Teorija crvene zavjere

"Budućnost nam je toliko svijetla da čovjek mora oboriti pogled!" (Predrag Lucić, 1985.)

Lucićeve satiričke provokacije iz doba ranih radova naspram pravovjerja onodobnih crvenih uputno se sjetiti uvijek i u svakom kontekstu, no pogotovo biva uputno u svjetlu aktualnog pravovjerja deranja po crvenima.  

Ne bi bilo loše prisjetiti se u tom smislu i fragmenta iz Budenovih Barikada o tome kako se narod s početkom 90-ih "masovno poistovjećivao s Tuđmanom konvertitom, ne s Tuđmanom junakom borbe za hrvatsku državu", za derealizacijske potrebe naknadnog stvaranja fikcije po kojoj su svi oni 45 godina kao odani Hrvati samo sanjali hrvatsku državu i vjeru u Boga, a uopće nisu bili uredni, odani titoisti. "Ako je taj obrat bez ostatka uspio jednom generalu, onda je morao uspjeti i svim nebrojenim kaplarima, vojnicima i uzgrednim suputnicima bivšeg režima."

Ali stvar, u toj pomami da se eskivira vlastitu neugodnu prošlost, ima i svoju cijenu. "Tko naime svoju prošlost poriče, nikada je se neće moći osloboditi i bit će prisiljen uvijek iznova ponavljati je. Tajna svojedobnog uspjeha Franje Tuđmana nije bila dakle u njegovim superiornim intelektualnim i moralnim kvalitetama, a ni u nekakvom političkom programu koji je predstavljao. On je masama ponudio nešto daleko primamljivije - mogućnost da kratkim postupkom u potpunosti promijene svoj identitet, da preko noći postanu nešto apsolutno drugo od onoga što su bili jučer. A to je ujedno i tajna svih onih nebrojenih svečanosti koje su uz nečuvenu pompu organizirane posvuda i u svakoj prigodi. To su bili prije svega masovni obredi inicijacije i pokrštavanja, rituali očišćenja Hrvata od komunizma i jugoslavenstva, ukratko, novo rođenje nacije iz duha samozaborava. Utoliko i Hrvatska danas nije država, nego stvar pseudoreligijskog kulta, ne s predsjednikom, nego s prvosvećenikom na čelu. Zato je domovina na Medvedgradu dobila oltar, a ne primjerice neki spomenik palima za njenu slobodu."

Takozvani D.I. Stier, visoki funkcioner desne frakcije HDZ-a i korifej ekstremizma pakiranog kao mainstream, objavio je prije par godina knjigu Nova hrvatska paradigma: ogled o društvenoj integraciji i razvoju. Kao što je za pretpostaviti, nisu ti pokušaji značajni zbog intelektualnih i spisateljskih dosega, nego zato što verbaliziraju kao program nešto što je korisno znati da je na djelu. Nova-stara "paradigma društvene integracije" priziva postpolitičku idilu, tj. "nacionalno zajedništvo", dokinuće "starih podjela", "konsenzus svih relevantnih društvenih čimbenika", ujedinjenje nacije oko nekih neupitnosti. U Stierovoj se knjizi - rastrančirao ju je na vrijeme Ivančić - "birokratski bezličnim jezikom i pseudoznanstvenom pozom kamufliraju dobre stare šovinističke strasti, a u isto vrijeme čuvaju i dodatno opremaju sve borbene kote službene političke religije". Zaziva se opet Pomirdbu na bazi para-religije Domovine, podmećući HDZ-ovsko političko gorivo (klero)nacionalizma kao nužno i opće, bazičan vanideološki aksiom, neutralan fundament onkraj svih političkih divergencija i podjela, common ground oko kojega je obavezna unifikacija kompletnog hrvatskog nacionalnog bića. "Ta ideja da je nacija s onu stranu svih podjela – to je protofašistička ideja", nedvosmislen je Buden.

Pomirdba je, znamo, služila rehabilitaciji konvertitske većine i ustaške manjine, sravnjivanjem ih na normativan zajednički nazivnik kvazi-demokratskog nacionalizma. Svi su se dobri partijci smjeli prekrstiti na najednom dobre velike Hrvate i katolike, kultom Tuđmanove ličnosti kao uzorom u metamorfozi iz Titovog generala u nacionalističkog pseudo-maršala, a uvjereni domaći kvislinzi, za vladavine Partije stavljeni van zakona, opet su dobili pravo građanstva, retuširani na tek iste te velike Hrvate i katolike, kojima su sad bivali i ovi i oni, svi bez razlike. 

Nedavno se navršilo točno četvrt stoljeća od masakra u Ahmićima. Ali što je tuđmanovska tvrda stolica nacionalizma za račanovsku varijantu mekog proljeva? Vjerojatno najsramniji trenutak u povijesti hrvatskog parlamentarizma nije ništa iz 90-ih, već infamna Deklaracija o Domovinskom ratu koju je u jesen 2000. usvojila Račan-Budiša-Tomčić koalicija gotovo bezostatnom jednoglasnošću (s Vesnom Pusić kao jedinom iznimkom koja je potvrđivala pravilo). Pojam eksnominacije odnosi se na uvjete u kojima nešto više nema imena jer nema potrebe za imenom, zato što se nema od čega razlikovati: sve što postoji je ionako samo to. Tuđmanistička paradigma nije hegemonskom - u Gramscijevom smislu riječi - postala tako što bi je prisilom nametnuli sam Tuđman i HDZ ostatku političkog polja koje bi se razlikovalo, nego time što je postala eksnominacijska: nije više ni bilo oporbe koja i sama ne bi dijelila tuđmanistički aksiom, s oltarom Domovine kao vrijednošću van sfere dozvoljenog neklanjanja. 

Račan se u retrovizoru ocrtava kao najpogubnija osoba novije hrvatske povijesti, zato što je najodgovorniji za dugotrajnu neprikosnovenost postpolitičkog stanja (posijavši sjeme samoukinuća po kojemu će se i sam SDP 2016., zbog uporne pogrešne politike udvaranja desnici, konačno strovaliti u debakl, komediju i irelevantnost). Popušivši aksiomatski karakter (klero)nacionalizma, bez kojega da nema prođe nijednoj opciji kod birača u lijepoj našoj neovisnoj, išlo se vječito na taktiku razlikovanja od HDZ-a samo kvantitativno, u dozi otrova, ne i kvalitativno, u kemijskom sastavu tekućine - zato da se ne bi reklo kako na "ljevici" nisu dobri Hrvati i katolici. Veće nacionalističko zlo jest gore od manjeg, ali ne i od postpolitičke eksnominacije čitavog spektra u nacionalizmu - matična izborna baza jako nije to željela, pa je naposljetku jako i kaznila.

PARADOKS HEGEMONSKOG ODMETNIŠTVA

Pretvaranje Istanbulske konvencije - kao jednog benignog činovničkog dokumenta, kojem bi se eventualno moglo prigovoriti impotenciju - u glavno nacionalno polarizacijsko pitanje i kulturalni referendum, bizarna je bura u čaši vode i samo još jedna u nizu teorija zavjere kao kolektivne psihoze karakteristične za hrvatske desničare. Rat je to bio ne sa stvarnim tekstom konvencije, nego s općom predodžbom o onome što zovu "rodnom ideologijom", u krajnjem izvodu s baukom građanskog moderniteta koji ih traumatizira.

Na recentnom zasjedanju HBK, nadbiskup Puljić progovorio je - pisao je o tome već Jurica Pavičić kao o neobičnoj zgodi - jezikom teorija zavjera najvulgarnijeg tipa, level ljudi guštera, dignuvši uzbunu oko povijesne urote "šaptača zmija". Pojam mu dođe kao kišobranski označitelj za sve bez razlike što u ovom ili onom smislu predstavlja modernitet nasuprot starom dobrom svijetu (na čijem je braniku još samo Crkva ostala junački stajati) srednjeg vijeka i feudalnog mraka: "Sve novotarije i hereze te zastranjenja već su postojali. Samo se sada na njih stavi novi natpis. Jučer je to bio, npr., pozitivizam, liberalizam, individualizam, kapitalizam, marksizam, a danas genderizam."

Događanja naroda suprotivo IK finiji su svijet posebno šokirala, kako bismo to rekli... neuvijenim probojom primitivizma, sirovosti, nazadnosti, zatucanosti. Protiv su jer: sotonsko je to djelo, iza stoje masoni, partizani, komunisti, antikristi, štakori, pederi, lezbijke i ološ sotonski; neće masoni Hrvatima zabranjivati da idu u crkvu; neće njih nitko obraćat da izađu iz vjere, pa da više nema čovika, da nema žene, da more bit čovik kad ga je volja žena; ne žele da u vrtiću jedan dan budu sve djevojčice, a drugi dan svi dječaci; neće taj pederluk i kurvarluk; neće da im djecu pedofili uče pedofiliji u školi; žele da brak bude između žene i muškarca i jer Bog nije stvorio dva Adama; nisu za homoseksualnost i neće nikakve rodove; itd. Uz ogradu ili tri namijenjene vađenju kojima se samo još gore usosuju: "- Ja bi ženu zaštitija i da je Ciganka." "Nisu naši muškarci barbari koji tuču svoje žene." "Zašto se ne govori o diskriminaciji kršćana i muškaraca?"

Finiji svijet bio je zgrožen. Jer mislio je dotad valjda da živi u boljim pariškim arondismanima. Treba držati na umu da u sablažnjavanju oko toga nad pojedincima ima nečega deplasiranoga i čak kukavnoga: najlakše se iz pozicije privilegirane obrazovanosti snebivati ili smijati kako su glupi onima kojima je startna životna pozicija dala drugačije karte. Napadati treba moćne, velike i važne, a ne prostotu depriviranog svijeta. Pravo pitanje glasi: zašto su oni zatucani? Je li čisto do pasivnog propusta ili postoji aktivna sila koja daje sve od sebe da bi takvima bili, na koju bi valjalo preusmjeriti bacani hejt? Retrogradne tuđmanističke politike, svakako, no postoji li osim svjetovne i kakva duhovna sila teža zatupljivanja? Nije to neki misterij: Crkvo, tebe gledamo. Ima li moćnije, veće, važnije korporacije?

Nije to Pavičić propustio nazvati pravim imenom neki dan: "Crkva je - ukratko - u posljednjih petsto godina povijesti baš svaki put bila na krivoj strani. Ogorčeno se borila protiv baš svakog civilizacijskog skoka, svakog čina napretka, prosvjećenja ili ljudskog boljitka. Zastupala je svaki put nanovo stavove kojih bi se osamdeset godina kasnije stidjela, nevoljko prihvaćajući - uvijek prekasno, uvijek postiđeno - 'hereze' poput demokracije, ekumenizma ili heliocentričnog sustava. Da smo slušali Crkvu svaki put kad se ona suprotstavila 'šaptačima zmijama', živjeli bismo i danas u svijetu kmetstva, gdje bismo plaćali devetinu i kulučili, u kojem ne bi bilo slobodnih izbora, neovisnog sudstva ni tiska, a žene ne bi radile, ni imale jednaku plaću."

Još ljetos je udruga Vigilare, zatraživši pred javnošću odbacivanje IK, izdala priopćenje u kojem retorički pitaju: "Tko razuman može biti protiv nasilja nad ženama i u obitelji" (ustvrđujući da se kod IK zapravo šverca "rodnu teoriju, perspektivu i genderizam"). Izjava tako kako je rečena suviše je besprizorna čak i za Vigilare i teško je vjerovati da bi je namjerno izrekli u javnom govoru. Po svoj se prilici radilo o lapsusu - da su namjeravali reći s negacijom, pa zaboravili na rječcu. Dogodio se propust, događa se to. Treba li ih onda uzimati za izrečenu riječ? Da! Da, jer frojdijanska omaška: ako to kako je rečeno i nije ono kako su namjeravali reći (kao lip service, u javnosti), ipak je upravo to ono što su željeli reći.  

Protivnicima konvencije prešlo je sve od tad u mantru da tobože imamo konsenzus u osudi obiteljskog nasilja, ali da se pod krinkom toga za metu uzima "veći dio hrvatske kulture, tradicije i običaja, kao i temelji kršćanstva". Stvar je pogođena u glavu, samo je još treba okrenuti na noge: a možda bi se trebala malo zamisliti nad sobom kultura i tradicija koja se temelji na nečemu iz spektra proskribiranog konvencijom protiv oblika sistemskog nasilja i diskriminacije? 

Na dnu svega, posrijedi je antinomija građansko/plemensko. Republika Hrvatska konstituirana je kao građanska republika, sa sekularnim Ustavom i trodiobom vlasti. Kao država temeljimo se, znači, na baštini Francuske revolucije, koja već stoljeće ili dva nije nešto posebno suvremena, ali predstavlja bazični politički modernitet. I, da, u sukobu je to na mnogim mjestima praktičnog etosa i običaja s predmodernim plemenskim kodeksima koji još uvijek vladaju u dijelu naroda kao ono jedino "normalno", čemu ih se od malena učilo, što su popili s majčinim mlijekom. Glavni pokrovitelj kodeksa je kulturalizacijski entitet u kojem kao paradržavnom kraljevstvu plemenskog nema baš puno katoličkog u doslovnom smislu riječi, baš naprotiv, ali se inače predstavlja kao hrvatska katolička Crkva. Mizoginija tu - ne smećimo s uma - ne predstavlja osobni eksces pojedinih redikula među klerom, koji bi nešto po svome, nego spada u neodvojivu sistemsku logiku abrahamskih puritanizama.  

Dramski sukob kojem u našoj mladoj demokraciji često svjedočimo tragika je, da rezimiramo, feudalne plemenskosti koja stradava pod svime što od nje traži pripadnost građanstvu republike. Pobuna predmoderne Hrvatske protiv IK predstavlja se uzvišenijim načelima od golog podržavanja nasilja, s projekcijskim paranojama o tome što u njoj piše, ali projiciranje nije slučajno: potrebno je za uviti da se radi o pobuni protiv nečega u čemu su namirisali uskratu svog bogomdanog prava na mizoginiju, kao temelja kulturnog identiteta.

Paradoks za zabilježiti: oni se tu osjećaju kao svojevrsni pankeri, praktički kinici, odmetnici naspram pozicija vlasti i moći, establišmenta, oligarhije, tlačeni apostati i mučenici - poput pučkog žreca koji se na splitskom prosvjedu "proslavio" noseći pseudo-pičku oko vrata kao vol jaram - u poziciji onih čije su vrijednosti predmet represije, zabrane, baš kao pod jarmom, u pričepljenosti i ilegali, kao nekad u komunizmu, za crvenih, kada se nije smjelo reći da si Hrvat i okititi jelku o Božiću. 

Paradoks stoga što znamo da su u ovoj zemlji pritom vrlo u skladu, nikakvom sukobu, s podobnim, pa i hegemonskim vrijednostima (ima li još čega čime ne drma Kaptol kao centralni komitet?). Ono s čime nisu u skladu je samo nominalni konstitutivni okvir, kojega se katkad ipak mora ispoštovati sa službenih mjesta, taman i hadezeovskih, čisto zbog svijeta koji pita. Tu oni onda sa silnom uvrijeđenošću glume pankere, hrabro pokazujući srednji prst tom strahotnom jakobinskom jarmu i režimu koji ih tjera na civiliziranost (grmeći na "briselske poslušnike"). Izigravanje maltretiranog djeteta ipak sličnije drečenju razmaženca, naviklom da sve bude po njegovom, kojem se jednom usudilo nešto i uskratiti. 

DVIJE KOMPONENTE USTIERKANE HRVATSKE

Za preliminarnih rasprava oko ratifikacije, izjava Vase Brkića ponudila je puno toga znakovitog za iščitati: "Na prvom mjestu smo Hrvati", podvuče i ostade živ, "a tek onda, kao ponosan narod, članovi i europske obitelji." Naivac bi se tu zapitao: kakve veze ima stav o dokumentu koji tretira obiteljsko nasilje - pa čak i da kažemo po njihovom, koji šverca "dženderizam" - s nacionalnom pripadnošću? Zar bi protivljenje IK nekako proizlazilo iz bivanja Hrvatima? Pozivao je Vaso i na demokršćanske vrijednosti kao dio "moga naroda, identiteta, karaktera i moje vjere", zatim na "našu mukotrpnu i ponosnu povijest, tradiciju te bogatu kulturnu baštinu", pa vapio rodoljubnim apelom protiv rodne ideologije: "Nemojmo se niti sada odricati našega identiteta!"

Čekaj, protiv civilizacijskih uzusa moderniteta bore se - nacionalnim identitetom, velikim hrvatstvom?

Prima vista začudnost prisustva rodoljubnog sloja proizlazi iz toga što je za antimodernizam prijelomna godina trnja u oku ona 1789. - kad hrvatska nacija nije još uopće postojala. On je, rekli smo, anti-jakobinski (tko je recimo probao kad čitati Večernjakovu vedetu Boru Ristića - nije što bih preporučivao taj ekstremni sport - znat će da mu je svaka treća riječ proklinjanje nečega "jakobinskog"); zato što "šaptači zmijama" nastupaju sa svrgavanjem starog feudalnog svijeta u kojem su Crkva i ostali mračnjaci bili glavni. Antinomija modernitet/tradicionalizam pitanje je stoga globalnih, strukturnih kulturalnih paradigmi, daleko širih od tribalističke razine, rodoljublja i nacije (i ne da nadnacionalno, nego koncept nacionalne države još nije bio ni izumljen). 

Kod nas se, međutim - npr. kad se koplja lome oko IK - obavezno preslikava kao tribalistička razina. Samoidentifikacija u otporu građanskim uzusima - ne zbog nečega nego baš iz antimodernističkog zelotizma - kao "na prvom mjestu Hrvata", predstavljat će reduciranje cjelokupne hrvatske nacije i "bogate kulturne baštine" na nazadnjačko pleme koje se 2018. svrstava pod zastavu starog svijeta od prije 1789.

Kako taj identitarski splet izgleda u uličnoj praksi, vidjeli smo za prosvjeda protiv IK. Bilo je dodatnih primitivnih izjava za kamere, koje su naročito apostrofirale preplitanje antimodernističke i tribalističke komponente otpora: "To je zlo za hrvatski narod. To se zna. Ja ću vam samo jedno reći: ako gledate spol, ja sam spol žensko, rod hrvatski! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga amen." Svugdje u svijetu bi se na mitingu protiv "rodne ideologije" i sličnih liberalnih kerefeka, a u ime tradicionalnih vrijednosti, očekivao konzervativni folklor, nešto kao faca Ladislava Ilčića. A što je kod nas još najviše upadalo u oči izdajničkom rječitošću? Nacionalistički folklor: povrh lamentacija o mučenjima branitelja, previjanju ranjenika i izdajnicima hrvatstva, pa Tuđmanovih slika kao ikona, istaknute nazočnosti naci figura kao Thompson, Glogoški, Esih, Bujanec, nacionalno zapjenjenih pjesama, ratnih pokliča na etničkoj bazi "ovo je Hrvatska", "u boj u boj za narod svoj", "zovi samo zovi", kao i ekstaze državnih zastava - što je sve promašena tema, ali još ne i automatski skandal za kaznene mjere - našlo se tu i ustaških zastava, te konačno, kako bi bez toga, izvikivanja "za dom spremni".

Nikako slučajno, autor Stierove knjige što zaziva novu Pomirdbu jedan je od onih u kojima se, iza pokušaja mainstream fasade, presijecaju obje komponente: istovremeno je kriptoustaša i kriptotaliban. O lanjskom je Danu žena pokojni Predrag Lucić posljednji put pisao o Danu žena i, znajući da piše posljednji put, odlučio je tu priliku iskoristiti da ga - u zemlji u kojoj tako znatan utjecaj na kulturne politike imaju transparentni talibani poput Esih, Planinića ili Ilčića (posebnog savjetnika tadašnjeg potpredsjednika vlade i ministra vanjskih poslova Stiera, na zajedničkom zadatku rušenja IK, preotimanja kurikularne reforme, zabrane abortusa ili izuzimanja LGBT prava iz Antidiskriminacijskog plana) - nazove Sutradanom žena. Zbilja, Dan žena u ustierkanoj Hrvatskoj - to je nešto kao Dan slobode govora u Sjevernoj Koreji? 

Ali nismo doznali samo to da su protivnici IK po def. ustaše, nego i da ustaše bivaju po def. protivnici IK. Dva dana prije splitskog prosvjeda, svoj su praznik u Splitu (koje su pozdravili dožupan, dogradonačelnik i državni tajnik!) slavili Skejini HOS-ovci, pa se - uz pervertirano citiranje Tita, izvikavanje četničke krilatice i mahanje zastavom na kojoj se kočilo "Jasenovac-ZDS" - grozili izabranim narodnim poslanicima koji varaju narod tako što "ne priznaju da su otac i majka temelj obitelji". 

Poklapanje konzervativizma i naci(onal)izma koje nas, naravno, ne iznenađuje, ali vrijedi zabilježiti istovjetan karakter paradoksa hegemonskog odmetništva: i ustaše se osjećaju kao nekakvi pankeri, kinici i apostati, koji ustaju protiv establišmenta i zakona što kažu da se nešto ne smije, jer je - uz iznimku jednog bizarnog pravorijeka našeg Ustavnog suda - nacizam u civiliziranom svijetu zabranjen porok. Unatoč tome što u tuđmanističkoj Hrvatskoj uspaljeno velikohrvatstvo biva honorirano, poticano i podobno - što i izaziva zbunjenost kod nesretnika, čije vrijednosti bivaju istovremeno efektivno hegemonskima i nominalno nedozvoljenima (samo zato što odu korak dalje u normativnom i inače obaveznom pravcu), pa više ne znaju što da rade i kako da se ponašaju. 

I tko je taj koji čini da oni, baš poput suboraca iz redova zakletih neprijatelja moderniteta, moraju biti apostati i delinkventi u vlastitoj Hrvatskoj? Crveni, tko bi drugi.

MOZAK KAO NAJRUŽNIJI DIO TIJELA

What's the Ugliest Part of Your Body? Some say your nose. Some say your toes. I think it's your mind. - Vidovit komentar Franka Zappe od prije pola stoljeća na tzv. TradFest, ''festival tradicije i konzervativnih ideja'', u Zagrebu premijerno održan 2016. u organizaciji zaklade Vigilare i s istaknutim učešćem D.I. Stiera, ministra Dobrovića, "bolesne braće" Bartulice & Batarela, Luke Popova, Šustarovog zamjenika Šlezaka, barbara iz Grozda, te uvaženih inozemnih gostiju kojima je također mozak najružniji dio tijela: kardinala Burkea kao predvodnika tvrde desne struje unutar katoličke crkve, Aleksandera Stepkowskog kao predsjednika Ordo Iurisa i autora poljskog zakona o radikalnoj zabrani pobačaja, zatim nekih Olejniczaka, Cavallina, Westena i nečega što je u medijskom popraćenju označeno kao ''Robin Harriste Don Markešić''.

Ali ako nam je baš do antimodernizma i protuprosvjetiteljstva kao neublažene karikature, znamo kuda prvo gledati. Lanjska uhvaćenost Luke Popova s prstima u Kontrarevoluciji (ime bloga na kojem je anonimno furao mizoginiju, homofobiju, transfobiju, islamofobiju, antisemitizam, bijeli suprematizam, antiimigrantski rasizam i zapravo sav spektar kažnjivog govora mržnje, uz otvoreno zazivanje fundamentalističke katoličke monarhije (kombinirane s tržišnim fundamentalizmom), križarskih ratova, naslijeđa Svete Inkvizicije, povratka u teokratski srednji vijek, s vlašću prirodno pripadajućom feudalnom plemstvu, velikašima, ili barem obnove Habsburške Monarhije, kontra svake vrste revolucije: humanističko-renesansne, protestantske, francuske, socijalističke, seksualne) nije došla kao posebno iznenađujuća, jer znali smo i prije da je Popov ta sorta karikature. Ali je bila instruktivna u konkretnim pojmovima bolesti kad u terminalnoj fazi, lišenoj svih kočnica, punoj bulažnjenja o Vilenjacima (bijele rase), o kulturnom Gondolinu, o primatu Elita, i sl., uz - to je važno - efekt izlajavanja.

Nije on usamljeni jahač niti djeluje originalno, na svoju ruku: samo reproducira zadani tezarij tzv. TFP-a, križarskog pokreta Tradicija-Obitelj-Vlasništvo, koji, kako smo podrobnije čitali na Faktografu, okuplja u svoju mrežu hrpu lobističkih organizacija po svijetu. Imaju pipke u Bruxellesu i Strasbourgu, najbolje im ide u Poljskoj, a ni u Hrvatskoj ih nismo pošteđeni: eksplicitan član je Vigilare. Za razliku od službenih katoličkih podružnica nekih zemalja za koje su TFP preradikalni i ne vlada nužno sloga, s hrvatskom filijalom, koju obilježava sličan desni ekstremizam, ali i ogromna društvena moć na bazi Tuđmanovih vatikanskih konkordata, razumiju se jako dobro, te koriste njenom infrastrukturom, a i na Opus Dei se uvijek može računati, tako da se formira široka talibanska fronta, svi ti grozdovi, hrastovi, UIO-vi, s jakim infiltracijama i u izvršnu vlast. Urnebesan je primjer nekakvog Bartulice, koji pada s Marsa u zemlju i njen politički život, pa najednom redikul radikalizma biva ne kao slobodni radikal, već kao cijenjeni savjetnik više prvih sluga naroda.

Slučaj s Popovom je da je šeptrlja, trapavac, pa se svako malo izlaje, napravi kakav autoatentat i lako ga se provaljuje u nesputanom septičkom agregatnom stanju, kao pravom licu te fronte - koje, međutim, službeni PR nastoji održati prikrivenim, umivenim. Sabotira im kamuflažu protiv svoje volje, kao agent nenamjerne transparencije. 

U dopuni aristokratske poze TFP-a, Popov je ponikao iz plebejske forumaške kanalizacije "alt-right" neofašizma. Pa je provaljen i u služenju tim kodiranim leksikom - "deus vult", trostruke zagrade ("jeka"), "kek", 5 words, itd. - i opet u svrhu taktičke mimikrije (antisemitizma, suprematizma i ostatka govora mržnje). Pa i sama plutajuća oznaka "alt-right" služi istoj svrsi: ako kažemo "neonacizam", s time se ne može tek tako pred svijet i njegovu policiju, ali ako kažemo "alt-right", zvuči kao nešto unutar domene legitimnih uvjerenja, prihvatljivog, nekažnjivog svjetonazorskog spektra, kao pokušaj diskurzivne normalizacije rasne mržnje (svakako drastična stvar je što je taj blef dospio u kvazi-legitimitet i ustoličenjem Trumpa, stvorenog da kao prvi čovjek države kanalizira svog unutarnjeg Karamarka pa za nacističkih marševa osuđuje sve totalitarizme). 

ZARATUSTRINI MAJMUNI

Ništa od ovoga ne znači da je modernizam sveta krava izvan svake kritike. 

U filmu Na putu Jasmile Žbanić riječ je o ''nepodnošljivoj lakoći postojanja'' suvremenog urbanog života (alijeniranosti i praznine, za neke i ''pokvarenosti''), kao okidača za kontrastno prešaltavanje u fundamentalistički puritanizam. Film je prvenstveno kritika takvog skretanja (od strane lika Leona Lučeva i vehabija kojima se prišmajhlao), ali krivo bi ga gledao tko bi ga samo kroz taj ključ gledao. Na diskretan je način i oslovljavanje nečega nedostajućeg ili krivog u našim životima što dovodi do uopće potrebe za postajanjem lunatikom. Isto tako, jedan od aspekata fenomena ISIS bila je raširena motiviranost omladine iz zapadnih zemalja da mu se pridružuju, pri čemu su tumačenja išla u smjeru nezadovoljstva egzistencijama koje žive u svojim sredinama, ispražnjenima od rukovodećeg životnog smisla i "više svrhe", gotovih odgovora s kojima bi se moglo živjeti. 

Jer Bog je među nama odavno mrtav - čak i onda kad se misli da nije ili još ritualno pohodi crkve i bez obzira koliko iskreno vjeruje; preostala je mjestimično samo još vjera u vjeru, ali to više nije to. Kako se točno dogodilo da je ubijen Bog? U redu, kažu da je Kant bio taj egzekutor koji ga je dokrajčio, raspisavši kako i zašto "čisti um" biva čisti nonsens iza nekih granica. Ali, zapravo, to je pitanje statusa pojedinca u odnosu na društveni poredak. Znamo ta opća mjesta: u Srednjem vijeku pojedinac je bio ništa, a poredak sve; s humanizmom i renesansom, s revolucijama, stavlja ga se u središte i obećava oslobođenje od poretka, tradicije, autoriteta. Liberté, égalité, fraternité! Nismo tu - shvaća se - da bi netko drugi upravljao nama, ni Bog, ni Crkva, ni Kralj, nego da budemo slobodni građani i razmišljamo svojim glavama. Sapere aude. Prosvjetiteljstvo definirano - opet Kant - kao čovjekov izlazak iz samoskrivljene malodobnosti, tj. iz skrbljene ututkanosti u komfor u kojem Bog, Crkva i Kralj znaju za tebe, a ne moraš sam misliti. 

Treba li se onda pitati kako to da mnogima nije godilo ostati bez Boga i gospodara? Greška u konceptu je što čovjek ne želi na prvom mjestu slobodu i punoljetnost, naročito ne morati misliti, već komfor, olakšanja, odterećenja, sigurnost, zaleđe... Jer osjeća se slabim, boji se, nema pouzdanja u svoju glavu ni spremnost bivanja samim - a to je jači instinkt.

"Izmaknuvši samovolji vlasti udarnim nizom prava koja jamče njegovu nepovredivost (barem u ustavnom poretku), dopuštenje da bude svoj vlastiti gospodar okajava on", osvrnuo se Bruckner na tu kvaku, "nekom neprestanom krhkošću. Dotad su, ljudi, zapravo, pripadali jedni drugima kroz mreže odnosa i uzajamnosti koje su ih sputavale, ali su im jamčile neki položaj i mjesto. Nitko nije bio uistinu neovisan, cijeli niz dužnosti i službi zapletao je svakog uz njegove bližnje, društvenost-druževnost bijaše bogata i raznovrsna. 'Aristokracija bijaše načinila od žitelja', govorio je Tocqueville, 'dug lanac koji se nizao od seljaka do kralja: demokracija kida taj lanac i rastavlja ga na zasebne karike.' Rasprsnuće drevnih čvrstih zajedništava (klana, sela, obitelji, regije) potrest će to činjenično stanje. Čim se nađe odriješen od svake obveze i uz to bude svoj vlastiti vodič pod jedinim fenjerom osobnoga rasuđivanja, pojedinac smjesta gubi pouzdanost nekog mjesta, nekog reda, nekog određenja. Dok je stjecao slobodu, gubio je istodobno sigurnost, stupio je u eru vječne muke. On trpi na neki način zato što je i predobro uspio."

I onkraj krize nekadašnje riješenosti metafizičkih pitanja, odnosno tjeskobe i žudnje za psihičkim komforom neslobode starog svijeta u kojem je svako znao svoje mjesto i kako će u raj, brojne objektivno negativne strane ekspandirajuće modernosti bile su, sinhrono kako se pojavljivala, predmet ozbiljnih momenata kritike. Kao nešto čime su se prije sto godina bavili njemački pioniri sociologije velikog grada (kritika ''Metropolisa'' kao metonimije reifikacijske, komodifikacijske civilizacije), od Webera do Simmela, o čemu je slikao još Grosz, pisao Mann i mnogi drugi. Konačno, u samom ishodištu prosvjetiteljstva nalazi se Rousseau, koji je o istom trošku bio i prvi antimodernist. Stvar je u tome da različiti bivaju antimodernizmi. 

Heidegger je o modernom građaninu govorio kao o plitkoumniku, ravnodušniku, makinatoru, govorio je o "zaboravu bitka" i o "bezličnom Se"... Je li bio u pravu? Teško se ne složiti. Ima tu mjesta za kritiku još kako. Nietzsche, još jedan istaknuti antimodernist, govorio je o "posljednjem čovjeku". Alt-right ološ se rado i često poziva baš na Nietzschea, što međutim nema veze s pameću. I to ne toliko zato što vuče na paradoks čim čujemo da križari za svog vrača idu uzimati famoznog antikrista (koji se nije libio uzviknuti da je starog Boga našao mrtvog). Ne, pa nije njima do ontološkog ili gnoseološkog kršćanstva, nego do kulturalizacijskog, identitarnog, mnogi (uključujući perjanicu Spencera) će i deklarirati da su spoznajno ateisti, no kršćani kulturalno, militarno, hiper-tribalistički, vojnici kršćanskog civilizacijskog kruga. A "Bad Nietzsche" kojim ispiru usta nije nužno u kontradikciji s takvim programom. 

Nema veze s pameću iz jednog temeljnijeg razloga. Alt-right je, kao i TFP mreža i ostatak ratoborne paleo fronte, antimodernistički tako što tradicionalistički, perenijalistički, zagledan Unazad, u "Eshaton", u buduće ponavljanje iskonskog raja prošlosti (Zlatnog Doba). Zazivi Nietzschea posebno su ironični zato što je on već i sam opisao tu perenijalističku sortu krivih imitacija svoje filozofije (u identitetu Zaratustre): nazvao ih je "Zaratustrinim majmunom". Koliko bismo samo nesporazuma izbjegli kad bismo svugdje tamo gdje nam dođe pisati "Bad Nietzsche", napisali kako treba: "Zaratustrin majmun". Što nam je sad manje bitno za braniti Nietzschea od falsifikata, a više zato što daje sjajnu suštinsku definiciju. S gnušanjem i prezirom se ograđivao zato što se bojao da će mu majmuna podmetati kao njega, anticipirajući da bi mogao biti zamjenjivan - u vidu karikature sebe - za pukog nostalgičnog negatora koji bi htio Natrag. 

Majmun iskoči pred Zaratustru i zatraži od njega da pljune na veliki grad (Metropolis kao metonimija), da ne gaca tim blatom, pa udari u nabrajanje što sve ne valja s modernim svijetom: tu trunu svi veliki osjećaju, smiju zveckati samo mali zveketavi, tu je zadah klaonice i zgarišta duha, dimi se od pare zaklanog duha, duša je obješena poput dronjaka, pretvorena u igru riječi i izbacuje gadljive splačine, a oni od tih dronjaka i splačina još prave novine, međusobno se tjeraju ne znajući kamo, ljute se jedan na drugoga ne znajući zašto, kloparaju svojim limom i zveckaju svojim zlatom, strastveno i kronično boluju od javnog mnijenja, tu su kod kuće sve pohote i poroci, odozgo sipe odlikovanja i milostiva slina dok prema gore žude sve grudi bez odlikovanja, tu svim žilama teče krv otužno i mekušasto i pjenušavo, to je grad zgnječenih duša i uskih grudi, zajedljivih očiju, ljepljivih prstiju, veliko smetlište gdje se sakuplja sva nečist, tu zajedno gnjije sve što je natrulo, ozloglašeno, pohotljivo, mračno, slomljeno, zagnojeno, zavjereničko, itd. Pa ga reiterirajući svoj zahtjev preklinje: "svime što je u tebi svijetlo, što je u tebi jako i dobro, o Zaratustro. Pljuni na ovaj grad i vrati se!"

Škola "tradicionalizma", gnostička ''sophia perennis'' kompanija - Evola, Guénon, Schuon, itd., ili i srodnici tipa Jünger, Eliade, Schuler, Klages, Schmitt - kao inkarnacija Zaratustrinog majmuna. To je - za razliku od, kako je objašnjavao Cacciari, Nietzscheove "negativne misli", tragičke varijante - utopijski, kič antimodernizam, koji ne staje na kritici pojedinih devijacija moderniteta, ne odnosi se korektivno, nego ga na općoj i fundamentalnoj razini prokazuje kao Pad (Kali Yuga: ''mračno doba'' po Guénonu, ''zatvoreni život'' po Schuleru, ''antitradicijska civilizacija'' po Evoli), kao degradaciju, degeneraciju, dekadenciju u odnosu na imaginarni Iskon, te zaziva Obnovu, sanja utopijski povratak - Eshaton - u buduću idealnu predmodernost. I u tome bivajući agresivno regresivan.  

"Ali tu prekine Zaratustra ludu kojoj je pjena navirala na usta i ušutka je. 'Prekini već jednom!' - poviče Zaratustra - 'dugo mi se već gadi tvoj govor i tvoj način! (...) Prezirem tvoje preziranje; i kad mene opominješ - zašto nisi opomenuo samog sebe? Samo iz ljubavi treba da poleti moje preziranje i moja ptica što opominje: a ne iz baruštine! - Zovu te mojim majmunom, ti, ludo, što ti pjena na usta navire: ali ja te zovem svojom roktavom svinjom - tvojim roktanjem pokvarit ćeš mi još moju pohvalu ludosti. Zašto si stao tako roktati? Stoga što ti se nije nitko dovoljno ulagivao - stoga si sjeo na ovu nečist, da bi imao razloga što više roktati, - da bi imao razloga da se što više osvećuješ! Osveta je, naime, ti gizdava ludo, sva tvoja zapjenušenost, progledao sam te dobro! Ali tvoja riječ lude nanosi meni štetu, pa i tamo gdje si u pravu! I kad bi riječ Zaratustre imala čak sto puta pravo: TI ćeš s mojom riječju uvijek - činiti nepravo!'"

LOŠA BILA 45-ta

Je li slučajno što su uvijek bila prisutna i neka koketiranja s konkretnim fašizmom i nacizmom, neka sumnjičenja za tu klasu političke patologije? Eliade, Evola, Jünger, itd. - čak i Heidegger u svojim momentima skandala, koji je bio složeniji tip i nije spadao u perenijalce. A ima i ona definicija Hitlera: Guénon + panzer divizija. Branili bi se kako su znali, da ovo da ono, da oni to samo teoretski, misticistički, više sanjarski, u potrazi za Duhom (Evola: "spiritualni rasist", s tezom da neke rase i kaste više pogoduju za Duh i Transcendentalno od drugih), ali svi izleti u politiku redovito bi im se locirali tvrdo i ekstremno zdesna. Carl Schmitt se nije ni folirao - deklarirani antisemit, uvjereni i oduševljeni nacist, do smrti odbijavši denacifikaciju. 

Nacizam im je bio tako seksi baš zato što je obećavao idealizam i purizam, povratak u plemensku bolju prošlost, pravu mušku, uz čišćenje od svih mlitavih "pokvarenosti" i "dekadencija", bluda i materijalizma i sodome-gomore emancipiranih, s idejom povratka u zajedničarski svijet u kojem su još vladale Popovljeve monarhističke Elite, kad je svako znao svoje mjesto u poretku stvari, kad se nije moralo biti punoljetnim slobodnim građanima izloženima prosvjetiteljstvu, u sve ono autoritarno, patrijarhalno, puritansko, konzervirano, okultno, metafizičko - ali i ezoterijsko, holističko, spiritualističko, misticističko (pa ne čudi da se i New Age šrot sidri u perenijalcima) - kao bijeg iz "jakobinskog" moderniteta natrag u Duhovno, hijerofanijsko (pa im ni antisemitizam nije bio stran kao konzekvenca stereotipa kroz koji se kanalizira osuda previše Svjetovnog, lišenog Duše i Transcendencije, svega merkantilističkog, racionalističko-materijalističke komodifikacije).

Ali ako su se ovi dični svjetski mislioci još i mogli, s izuzetkom Schmitta, kako-tako izvlačiti od inkriminacija za naklonost fašizmu/nacizmu, njihovi današnji alt-right ili TFP ili Dugin-Putin duhovni srodnici, odnosno baštinici u bivanju Zaratustrinim majmunima, jedva da to i kriju. Čuli smo kako zvuči jedan Popov pušten s lanca...

Ne pričam ja ovo zbog povijesti filozofije, nego zbog prilika u Hrvatskoj. Koju obilježava i taj dodatan povijesni teret... Zanemarimo li otvoreno ustaštvo, koja kulturno-politička scena prednjači kod nas svojim kriptonacističkim profilom (u identitarskom prepletu obje komponente ustierkane Hrvatske)? Upravo ona perenijalistička: portal Naspol, udruga i časopis Obnova, Hrvatsko kulturno vijeće i sl. Sve ustašija koja se ne želi tako naglas deklarirati. (Kaže Paxton: u 21. stoljeću nijedan fašist neće pristati da ga se naziva fašistom.)

Zloglasna je ona Tuđmanova manifestna riječ Pomirdbe - kao rehabilitacije i ustašije pod zajedničkom kapom uspostavljanja para-religije Domovine - o tome kako je NDH, osim što je kvinsliška tvorevina, "predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću". Ne treba dvojiti da je to, unatoč oksimoronskom karakteru propozicije o samostalnoj marioneti, u neku ruku i točno. Nikada kao za NDH Hrvati nisu imali moć tako trijumfirati, pokazati zube svojim povijesnim antagonistima (a i ostalima sa spiska po Führerovoj direktivi, ali naglasak naslade je bio u iskaljivanju na vjekovnim dušmanima: Srbima). Manje nego do služenja Hitlerovim globalnim ciljevima, geopolitičkima ili ideološkima, do bivanja nacističkom marionetom bilo im je kao sredstvom za svoj lokalni cilj: imanjem kakve-takve države koja sadržava u nazivu "hrvatska" umjesto "jugoslavenska" - sporedno što same nedemokratske i terorističke, bitno jedino da s vojnom moći i Wehrmachtovim zaleđem - za osloboditi se i biti samostalnima u odnosu na Srbe, u kontekstu Kraljevine Jugoslavije u kojoj su trpjeli kao slabija, kinjena, terorizirana strana, kao i napokon sposobnima nauditi im nazad. 

Što bi rekao tuđmanist Beljak: i on je imao djeda ustašu; "stvari nisu bile crno-bijele, većina ustaša nije imala veze s fašizmom nego su bili hrvatski domoljubi". No, motiviranost odgovarajućeg korpusa naroda zasigurno se nije iscrpljivala na tome, sadržavajući i svjetonazorski faktor - u smislu da se radilo o upravo onom korpusu naroda koji je u nacizmu prepoznao isto što se u njemu dopadalo i perenijalcima. Afirmaciju konzervativnog, tradicionalnog, idolatriju Obitelji i Duhovnog, anti-jakobinski džihad, progon prosvjetiteljstva i moderniteta (s ironijom u tome da itekako inkorporirajući u svoj industrijalizam zla tehnokratske elemente moderniteta protiv kojih su se vračevi nazadnjaštva dizali na stražnje noge, kao i po sebi, u svom totalitarističkom licu, predstavljajući nešto ekskluzivno vezano uz modernitet i moguće samo u njemu - kritika "reakcionarno modernističkog" uma). 

Loša bila '45-ta... Zašto im je sve bila loša? Raspudić voli proklinjati "traumatičnu modernizaciju" zemlje koju su nakon rata donijeli Tito i njegovi crveni. Nije li NDH bila također - ili čak ponajprije, na jednoj razini fundamentalnijoj od akutnog revanša Srbima - i izraz težnji dijela hrvatskog naroda za eskiviranjem prosvjetiteljstva, za nemoranjem slušati "šaptače zmijama", za smjeti ostajati semper fidelis Crkvi, vlastitoj feudalnoj, kmetovskoj, reakcionarnoj mentalnoj kondicioniranosti, Duhovnima umjesto progresivnima, plemenskima umjesto građanskima?

SALONSKI VITEZOVI

Na još je jednu stvar majmun upozoravao Zaratustru, zbog čega bi trebalo pljunuti na veliki grad: sve se čankolizačko okreće oko vladara, ali "se okreće i vladar oko onoga što je najzemaljskije-: ali to je zlato kramara. Bog rata nije bog zlata; vladar snuje, ali kramar odlučuje!"

Čim se ono onda Herr Hassanbegović premijerno pojavio u javnosti, javnost je ostala osupnuta - nastupnom izjavom o antifašizmu kao floskuli. Nečuveno je zvučala ta dvostruka nejednadžba anti-antifašizma: po matematici o minusu i minusu koji daju plus, kao jedini rezultat ukazivao se onda fašizam, što drugo. Hasso je to negirao, u pritisnutosti čak procijedio na usta deklarativnu ministarsku lojalnost antifašizmu, da njemu tu tobože samo komunizam smeta, uz sklanjanje u formulu o osudi svih totalitarizama. Ali nitko mu nije vjerovao. Dokumentirani HOP-ovac , HČSP-ovac, salonski HOS-ovac, itd. - točno se vidjelo da nam je novog kultur-führera samo činjenica da se nešto kasnije rodio spriječila da skonča časno i šehidski, u danima gordosti kada je stupala handžar čizma, kao mlad ustaša koji je zbacio ćebe s tenka, kao martir floskule. 

Pitam se nije li javnost ostala do te mjere zabljesnuta problemom ustaškog pedigrea novog ministra kulture da joj je promakla kako ima i nešto temeljnije u njegovoj pojavi... Da mu je sva promašenost egzistencije u promašivanju historijskog trenutka u kojem mu se dogodilo roditi, ostajući uskraćen za pravu tragiku, umjesto čega ga je povijest namrijela kao farsu. Dopalo mu biti zadnjim romantikom čojstva i junaštva u merkantilno, kramarsko, neotitoističko i dekadentno doba u kojem više nema čak ni partizanskih narodnih heroja, kamoli pravih, ostvarenih heroja-mučenika-i-šehida koji bi se k tome smjeli boriti za fašizam, a ne protiv njega. 

Vidimo, za malog Hasu čak u drugi plan pada oznaka na kapi, je li to U ili petokraka, a glavni je kvalitet borbe: da to bude muški, junački, viteški, kao u vremena kojih više nema (te kako bi i on jednom mlatio, da su vremena dozvoljavala, da je narastao, da je kozi bio duži rep). Nepogrešiv zvuk nekoga tko se prečitao lošeg štiva Evole. Štuje tvrdoću, virilnost, vitezove, patos rata i boga rata, a mrzi boga zlata, kao i sve meko, mlitavo, salonsko, potkupljeno umjesto uvjereno. "Prema stvarnim komunističkim i partizanskim revolucionarima, spremnim na svaku žrtvu za svoju ideju, bez obzira je li riječ o Radi Končaru, Nadi Dimić ili sestrama Baković, iako sam antikomunist, osjećam poštovanje. Prema njihovim današnjim salonskim apologetima, bez obzira je li riječ o konjunkturnim povjesničarima ili 'subverzivnim' aktivistima na jaslama državnog proračuna i multinacionalnih korporacija, osjećam samo prezir."

Pjenio se i pištao gnjevom spram suvremene ljevice zbog percipirano farsičnog karaktera (projekcijski, u frustraciji zbog osuđenosti da sam u životu bude salonski ustaša i farsa ustaše) - kao pozadini iza Kulturkampfa, što se strahovito dopalo kako desnici tako i liberalnom centru, s njihovom primjernom slogom u moralnoj panici kontra lijevih medija. Kružio je taj vrlo popularan citat koji je upravo mekoputnu ljevicu označavao kao ključan problem "'tranzicije' titoističkog i komunističkog nasljeđa u našem društvu, važniji i od same rasprave o naravi Drugoga svjetskog rata i njegovih sudionika na hrvatskom prostoru. Kada bi Vladimir Bakarić, Rade Končar, sestre Baković i Alija Sirotanović vidjeli tu subverzivnu družinu licemjera i lobotomijskih teoretičara sa zagrebačke špice i iz kafića oko kina 'Europa', razočarano bi se okrenuli u grobu."

Što definira tu mekoputnost? "Znate, samo je ovdje moguće biti u isto vrijeme titoist, euroatlantist, liberal, rotarijanac, sljedbenik 'rodne ideologije', tražiti progon tzv. homofoba i šepuriti se u povorci na 'Gay Prideu' ispod duginih boja i srpa i čekića pod kojim je jugoslavenski komunizam, među ostalim, demonizirao i homoseksualnost te zabludjele drugove homoseksualce kažnjavao različitim partijskim kaznama." Oho, zar to sam Hasanbegović ustaje taman i u obranu gay prava, samo da mu je oplesti po jugoslavenskim crvenima? Ne, jer vidimo i porugu za "šepurenje" na Gay Prideu, kao i ovo seratorsko "tzv." koje uspostavlja otklon prema identifikaciji da bi bilo homofoba među nama - u zemlji koja je izglasala homofobni referendum! - te izvrtanje da su upravo ti homofobi, koji su to samo kao tzv., oni koji su progonjeni. 

Demonizaciju homoseksualnosti iz doba puritanskog komunizma on tu zdušno podržava, dok proturječje ističe samo da bi prozvao one koji je ne podržavaju iako eto stupaju ispod srpa i čekića - optužujući ih esencijalno za izdaju i nerazumijevanje svoje zastave. Lijevu dekadenciju veže uz "rodnu ideologiju" poistovjećenu s manekenstvom "titoizma" u toj izbijeljenoj varijanti koja je od tvrde, puritanske, čvrstorukaške, viteške, što se još moglo poštovati, postala liberalnom, demokratskom, građanskom, sve ono što Zaratustrin majmun najviše mrzi. 

Mora da se osjeća neshvaćenim: on je (kripto)ustaša ne što bi bio cinik u koljačkoj krvoločnosti, nego što je pun romantike i patetike. Otuda ona gorda indignacija u glasu uvijek, križana s roktanjem (also sprach Zlatanusra). Kod nacističke provenijencije koja ga obilježava, čak presudnije i temeljnije od toga što je antikomunist je što je antimodernist (najgoreg soja, tradicionalističkog, s mozgom kao najružnijim dijelom tijela). Za saborske rasprave oko IK održao je, ubacivši se u ulogu pučkog tribuna, utvarajući si da govori u ime naroda, onaj dosta prenošeni govor o tome kako "neće o nama odlučivati briselski birokrati, samozvani marketinški stručnjaci, sluškinje, babe, dženderolozi, Macan i odabrani novinski kolumnisti" - što je kao sadržaj još jedna varijacija na temu općeg zazora od liberalne dekadencije koja mu se miješa s Titom light - ali možda je i važnije poslušati taj ton za čitavog govora: ogorčena zapjenjenost, jako se uzrujao, ponos i prijetnje, paranoiziranje o tome kako iza stoje agitprop, totalitarizam, moćan lobi.  

Raspudić, Hasanbegovićev salonski brat po oružju, u doba Markićkinog referenduma složio je - kao, božemeprosti, tup čovjek - prikladno tupu "trodimenzionalnu" shemu produbljenja opreke lijevo-desno. Uveo je tri opreke: H/J (politički Hrvati vs Jugoslaveni), T/P (tradicionalni vs permisivni, tj. konzervativni vs liberalni) i K/S (kapitalisti vs socijalisti). Glumi politologa, ali ne krije da je navijač: bitno je biti H i T, a J i P je no-no. Tko vlada Hrvatskom po Raspudiću? JPK, tj. "jupek", npr. Butković ili Pavić, kao križanac titoista, kapitalista i Elton Johna ("drži političku, ekonomsku, medijsku i kulturnu moć u Hrvatskoj, jupek je jutesov uspješniji i pametniji sin, koji se na vrijeme sa Marxa i Engelsa prebacio na Popera i Soroša"). U ovom Elton Johnu otkriva se sav Raspudićev primitivizam: izgovara on to kao porugu spram dijela nacije koji je bio "protiv" za referendumskog udara na gay populaciju. 

Za JT varijante čuveni politolog Zaratustrin Raspudić nije bez simpatija - šteta što su J, ali barem se može cijeniti što su T, što su "svojevremeno šišali čupavce, tukli pedere i slali ih u zatvor na dvije godine, promicali rad, red i disciplinu, tvrdi, tradicionalni". Za HP varijante je odlično što su H, samo šteta da P, to su oni stasali nakon Jugoslavije (pa im se hrvatstvo podrazumijeva), ali i "na komercijalnim televizijama usred potrošačkog društva i liberalnog hedonizma". Najbolji i jedini ispravan model je, naravno, u združenosti tribalističke i tradicionalističke komponente, HT, a najgori i sotonski JP ("oštar kritizer Katoličke crkve"). U JP se sastaje taj dijabolični kombinacijski bauk Marxa i Engelsa sa Sorosem i Popperom, dženderološke babe s Macanom, titoista s euroatlantistima, što sve skupa naše desničarske majmune baca u opsesivnu paranoju. 

MEHANIZAM PARANOJE

Kako to da Pomirdba, zamišljena za svrhu abolicije i reintegracije ustašije na mala vrata, ipak biva izvor njihove kontinuirane frustracije i nezadovoljstva? Dvije su osnove.

Prva osnova: naprosto ne uspijeva svoje obećanje ispuniti. Tko se sjeća urnebesne zgode od prije dvije godine kada je Kolinda izjavila (moravši, našavši se pred zidom izaslanstva State Departmenta za holokaust) da NDH nije bila nezavisna i da je ustaški režim bio zločinački, pa joj Božidar Alić, potpisujući se kao Pučki Tribun, poručio da može zaboraviti na drugi mandat, da je počinila političko samoubojstvo, pljunula na hrvatske grobove, ponizila narod kao njegova institucija, itd. U redu, Alić je notoran, ali natiskao se uz njega defile karakterističnih poruka, u istom štihu, da je to što je rekla za svaku osudu, sramotno, dno dna, nema dalje, tužno i neoprostivo, "NE SNOŠLJIVO PONIŽENI SMO", ali iznad svega - izdaja, jer je kao "osoba kojoj je hrvatski narod prije godinu dana dao srce da unese konačno svijetla u život napačenog i obespravljenog naroda,tu podršku otvoreno izigrala i zabila ne nož nego glogov kolac", "partizaniija i udba IZDAJA ne mogu vise ovo je van svakog razuma, moramo ovo rjesit za sva vremena culiste karamarka", itd.

Nije im bilo jasno da joj nije jasno da za nju "glasaju hrvati ,a ne židovi i pupovčeva bratija", ili "cigani antifasisti i cetnici kojima se danas klanjala" (rječit diskurs u tom brkanju etničkog i političkog kriterija: kako su i mnogi etnički Hrvati antifašisti, očito se na jednu stranu stavlja političke Hrvate, a na drugu antifašiste kao političke ne-Hrvate). Kome se još klanjala, tko nam drži kormilo? Zna se: "Glupo pitanje ZIDOVI, CETNICI I EVROPA USRANA." Problem je u poltronstvu: "Ona kao ni drugi politički Hrvati za cjelovitu istinu nemaju muda, već dršću pred Pupovcem i Krausom." 

Pomirdba time ostaje nerealizirana u svom obećanju o rehabilitaciji - jer evo i dalje su van zakona, progonjeni, poručuje im se da nisu prihvatljivi, ne smiju slobodno govoriti i "hrvatski misliti", baš kao nekad, za bivšeg režima.

Druga osnova: zamišljena je za rehabilitaciju također i konvertita, što ustašama ne pada lako. Budući da je to pod čime ih Tuđman ujedinjuje i miri njihova paradigma, političkih Hrvatina, da su sad oni zasjeli u sedlo, htjeli bi lustraciju prema tom ključu. Činjenica da lustracije, međutim, nije bilo i nije moglo biti, nego je Tuđman dopustio punopravnost konvertita (sam bijući od tih), učinila je da se ustaše osjećaju paradoksalno nelagodno. Misao kako su strukture moći nove države ostale premrežene starim partijskim kadrovima, crvenom buržoazijom, potpiruje im paranoju.

Tipski fenomen pizdunstva Ivančić je svojevremeno elaborirao na primjeru Josipa Jovića, koji je 80-ih uspjenjeno napadao Feral zbog uvreda & podmetanja na račun buže broda Partizanka: "Žalosno se malo pažnje posvećuje pizdunstvu u odnosu na predimenzionirane ideološke naboje. Jer ideološke isključivosti postoje uglavnom zato da bi ih nositelji mogli bezbolno mijenjati, poput usmrđenih čarapa, a pizdunstvo je vječno i – što je još važnije – savršeno prihvatljivo za bilo koju od političkih zadrtosti što su trenutno na jelovniku. (...) Kao u Josipa Jovića, metnemo li, koji se kao nekadašnji partijski sekretar zacijelo ježio od pomisli da bi Partizanka mogla imati 'bužu', da bi kasnije, kao uvjereni nacionalist, bio kadar svakoj brončanoj partizanki osobno sprašiti oštricu mašklina u glavu: mogao je nekoć biti crven, mogao je poslije biti crn, mogao je i ovo i ono, ali je pizdun bio uvijek, pak je to bio i glavni uvjet da može svašta." 

Primjetno je da naše "političke Hrvate" ne smeta rehabilitacija ovakvih pizduna poput Jovića, Čelana, Letice, Prosperov Novaka, itd. - na njih nemaju prigovor. Što znači da ih ne uznemiruje priznatost konvertitstva na principijelnoj razini, već samo eventualna neprešaltanost na obavezni nacionalistički diskurs. Nije stvarno lustracija ono što ih zanima, nego izgon idejnog odstupanja od raspudićevskog H, "političkog hrvatstva". Meta prokazivanja kao "jugokomunističkog" je sve što stoji lijevo - s NGO, "rodnom ideologijom", Novostima, Frljićem, Budenom ili bivšim feralovcima i drugim "sorošlijama" kao all-star stavkama - a ako je lijevo, odmah je "lijevi establišment". Oni, eto, upravljaju Hrvatskom: te "političke, medijske i kulturne elite". Važnu ulogu u teoriji urote igraju i koliko besmisleni toliko pretenciozni pojmovi kao "etnomazohizam" ili "autošovinizam".

Društvena promocija Karamarkovog i Hasanbegovićevog Kulturkampfa došla je kao vjetar u jedra već raspuhane teorije crvene zavjere, čije je glavno obilježje paranoja o "jugokomunizmu" kao ne samo vjekovnom krvoloku Hrvata, prešlom i u legendu, nego i aktualnom establišmentu, još i dan-danas, tobožnjoj eliti i hegemoniji u suvremenoj Hrvatskoj, koja da i dalje upravlja zemljom s nikad predanih pozicija moći "utvrđenih u bivšem sustavu". 

Vidimo da se radi o konspirologiji naglašeno, agresivno maloumnog karaktera, u tom pretpostavljanju da bi i nakon četvrt stoljeća suverene vladavine tuđmanizma još uvijek glavnu riječ vodile strukture i vrijednosti iz bivše države. Uz sumanuti spin saldo po kojem je siroti mali hrvatski čovjek, katolik i konzervativac ugrožen, outsider, underdog u vlastitoj zemlji; čestitoj većini da se radi o glavi od strane izdajničke titoističke manjine. Sama činjenica da i dalje postoje ti, kako se to njima ukazuje, J glasovi, u njihovim se glavama pretvara u dominaciju struktura iz bivšeg sistema, da crveni i njihove vrijednosti i dalje haraju - zato što eto nije bilo lustracije konvertita. Premda stvarni konvertiti njima zapravo ne smetaju, a ovi što im smetaju uopće nisu konvertiti, jer nikad nisu ni bili Jugoslaveni, kao što sad nisu Hrvatine.

Namjerno sam tekst počeo Lucićevim citatom, koji svjedoči da su mnogi od tih glasova prokazanih za "titoizam" i služenje bivšem režimu ustanovljeni upravo kroz oponiranje i podsmijeh bivšem režimu, s kultom Maršala među omiljenijim metama. To su poznate stvari: Feral je sredinom 80-ih - za razliku od Letice, SPN-a, Čelana ili Jovića - nastao i rastao kroz same sukobe s Komisijom za idejno djelovanje CK SKH, kroz prozivke, optužne prijedloge, zabrane i procese. Beogradski Nin optužuje ih za "rečenice kakve se daju naći jedino u ustaškoj štampi", "Četiri evanđelja o Titu" im bivaju cenzurirana, a suđenje zbog rušenja ustavnog poretka SFRJ propada i ostaje nedovršeno samo utoliko što je propala i sama SFRJ. 

Kako onda uklopiti slučajeve kao Feral u Raspudićevu tupo simplicističku podjelu na H i J (u kojoj su J jednako i Butković i Ivančić, premda međusobno nespojivi čak i samo po tom ključu, samo zato što ni jedan ni drugi ne spadaju u tvrdo H)? Nemoguće; transcendira je. U tikve u kojima stanuje teorija crvene zavjere, definirana time da se politički može biti ili Hrvat ili Jugoslaven, ne ulazi koncept principijelnog oponiranja režimima - ako nisi turbo H, nužno si J. Kao i oportunističkim masama kvalitetno uklopljenih u režime, koje će revno usvojiti normativne žargone i vrijednosti u svrhu napredovanja na karijernoj i društvenoj ljestvici (gdje onda odbijanje usklađivanja samo po sebi znači subverziju). Za tikve, ako kritiziraš tuđmanistički žargon i vrijednosti, ti automatski možeš biti jedino jugokomunist, trećeg nema. Karakteristična je ironija da su feralovce zbog otklona od partijske linije SKH 80-ih, kroz sprdanje sa svim najsvetijim tekovinama titoizma, potkazivale iste pizdunske njuške koje će ih 90-ih potkazivati zbog otklona od državotvorne linije, kroz sprdanje sa svim najsvetijim tekovinama tuđmanizma. 

Floskula označavanja antifašizma kao floskule sadržana je u fingiranju da se tek uzima distancu od crvenog totalitarizma - ugrađenog u pojam antifašizma nakon '45, glasi teza, koji time postaje kompromitiran crvenilom - dok se zapravo radi o baš podržavanju fašizma i interesu za njegovom rehabilitacijom. To su oni "loša bila 45-ta" - zašto im je, dakle, loša bila? Zato što im je mrzak komunizam? Svakako, ali svejedno bi bila zamjena teza da tako kažemo, jer mrzak im je već i antifašizam kao takav, uslijed upravo simpatiziranja fašizma.

Čime su se još ustaše grozili Kolindi? "Predsjednica zaboravlja da su je potomci te zločinačke NDH doveli na Pantovčak; nisu to učinili komunisti." Nisu u krivu: uvjerenja se ovdje preuzimaju plemenski, usisava ih se s majčinim mlijekom. Freudovo područje: ''Tako se superego djeteta ne stvara prema slici roditelja, nego upravo prema slici roditeljskog superega; ono se puni istim sadržajem, postaje zastupnikom tradicije, svih vrijednosnih sudova koji su si utrli put kroz naraštaje.''

Više nego idejno, to je slijepo identitetski zasnovano: mnogi su Hrvati po nekom ključu u svom backgroundu (familijarno, sredinom, miljeom, tko zna kakvom relacijom i tradicijom), od kojega se ne mogu ili ne žele emancipirati, povezani s politikama kompromitiranima crnilom - neki njihovi su bili u ustašama ili domobranima, a oni se svojih ne misle odricati. Paranoja kreće iz osjećaja nepravde: kako to da se njima, neofašistima što pokušavaju retroaktivno pobijediti u Drugom svjetskom ratu, stalno radi neke probleme zbog ZDS, a crvena zvijezda nije nigdje zabranjena? Antifašizam je društveno percipiran kao legitiman, čak ugrađen u Ustav RH, znači Jugoslavene se prima u civilizirano društvo, dok se njih isključuje i posramljuje zbog "hrvatskog mišljenja i osjećanja" - i evo recite, može li onda biti da Jugoslaveni nisu ti koji dan-danas drmaju i kroje?

Tuđmanistička paradigma diktira da će Hrvatska biti država koja u praksi favorizira crnu boju, s najviših mjesta, u maniri klasičnih holocaust deniers, relativizirajući zločin u Jasenovcu, radeći sprdnju od komemoracije, odbijajući pokroviteljstvo Dana pobjede nad fašizmom, sponzorirajući zato uvijek uredno skup u Bleiburgu, zauzimajući stav da je Bleiburg metafora ubijanja nevinih "samo zato što su drugačije mislili", itd. (ovo su samo recentni primjeri, a uvijek je ista priča). Antifašistički temelj iz Ustava držeći kao mrtvo slovo na papiru. Ali i to se mora u vidu pravljenja blesavim, ne stvarno prešutno, no prešutno u smislu zadržavanja antifašističke nominalnosti kao slova na papiru, kao lip service, zbog grdnih vanjskopolitičkih problema u suprotnom. 

I to je, međutim, dovoljno da se "politički Hrvati" osjete progonjenima i izdanima od strane Pomirdbe koja svoje rehabilitacijsko obećanje nikad nije u stanju do kraja ispuniti. Ishodište nemogućnosti pritom ne znaju pravilno locirati, nego ga projekcijski premještaju u paranoju o crvenima koji još uvijek drmaju zemljom, izvana i iznutra. Isti se postupak - u vidu paradoksa hegemonskog odmetništva - osim u tribalističkoj, H komponenti, odvija i u antimodernističkoj, T komponenti hrvatske HT desničarske ognjice: teško se mire sa spoznajom da u vlastitoj hrvatskoj, katoličkoj državi ne smiju slobodno ispovijedati zatucane nazore, nego ih se nekakvim konvencijama i ustavima tjera da budu građani. Tko to tamo rovari? Tko drugi: crveni! Slučaj s priviđenjem zvijezde petokrake već i u cvjetnjacima odraz je do koje mjere ide ta histerija kvazi-mučeništva. 

Ne, gospodo, iz pristojnog društva vas ne isključuju jugoslavenski establišment, zavjera crvenih, Soroševi plaćenici ili druge vrste ljudi-guštera i šaptača zmijama, nego vas je isključila civilizacija.