Kako obraniti javni prostor

Na temu „Grad u tranziciji: od tvornice do pozornice“ drugi dan FALIŠ-a razgovarali su Emil Jurcan, Igor Lasić i Blanka Levačić, uz moderaciju Mate Rupića, želeći sagledati grad iz perspektive korištenja kulturnih i prirodnih resursa dostupnih svima iz čega se postavlja pitanje javnog interesa. 

Arhitekt Jurcan ispričao je pulska iskustva s privatizacijom Muzila i drugih vojnih područja te referendumom o gradnji hotela na prostoru Lungo mare koje traju već dvadeset godina s namjerom prodaje ili davanja u koncesiju u turističke svrhe. Cijeli niz inicijativa sudjelovao je u sprečavanju takvog scenarija zalažući se za bolju budućnost, kazao je Jurcan, podsjećajuči na različite pokušaje borbe – od organiziranja radionica do zauzimanja prostora i fizičkog prisvajanja u javne svrhe. 

Novinar Novosti Igor Lasić ispričao je dubrovačka iskustva s golfom na Srđu, kao i referendumom o Lungo mare o čemu je puno pisao. „To su slični slučajevi, na referendume je izašlo približno isti broj ljudi. Nadam se da će se dubrovački scenarij dogoditi i u Puli, jer bez građanskog otpora Dubrovnik ne bi više postojao, pritom mislim naravno na Dubrovnik kakav znamo. Iako nije uspio, referendum je promijenio shvaćanje o tome što je prostor i posebno što je to javni prostor. Da ga nije bilo, sve bi bilo drukčije. Sličan efekt bi se mogao dogoditi i u Puli gdje postoji tradicija otpora i više slučajeva pokušaja otimanja javnog prostora. 

„Hrvatska ima svoju funkciju u Europskoj uniji. Ona je kolonija namijenjena čuvanju ušteđevine u obliku nekretnina na Jadranu. Hrvatska ima i takvu poreznu politiku koja omogućava vlasništvo nad više nekretnina bez poreza. Osim Hrvatske, jedina takva država u EU je još jedna rubna zemlja – Portugal“, istaknuo je Jurcan, objasnivši zašto je puno praznih stambenih jedinica, jer gradovi na obali sve više nalikuju na sef u kojem živimo. Turizam jest kolonijalni projekt, čak i fondovi koji kupuju nekretnine često imaju vojne izvore. 

„Zato me zanima kakav je naš pogled na progres koji je u svojoj biti kolonijalan, a zna biti i nacionalistički? Osim toga, kad se zatvore dojučerašnji prolazi sve skupa izgleda kao okupacija u kojoj bitnu ulogu imaju domaći kolaboracionisti“, rekao je Jurcan, objasnivši da je i cestovna mreža napravljena tako da povezuje kontinent s morem, a ne morske gradove međusobno zbog čega put iz Pule u Šibenik traje toliko dugo. Industrijska središta su na sjeveru Europe, a njihova ušteđevina je na jugu, kazao je Jurcan. Također je upozorio da su ukinuti svi standardi u gradnji tako da je danas moguće napraviti stan bez prozora.

Svaki otpor stvara i pritiske moćnika, kazao je Lasić, navodeći primjer Pule gdje su aktivisti suočeni s tužbama koje služe samo tome da se pritisne tuženi, a ne da se kazni. 

„Usprkos svemu, gradnja ipak nije započeta. Podsjetio je da je investitor iz Dubrovnika na arbitražnom sudu u SAD-u tužio Republika Hrvatske s pola milijarde eura zbog neostvarene dobiti. Nakon cijelog niza tuženja Hrvatska je na proljeće oslobođena odgovornosti, iako se mogla sama ranije povući. Na to je dubrovački gradonačelnik Mato Franković prozvao aktiviste da su defetisti i da su bezrazložno strašili narod, iako da nije njih nitko ne bi znao da taj spor postoji. Proglasio je veliku pobjedu struktura. Dakle, došlo je do velikog preokreta i zamjene teza. Slično se dogodilo nedavno kad je jedan aktivist samostalno srušio zid na pomorskom dobru, što su pozdravili i gradonačelnik i policija, a da prije ništa nisu napravili. I sada žele promijeniti sve da ne promjene ništa“, rekao je Lasić.

Govornici su na pitanja iz publike kazali da nisu protiv napretka i investicija, ali da je pitanje kakvih i pod koju cijene dolazi do njih, što je važna lekcija i za Šibenik na temelju onoga što se događalo u Dubrovniku i Puli. Jurcan je rekao da je iznajmljivanje stanova često jedini prihod ljudima i jedini novac koji se uopće nudi.

 „Korporacije rade velike hotele, a obični ljudi iznajmljuju. Ulaziti u bobu protiv turističkog napretka, odnosno kolonijalizma, znači ulaziti u borbu protiv rentijerstva. Jedno je egzistencijalni interes, a drugo autoeksploatacija koja nas vodi u slijepu ulicu. U slučaju Pule, na primjer, više nitko ne spominje ograde. Sve je inkluzivno i otvoreno, za razliku od ekskluziviteta prije deset godina. U Rovinju je nedavno neki investitor digao žilet žicu oko kampa, ali je nakon reakcije javnosti skinuo. To je postalo polje dijaloga koje se tiče svih nas. Kako pružati otpor tendenciji koja je ujedno jedini ili glavni izvor prihoda nas samih“, upitao je Jurcan.

Uz sve to, poseban je problem razvoj tzv. podaničke svijesti. U tom polju se gradovi urbaniziraju. Sve je podređeno uslužnoj djelatnosti pa čak i zdravstvene i kulturne usluge koje moraju biti podređene razvoju destinacije, iako se radi o izrazito uskom ideološkom pogledu koji je preuzeo dominantnu ulogu i stvorio asimetriju moći. Ono što nema uslužni potencijal, nema mogućnost razvoja. Čak su i cijene naštimane tako da se poslovni prostori cijene po prihodu slastičarnice, a ne, primjerice, arhitektonskog ureda. Znamo da rentijerstvo ne stvara nove vrijednosti, nego je blagoslov naslijeđa. Ne potiče ljude na ulaganje, nego je namet na vlasništvo koje se prenosi kroz patrijarhat i postoji jedni oblik novca koji poznajemo, zaključio je Jurcan.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu