Slučaj Borisa Marune. Bilo ju je lakše voljeti iz daljine

U suvremenom političkom pejzažu pojam „desnice“ doživio je temeljnu mutaciju. Današnja ekstremna desnica velikim je dijelom produkt digitalnog doba: oblikovana na bespućima društvenih mreža, hranjena kulturnim ratovima i uvezenim američkim ratničkim frazama, utemeljena na algoritmima bijesa i označena plemenskom zatvorenošću. Njezin se patriotizam rijetko definira onim što gradi, on se gotovo isključivo mjeri histerijom, resantimanom i neprijateljstvom prema Drugome.

Nasuprot tom fenomenu stoji povijesno iskustvo naraštaja kojeg uvjetno možemo nazvati starom, pred-digitalnom desnicom. Jedan od najzanimljivijih amblema tog svijeta bio je pjesnik i esejist Boris Maruna. Kada je 1960. godine kao mladić prešao jugoslavensku granicu riskirajući slobodu i život, Maruna nije bio ekstremist sa zvučnika ili tastature, nego čovjek spreman platiti punu cijenu vlastitog uvjerenja. Bio je također i svojevrsni kondotijer, pustolov, netko spreman na avanturu, na životne izazove i na neizvjesnu egzistenciju. Razlika između Marune i današnjih samoprozvanih barjaktara nije samo u cijeni koju je platio – ona je ponajprije civilizacijska i kulturna.

Marunino izbjeglištvo nije bilo plemenski karakterizirano, nego je u tome postojala i ideja slobode koja je bila formatirana kroz trideset godina njegovog života provedenih na Zapadu — u Argentini, Španjolskoj, Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Diplomiravši angloameričku književnost i hispanistiku, Maruna se u emigraciji naučio i na pluralizam, kulturni modernizam i institucije građanskog društva. Za njega, kao i za zreliji dio poratne političke emigracije, samostalna Hrvatska nije trebala biti zatvorena palanačka zabit niti balkanska kasaba, nego moderna, prosvijećena demokratska republika zapadnoga kruga. Upravo zato Marunina sudbina postavlja intrigantno pitanje: kako je čovjek koji je bio službeni prevoditelj na suđenju Zvonku Bušiću i autor beskompromisnih emigrantskih stihova završio kao oštar kritičar tuđmanizma, sugovornik Ferala i sličnih tiskovina i diplomat u vrijeme posttuđmanovske vlasti?

Iluzija povratka

Kao i golemi dio političke emigracije, Boris Maruna je u osvit 1990-ih dočekao povijesni trenutak stvaranja države s neskrivenim zanosom. Franjo Tuđman tada se nametnuo kao nezaobilazna figura, povijesni operativac koji je ideju uspio pretvoriti u instituciju. Maruna u tom prvom valu staje na stranu novog poretka. Piše tekstove podrške i prihvaća funkciju ravnatelja Hrvatske matice iseljenika. Zanimljivo, u intervjuu iz 1996, koji je dao Feralu, kaže da se svog pisanja u hadezeovskom Glasniku ne sjeća. „Ne znam o čemu sam točno pisao. Zaključujući po naslovu, riječ je vjerojatno o beskonačnom taktiziranju dijela ondašnjeg hrvatskog političkog tijela. Članak je mogao nastati jedino u Los Angelesu, a to znači mjesecima ranije nego što sam pozvan u Hrvatsku“. I to je u redu. Ako se netko nečega ne sjeća, to može biti i znak da se toga stidi. A pisanja u stranačkom Glasniku stvarno je nešto čega se pošten čovjek treba stidjeti. Stid je, osim toga, i put u kasniju refleksiju. A kamo je refleksija i samorefleksija kasnije odvela Marunu, to se zna. Problem današnje desnice, baš kao i vladajućeg HDZ jest u tome da se ne stide ama baš ničega i da su opsceno bestidni. 

Čim su se slegle prve euforije, Maruna se sudario s onim što je sam prepoznao kao provincijalni autoritarizam i lokalno šerifovanje. Umjesto prosvijećene republike slobodnih građana (cilj koji ne samo da nije bio dosegnut te 1990. nego smo i dandanas jako daleko od tog ideala, možda se čak i udaljavamo od njega), država je ubrzano skretala u model u kojem se hrvatstvo pretvaralo u podobnost, sloboda medija gušila, a bivši partijski aparatčici i policijski doušnici preko noći postajali najglasniji „domoljubni“ cenzori. Maruna, formiran na zapadnoj tradiciji individualizma i intelektualnog poštenja, to nije mogao ni prešutjeti ni podnijeti. Njegovo odbijanje da Hrvatsku maticu iseljenika pretvori u stranačku ispostavu i poligon za provincijalne političke igre rezultiralo je brzom smjenom već 1992. godine. U svojim kasnijim istupima govorio je da je emigraciji u to vrijeme savjetovao da ne donosi novce u Hrvatsku, nego, ako već nešto moraju donositi, neka to budu stvari, jer će pare sasvim sigurno popaliti vladajući HDZ. U svakom slučaju, bio je to jasan signal da je pjesnik s dugim stažem borbe za slobodu postao nepoželjan u državi koju je sanjao.

Treba denuncirati

Njegova glasovita zbirka i stih „Bilo je lakše voljeti te iz daljine“ postaju precizna dijagnoza povratka. Marunin intelektualni habitus nije podnosio jednoumlje, bez obzira na predznak. Njegov nastup u Feralu bio je svojevrsna demonstracija građanske hrabrosti: odbacio je ucjenu po kojoj je kritika vlasti jednaka izdaji domovine. Za Marunu je pravo na kritiku, pravo na „denunciranje“ gluposti, korupcije i primitivizma, bilo najviši oblik domoljublja. On vlast nije napadao zato što je mrzio Hrvatsku, nego upravo zato što ju je previše volio da bi pristao na njezinu karikaturu. Kad smo već kod denunciranja, Maruna je 2000. godine i kasnije spremno 'denuncirao' novinarima, među njima i meni, i Maticu hrvatsku (zadriglu instituciju kako tada tako i danas), kojom prilikom nam je otkrio da se u Matici u jednom trenutku pojavila ideja da im književna nagrada nosi ime po Mili Budaku. 

Marunu, naravno ne treba naknadno maljati nekakvim ljevičarem. On je bio otvoreno i protiv Jugoslavije i protiv komunizma, protiv svega toga se aktivno borio, svemu se tome cijelo vrijeme svoje emigracije suprotstavljao, ali je istovremeno bio i slobodar u najboljem smislu te riječi. Kao urednik Vijenca, recimo, Maruna je oko sebe spremno okupio mlade, liberalne i lijeve autore. Nije ih pritom pitao ni za njihov politički pedigre ni za krvna zrnca. Mjerilo su bili stil, pamet, erudicija i širina vidika. Kada su se u Matici hrvatskoj ponovno pokrenuli mehanizmi ideološkog pritiska, iz tog se otpora i kruga ljudi koji je dijelio takve vrijednosti rodio dvotjednik Zarez. Marunin put prema podršci liberalno-građanskoj koaliciji 2000. godine i diplomatska služba u Čileu nisu bili nikakvo skretanje ulijevo, nego logičan azil za čovjeka koji je tražio proeuropsku, normalnu i dekontaminiranu državu.

Pouka starog emigranta

Promatrajući Marunin luk, jasno je da se on zapravo nikada nije radikalno promijenio. Prije bi se moglo reći da su se promijenile povijesne okolnosti. U uvjetima nepostojanja države (što je za jednog tradicionalista važna stvar i stvar za koju se vrijedi boriti), prva linija obrane bila je nacionalna suverenost i pravo na postojanje. Onoga časa kada je država međunarodno priznata, Maruna je shvatio ono što današnja ekstremna desnica neće uspjeti pojmiti nikada, naime to da država nije sama sebi svrha i ako se ne temelji na demokratskim uzusima, nije vrijedna ni spomena ni postojanja. Država je tek okvir, prazna ljuštura ako u njoj ne živi slobodan, obrazovan i zaštićen građanin. Današnji digitalni ekstremisti imaju državu, ali je tretiraju kao batinu za discipliniranje susjeda, progon neistomišljenika i podgrijavanje vlastite nesigurnosti.

Boris Maruna nas podsjeća na to da se istinsko domoljublje ne dokazuje deranjem preko megafona usmjerenim protiv izmišljenih neprijatelja, nego sposobnošću da se vlastitom društvu bez straha kaže istina u lice. Hrvatsku je, kako je Maruna na vlastitoj koži spoznao, doista bilo lakše voljeti iz daljine. Voljeti je izbliza znači izboriti se da ona bude slobodna, prosvijećena i dostojna čovjeka. A to je ideal kojemu se dosad nijedna domaća politička garnitura na vlasti nije približila.

Peti tekst iz novinarskog projekta „Stara i nova desnica u Hrvatskoj“ realizira se uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.