-
Gordan Grlić Radman, ministar vanjskih poslova RH Foto: HINA / Luka ŠANGULIN
Hrvatska je država ozbiljnih problema…
Gospodarstvo, zdravstvo, demografija, iseljavanje…
Ali, srećom, imamo ministra vanjskih i europskih poslova koji se odlučio uhvatiti ukoštac s jednim od najvećih izazova hrvatske državnosti…
Kako postati vitez?
Ne kako unaprijediti diplomaciju…
Ne kako zaštititi nacionalne interese…
Nego kako se, u 21. stoljeću, uz odgovarajuću količinu srednjovjekovnog dostojanstva, pretvoriti u viteza…
Gordan Grlić Radman želi postati vitez Malteškog reda…
I toliko je ozbiljno shvatio svoju vitešku budućnost da je od Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa zatražio mišljenje…
Može li ministar postati vitez?
Može li vitez ostati ministar?
I može li ministar potpisivati sporazum s organizacijom čiji član želi postati?
Povjerenstvo je ozbiljno razmotrilo problem, proučilo Povelju Malteškog reda i pronašlo rješenje dostojno hrvatske državne mudrosti…
Ministar može postati vitez, samo neka netko drugi potpiše sporazum…
Genijalno!
Rim, veljača 2027…
Hrvatska delegacija stiže u službeni posjet…
Na dnevnom redu međunarodna suradnja, bilateralni odnosi i humanitarna pitanja…
A negdje između diplomatskih rukovanja i službenog ručka naš ministar trebao bi doživjeti trenutak osobnog povijesnog uzdignuća…
Od Gordana do viteza Gordana…
I sve to na marginama službenog posjeta…
Putovanje službeno, članarina privatna, viteštvo osobno, a sukob interesa prepušten Povjerenstvu…
Na marginama državnih poslova rađa se hrvatsko viteštvo…
A nije riječ o bilo kakvom redu…
Suvereni malteški viteški red nastao je oko 1099. godine u Jeruzalemu kao bratstvo koje se brinulo za bolesne i hodočasnike…
Gotovo tisuću godina tradicije, humanitarnog rada, katoličke vjere i viteškog dostojanstva…
Nekada je članstvo bilo povezano s plemstvom…
Danas plemićko podrijetlo više nije opći uvjet…
Što je, priznajmo, velika sreća za hrvatsku diplomaciju…
A Hrvatska je već zakoračila u svoju vitešku renesansu…
U srpnju 2026. predsjednik Zoran Milanović primio je od velikog meštra Johna Dunlapa najviše odlikovanje Malteškog reda za zasluge, u klasi Ogrlice, namijenjeno državnim poglavarima i monarsima…
Predsjednik je, dakle, odlikovan, ali nije postao vitez…
Ministar očito ima drukčije ambicije…
Predsjedniku Ogrlica, ministru viteštvo…
Još samo nedostaje da premijer postane grof, predsjednik Sabora barun, a državnim tajnicima podijele štitove, koplja i konje…
Pa da napokon imamo državu dostojnu srednjega vijeka…
Doduše, s europskim fondovima, službenim automobilima i državnim karticama…
A narod?
Narod neka i dalje glumi kmetove…
Jer feudalizam nikada nije potpuno nestao…
Samo je modernizirao računovodstvo…
I tu se, nekoliko stoljeća nakon Cervantesa, pojavljuje naš hrvatski Don Quijote…
Cervantesov junak barem je vjerovao da se bori protiv divova…
Naš budući vitez bori se protiv članka 9. Zakona o sprječavanju sukoba interesa…
Don Quijote jurišao je na vjetrenjače…
Naš ministar juriša na vitešku titulu…
Don Quijote imao je Rocinantea…
Naš ima službeni automobil…
Don Quijote imao je Sancha Panzu…
Naš ima službeni putni nalog…
Don Quijote bio je lud samo u književnosti…
Naš je sasvim ozbiljan i plaćamo ga iz državnog proračuna…
Ali najveći apsurd tek dolazi…
Naš budući vitez suvlasnički je povezan s tvrtkom koja se bavi preradom životinjskih nusproizvoda, uključujući zbrinjavanje uginule stoke…
I tu se krug povijesti zatvara…
Malteški red nastao je kako bi pomagao bolesnima i nemoćnima…
A naš ministar, koji želi postati njegov vitez, poslovno je povezan sa zbrinjavanjem onoga što od života ostane…
Jedni su stoljećima spašavali živote…
Drugi je poslovno povezan sa zbrinjavanjem mrtvih životinja…
Naravno, svaka je djelatnost potrebna i časna…
Ali čak ni Cervantes ne bi mogao izmisliti ovakav završetak…
Jer srednji vijek nije iza nas…
Samo smo ga, uz pomoć hrvatske diplomacije, konačno vratili u 21. stoljeće…
A ako naš ministar doista postane vitez, možda bi mu trebalo dodijeliti i posebno hrvatsko viteško geslo…
‘Za vjeru, domovinu i kafileriju!’
Od križarskih ratova do kafilerije…
Tisuću godina viteštva…
I konačno – hrvatski doprinos povijesti…
Živio predsjednik s Ogrlicom!
Živio ministar s viteškim ambicijama!
Živjeli kmetovi s poreznim obvezama!
A kaj na kraju o svemu tome ima za reć moj kompa Štefina?
Bolje da vam ne velim…
Jer za neke stvari hrvatski jezik na Trešnjevki jednostavno nema dovoljno psovki…