-
"Zeleni zub, to je ime moje", pukovnik Luis Suárez ide pred streljački vod Fife Foto: FaH/EPA
U posljednjem poglavlju znamenitog romana Terra nostra (1975) Carlosa Fuentesa, meksičkog pisca, člana prve postave booma hispanoameričke književnosti i do smrti kandidata za Nobelovu nagradu, sastaju se jedne kasnolipanjske večeri (izgleda da se potrefio baš 26. lipnja, rođendan Salvadora Allendea), u Rio de Janeiru, predstavnici hispanoameričkih nogometnih reprezentacija ne bi li, kao i toliko puta dotad, raspravili tragediju kontinenta/regije, sve njezine smrti, vojne udare, historijsku sramotu, političku i nogometnu nadu.
Skupili su se bijesni Urugvajci Luis Alberto Suárez Díaz i Diego Godín, melankonični i poraženi Ekvadorci Antonio Valencia i njegov stariji brat Éder, Kostarikanci Bryan Ruiz i Yeltsin Tejeda, argentinska igračina i utajivač poreza Leo Messi u pratnji Javiera Mascherana, Meksikanci Rafael Márquez i Héctor Herrera, čudesni Čileanci Alexis Sánchez i Arturo Vidal, i naposljetku Kolumbijci, mladi kralj James Rodríguez i njegov suigrač Jackson Martínez.
Rasprava je bila teška i škrta. Urugvajci su stiskali zube, Ekvadorci uglavnom šutjeli, Meksikanci čekali tko će započeti, sve dok Leo nije prekinuo nelagodu i rekao: "Vrijeme je".
Mascherano je, naravno, kao pravi zadnji vezni samo kimnuo glavom. "Ali bit će teško. Ne mogu sam. Ovi moji baš nisu nešto…", nastavio je Messi.
Urugvajci su u paru procijedili da je njima dosta svega, osobito fotošopiranih fotografija, da se možda pokupe doma i otkantaju utakmicu s Kolumbijom.
Ubacio se mladi kralj James: "Nabit ćemo vas svakako. Nabili bismo vas i da pukovnika nisu kaznili. Jedna je stvar Latinska Amerika, a druga utakmica. Nema milosti".
Héctor Herrera je taman htio nešto izustiti, ali ga je Rafa Márquez zaustavio pogledom i uz osmijeh dodao: "Podrazumijeva se. Rijetki mogu biti međusobno tako okrutni kao što to mi možemo biti. Da ne ponavljam historijske lekcije". "Čuvajte se samo glupih crvenih kartona", ubacio se sramežljivo Antonio Valencia.
Sánchez i Vidal su tjeskobno uzdahnuli jer ih je čekala utakmica s Brazilom. Duboko u sebi bili su uvjereni da nema boljeg obilježavanja četrdesetgodišnjice čileanske tragedije od uspjeha na Svjetskom prvenstvu. Već danima na YouTubeu vrte onaj znameniti Allendeov govor na Sveučilištu u Guadalajari, čak su i Giou dos Santosu poslali link. Kostarikanci su bili realni, priznavši da mogu vući, ali da ne mogu povući baš do kraja. Osobito mladi Yeltsin. "Da se ne natežemo bez razloga", ponovno se uključio Leo Messi, "vrijeme je da prvak svijeta bude iz Hispanoamerike".
Ali kako? Pitanje se osjetilo u zraku. Radamel Falcao i još trojica velikih Kolumbijaca nisu u kadru, Suárez je kažnjen, Agüero friško ozlijeđen… S druge strane postojala je nada. Meksiko i Čile igraju kao da su rođeni iz one čuvene rečenice Billa Shankleyja, tvorca nogometnog Liverpoola, o nogometu, životu i socijalizmu (gdje svi igraju jedni za druge i zajedno dijele ostvareno), Leo je opet Messi, a Kolumbija, eh, Kolumbija je i bez Radamela pjesma…
"Vrijeme je, definitivno", zaključio je James Rodríguez. I svi su puni poštovanja pogledali u mladoga kralja.
Zeleni zub, to je ime moje. Mnogo godina kasnije, stojeći pred FIFA-inim streljačkim vodom, pukovnik Luis Suárez sjetio se onog dana kad je prvi put ugrizao protivničkog igrača. Bilo je to negdje u Nizozemskoj, dok je još igrao za Ajax, kad je doslovno realizirao staru trenersku metaforu da "igrač (ako jest igrač) mora gristi na terenu".
Druga žrtva, koju godinu kasnije (i toga se prisjetio pukovnik zbrajajući ugrize života), bio je Bane Ivanović, stasit momak iz Chelseaja, jer se Suárezu, tada napadaču Liverpoola okruženom jalovim suigračima, učinilo da s obzirom na rezultat utakmice i odnos snaga na terenu "ne grize dovoljno" i da mora "gristi" i za suigrače koji ne grizu.
Treći ugriz došao je sam od sebe, u muci odlučujuće utakmice grupe D na Svjetskom prvenstvu 2014., i snašao onoga talijanskog obrambenog "krpelja" Giorgia Chiellinija.
Sjetio se još Suárez da mu je Ivanović tom prilikom ljutito otpjevao neke stihove na nerazumljivom slavenskom jeziku, stihove koje je dugo zatim po sjećanju tražio bespućima interneta i popularne glazbe, kao što je pokušavao naći i kompetentne prevoditelje. Nakon niza pokušaja i pogrešaka, tajnu mu je otkrio stanoviti Tomislav Brlek, a pukovnik je istog trena shvatio da je Bane imao pravo, ali ne zbog ljutnje nego zbog toga što stihovi nekog jedva poznatog beogradskog benda govore zapravo sve o njemu, Luisu Suárezu: "Uvek isto pitanje čuju moje uši/kakav je to čovek i šta mu je u duši/a rešenje zagonetke nije, nije lako/probaćete ovog puta/možda je ovako…".
Shvatio je da se u njima skriva i odgovor zašto je beka Manchester Uniteda Patricea Evrau nazvao "negro" i zaradio zbog toga ozbiljnu kaznu, ali još uvijek nije mogao dokučiti kako to "negro" može ikoga uvrijediti. Svijet je ipak veći od Montevidea.
Izgubljeno u prijevodu/nelagodno u kulturi. Dopis Marija "Why always me?" Balotellija nakon što ga je izvrijeđao neki nacionalno-rasni čistunac, preplavio je u prijevodu hrvatske medije. I sve je vrlo korektno i pismeno osim jedne rečenice. Naime, nakon što se pozvao na afričku lojalnost i bratsku solidarnost, Balotelli dopisuje: „In questo noi negri, come ci chiamate voi, siamo anni luce avanti“, odnosno: "U tome smo mi crnje/kmice, kako nas vi nazivate, svjetlosnim godinama ispred vas." Možemo se dalje naganjati je li bolje "svjetlosnim godinama ispred vas" ili "udaljeni od vas svjetlosnim godinama" ili pak neka treća stilsko-prijevodna kerefeka.
Ali nije u tome stvar. U hrvatskom prijevodu ona glasi: "U tom pogledu, crni su godinama ispred bijelaca". Nema "crnje" ni "kmice" ni "crnčuge", ni Suáreza ni Evre, nema ni "mi" ni "vi", a nema niti "svjetlosnih", kao što rečenicu-dvije prije, da se opet malo zaigramo, Balotelli piše da se Afrikanci nikad ne bi "iskalili na bratu" (iskalili bijes, ljutnju, što li već…) ili ga "ostavili na cjedilu" što je, da ne pretjerujemo, ipak nešto jače od "napustili". Jer idiot ga nije napustio, nego napao da nije "pravi Talijan", ali su ga suigrači doista "napustili" ili "ostavili", budući da su mu okrenuli leđa pa je Balotelli na povratku samovao po zračnim lukama negdje sa strane, isključen iz grupe talijanskih reprezentativaca.
Znam da Mario nije Fuentes, ali elementi njegove nelagode u talijanskoj kulturi ipak zaslužuju koju boju više. Nacija, odnosno njezina razumnija većina, podijeljena je između argumenata tipa "nije zato što si crn, nego zato što si budala" i "pustimo momka više na miru".
Što pak o tome misli Sulley Muntari, još uvijek Balotellijev suigrač u Milanu, koji je u internim ganskim sukobima, nakon što je protiv Njemačke odigrao veličanstvenu utakmicu, sastavio funkcionara nacionalnog nogometnog saveza i zaradio nečasni reprezentativni otpust, malo je dulja i složenija priča.
Neooopissivoooo! Nuestra Señora de Guadalupe razbila je doslovce Majku Božju od Kamenitih vrata, Kraljicu Hrvata i sve što već s tim ide. Bozaniću, Bozaniću, po po po, Bozaniću, Bozaniću po po pokislo ti perje...