

U jednom momentu za gostovanja Filipović se pozove na članak Sofije Mandić "Zbor ili prelazna vlada" (24.3.). Naslovno pitanje ona razotkriva kao lažnu dilemu. U tu svrhu razlaže tri mita. 

Mit 1: da je zbor "neposredna demokratija". Nije, nego oblik slobode okupljanja, otuda što mu Ustav Srbije ne daje nikakve ingerencije političkog odlučivanja i upravljanja. 

Mit 2: da "predstavnička demokratija nije u stanju da reši društvenu krizu". Ne znamo to, jer Srbija ne ispunjava "osnovne uslove da sebe nazove predstavničkom demokratijom", nego je "otvorena tiranija". 

Mit 3: da zborovi "isključuju ideju promena" vlasti, jer "nije važno ko je na vlasti". Srbiji su potrebni zborovi kao komplementarni forumi za javnu diskusiju i utoliko jesu i oni "put ka ozdravljenju društva", ali "instrument odlučivanja i svakodnevnog vršenja vlasti" u "domaćem pravnom poretku" – tj. "ako se držimo Ustava i zakona, a niko još nije odlučio da se ne držimo" – mogu biti isključivo tri grane vlasti prema Ustavu i stoga su za put van iz društvene krize esencijalni  "slobodni izbori". Sve u svemu, nije jedno ili drugo nego "i jedno i drugo – što pre".

Zadržao bih se malo na mitu 2. Njegovo razlaganje ima karakter No true Scotsman paralogizma: 

– No Scotsman puts sugar on his porridge.
– But my uncle Angus is a Scotsman and he puts sugar on his porridge.
– But no true Scotsman puts sugar on his porridge.

– Predstavnička demokracija je ono što nam treba.
– Ali predstavnička demokracija nas je u Srbiji i dovela ovdje gdje smo.
– To u Srbiji nije prava predstavnička demokracija.

Stvar je upravo u tome što jest. Stanje stvari ne predstavlja devijaciju u odnosu na ono kako je liberalno-demokratski sistem zamišljen da funkcionira na kapitalističkoj periferiji, već njegovo idealno ostvarenje. Točno by design.

Odnosno, taj "priziv na čistoću", u kojem se sastoji esencija logičke greške, operira s normativnom fikcijom, jednim fantomom. Ne postoji taj True Scotsman niti ta "prava" parlamentarna demokracija, a naročito ne postoji za topovsko meso po srbijama ili hrvatskama. Po istom principu kao što je i Karl Polanyi pisao da je fantom "slobodnog tržišta" naturalizacija jednog zapravo kasnog koncepta kao utopizma ("stark utopia"). Kad elite zazivaju fantoma, to je manipulativno i upravo služi praksama kronizma, ili u ovom slučaju tobožnjim "devijacijama" od idealne fikcije parlamentarne demokracije, kao paravana kolonijalnog nasilja.

I Mandić je, poput Filipovića, vjernica normativnog ideala predstavničke demokracije – kao zaista demokracije. Problem ne vidi u tome što se radi o utopizmu u službi prikrivene tiranije; vidi ga isključivo u devijacijama poput Vučićeve "otvorene tiranije". Kao da taj i takav Vučić ne sjedi na vrhu tog i takvog režima upravo zato što je to nasušno potrebno oligarhiji iz tzv. demokratskih društava.

Izostaje stoga kod Mandić bilo kakvo otiskivanje u razmišljanje onkraj horizonta važećeg normativnog poretka. To da nitko još nije odlučio da ga se ne držimo za nju predstavlja kraj rasprave o tome bi li ga se trebalo držati. Shodno čemu se i zalaže za "ekspertsku", odnosno "prelaznu", odnosno "vladu narodnog poverenja" – štogod, ne radi razlike među njima, bitni su samo "slobodni izbori". U ranijem članku "Kupi mi majko top" docira studentima da je vrijeme da se sad malo oni "priključe građanskom zahtevu", koji glasi: "zemlja se mora spremiti za slobodne izbore". 

NAROČITA VRSTA REVOLUCIJE

U članku "Kraj slepe podrške studentima, početak dijaloga" (27.2.), Filipović pita izazovno: ako studenti "ne žele revoluciju, nego mirno rešenje – šta tačno vide kao cilj, i kako tačno vide kraj ovoga što su započeli?"

Lijepo li je antinomiju revolucije ili parlamentarne evolucije postavio kao izbor između univerzalno mirnog i univerzalno nemirnog rješenja. Nije li točno da je revolucija koju studenti mjesecima provode prošla bez papirića koji bi ostavili iza sebe, o nekakvim nasilnim naglim pokretima da i ne govorimo? Nije li istovremeno izvjesno da evolutivni cilj smjenjivanja ove vlasti ne prolazi bez represivnog nasilja? Neće, naravno, ni revolucija proći. Ah, može se i mirnost i nemirnost prispodobiti i jednom i drugom scenariju.

Nismo navikli na taj način označavati studentski pokret otpora, ali da, u biti se radi o pozivu na revoluciju. Samo kako? Ne nasiljem, već kroz promjenu političke paradigme na razini, kako je Boris Buden primijetio, rekonstituiranja društva devastiranog decenijama neoliberalnog rastakanja (kao paradigme koja konceptualno ne priznaje postojanje društva).

Ali sigurno primjećujete da u Filipovićevoj formulaciji ima još nečega podvaljivačkog. Pitanje je loaded, jer je nešto preskočeno, problematiziranje nečega. Mogućnost da bi željeli revoluciju je ispalio samo da je istim potezom otkloni. Kao ono, nije moguće da biste to željeli. Pa budući da sigurno ne želite, 'ajmo onda ozbiljno razgovarati, tj. unutar premisa predstavničke demokracije. Hajde, guknite napokon: koji je dakle vaš cilj, unutar zadanih premisa?!

I na Instagramu će mjesec dana kasnije (26.3.) šiziti istim tragom. Na studentsku objavu o tome kako se nemaju na koga ugledati jer se bore da izgrade "sistem kakav nije viđen nigde u svetu", odgovorio je svojom: "Za boga miloga, ljudi, NE! Ne borimo se da izgradimo 'sistem kakav nije viđen nigde u svetu", jer Srbija nije poligon za ekstremne socijalne eksperimente. Borimo se da skinemo sa kičme mafijaškog diktatora koji je za 13 godina od države napravio privatnu firmu!"

Jasno da je cilj skidanje Vučića s kičme narodu. Samo što to nije i ne smije biti jedini cilj. On mora ići svojom dinamikom uz, ili kroz, paradigmatsku revoluciju, a ne smije fiksiranje isključivo na smjenu jednih lica drugima ići nauštrb glavnog cilja: rekreiranja društva onkraj zadanih neoliberalnih premisa.

CRVENA KEMIJSKA

Filipović je zato tu da studentima objasni i odredi za što se oni bore. Mensplejnat će im to. Jesam spomenuo da je on inače docent na Fakultetu dramskih umjetnosti, koji je prvi blokiran (25.11.)? Članak "Studenti drže čas" (9.12.) završio je riječima "Bravo, studenti, i hvala!", pa ga potpisao sa "Ponosni profesor, Stevan Filipović, FDU". U međuvremenu je ploču okrenuo na pretenziju držanja im časa i kad nema nastave.  Evo na sad će im crvenom kemijskom išarati sve krive odgovore. 

Objavu na društvenoj mreži popratio je tagiranjem studenata u blokadi kako bi ih docentski opomenuo neka se urazume, da ne slušaju destruktivne ludake s radikalne ljevice, koji da su "produžena ruka režima" i ograđuju ih od svih društvenih aktera koji su im "saveznici i podrška", ostavit će ih na kraju same, "a Srbiju SNS bandi na milost i nemilost". 

Bilo je i Stevan protiv Filipovića momenta. Kaže 27.2.: "da li studenti veruju da režim može da ispuni zahteve i da je to razlog zašto su ljudi ustali da ih podrže širom Srbije? Ako veruju, onda bolje da svi mi ostali počnemo da pakujemo kofere." Uopće eventualnu vjeru u mogućnost ispunjenja zahtjeva naziva jednim od ugrađenih sistemskih "bagova" od početka. Što mu ne zasmeta da u članku "Kako smo od studentskih zahteva došli do narodnih zborova?" (11.3.) docira: "Srbija je podršku dala ispunjenju studentskih zahteva, koji se svode na to da institucije treba da rade svoj posao. Niko nije dao podršku anarho-sindikalističkoj revoluciji, koja je upravo suprotna svim zahtevima studenata." (Istu će misao varirati i u Instagram objavi od 26.3.) 

Imao je još jedan članak, nazvan "Koja je strategija režima i kako pobediti?" (17.3.). Tu on identificira "rješenje" političke krize u famoznoj ekspertskoj vladi, sastavljenoj od "vrhunskih stručnjaka u svojim oblastima, sa besprekornim karijerama i vanserijskim uspesima", nabrojavši poimence ekipu iz ProGlasa. Refleks dociranja nadogradio mu se sve do trulog obzora Latinke Perović: na visoko dignuti, vazda malo uvrijeđeni nos "neželjene elite". A što su onda studenti u toj priči? Oni su, kaže, "poluga", kao daleko najjača politička snaga u državi, uslijed plebiscitarne podrške koju uživaju. Vučiću se gaće tresu od samo jednog scenarija: onog u kojem će studenti uključiti "najostvarenije ljude u profesiji", da mu imenom i prezimenom izađu na politički megdan. A tko onda i sabotira takav scenarij? Pa Vučić, tko drugi! Teza glasi da je "analizirao situaciju i video da građani na protestima trenutno imaju i rešenje i polugu, i rešio da razdvoji rešenje od poluge, studente od profesora, kao i studente od politike".

Siguran sam da primjećujete što je podvaljivačko u takvom postavljanju stvari. Filipović svojom ex cathedra posturom oduzima studentima suverenost u njihovim vlastitim odlukama. Ne može biti, vidjeli smo, da bi iz smjera samih studenata došlo da hoće revoluciju, a ne važeći koncept demokracije. Ne može onda biti ni da bi svojevoljno rastavljali sebe (kao "polugu") od istaknutih kandidata za ekspertsku vladu (kao "rješenje"). Istaknuti profesor Filipović im to ne priznaje za njihovu poziciju, iza koje bi čitavi stajali – uskraćuje im pravo i mogućnost suverene volje u neželjenju elita koje bi im on nametnuo. Isključivo Vučićev inženjering čini da ih studenti ne žele – nema drugog objašnjenja.

Lijepo li je kako ih je doslovno išao instrumentalizirati kao puku "polugu" u službi viših rezona (malo)građanskih slojeva.

PREBACIVANJE ODGOVORNOSTI

U N1 studiju, uvaženi docent izrežirao je melodramu po špranci iz svojih članaka. 

Premišlja se bi ili na zborove gledao "krajnje pesimistički", tj. paranoično, naime kao "neku vrstu podmetačine SNS-a, koja bi razbila ustvari konstruktivan taj put kojim su krenuli protesti", ili možda ipak "malo više optimistički", tj. kao generičku ideju "koja se multiplikovala eksponencijalno među studentima i zaživela", ali i u najboljem slučaju "zborovi sami po sebi, kako god okrenete, dal' gledate ovako ili onako, ne mogu da budu plan rešenja – oni mogu da budu sideshow" (drugarica Mandić likes this). 

Pun je stoga prijekora za studente zbog ograđivanja od svih i svakog. 'Ajde još da razumijemo, donekle – kao "populistički čin" – da se ograđuju od opozicije, pa čak i ekoloških odnosno nevladinih organizacija, ali ne ide mu u glavu zašto od Kesića ili Stupljanin, zašto od biranih stručnjačkih glava iz ProGlasa. Tu sad superlativi frcaju. Ne može prihvatiti da "odsecamo jedan korpus ljudi koji su možda najbolji u ovom društvu i najaktivniji bili u nekom pokušaju da se ovo društvo promeni" (jedino objašnjenje: "to može da dolazi samo iz pozicije nekakvog ideološkog fanatizma" – jer dabome da samo fanatizam može ne željeti "neželjene elite").  

Studenti doduše nisu "birali da postanu najveća politička snaga u državi", ali sad kad su postali – sad su samo "poluga" i gotovo. Poluga tuđem cilju. Zato su tu neki ozbiljni ljudi da budu "rješenje". Sad "kad su građani tim pumpanjem doveli dotle da zaista postoje ozbiljni ljudi koji očekuju da studenti reše stvari, sada moraju nekako da shvate da to ne može da se uradi u vakuumu", štoviše, "moraju da konstatuju da uz tu snagu dolazi i ozbiljan stepen odgovornosti". Sve će im on reći što moraju. Bilo bi, vadi scenarij, "najzdravije u ovom trenutku da grupa koja ima najveću podršku makar sugeriše modele izlaska iz krize, koji moraju da se dese na političkom terenu, u suprotnom o čemu pričamo". Na političkom terenu je, razumije se, šifra za aktualan sistem, predstavničku demokraciju, a nipošto nekakve revolucionarne, anarhosindikalističke fazone. 

"Ako ne dođe predlog od studenata, može predlog da dođe od akademske zajednice. Pitanje je kakvu će podršku da ima, šta će se desiti", docira dalje pasivno agresivno, "ako studenti ne podrže predlog akademske zajednice, ako uspe ta Vučićeva strategija razdvajanja." Da, razdvajanja nečega što izmišljaš da je ikad i bilo združeno. U stvarnosti je na djelu načelna profesorska podrška blokadama, ali to ne obavezuje studente na združenost u smislu njihove podrške liberalno-demokratskim kandidaturama i kombinacijama rješavanja krize vlasti, niti je u ijednom momentu bilo takve podrške. 

Kaže: "svi konstatuju da nam fali cilj i postoji taj sličan sentiment da se polako profesori isključuju iz razgovora". Tko ih isključuje – studenti? Filipović sinonimizira zagovornike ekspertske vlade s prosvjetnim radnicima, odnosno "akademskom zajednicom" – tek time dolazi do iskliznuća koje mu omogućava pasivno agresivnu podvalu. Razdor koji vlada je onaj na liniji od studenata do prijedloga o ekspertskoj vladi. Hoće li biti razdora između studenata i profesora ovisi samo o profesorima – hoće li nastaviti s davanjem podrške ili neće. Studenti se sigurno ne ograđuju od njih. E, ali kad si izjednačio profesore i akademsku zajednicu kao takvu sa zalaganjem za ekspertsku vladu (kao nekakvim tobože nezaobilaznim, imperativnim zdravim razumom), onda ti se može i odgovornost za eventualan razdor prebacivati s tog izjednačenja i tog zalaganja na bilo što drugo, na Vučićev pakleni plan, ili čak same studente koji slušaju radikale.

ZUMERI I BUMERI 

Studio verzija donosi i neka diskretna povjeravanja koja u člancima izostaju. Prenosi nam tako Filipović kako "većina ljudi u akademskoj zajednici i van toga, koji razgovaraju o svemu ovome, kao vi i ja, žele samo da znaju cilj" te da isto vrijedi i za školske nastavnike. Shvaćamo da nam on u biti referira što se inače šire priča među matorcima u bablovima u kojima se kreće, recimo akademskom, prosvjetarskom, ili možda onom "nezavisnih intelektualaca" ili "neželjenih elita". Mnogim je matorcima do grla došlo da podržavaju ne znajući cilj, pa su se prepunili frustracijom studentskom ukopanošću lišenom "realpolitičkih" ambicija. Maltene da su osobno uvrijeđeni pojmivši deficit studentske okomitosti u smjeni vlasti – nisu to očekivali – kao da im je netko podvalio brašno u heroin. 

I zaista, nametnuo se jedan prepoznatljiv patronizirajući diskurs, s previše preklapanja i ponavljanja sličnih općih mjesta da se ne bi radilo o fenomenu. Na sve strane ćemo i po mrežama slušati didaktičku mantru po kojoj u ovoj sad već fazi treba da neki malo stariji i iskusniji, "pametni odrasli ljudi", iskorigiraju kiksajuću omladinu, čisto toliko koliko još nije sasvim odrasla. Filipović je tek jedan od reprezentativnih primjeraka. "Narod je pumpao većinski da su studenti sveta krava i da je monolit i da su u pitanju nekako oni koji će spasiti stvar", podvlači, "i tu percepciju je jako teško pobediti". Pa dobro, upozorava ga voditeljica, i jesu napravili velike stvari. "Oni su apsolutno uspeli nešto i svi to poštuju, ali mislim da pravo poštovanje toga sada je da se ozbiljno razgovara, što uključuje kritičku analizu."

Monolit? Filipović je u pravu kad naglašava kako "studenti nisu monolit", mada ih se tretira kao "kolektivni imaginarni entitet" – jer "studenata je stotine hiljada i oni su jako različiti, i različitog su nivoa političkog obrazovanja". To je točno što kaže, ali svejedno i dalje imamo posla sa šifriranim jezikom. Uslijedjela rečenica, naime, glasi: "Neki mogu da nametnu možda nekima nekakve ideje koje nisu toliko konstruktivne." 

Studenti se doista među sobom politički razlikuju, ali poruke na van stižu u vidu rezultante, završnog zaključka oko kojega se plenum usaglasio. Rezultante među sobom znaju blago divergirati – npr. pisma studentima širom sveta i narodu Srbije progresivnija su od Niškog edikta – no one progresivne svakako dominiraju pokretom. A Filipović nam u prijevodu kaže: ti neki revolucionarno nadraženi pojedinci su nametnuli ostalima svoje čudnovate ideje – ne može to tako!

Isprva je, slaže se i on, trebala biti bezuvjetna podrška, ali prošlo je 4 mjeseca i postalo se "polugom" te sad "javnost mora da shvati da podilaženje studentima, odnosno pojedincima među studentima koji guraju određene ideje tipa ovi zborovi itd., nije usluga, to nije podrška studentima. Podrška studentima je da se svi nivoi društva uključe u otvorenu, konstruktivnu raspravu o tome šta bi mogao da bude mirni politički izlazak iz ove krize." Pod šifrom otvorene, kritičke rasprave krije se tu patronizirajuća agenda, pokušaj otmice značenja i smisla pokreta, falsificiranja, iskrivljavanja ga u nešto deseto – iz definiranosti plenumskom voljom u definiranost voljom matoraca frustriranih onom plenumskom. Izvrtanje je primjetno i u retoričkom saltu mortale kojim se podrškom studentima proglašava isključivo nepodržavanje njihove rezultante, prethodno omalovažene kao zavedenost radikaliziranom manjinom. 

Problematika biva simulirana kao načelna razina dileme trebaju li se iskusniji sustezati od kritike ili ne, da ne bi ispalo kao napad na studente, da su protiv njihovog pokreta otpora, itd. Upravo u vlastitoj šutnji stariji očitavaju grijeh propustom, zbog kojega sad imamo sva ta ograđivanja i, kako kažu, uspješno stvorene razdore (što je, apsolvirali smo, spin po sebi). Studenti, naglašavaju, smiju griješiti, jer im to njihove godine dozvoljavaju, a upravo mi matorci ne bismo smjeli ponavljati grešku šutnje iz ustručavanja da omladinu podučimo gdje griješi. Slijede objašnjavanja zašto pravu podršku znači dati im taj savjet, tu kritiku, da zumeri baš za time i vape, točno to žele čuti od nas bumera. A da? Recimo da da – kada bi ta kritika bila konstruktivna. Nevolja je u tome što se pod tobože konstruktivnim generacijskim nadnošenjem svisoka šverca mučko političko nadnošenje svisoka. 

Ako ćemo se podijeliti generacijski, onda bi značilo da bi svi mi matori morali politički misliti kao i oni, po tom diskursu liberalne patronizacije? A ako ćemo uzimati same godine za jamac da griješi "anarhosindikalistička" omladina u svojim ograđivanjima i svom pumpanju naročite vrste revolucije, onda ću Filipoviću, koji je mlađi od mene, skrenuti pažnju da mu se može činiti kako je politički zreliji od te omladine samo zato što ni ne zna gdje je sve šupalj.

Plenumska rezultanta nervira vas ne zato što su podbacile nježne godine omladine, već zato što je u vas zadržana nježna liberalna utroba, ona koja rado govori o "ekstremistima sa oba spektra", "osuđuje sve totalitarizme". Perverzno je da političku nezrelost idete ugledati u njima umjesto u sebi, u svojim drugosrbijanskim forama (koje su možda i mogle prolaziti 2005., ali 2025. su dibidus reakcionarna abominacija). Ogledalo je to mjesto pred kojim bi vam valjalo obustaviti šutnju i ukazati na greške političke nedokuhanosti.

TKO JE POLUGA?

Potrebu da studenti odrede jasan cilj legitimira se nečime na prvu vrlo validnim: "Mi smo svi ugroženi egzistencijalno, nama su ukinute plate, ali na sastanku katedre bez diskusije su svi odlučili podržati studente. Samo ono što vidim da fali ljudima je cilj – zašto mi ovo radimo i šta je plan političke artikulacije ovoga?"

Nema dileme da vlast uistinu pokušava takvim potezima posijati sjeme razdora, tj. učiniti studentima situaciju težom u slučaju gubitka profesorske podrške. Dolazi do kompleksne problematike. Nikome se ne bi moglo zamjeriti obustavu podrške uslijed egzistencijalne iscrpljenosti – i za to tada krivnja bi stajala na Vučiću. Nije, međutim, još došlo do te točke (Filipović ne govori o nemoći da se izdrži, već o moženju, "ali fali nam cilj, zašto ovo radimo") – a i put iz nje bi se svakako krio u oblicima pritiska na vlast, a ne podlijeganju. Kritičnost imanja cilja znači da bi do eventualne obustave podrške u ovoj fazi došlo uslijed nemoći da se isprocesuira u glavi cilj upravo u promjeni paradigme kako to studenti postavljaju. Ali tada krivnja nije tek na Vučiću, već ponajprije na onima koji im utuvljuju liberalne gluparije – ekspertsku, prijelaznu ili već kakvu, samo da je "slobodnih izbora" – kao jedini mogući cilj. 

Može se to upravo tako reći: glavna prijetnja držanju studenata i profesora skupa su upravo ovakvi poput docenta Filipovića. I to zato što je scenarij razdora smislen jedino kao uskrata profesorske podrške studentskoj ukopanosti, a da bi studenti svojom ukopanošću isključivali profesore je podvaljivački spin, logika izvrtanja i pasivne agresije. Napokon, sam način na koji docent režira potrebu za ciljem, koji navodno izostaje, ima oblik ucjene – ne čak prebacivanja profesorske egzistencijalne ucijenjenosti na plenume, već dodanog momenta ideološke ucjene.

Potencijalno još opasnija je dimenzija eventualnog razdora među samim studentima. Nije tajna da plenumi nisu jednoglasni ni ideološki unisoni i da, štoviše, izvan Beograda "liberalna ideologija na većini plenuma trenutno ima brojčanu nadmoć". Koliko jučer je probila i vijest kako je u Kragujevcu "održan sastanak predstavnika svih Univerziteta u Srbiji na kojem je predstavljen predlog ekspertske Vlade". Bit će, čitamo, predstavljen javnosti "tek ako bude usvojen na plenumima svih univerziteta u blokadi". Nedajbože.

Ne bih rekao da je nategnuta teza ako kažem da blokade neće posrnuti pod pritiskom režima. Previše su studenti uložili čitava svoja bića u to i zarazili sav narod da bi sad dozvolili da ih ikakva represija zaustavi. Scenarij propasti pokreta otpora je samo jedan: pokleknuće u vidu prihvaćanja rezultantom prijedloga o ekspertskoj vladi. Pokret bi time izgubio svoju samu srž – u donošenju paradigmatske promjene. "Političkom artikulacijom" kakvu zazivaju filipovići (onom koja politiku svodi na okvir liberalne demokracije) postao bi samo još jedna od mnogih "političkih snaga" koje će Borg asimilirati i potrošiti. 

Zato i pišem ovaj tekst. Studentski pokret Vučić uništiti neće moći, ali filipovići bi baš i mogli – primi li se dovoljan udio omladine na njihove regresivne, anahrone, zaostale drugosrbijanske ideje. Tim više što vrše strahovit direktan pritisak na studente, sa sve tagiranjem i docentskom crvenom kemijskom.

U prisvajanju motiva, usudio bih se nazvati ih – polugom. Vučićevom? Ama ne. Cijela groteska i je u tome što zaboravljaju da iza nedemokratskog Vučićevog režima stoji upravo "demokracija" kakvu bi vraćali u Srbiju; što ne znaju neprijatelja prepoznati u vladajućoj klasi (i onda parlamentarnoj "demokraciji" kao takvoj), već samo u Vučiću (eskalaciji privida "demokracije" u otvoreniju autokraciju). Studentsko ponašanje zbunjuje one koji nisu u stanju shvatiti da im meta nije uži pojam režima u Srbiji, već širi pojam Borga. Filipovići su nesvjesna poluga kojom se Borg brani od globalne pobune čija su avangarda studenti Srbije.