Zašto su mediji zaboravili Židove u Splitu?

Laž počinje u jeziku. Od grotesknih pokušaja da svoje nasilničko valjanje ulicama uljepšaju zvučnim nazivima poput izraza “korteo”, gluplja je samo spremnost medija da prihvate te plitke podvale onih što šalovima prikrivaju lica. “Korteo” - kako to samo otmjeno zvuči! Možda kao “pirrouette”? Kao “arabesque”? “Entrechat”? Ili diplomatski - “raison d'etat”? “Attache”? “Rapprochement”? 

Nasilnici bi naravno voljeli da ih se smatra relevantnom, teatarskom, upravo diplomatskom gospodom – a zašto i ne bi, kad su već postigli da mediji njihove prijetnje tretiraju važnijima od parlamentarnih rasprava. “Korteo” - kakva glupost, liričnim talijanizmom nazivati uličarsku rulju! I ne bi li preciznija jezička usporedba ipak bila - “Kristallnacht”? Ili “Sturmabteilung”? 

Pa i to, zar ne, dojmljivo zvuči? Kojemu je samo, da nam je znati, dežurnom portalskom arbajteru na pamet palo prihvatiti taj toliko lažljiv i manipulativan izraz; i kakva to nepromišljena tupost u današnjim uredničkim glavama mora biti, pa da baš nitko nije stao i promislio – pa čekajte, hoće li nama gomila nametati nazive? Hoće li nam rulja uređivati što objavljujemo? Kako je moguće da pristajemo nepoznatu stranu riječ, baš zato što jest elegantna i zavodljiva, koristiti kao ime za one animalne kolone koje urlaju, i nisu ništa drugo nego slika raspada svakog civiliziranog smisla? Nema li u tom novinarskom pristajanju nekog naslađivanja nad prizorima nasilja? “Korteo”? Ma kakav “korteo”! “Krdo”, brate, “krdo” - inzistirate da ste Hrvati, pak se onda hrvatski i zovite!

U zgražanju nad nacističkim urlanjem u Splitu previše se govori o dvadesetak predvodnika, onih s kaznenim prijavama i nedovršenim sudskim postupcima, s neizrečenom sugestijom kako su samo oni odgovorni. Ne spominje se koliko je ukupno raspomamljenih muškaraca marširalo - tisuća ili više. Uglas su zazivali Auschwitz. Ispred njih – pogledajte snimku još jednom – neki fotoreporter, desetak metara pred krdom; kad ne fotka, diže ruku i u ritmu podržava urlanje - žao mu što mora raditi pa ne može sa svojima. Strašne scene, strašne. 

Split je sama sebe pribio na stup srama - a tko šuti, suodgovoran je. Nastranu to što potpisani autor već i sam nogomet smatra prezira vrijednim gombanjem. To naravno nije važno: svak ima pravo da gubi glavu gledajući krivonoge tipove dok po zelenoj travi krljaju jedan drugoga. Ali činiti to što gradu i društvu sustavno, već godinama, čini Torcida – veliki Splićani, pa portugalsku riječ uzeli za ime! - to je zlostavljanje i uništavanje; to je ustašija, falangizam; to je nasilje, ekstremna desnica, mržnja prema gradu, civilizaciji, inteligenciji, pristojnosti, građanstvu – to je, kako smo vidjeli, sada i nacizam. Čisti nacizam – ništa manje.

Ljudi su uplašeni i zbunjeni; mediji također. Nejasno svjesni da su mišlju, riječju, djelom i propustom pripomogli ovom glupavom kurčenju tih mračnih, besmislenih tipova, mediji poput Slobodne Dalmacije ovih se dana upinju prikazati civiliziranima, ili bar civiliziranijima nego što su često, prečesto znali biti. 

(Foto: Pero Jurišin/STINA)

Ne govorimo ovdje o onih nekoliko odvažnih novinara – Tomić, Vuković, Pilić, Ivanišević - uvijek na torcidaškoj meti, koji u Slobodnoj Dalmaciji strše poput šarenih zastava u neplodnoj pustinji. Ali Slobodna Dalmacija, a njom i većina medija srednje struje, ma koliko se trsili, odavna su izgubili urednički osjećaj i za primjereno i za važno. Misle, iz nekog razloga, da su nasilnici ultimativno informativno vrijedni a svaki njihov korak zaslužuje praćenje – pa još dramatične uskličnike na naslove! - pa čak i da njihove uvrede i prijetnje novinarima treba prenositi, i da nema, recimo, važnijeg podatka od toga da je taj Lekić istaknuo uvredljivi natpis predajući se pred zatvorom u Splitu.

O žrtvama takvih tipova u pravilu nikada ni riječi. To je refleks straha: zapostavljati žrtve, trčati za nasilnicima. Evo vam najboljeg primjera: istodobno kad se Ivan Penava u utorak na konferenciji za novinare pred Banovinom sramotio opravdavajući nacističke urlatore – što su prilježno i ekstenzivno prenosili svi mediji u državi – ni kilometar dalje, u splitskoj sinagogi, u najužem središtu grada, nadomak Pjace i Dioklecijanove palače, Židovska općina Split potpuno je nezapaženo, ali odvažno i dostojanstveno obilježila Europske dane židovske kulture. Nigdje podrške; nigdje novinara, nigdje lokalnih političara, nigdje oporbe, nigdje šutljivoga Šute – tek njegova zamjenica Matea Dorčić, koja se dala naslikati, ali nije i smogla hrabrosti da izgovori rič podrške zajednici koja – zaboga, opet! - biva izložena verbalnom pogromu rulje. Ljudima prijete Auschwitzom – a grad šuti!

Vijest je donio jedan jedini medij, pritom još malen i gotovo zaboravljen – splitska agencija Stina. Lijep izvještaj novinara Pere Jurišina: “Prigodnom izložbom postavljenom u prostorima splitske sinagoge te predavanjem 'Ljubav i brak u židovstvu, s osvrtom na Split' u prostorima Židovske općine u Splitu su obilježeni Evropski dani židovske kulture. To je manifestacija koja se održava na evropskoj razini, a koju je 1999. godine pokrenula Evropska udruga za očuvanje i promicanje židovske kulturne baštine (AEPJ)”. Izložba je nazvana “Ljubav”, a gosti su mogli razgledati i stalnu izložbu “Židovi u Splitu”. 

Otvarajući je, predsjednica Židovske općine Split Ana Lebl kazala je kako žele “istaknuti raznolikost i bogatstvo židovstva te njegovu lokalnu, regionalnu i nacionalnu povijesnu važnost“, pri čemu je „naglasak na promicanju dijaloga, međusobnog prepoznavanja i razmjene putem konferencija, koncerata, izložbi, obilazaka i drugih aktivnosti, koje se istovremeno odvijaju diljem Evrope“.

„Odluka da tema ovogodišnjih Dana bude ljubav počivala je na ocjeni da je najbolji način za slavljenje židovske baštine u Evropi, u ovim izazovnim vremenima, staviti naglasak upravo na ljubav, koja pokreće život te ga održava i kroz radost i kroz tugu“, kazala je Lebl. Nakon otvaranja izložbe u prostorima Židovske općine predsjednica Lebl održala je predavanje na temu “Ljubav i brak u židovstvu“, otkrivajući kako su židovske zajednice kroz povijest shvaćale, prakticirale i prenosile ljubav, opisujući pritom bračne običaje u židovstvu općenito, ali i na ovdašnjim prostorima. 

Podsjetila je, primjerice, da je u okupaciji Splita, 1942. godine, ukinuto sklapanje brakova u sinagogi. Zastoj je potrajao sedamdeset godina: prvi brak u židovskom hramu sklopljen je tek 2012. godine. 

Margita Grgurević iz Državnog arhiva u Splitu potom je prikazala dio arhive ugledne splitske židovske obitelji Morpurgo, u čiju je čast do danas sačuvana njihova znamenita knjižara na Pjaci, i čija arhiva čuva brojne dokumente o životu Židova u Splitu i Dalmaciji.

Podaci su fascinantni. Postoje tragovi da su Židovi živjeli još na području Salone, a splitska sinagoga ustanovljena je oko 1507. – pola tisućljeća! Smještena u nekadašnjem Židovskom getu, današnjem Židovskom prolazu, praktički unutar zapadnog zida Dioklecijanove palače, vjernici su je uredili u dvije srednjevjekovne kuće iz 13. stoljeća koje su spojili i pretvorili u molitveni prostor koji je danas jedna od najstarijih aktivnih sinagoga u Europi i druga najstarija kontinuirano korištena sefardska sinagoga na svijetu. Ništa od toga hrvatska javnost u utorak nije mogla čuti, ali zato svak zna što rade i govore “navijači” koji prizivaju Auschwitz i vrijeđaju Annu Frank, usprkos tome što nisu vrijedni jednoga jedinog novinskog retka.

Danas u Splitu živi stotinjak Židova. Kako su se ti ljudi osjećali dok je rulja skandirala nacistima? Jesu li se sjetili žrtava? U Splitu je za fašističke okupacije ubijeno 115 Židova, među kojima i Viktor Morpurgo, predsjednik Židovske općine Split. U partizanima, braneći ovu zemlju, poginulo ih je 24, među njima i Izidor Perera, prvi liječnik partizan na području srednje Dalmacije, koji je prošao bitke na Neretvi i Sutjesci, i po kojemu se do devedesetih zvala splitska bolnica na Križinama. 

Ovdje, ako ništa drugo, možemo podsjetiti na imena tih mladih ljudi koji su, kako stoji na spomen ploči, “dali živote u borbi za slobodu u Titovim partizanskim redovima”: Jozef Danon, Salamon Danon, Moric Kamhi, Gaston Paškes, Andor Dicker, Jakov Dicker, Tilda Finzi, Izidor Finzi, Rafo Gaon, Šalomi Finzi, Aron Papo, Mihael Papo, Menahem Papo, Silvije Altarac, David Papo, Izidor Perera, Izidor Finzi, Boris Šulc, Dražen Šulc, Jozef Levi, Albert Altarac, David Elazar, Judita Abinun, Braco Alkalaj. 

Valja nam osvijestiti tragediju: u Splitu danas žive ljudi koji misle kako ti partizani ne bi trebali biti i posljednje žrtve.