Toksični export-import: Njemačkoj zelena tranzicija, Lici vječne kemikalije

Generalije znamo. Neke talijanske, njemačke i slovenske firme platile su Šinceku da preuzme opasni otpad s lažiranim papirima o tome da se radi o neopasnom otpadu ili plastici za reciklažu. Neka nestane u nekoj ličkoj jami, ne pitaju što će on dalje napraviti s tim, nije ih briga. Ono što su platile njemu puno je manje od onoga što bi njih koštalo da legalno zbrinu teške metale i vječne kemikalije. Dobili su za bagatelu kvačicu da je otpad izvezen i zbrinut, dok je Šinceku dobro i to što je dobio. Svi sretni i zadovoljni, osim građana koji tu trebaju živjeti. 

Članak Ines Sabalić na temu naslovljen je "Ilegalna trgovina otpadom postala je globalni biznis u kojem se okreću milijarde, i RH na karti kriminalaca." U tekstu govori o "infiltraciji međunarodnog kriminala iz Italije u Hrvatsku". Odmah u prvoj rečenici adresira pitanje "posljedica za političke aktere u Hrvatskoj", da bi ga već do kraja rečenice i otklonila – i ne vraćala mu se više u ostatku teksta. Eventualne posljedice nazvala je sekundarnima i beznačajnima "u usporedbi s težinom problema koji daleko nadilazi Hrvatsku, ali kojeg je Hrvatska dio". Želi nam reći, malo smotanom konstrukcijom, da nas eventualne posljedice po odgovorne trebaju manje boljeti (pa ne bole nas, nego ih priželjkujemo) u usporedbi s bolnošću ekološke štete? Dobro jutro, no ta komparacija sigurno ne može biti osnova za otkloniti pitanje njihove odgovornosti.

A što ćemo s odgovornošću političkih aktera van Hrvatske - kad je već riječ o problemu koji je daleko nadilazi? 

ČIŠĆENJE PRLJANJEM

Hrvatska jedina u EU nema nijednu spalionicu. Što se tiče komunalnog otpada koji nismo reciklirali, dva su nam puta zbrinjavanja. Od većeg dijela pravimo infamna brda smeća za koja nam EU naplaćuje goleme financijske penale. Ostatak pretvaramo u RDF/SRF gorivo, odnosno sabijamo u bale plastike i papira, pa i jedno i drugo izvozimo u Austriju (pretežno), gdje će nam tamošnje spalionice, koje su istovremeno energane (waste-to-energy), masno naplatiti uslugu korištenja našeg smeća kao energenta. Baš glupo, a? Jeste upratili čvor apsurda? Naši komunalci nam naplate odvoz smeća, pa potroše milijune na struju i radnike da prerade to smeće, a onda umjesto da od otpadnog goriva dobijamo besplatnu struju ili grijanje, mi plaćamo milijunske iznose Austrijancima da od našeg goriva griju svoje gradove, dok nama zbog toga rastu računi za odvoz smeća. 

I eno Radimira Čačića ovih dana da urgira da napravimo svoju spalionicu, prozvavši državu da je ne gradi jer se boji "batina" (na izborima). 

Govorimo li o "običnoj" spalionici, za komunalni otpad, koja gori na 850 °C? Sitan problemčić je što je dugoročno vrlo nezdravo živjeti pokraj takve infrastrukture, premda ni blizu kao živjeti pored brda smeća. Osim u fazama pokretanja peći, gašenja zbog remonta ili tehničkih kvarova, kada okolni zrak postaje daleko otrovniji, zbog puštanja dioksina i furana. Kvaka je da su te faze puštanja redovite - uslijed kratkotrajnih variranja temperature gorenja - a ako i mikroskopska, tijekom 15 ili 20 godina stvaraju u tijelu kritičnu koncentraciju dioksina i furana, koja dokazano uzrokuje tumore i druga zla. 

Čačić, međutim, nije precizirao kakvu bi spalionicu. Lička afera pokazala je da nam je situacija prioritetno kritična s visokotoksičnim otpadom. Nismo to riješili ako napravimo običnu spalionicu. Potreban bi bio visokotemperaturni reaktor. Kako to radi? Spaljuje se golem novac na kemijske filtere da bi reaktor spaljivao otrove na 1200 °C. Od toksičnog materijala ostaje ekstremno toksičan filter-pepeo, koji se prema zakonima EU smatra visoko opasnim otpadom. Preopasnim za bilo kakvu preradu. Strogo nećeš željeti na njega primijeniti principe kružne ekonomije. Mora ga se hermetički zatvarati u bačve i trajno izolirati u posebnim podzemnim deponijima: duboko dolje u rudnicima soli ili, u skandinavskom slučaju, tunelima u granitnoj geologiji. I baciti ključ.

Ovi reaktori samo minimalno truju dok sve fercera po protokolu i u idealnim laboratorijskim uvjetima, pa će čak vrijediti da su manje kontinuirano toksični od običnih spalionica (budući da dioksina na toj temperaturi više ne bude uopće), no puno je gori belaj ako dođe do proboja filtera, požara, eksplozija ili curenja kancerogenih tvari. Efektivno se radi o vojnim objektima civilnog društva, s obzirom na karakter onoga što spaljuju. Dok pepeo iz običnih spalionica ne bude toliko strašan i čak se koristi u građevini za podlogu cesta, nusproizvod visokotemperaturnih reaktora bude koncentrat čistog otrova. 

U Austriju inače izvozimo na spaljivanje i opasan otpad također, s tim što onaj teško otrovni dio tog otpada - kakav je završio u Lici, i kakav se mora spaljivati na 1200 °C - ide u Njemačku, kao primarnu europsku odrednicu za visokotemperaturni turizam. Samo što to već ide po astronomskim cijenama, višestruko većima nego za obične spalionice, zato što su potrebne i astronomske količine energije za održavanje 1200 °C, uz stalno trošenje skupih filtera koji se brzo uništavaju pod utjecajem kiselina i agresivnih plinova. Dobro pitanje za Čačića je i misli li da bi Hrvatska imala viška para za rad takvog postrojenja, koje nikada ne može biti ekonomski samoodrživo (mimo subvencija). 

S druge strane, ovisnost o skupom izvozu može imati i dodatnu cijenu, još puno skuplju od one ekonomske. Kada se domaće bolnice umore plaćati ogromne troškove izvoza, ili ovlašteni posrednici odluče radi profita skrenuti s rute za Beč, lažirat će papire pa kamione s tisućama tona medicinskog otpada preusmjeriti Šinceku na trpanje u lički krš.

S contra strane caruje i strah od havarije, koji počiva na svijesti da i najsigurnija tehnologija zna zakazati te na opravdanom nepovjerenju prema političkoj razini, a bome i profitnom rezonu. Znaju ljudi da uvijek postoji ako ne tehnički ni ljudski faktor a ono faktor korporativne pohlepe koji obavezno čuči na nekoj stepenici procesa. Netko će već hvatati neku krivinu, miješati opasniji otpad od dopuštenog radi veće naplate, malo rjeđe mijenjati ekstremno skupe filtere, nešto će nekad biti nepropisno uskladišteno, i sl. 

Osim toga, ni duboke grobnice filter-pepela nisu sasvim sigurne. 2016. je izbio požar u jednoj od komora najvećeg podzemnog odlagališta na svijetu (u Njemačkoj), a u drugom je curila radioaktivna voda. Svaki takav incident stvara ogroman politički pritisak na nadležne vlasti, koje stalno moraju opravdavati zašto dopuštaju da se to tamo skladišti, kao da se radi o tempiranim ekološkim bombama. 

Kad smo već kod njih. Sve i kad bismo imali visokotemperaturni reaktor – mi ovdje, na potezu od krških vrleti do panonskih ravnica, nemamo napuštenih rudnika soli pod pola kilometra nepropusne gline ni kristalinskih granitnih masiva. Isti onaj vječiti, nerješivi problem kao i s odlaganjem radioaktivnog otpada iz Krškog. Naše planine su mlade, doslovno nemamo nijednu jedinu geološki odgovarajuću lokaciju (nije to ni Trgovska gora). 

Da i ne govorimo da se kod rudnika soli radi o najskupljoj stavci čitavog procesa. Tako da bismo – s reaktorom ili bez njega – za tisuće tona ultratoksičnog filter-pepela morali astronomski plaćati Nijemcima da ga zbrinu. (Sve u svemu, nema zamislivog legalnog scenarija u kojem za toksični otpad ne bismo morali coltati Nijemcima paprenu dadžbinu – to je sudbina od koje nas neće spasiti izgradnja nikakve spalionice.)

Uprava Rebra i Ministarstvo znanosti godinama pokušavaju pokrenuti projekt izgradnje malog postrojenja za spaljivanje infektivnog medicinskog otpada u krugu bolnice, no građani uporno ne daju. Prosvjedima i pravnicima su natjerali institucije na povlačenje. Protestiraju ne iz općeg i javnog, nego svog privatnog legitimnog interesa - jer vide da država žrtvuje baš njihovu lokalnu zajednicu i njihove domove (NIMBY – Not in My Back Yard) – ali njihov otpor je i manifestacijski simptom nečega što je u zamišljenom sistemu zelenih politika ostalo nedokuhano. I kad ne bi protestirali, dvosjekli mač bi nastavio postojati.

Praštajte – nekakav inženjer jesam, ali spalionice mi nisu struka. Nisam ni kemičar ni ekolog ni toksikolog ni geolog. Neću ni pretendirati da istupam kao struka. Potrebno mi je na novinarskoj se razini razabrati u javno dostupnim stručnim informacijama kako bih mogao adresirati dominantni diskurs koji se razbuktao zbog afere Lika.

Nije što recimo Sabalić gradi svoj članak na premisi da je za legalnu trgovinu otpadom i nikako ilegalnu  (je, svi smo, to bi i malo dijete znalo reći – truizam koji ne znači ništa). Problem je što joj je ta premisa početak i kraj svega. Članak je sav redukcija koja istura kriminalitet kao isključivu rak-ranu sektora gospodarenja otpadom i tzv. zelene tranzicije, dok politička odgovornost isparava, kako tuzemna tako i inozemna. 

A što kad trovanje donosi ne tek crno tržište, nego se i zakonite prakse ispostavljaju duboko toksikološki problematičnima? Kad i propisane metode čišćenja okoliša, pod kapom europskih zelenih politika, prijete da ga teško zagade?  

Imamo izbor između zla (kontrolirano, zakonski dopušteno, dugoročno, sistematsko trovanje zraka, odnosno stvaranje nepojamno toksičnog pepela s kojim tek nemamo kud) i goreg (nekontrolirano, divlje zagađivanje podzemnih voda krša na stotinama lokacija poput ličke, odnosno beskrajno naslagivanje brda smeća na otvorenom). Izaberi jedan broj, Čačiću, sigurno ćeš pogriješiti. 

S tim što vjerujem da ste skužili i da mi zadnja poanta ovdje nije u tome koji da izaberemo – mi, s ruba Europe, koji tek razglabamo trebaju li nam spalionice. Poanta mi je da već na ovoj razini problematika nije svodiva na kriminalitet.

RASKORAK KAPACITETA

Nijedan političar ne želi prosvjede pod prozorom zato što je odobrio spaljivanje toksične mase. Neće se pritom raditi o seoskom načelniku, jer dozvole za specijalizirana postrojenja za opasni otpad izdaju visoka državna tijela. Pak će i građanski otpor na toj razini težiti više. NIMBY eko-inicijative angažiraju vrhunske pravnike, naručuju nezavisne ekspertize, podnose stotine tužbi, obaraju dozvole na sudu ili čak blokiraju ceste.

Počičkano je ipak po Njemačkoj 66 običnih spalionica, koje su javnosti uspješno prodane pod firmom proizvodnje struje i "zelene" toplinske energije za kućanstva. Ima i 30 visokotemperaturnih reaktora (Nijemci bi rekli: Sonderabfallverbrennungsanlage, skraćeno SAVA), ali svi datiraju iz prošlog milenija - kada je ekološka svijest bila na začetku i sama javnost je radna mjesta u teškoj industriji još stavljala daleko ispred ekologije - dok se odluke o gradnji novih reaktora politički odgađaju i opstruiraju desetljećima. Političar koji bi danas odobrio takav projekt mogao bi se oprostiti s karijerom – ili se to barem tako kaže.

A je li moguće i ovo: da pobuna njemačke javnosti protiv SAVA-reaktora biva od bitnog utjecaja na ilegalnu trgovinu toksičnim otpadom – pa i na to što su u Lici zakopane vječne kemikalije iz Njemačke?

Paraliza povećavanja reaktorskih kapaciteta vezana je uz paralizu povećavanja rudničkih kapaciteta, kao neophodne prateće infrastrukture, bez koje SAVA reaktori zakonski ne smiju raditi. Na snazi je fama da je otvaranje novih rudnika soli, kao grobnica za otrove, također politički nemoguće, uslijed traumatiziranosti njemačke javnosti. A tu su i fiksna geološka ograničenja. U nekom trenutku u budućnosti će se postojeći rudnici napuniti do vrha – i samim time totalka začepiti sustav legalnog zbrinjavanja toksičnog otpada.

Stanje je operativno kritično već sad, po drugim osnovama začepljenja. Fizički može biti još dosta podzemnih prostora sa soli, ali, recimo, Heilbronn ima dozvolu samo do kraja 2028. Ako nova komora i dozvola 1.1.2029. ne budu spremne (a ne može se više proširivati nego se mora ići u potpuno novi dio rudnika), doći će do čepa i raspada cijelog sistema premda mjesta pod zemljom još ima. A nije tek tako napraviti komoru da bude operativna za licencu, sa svim okolišnim i sigurnosnim provjerama, kao i pravnim izazovima – i dosta se priča o tome kako se u proces krenulo prekasno (nije ni Švabo što je bio).

Kapaciteti su ograničeni i logistički. Podzemne deponije nisu rupe u koje kamion samo istrese smeće. Ima tu tehničkih ograničenja, tipa mehaničkih limita okna ili specijalne opreme za spuštanje filter-pepela, što usporava prihvat. Kamioni stoje, iako su podzemne dvorane poluprazne. Isto tako, zagušeni su kapaciteti laboratorija i agencija. Da bi otpad smio u rudnik, mora proći notifikaciju i kemijsku verifikaciju. Ne prima se bilo kakav otpad koji netko istovari pred vratima. Ne smije reagirati s vlagom, ispuštati plinove, zapaliti se, ugrožavati stabilnost, itd. - a i ne ide svaka sorta u svaki rudnik - uglavnom, ograničenja su stroga, kao i kemijske provjere. Prekogranični postupci notifikacije unutar EU traju 4-6 mjeseci. Badava ti što u rudniku ima još mjesta, ako mjesecima moraš čekati na odobrenje dok ti tisuće tona otrova stoji u krugu tvornice, a moraš prazniti skladišta – i hrpa je takvih kao ti. I morat ćete za to platiti pravo bogatstvo.

Propusnost sustava je mala po raznim osnovama. Cijene su stoga namjerno podignute u nebo, radi rasterećivanja sustava, odnosno obeshrabrivanja korporacija da stalno dovoze najgori otpad. Ideja je u tjeranju industrije na ulaganja u čisće tehnologije i kružne procese unutar same tvornice,tj. na internalizaciju ekološkog troška. (Da mi je znati - kakve još konzekvence ta okolnost može uvjetovati?)

Jedan od izazova sanacije ličkih jama bit će naći SAVA pogone i rudnike koji bi uopće htjeli - ili mogli - preuzeti i probaviti desetke tisuća tona svačega nečega što tu nipošto ne treba biti. Da u prvom redu nije brutalno teško i skupo riješiti se legalno takvog otpada, ne bi ga sad ni bilo u Lici. Ništa, pomoći će valjda 100 milijuna eura o kojima slušamo kao iznosu koliko će nas sanacija koštati. 

Nego, primjećujete li paradoks? Drhtimo hoće li nam u Njemačkoj htjeti primiti nazad njemačko otrovno smeće. Do čega je umnogome došlo – ne krijem kamo smjeram - raskorakom između njemačkih neograničenih kapaciteta proizvodnje opasnog otpada i ograničenih kapaciteta njegovog legalnog zbrinjavanja. 

Točno kružna ekonomija, ipak!

SAMO POŠTENO, PA 'KO KOGA ZAJEBE

Ponašanje firmi koje opasni otpad prekrste u neopasnu sirovinu na papiru i uvale ga posredničkom kokošaru ugrađeno je u postavke sustava. Kapitalizam uvijek bira put najnižeg troška za maksimalizaciju profita. Pa sve i da nisi pohlepan, moraš biti "konkurentan", jer ćeš u protivnom propasti. Ali je li, od svih uključenih aktera, jedino samim posredničkim firmama za dilanje otpada u interesu da izvezu troškove urođenicima poput nas i povećaju svoje profitne marže?  

Cinična logika kapitalizma uvjetovat će i da industrijski proizvođači otrova, na predugoj listi čekanja za rudnike soli, neće biti naročito ludi plaćati punu cijenu trajnog pečaćenja. Je li nategnuto pomisliti da bi se i oni toga rado riješili na kakav brži i jeftinijih način? Ama naravno da će korporacije – umjesto da ulažu milijarde u filtere i sustave pročišćavanja, u prelazak na skuplje i zelenije katalizatore ili kemikalije, koje kao nusprodukt stvaraju otpad za reciklažu – izračunati da im je kudikamo profitabilnije samo zadržati postojeću prljavu tehnologiju, a otpad otrovnim, pa visoku cijenu rudnika zaobići angažiranjem šlepera ekomafije. Otrovi izvezeni u balkanske gudure nisu više njihov tehnološki ni ekonomski problem.. 

A je li nategnuto pomislili da će ekonomski problem korporacija država prepoznati kao također i svoj problem? Ma, da, retorički i to pitam.

Zamislimo scenarij u kojem njemačka država zbilja natjera zagađivačku industriju da se opasnog otpada rješava isključivo legalno. Ona si to prva sama ne može priuštiti. Osnovni razlog je da ni pod razno ne želi da industrijske korporacije (stubovi njemačkog gospodarstva!) propadnu, ili, ako je to suviše dramatična riječ, odsele svoje pogone.[1] To se za državu ne smije dogoditi – tvrda crta! Njemački proračun i stabilnost eura izravno ovise o profitabilnosti industrijskih divova. Kada uspiju očuvati visoke profitne marže, u proračun uplaćuju milijarde eura poreza na dobit.[2] U krajnjoj liniji, tu je i lobiranje. Država nije isključivo apstrakcija, nego je vode neki konkretni političari - koji manje ili više otvoreno rade za kapital, izborno ih financira kapital i znaju da će sutra (revolving door) i službeno raditi za kapital ili čak sami biti njegovi lobisti na plaći.  

Ne može si država to, međutim, priuštiti čak ni golom računicom proračunskih troškova. Legalno zbrinjavanje po svim službenim protokolima -  kroz SAVA reaktore i rudnike soli - ekonomski je neodrživ proces na slobodnom tržištu. Troškovi filtera, energije, trajnog nadzora i čega sve ne drastično nadilaze bilo kakve profitne okvire za operatera. Mora ga država stoga subvencionirati ogromnim svotama.[3] 

Svaki infrastrukturni objekt u ovoj priči, operativnim troškovima koliko i cijenom investicije, veliki je crveni minus u proračunskim bilancama. Što je doduše i normalno za esencijalnu društvenu infrastrukturu, ni ne treba im rezon biti plus u bilancama, ali da bi država provela u djelo onu strogo legalističku poziciju, s istjerivanjem industrije na čistac – i posljedičnim znatnim povećanjem volumena otpada koji treba proći spaljivanje i pečaćenje – morala bi pootvarati velik broj novih reaktora i rudnika.

Na stranu što bi to bilo politički nemoguće, kako se kaže, zbog otpora građana. Nisam baš siguran u to. Pružaju građani masovan otpor i zbog obola službene Njemačke na strani Izraela u Gazi, pa ih se samo brutalno prebija i rastjeruje. Ne bih precjenjivao ni utjecaj na izborne rezultate, ma što se inače govorilo o opraštanju od karijere (odlika neoliberalizma je da izbori slabo odlučuju o ičemu materijalnom, kao i da ne bivaju stvarno "slobodni"). A i o tome može li država uopće utjerati strogo zakonito ponašanje zagađivača, ima li inspekcijskih i represivnih kapaciteta za to, mogli bismo pričati tek kad ne bismo znali da ona u prvom redu to s vlastite strane strogo ne želi. 

Tu me sijecite ako uvažavanje građanske pobune nije njemačkim političarima prvenstveno alibi da ne moraju na sebe preuzeti odgovornost za dijalektički problem gospodarenja otrovnim otpadom i zaštite okoliša. Iza alibija krije se poznatost da država lovu najradije spaljuje na privatne profite. Otvaraju u Berlinu šampanjac što društvenu infrastrukturu u ovom slučaju građani ni neće. Što god potrošiš na reaktore i rudnike - a radilo bi se o milijardama i milijardama - nećeš moći potrošiti na militarizaciju ili porezne olakšice za bogate. 

Pa ipak je i to tek sekundaran razlog, ako mene pitate. Država bi možda i pristala na masno subvencioniranje sektora, ali na stvarno ucjenjivanje krupnog kapitala nikada. To se smije isključivo s figom u džepu. Zato i nema neke šanse da se počisti kanale ekomafije i djeluje isključivo legalnim kanalima. Zato se i ne radi o kontradikciji između čuvanja konkurentnosti nacionalnog kapitala i namjernog nametanja extra visokih cijena deponiranja u rudniku. Kad bi država korporacije stvarno na taj način ostavila pred zidom - da svoj problem ne mogu riješiti drugačije nego ulaganjima koja bi im bitno smanjila profitne marže – odlepršale bi jučer. Stvar nam neće imati smisla dok god ne pojmimo da je čitava u deklarativnosti. Država ne želi zbilja da korporacije internaliziraju ekološki trošak onako kao što ne želi rigorozno provesti ni zakone o zbrinjavanju otpada. Naprotiv. Extra cijene su tu baš zato da dodatno potaknu kapital na angažiranje ekomafije. To je dio koji Sabalić ne razumije, ili se pravi da ne razumije. 

"Generalno, poznato je" prenosi nam ona, "da se na ovom biznisu može dobro zaraditi, da se legalna trgovina otpadom smatra poželjnom i da se potiče zato što je cirkularna ekonomija cilj i bilo bi rješenje mnogih sadašnjih teškoća, a i da je lobiranje u europskim institucijama za ovaj sektor vrlo jako."

Okej, pišimo: ona legalna se smatra poželjnom, radi cirkularne ekonomije, pa je i lobiranje za tu trgovinu na visini. Problem je kad pređe s onu stranu zakona. U Bruxellesu su zbog toga, kaže ona, nervozni. Zato što je crno tržište otpada razvijeno i "teško ga je razotkriti, a zarade su velike". Nervozni su, dakle, otuda što bi baš silno htjeli razotkriti, časna pionirska, ali eto ne mogu. Ne ide pa ne ide. Teško je to.

A što ako je na visini lobiranje također i za ilegalnu? A što ako se nervozu oko toga samo simulira?

Pa kaže: "regulativa, to jest zakoni, jesu na europskoj razini, ali progon i kažnjavanje tog kriminala prvenstveno je u domeni zemalja članica". Europol, koji pomaže nacionalnim organima, "upozorava da je kriminal vezan za otpad ‘najbrže rastući’ u EU jer je rizik za počinitelje nizak do nikakav, a profit golem".- takoreći, gospodski među kriminalnim poslovima, za odlične đake među mafijašima. Da se ne želi reći kako je rizik nikakav zato što pojedine zemlje članice ne odrade svoj policijski posao? Ima i izraz za to: willful blindness. Država postavlja sustav tako da ne vidi šlepere i lažne papire, kako bi kasnije mogla tvrditi da nije ništa znala. Baš bi eto silno htjela razotkriti mafiju, časna pionirska, ali ne ide, biznis je razvijen i teško ga je razotkriti.

MATEMATIKA UVOZA I IZVOZA

Njemačka po podacima Destatisa godišnje proizvede ukupno 23,1 milijuna tona opasnog otpada. Nemoguće je utvrditi koliki je od toga stvaran udio one najtoksičnije frakcije, koja nije reciklabilna i po kemijskom sastavu mora goriti na 1200 °C. Imamo zato podatak da se godišnje toga u njemačkim reaktorima spali 1,35 milijuna tona, od čega 1,210.000 domaćeg i 140.000 iz inozemstva. Varira to malo ovisno o godini, ali čak nisu toliko presudne konkretne brojke, već sam orijentacijski okvir i naročito logika ovih 10,4% uvoza. Je li nam konceptualno jasna? 

U redu, moderna visokotemperaturna postrojenja su kapitalne investicije, koštaju stotine milijuna eura. Da bi se otplatila i održala peći na stabilnoj temperaturi od 1200 °C, moraju raditi non-stop, 24/7/365, pa vazda trebaju materijala za buktinju. No, ta logika prestaje biti logična ako se istovremeno domaću tešku industriju tjera na smanjivanje količina koje dovozi, na ime male propusnosti sustava. Propusnost doduše nije određena operativnim kapacitetom spalionica, već onim podzemnih rudnika da prime otrove na odlaganje, rudnici su usko grlo, ali to ništa ne mijenja na stvari, jer da bi nešto uopće smio spaliti, moraš moći filter-pepeo deponirati u rudniku - isto vrijedi i za domaće i za uvozno smeće. Kako onda pravdati uvoz tuđeg dok ti tvoje rođeno ostaje nespaljeno - i, dakle, za izvoz? 

Nije svako smeće isto smeće. I tu ima vrhnja i taloga. Mislim, svi su ti otrovi smrtonosni za ljudski organizam, ali pitanje je kemijske čistoće da služe kao pogonsko gorivo - neki su po tom kriteriju profitabilne energetske sirovine, a drugi čisti tehnološki višak. Uz još par kriterija. Privatni operateri njemačkih reaktora iz npr. Hrvatske legalno uvoze homogeni otrov, visokokoncentrirani organski, deklariranog kemijskog sastava, visoke kaloričnosti, koji u reaktoru gori savršeno, ništa ne uništava nepredviđenim kemijskim reakcijama i stvara puno besplatne energije. Da ga ne označava mrtvačka glava na bačvama, rekao bi čovjek: ma ljepota jedna! Samo takav, naime, Švabo pristaje uvesti - visokokalorične frakcije su primarni pokretač cijele rabote. Naplaćujući pritom još puno veću tarifu strancu za uslugu (dok domaćoj industriji po povlaštenoj cijeni, ne može se reći i jeftinoj, radi očuvanja konkurentnosti nacionalnog kapitala), dakle po dvije osnove profitirajući više na strancu. No, to će značiti i da nominalno postojeći kapacitet reaktora neće nužno biti raspoloživ za svaki profil domaćeg otrova. Lošije fele, manje konjunkturne, stavlja se na led - metaforički, ne doslovno. 

Koliko bude tog viška i gdje sve završi?

Destatis bilance otpad koji ide na spaljivanje dijele u dvije službene zakonske kategorije: D10, u koju spadaju i SAVA reaktori, čiji je smisao uništavanje, i R1, što se odnosi na oporabu, kroz miješanje otrova s visokokaloričnim tvarima, kako bi ga se u cementarama, energanama i drugim industrijskim ložištima iskoristilo kao RDF alternativno gorivo. (Da, dobro ste pratili ako ste se sjetili da smo rekli da oporabe ne smije biti u dijelu koji nas ovdje zanima: SAVA-otrova, visokotoksičnih, poput ličkih teških metala i vječnih kemikalija.)

Za R1 peći Destatis iskazuje da one u Njemačkoj ukupno godišnje spale 20 milijuna tona otpada, od čega 2,1-2,4 milijuna opasnog (ovisno o godini). Zbilja interesantan podatak nije, međutim ni taj o ukupnoj tonaži opasnog, već bi bio onaj o podskupini: udjelu SAVA-otrova, a koji se spale u R1 ložištima umjesto u SAVA reaktorima. Takav podatak ne postoji iskazan, jer službena statistika uglavnom ne izolira frakciju kao kategoriju, pa je se mora rekonstruirati preko šifri otpada. Brojku je moguće derivirati usporedbom preklapajućih šifri tipova otpada koji se u značajnoj količini pojavljuju i u SAVA kolonama i u R1 kolonama. Riječ je o 514 tisuća tona godišnje otrova po kemijskom sastavu i svojstvima karakterističnom za SAVA reaktore – koje, međutim, proždru cementare, energane, industrijska ložišta (tzv. suspaljivanje). Ne radi se o službenom podatku, pa ga moramo staviti u zagrade, ali i opet: nije nam sama brojka o glavu. Bitno nam je razumjeti gdje odlazi na spaljivanje, i u kojem redu veličina, još jedan dio tonaže otrovnog i neoporabljivog otpada koji ne završi u reaktorima. U svojevrsnoj oporabi, eto.

A izvoz, legalni? Podatak Eurostata kaže da je Njemačka 2023. izvezla 919.000 tona cjelokupnog opasnog otpada na spaljivanje u drugim zemljama EU. Na razini cijele EU izvezeno je te godine na inozemno spaljivanje 1,45 milijuna tona (20,8% ukupnog izvoza opasnog otpada rješava se spaljivanjem), što će reći da je njemački vatreni izvoz (legalni samo!) predstavljao 63% ukupnog prekograničnog prometa unutar EU. U pokušaju da stignemo do podatka o tome koliki udio tog ukupnog opasnog otpada otpada na najtoksičnije SAVA-otrove, imamo na raspolaganju samo podatak da je od tih 1.450.000 tona njih 861.000 spaljeno kroz oporabu (R1), a 590.000 kroz uništavanje (D10). To su, ruku na srce, brojke s previše šuma. Točnu tonažu ne možemo znati, no uz malo računanja, pa makar i ekstrapolacijskog, možemo dobiti okvirnu. Mirne duše možemo uzeti da se iz Njemačke godišnje izveze, legalno, barem 300-400 tisuća tona visokotoksičnog SAVA-otpada.[4]

Opažamo stravičan volumen prekograničnog pritiska već iz ovih podataka o legalnom izvozu (podvucimo još jednom ono o 63% ukupnog prometa EU). Njemačka industrija proizvodi tolike količine toksičnog otpada da ga ne može progutati 30 SAVA reaktora skupa s 33 cementare, 35-40 namjenskih energana i 30-40 ostalih ložišta teške industrije.

I Sabalić ističe kako je Njemačka "najveći proizvođač otpada u Europi, ali kako vidimo, rješava svoj problem". Osebujna stvar za reći u svjetlu činjenice da je Lika ovaj čas potrovana, između ostalih ishodišta, njemačkim opasnim otpadom. Da, bogami vidimo kako Njemačka rješava svoj problem! Ili ćete reći da to nije Njemačka odgovorna, nego samo neka mafija na svoju ruku – da problem nije politički, već čisto kriminalan? A, znači, reći ćete i da činjenica mahnitog prekograničnog pritiska, koji sigurno nije mafija stvorila, nema ništa s tim?

PODVODNI DIO LEDENOG BRIJEGA

Cementare nose tu prednost da ne stvaraju filter-pepeo (jer se otrovi upeku u klinker) i stoga predstavljaju drastično jeftiniji i brži put, potpuno zaobilazeći potrebu za rudnicima. Samo što ni to ekološki nije najsretnija varijanta, štoviše. Ako über-toksični filter-pepeo nije zakopan ispod pola kilometra gline, znači da je tu negdje na površini oko nas. Ne znači da je doslovno nestao ako ga nema u peći.[5] 

Zašto onda sve korporacije, prioritetno željne rezanja troškova, ne odvezu svoje bačve s otrovima pravo u cementare? Zašto ijedna plaća kolosalne cifre za SAVA reaktor i rudnik? 

I cementare imaju svoja ograničenja. One nisu vrsta spalionica – svrha im je da proizvode cement, a RDF gorivom od razrijeđenog otrova se samo služe. Osim kakvih-takvih ekoloških standarda što se tiče toksiciteta dovezene otrovne smjese, primaran faktor koji isključuje najveći dio njih je nepogodovanje za proces proizvodnje klinkera. Otpad mora biti kaloričan (da bi uopće imao smisla kao gorivo), ne smije imati puno vode u svom sastavu (inače neće dobro goriti), kao ni klora (klor uništava i cement i cementaru), itd. Ni anorganski otrovi općenito neće nimalo pogodovati, jer po definiciji ne gore, nemaju ugljikove lance.  

Tekući anorganski otrov može barem, a i mora, u SAVA reaktore (po još skupljoj tarifi nego za organski), jer ni pod razno ne smije u tekućem stanju u rudnike soli. Većina pak krutog anorganskog ni pod razno ne smije u reaktore, jer se na 1200 °C.pretvara u tekuću lavu koja jede unutrašnjost reaktora. Za tu je klasu otrova izravno spuštanje u podzemni rudnik jedina legalna metoda zbrinjavanja. Ali ako zbrojimo dva i dva: mala propusnost rudnika nije dobra vijest za šanse da bude sav i zbrinut na taj način. 

Da oslikamo notornim crnim točkama s domaćeg terena: obrovački bazeni crvenog mulja i otpadne lužine ili crno brdo u Biljanima Donjim, gdje je odložena stravična količina industrijske troske iz šibenske talionice. Radi se o slučajevima višegodišnjeg "privremenog" skladištenja anorganskih otrova. Zašto nisu odvezeni u neki rudnik soli na vječno deponiranje? Eh, zašto. Od onoga što je tim barabama bilo u glavi i pitanja njihove individualne odgovornosti trebaju nam puno zanimljivija biti pitanja sistemskih uvjetovanosti da ne budu odvezeni. 

Ako mora legalnu varijantu plaćati k'o Svetog Petra kajganu, odnosno internalizirati ekološki trošak, privatnom kapitalu će tim više plan A biti ilegalno, pa ako baš ne može nikako drugačije onda pošteno. 

Koliko, sve u svemu, Njemačka stvarno proizvodi visokotoksičnog otpada povrh onih 1,35 milijuna tona godišnje spaljenih u SAVA reaktorima? To je i teoretski neutvrdiv podatak. 

Ne zato što ne bismo znali koliko točno ode u izvozna postrojenja i koliko točno se spali u njemačkim R1 pećima (takvo što se ultimativno sazna, a za prvu ruku smo izračunali 300-400 i 514 tisuća tona). Što se tiče krutog anorganskog otpada - opasnog na razini da mora biti izravno zapečaćen u rudnicima soli, pri nepogodovanju za termičku obradu – češljanjem i kombiniranjem Destatisovih tablica po šiframa dobije se 350-400 tisuća tona godišnje (netko tko bi baš radio znanstveni rad bi i tu brojku naposljetku preciznije utvrdio). 

Malo je kompliciranije s propalim pokušajima da se miješanjem i kamuflažom dobije alternativno gorivo za cementare. Destatisove tablice navode oko 550.000 tona takvih smjesa koje su na laboratorijskom testu prekoračile limite klora, fluora ili žive. Ušle su svejedno činom ispitivanja u nadzorni sustav i sad su rudnici soli još jedino mjesto na svijetu gdje, kao tehnološki prognanici, smiju završiti. No, to više nije izvorni materijal SAVA klase toksičnosti, jer je razrijeđen (iako se to u načelu ne smije), pa ni ovih 550.000 ne bi trebalo pribrajati u cijelosti.

I mogli bismo sad pozbrojiti sve stavke, koga zanima neka računa, ali brojka koju dobije bit će samo vrh ledenog brijega. Pravi razlog zašto je total apriori neutvrdiv i neprebrojiv je što tonaža koja otputuje preko mafije ne ulazi u tu statistiku. Ona pravno nestaje iz bilance opasnog otpada - ne ulazi uopće u onih Destatisovih 23,1 milijun tona, pa onda ne može ulaziti ni u najtoksičniju frakciju koja nas zanima. 

Kao što smo vidjeli u ličkom slučaju, šverc se ne odvija skrivanjem pod ceradom bačvi s mrtvačkom glavom, već administrativnim prekrštavanjem otrova. Pitanje ilegale je pitanje deklaracije. Možda otrov u startu isposluje – ima korumpiranih laboratorija – lažnu šifru. Možda mu se isposluje status nusproizvoda, čime kobajagi prestaje biti otpad i postaje komercijalni proizvod. Možda ga se u krugu velikog koncerna interno razrijedi prije nego što pošiljka uopće prođe kapiju tvornice. 

Koliko tona previše prljavog materijala (punog klora, itd.), kakvog neće primiti ni SAVA reaktor ni cementara, završi na Balkanu umjesto u rudniku, s lažnim papirima po kojima se radi o "otpadnoj plastici namijenjenoj recikliranju"? 

Crne točke su posvuda oko nas. Koliko anorganskog otpada završi kao crna brda, ili organskog kao jama Sovjak (desetljećima sipani kiseli muljevi, katran, otpadna ulja), jer gazdi ne pada na pamet čekati mjesecima za smjeti platiti prestrašnu tarifu rudnika soli? 

Koliko se crne mase potajno miješa s običnim otpadom, šutom ili cementom, lažno deklarira kao "neopasni građevinski materijal" ili "stabilizirani mulj" i onda zakapa na legalnim nadzemnim odlagalištima ili pod okriljem noći istovara u jame i napuštene kamenolome? 

Koliko toga plane u "slučajnim" požarima skladišta? Tvrtka iz požara izađe papirnato čista jer otpada više nema, još pokupi novac od osiguranja, a ceh u obliku dioksina plaćaju pluća lokalnog stanovništva.

ŽARGON DVOLIČNOSTI

Osnovna činjenica za rekapitulirati: izuzmemo li cementare (koje ni nisu dio sektora, premda odrađuju dio posla), cjelokupan europski sustav zbrinjavanja najotrovnijeg otpada počiva na rudnicima soli. Bez obzira radilo se o izravnom odlaganju ili posrednom filter-pepela nakon termičke obrade. Istovremeno nije čak ni tajna da su rudnici ograničenih kapaciteta: tehnički, operativno i administrativno, ako u ovoj polovici stoljeća još i ne prostorno. Propusnost je mala.

Izvedena činjenica za rekapitulirati: gdje je propusnost mala i začepljenost je permanentno stanje stvari, dio materijala će nužno izvisiti. Tu nema druge ni treće mogućnosti. To u našem slučaju znači: dio najtoksičnijeg otpada naprosto neće moći biti legalno zbrinut. I što je najgore, ne možemo znati kolikim se u praksi pokazuje taj dio, jer se radi o podvodnom dijelu ledenog brijega.

Shvaćamo li značenje ovoga neće moći? To znači da nije čisto do kriminogenih sklonosti mafijaša, pa, kao, samo kad njih ne bi bilo, kad bismo ih sve pozatvarali iza rešetaka, vladao bi red i zakon u sektoru. Ne, jer nije pitanje nečije volje, nego je, dakle, neizvedivo da ide po zakonu, a neizvedivo je zato što je sustav tako udešen. Ne postoje kapaciteti. Imamo jaz između dinamike proizvodnje otrova (Njemačka je daleko najveći proizvođač i izvoznik u Europi, to zna čak i Sabalić) i mogućnosti legalnog neutraliziranja.

Čim država kaže – čak i za klase otrova koje zadovoljavaju uvjete spremanja u rudnik – "sorry, moraš čekati pola godine i platiti par tisuća eura po toni", ona je zapravo rekla da nema mjesta ni načina za sav volumen da ide legalno. Da nije osigurala preduvjete za cjelokupan volumen. 

Supstrat je u uvjetovanosti kapitalističkim pravilima igre. Kad nekome pritisnutom imperativom konkurentnosti poslovanja – i nekog profita pride kao rezonom cijelog posla – kažeš "sorry, moraš čekati pola godine i platiti par tisuća eura po toni", ti mu tada doslovno kažeš da si, zbog udaranja u zid notifikacije i cijene, ne može priuštiti legalnu varijantu. Ni uopće obazirati se na ekologiju. Ne zato što je kao osoba zločest i ekološki nesvjestan nego zato što je to prvo i osnovno pravilo igre – iz koje ispadaš ako se u postupanju ne vodiš profitnom maržom. Da ne posluje u kapitalizmu, možda bi si i mogao priuštiti, ali ovako mora birati ili da zatvori butigu ili da okrene broj ekomafije. Na velikom uzorku brojni će to i napraviti jer brojni neće imati drugog izlaza.

Na pojedinačnoj razini, od svake se fizičke i pravne osobe i dalje zahtijeva postupanje isključivo u skladu sa zakonom, ali na općoj razini iz toga eo ipso proizlazi neminovnost razvoja kriminalne sekcije. A taman i kad bi svi direktori pokazali nepokolebljivu moralnu čvrstoću – bi li to značilo da će svi otrovi biti zbrinuti legalno?

Što bi točno Njemačka radila sa svojim neprobavljivim viškom da nema ekomafije? Probavila i ono što joj ne stane?

Čim poruči da ne može apsorbirati sve ako ide onako kako bi jedino smjelo ići da bi bilo legalno, znači da prešutno računa s ilegalnim sektorom. Sistemski deficit stvara golemu potražnju za uslugama mafije. 

Država jedino može glumiti da nije svjesna da se radi o unaprijed zadanoj konzekvenci, u inzistiranju da je na snazi zakon i da legalno rješenje postoji, kao što formalno zaista i postoji.

Ne radi se o ničemu novom pod kapom nebeskom. Viktor Ivančić je to 2022. fenomenološki identificirao, nakon što je naš premijer u vezi slučaja Mirele Čavajde cinično konstatirao: "Nema zabrane pobačaja." Da podsjetimo: Čavajda je imala zakonsko pravo obaviti pobačaj, ali joj ono nije bilo izvedivo, jer joj ga u nijednoj hrvatskoj bolnici nisu htjeli obaviti. Ivančić je to nazvao žargonom dvoličnosti – država tretira zakonsku normu kao formu čiji je sadržaj ne obavezuje na osiguravanje provedivosti; "ustaški poklič je zakonom zabranjen, dakle dopušten, dok je pobačaj zakonom omogućen, dakle nedopušten". Ili: "naši su sudovi osudili naše ratne zločince, ali smo im u Lori podignuli mramorni spomenik. Ili: u Hrvatskoj je ustavom zajamčena sloboda govora, ali će Ivanu Cingelu biti suđeno jer je nedolično pisao o Oluji, dok će Filip Drača biti i osuđen jer je srpom i čekićem uresio spomenik Franji Tuđmanu. Ili: hrvatsko društvo je sekularno, ali đaci u školama pohađaju praktički obavezni vjeronauk…"

Kao što su sekularnost, sloboda govora i pravo na pobačaj u Hrvatskoj mrtva slova na papiru, tako stoji i s formalno garantiranom mogućnošću da se otrova riješiš na legalan način, u Njemačkoj kao i u Hrvatskoj. Tehnologija postoji, pa je to osnova proklamiranja legalnosti za koju se, međutim, zna da logistički nije ispunjiva u potrebnim količinama.

CIVILIZACIJSKO LICEMJERJE

Ne radi se samo o tome da Njemačka zatvara jedno oko na ekomafiju uslijed prešutne svjesnosti da mnoge firme nemaju izbora. Radi se o tome da jako dobro zna da i sama ovisi o nacionalnoj industriji. 

Visoka cijena rudnika soli teoretski je postavljena radi selekcije i odterećenja kroz prisiljavanje industrije na internalizaciju troška kroz ulaganja u razvoj zelenijih tehnologija. U realnosti kapitalizma, ta ista visoka cijena postala je glavni ekonomski motor koji je stvorio golemo crno tržište i pretvorio naš slabo kontrolirani krš u jeftinu zamjenu za skupe njemačke rudnike. 

Je li kontraproduktivni efekt nehotičan? Ono, kao, kapaciteti su ti koji jesu i država je prosto suočena sa zidom kapaciteta? Bilo bi sasvim nevjerojatno da je tako. Ultimativni smisao života svake kapitalističke države je izlaziti u susret korporacijama – a korporacijama paše da što više toga rješavaju preko ekomafije, jer je to za njih eksternalizacija troška umjesto internalizacije. Prilično je izvjesno da je sustav namjerno projektiran da ne može progutati sve, da propusnost legalnih tokova bude mala. Em država tako ne mora trošiti puste dodatne milijarde na društvenu infrastrukturu, em ide na ruku krupnom kapitalu. Win-win. 

Radi se i o tome da je Njemačka uber-razvijena zemlja koja brine o svojim stanovnicima, peta na cijelom svijetu po indeksu ljudskog razvoja. Ekološki su standardi iznimno visoki, zakoni rigorozni, a građanska svijest razvijena. Njemački građani doduše ne žele visokotemperaturne reaktore i podzemne grobnice otrova, ali žele zelenu energiju, čist okoliš i uredna naselja. A što, s tim na umu, činiti kad kapaciteti legalnog zbrinjavanja otrova ne mogu pratiti brzinu kojom otrovi u Njemačkoj nastaju? 

Višak koji će biti negdje samo istovaren da truje stanovništvo postaje tada neminovan. Preostaje tek borba oko toga u čije će dvorište nerazgradivi otrovi biti prebačeni. A bit će u naše dvorište – naprosto zato što tada stupa na snagu zakon jačeg. Što da se priča – Njemačka je geopolitički nemjerljivo jača, a Hrvatska njemački vazal.

Umjesto da kapitalistički centar plati punu cijenu unutrašnjeg i zakonitog zbrinjavanja (što bi smanjilo profitne marže njihovih korporacija), sustav je postavljen tako da se zagađenje eksternalizira, skupa s njegovim troškom. Bogata Njemačka zadržava profit i gotov proizvod, dok se toksični nusproizvod gura prema siromašnijim, institucionalno slabijim rubovima EU. Balkan se ovdje još jednom potvrđuje kao kolonijalno dvorište zapadne Europe, služeći kao ekološki filtar koji upija prljavštinu kako bi Nijemcima bilo zeleno. Postupak je prihvatljiv jer tamo ionako živi balkanska stoka – poludivlja regija u kojoj priroda i ljudi manje vrijede, a zakoni ne vrijede uopće.

Nije, dakle, da je službenom Berlinu interes tek u onome što će donijeti eksternalizaciju troška industriji, kao posredan interes također i države, već ima i svoj izravan. Merzu je zakon fora da hrvatsko zdravstvo preuzme na sebe trošak liječenja tumora koje će prouzrokovati njemački otrovi i, najvažnije, da bunu pod prozorom zbog njemačkih otrova ima Plenković. 

Umjesto da se Berlin suočava s revoltom razgoropađenih NIMBY pokreta zbog još jednog izgrađenog SAVA-reaktora, daleko je bezbolnije i lukavije dopustiti da privatne tvrtke crnu masu ekspediraju prema istoku s lažnim papirima. K tome će statistika kojom se Njemačka jako ponosi i u kojoj globalno prednjači – ona o postotku otpada koji se reciklira – izgledati još malo fenomenalnije, jer otrovi van odoše s etiketom "plastike za izvoz i recikliranje", dok će ekološke posljedice na brizi imati netko drugi, hiljadu kilometara dalje.

Kvaka je samo da jedna država EU ne može sama i otvoreno preuzeti ulogu ekomafije. Političar ne smije ni pomisliti da se pred domaćom i EU javnošću izlaje kako je jedino rješenje u trovanju balkanskih crnja. Nužna je zakonska regulativa koja simulira čist obraz i nužno je nominalno inzistiranje na strogom poštovanju regulative. Države je propisuju s figom u džepu, samo za javnost, da na papiru sve bude po PS-u, u skladu s vrijednostima zelene tranzicije. Služi samo tome da se EU i njene članice mogu pozivati na svoju čistu savjest – dok se uprljanost, je li, eksternalizira: na međunarodne kriminalne lance (o kojima Sabalić mistifikatorski kao početku i kraju problema).

Njemačka stoga ne žmiri tek na jedno oko zbog industrije, nego s oba oka, jer i sama stvara potražnju za uslugama ekomafije. Službeni Berlin ne smije otvoreno obznaniti svoju kolonijalnu strategiju gospodarenja otpadom, ali je zato može mafija pod okriljem noći odraditi za Njemačku, dok samo lički vukovi slušaju kako bageri zakapaju teške metale i vječne kemikalije. Tada carinske službe ne primjenjuju rigorozne provjere i analize. Kod legalnog uvoza iz Hrvatske, ulazna vrata SAVA reaktora su sito i rešeto, jer nije svaki otrov profitabilan, a kod ilegalnog izvoza u Hrvatsku izlazna vrata postaju široka magistrala.

Vlasti zapadnog kapitalističkog centra od ovog kriminala dobivaju čist okoliš kod kuće, konkurentnu domaću industriju, izvrsnu ekološku statistiku i mirne glasače – a sve to bez trošenja vlastitog novca na skupocjenu infrastrukturu za uništavanje otrova, uz ostale uštede. Mafija u ovom sustavu nije neprijatelj države, već njezin neformalni komunalni radnik koji obavlja najprljaviji dio posla kako bi zapadna buržoazija mogla ostati moralno uzvišena i punih ustiju zelene tranzicije

Sve to ne znači da se zalažem za povećavanje kapaciteta sustava – nove spalionice, reaktore, rudnike. Više reaktora (i prateće infrastrukture) bi smanjilo udio ilegalnog sektora (poskupljući poslovanje državi i korporacijama), ali nastavilo bi se raditi o ekološkom dvosjeklom maču, k tome afirmirajući samu suštinu onoga što je krivo i s imanjem i s nemanjem spalionica, kao zajednički nazivnik obje varijante tempiranih bombi. Umjesto da ulažemo novac u smanjenje proizvodnje plastike i toksičnih tvari na izvoru (što je jedina stvarna ekologija), spalionica traži, a pogotovo traži visokotemperaturni reaktor, da se otpad proizvodi stalno i sve više kako bi peć imala goriva za non-stop gorenje na 1200. Svaka spalionica je znak da je civilizacija postala ovisna o stalnom dotoku smeća, pa tek onda ima problem što činiti sa smećem.

Na jednom mjestu u knjizi Ova jedina zemlja (ekološko-sociološkoj studiji iz 1973.!), Rudi Supek citira stanovitog Garretta De Bella: "Amerika je zemlja koja stojeći do koljena u smeću ispaljuje rakete na Mjesec." Njemačkoj se barem može da mi ovamo stojimo do koljena u njenom smeću, u sumanutim količinama toksičnog otpada koje proizvodi.

A možda bismo umjesto debate sa ili bez spalionica mogli kao civilizacija smanjiti proizvodnju? To je pitanje kao u onom mim templejtu kad tipa koji predloži logično rješenje izbace sa sastanka kroz prozor korporativnog nebodera. 

Civilizacijsko licemjerje sastoji se u tome što potrošačko društvo bogatog kapitalističkog centra, suočeno s efektivnom nerješivošću problema koje stvara, neće smanjiti stopu štancanja otrova, nego tek na usta države odreagirati praznim mantranjem visokih ekoloških načela i propisa – i brutalnim neokolonijalizmom čim se ugase kamere.

Sustav je postavljen tako da privatni profit mora ostati netaknut, a gdje će izvezeni otrov naposljetku završiti – u zraku iznad hrvatskih gradova ili u hrvatskim podzemnim vodama – kolonijalistički rezon, ugrađen u matricu kapitalizma, nimalo ne zanima.