Ulica koje nema, nasljeđe koje traje

Trideset godina nakon smrti Srećka Badurine njegovo ime u Šibeniku i dalje otvara pitanja o ratu, miru, odgovornosti i odnosu prema drugome. Na ovogodišnjem FALIŠ-u, nakon projekcije dokumentarnog filma Srećko Badurina – biskup šibenski 1988.–1996. autora Davora Šarića, održan je razgovor „Ulicom Srećka Badurine“, posvećen čovjeku koji je u najtežim godinama šibenske povijesti pokušavao govoriti jezikom koji rat najbrže zaboravlja – jezikom mira.

Razgovor je moderirala dugogodišnja šibenska novinarka Živana Podrug, a sudjelovali su profesor emeritus Ivo Družić i don Franjo Glasnović. Već na početku istaknuta je svojevrsna ironija: Šibenik nema ulicu nazvanu po svom bivšem biskupu, ali zato postoji ono što je važnije od ploče s imenom – trag koji je ostavio u gradu.

Badurina je, kazano je, tijekom rata inzistirao na dijalogu, toleranciji i poštovanju ljudskog dostojanstva, čak i onda kada je takav govor mnogima izgledao kao slabost ili neprihvatljiva popustljivost.

„Nije bilo vrijeme da se zakopa evanđelje“, bila je jedna od ključnih poruka razgovora. Badurina je, prema svjedočenjima njegovih suradnika i suvremenika, odbijao prihvatiti logiku prema kojoj rat suspendira moralna pravila. Osuđivao je zločin i nasilje, ali nije pristajao na ideju da se tuđa pripadnost narodu ili vjeri može pretvoriti u razlog za mržnju.

Don Franjo Glasnović, koji je Badurinu upoznao još kao dječak, govorio je o njegovoj neposrednosti i otvorenosti. Posebno je istaknuo činjenicu da je biskup, unatoč ratnim okolnostima, nastojao zaštititi pravoslavne svećenike i crkve u Šibeniku. Kada mu se pravoslavni svećenik požalio da se ne osjeća sigurno, Badurina ga je pozvao u svoj biskupski dvor, poručivši da će ondje biti zaštićen.

Za Glasnovića je upravo u tome sadržana jedna od bitnih poruka Badurinina nasljeđa: različitost nije problem, problem nastaje kada se od različitosti napravi neprijateljstvo.

Govoreći o vlastitom djetinjstvu u Janjevu, Glasnović je podsjetio na život u sredini u kojoj su zajedno živjeli katolici, pravoslavci, muslimani, Albanci, Romi i drugi. Šibenska pijaca, na kojoj su radili njegovi roditelji, za njega je također bila mjesto susreta ljudi različitih identiteta. U takvom je iskustvu prepoznao i ono što je Badurina pokušavao sačuvati tijekom rata – mogućnost da se čovjeka vidi prije njegove nacionalne ili vjerske etikete.

Domoljublje bez mržnje

Ivo Družić govorio je iz drugačije političke i svjetonazorske pozicije. Kao nekadašnji političar iz SDP-a, podsjetio je na susret s kardinalom Franjom Kuharićem tijekom rata te na susret s Badurinom krajem 1992. godine.

U biskupskom je dvoru, kazao je, razgovarao o ratnim žrtvama, prognanicima, razorenim crkvama, braniteljima, pregovorima i odnosima s pravoslavnom zajednicom. Posebno mu je ostalo u sjećanju Badurinino nastojanje da se obuzdaju „usijane glave“ na hrvatskoj strani.

Družić je Badurinu opisao kao domoljuba, ali domoljuba koji u vlastitoj pripadnosti Hrvatskoj nije vidio razlog za prezir prema drugima.

„Bio je Hrvat i katolik, ali prije svega čovjek“, bila je jedna od središnjih misli razgovora.

U tome sugovornici vide i razliku između Badurinina shvaćanja politike i današnjeg politikanstva. Biskup je bio svjestan društvene odgovornosti Crkve, ali nije dopuštao da se vjera podredi političkoj pripadnosti.

Glasnović je upozorio i na opasnost ideologija, neovisno o tome dolaze li „s lijeva ili s desna“. Badurina je, prema njegovu tumačenju, razlikovao političnost – kao odgovornost prema zajednici – od politikanstva, odnosno pokušaja da se vlastiti interesi opravdaju ideologijom.

Ne prisvajati Badurinu, nego ga usvojiti

Jedna od važnijih tema razgovora bilo je i pitanje načina na koji se danas govori o Badurini. Glasnović je upozorio da njegovo ime i njegove rečenice mogu lako postati predmet prigodnog političkog prisvajanja.

I lijevi i desni mogu pronaći citat koji im odgovara, kazao je, ali time se ne nasljeđuje Badurina.

„Badurina se ne treba prisvajati, nego usvojiti“, sažeo je smisao vlastitog ranijeg razmišljanja.

Drugim riječima, nije dovoljno pozivati se na biskupove riječi o miru, čovjeku i dostojanstvu ako se istodobno u javnom prostoru proizvode nove podjele i neprijateljstva.

Sanja Junaković/FALIŠ

Upravo je zato metafora ulice postala središnja točka večeri. Ulica je mjesto susreta, prostor bez zidova. A današnji zidovi, kazao je Glasnović, sve se češće grade riječima – u medijima, na društvenim mrežama i unutar ideoloških rovova.

Badurinino geslo Krist je mir naš, podsjetio je, govori upravo o rušenju neprijateljstva. Ne o ukidanju različitosti, nego o odbacivanju ideje da različitost mora završiti mržnjom.

Šibenik koji pamti

Družić je, pak, Badurininu ulogu tijekom rata povezao sa specifičnim šibenskim iskustvom. Grad se, podsjetio je, 1991. našao između kopnenih snaga JNA i pobunjenih Srba te ratnih brodova u luci. Ipak, Šibenik je ostao na nogama.

U tom je kontekstu istaknuo ulogu vojnih, političkih i duhovnih autoriteta grada, među kojima je posebno mjesto dao Badurini. Njegov glas preko Radio Šibenika, kazao je, bio je važan upravo zato što je u vremenu rata pokušavao sačuvati zajedništvo.

U razgovoru se pritom više puta vraćalo na činjenicu da su Šibenik branili ljudi različitih političkih, nacionalnih i vjerskih pripadnosti. Upravo je to, prema Družićevu tumačenju, jedan od razloga zbog kojih je grad mogao izdržati najteže ratne mjesece.

Badurina je takvu stvarnost razumio i pokušavao je sačuvati od logike kolektivne krivnje.

Na kraju je ostalo pitanje koje je možda važnije od pitanja treba li Šibenik dobiti ulicu s njegovim imenom: što bi Badurina rekao o današnjem Šibeniku i današnjoj Hrvatskoj?

Odgovor koji je ponudio razgovor nije bio nostalgičan. Bio je zahtjevan. Ne prisjećati se Badurine samo kada je obljetnica, nego pokušati živjeti ono što je propovijedao – odbaciti mržnju, čuvati dostojanstvo drugoga, biti spreman na dijalog i prije nego što od drugoga napravimo neprijatelja.

Jer ulica Srećka Badurine možda još ne postoji na šibenskoj karti. Ali, kako je rečeno na FALIŠ-u, moguće je njome hodati i bez ulične ploče.