Izdržao je taman koliko izdrži prosječan Mamićev trener. Čak i nešto dulje, ali u svakom slučaju samo do onog trenutka kada gazda osjeti da je njegova glava ugrožena, pa na brzinu posmiče sve u svlačionici i objavi novi početak, novi višegodišnji projekt i novu atomsku momčad. I tako začepi usta kritičarima prije nego što i progovore. Istina, Igor Štimac prokockao je svoju priliku nešto brže nego što se očekivalo, ali opet - kako došao, tako i otišao...
A došao je s nekim čudom stvorenom reputacijom elokventnog i stručnog televizijskog komentatora, iako je i tada bilo jasno da je riječ o hrpi frazetina i besmislica koje su tek u kombinaciji sa Stjepanom Balogom zvučale donekle suvislo. Imao je Štimac i trenersku karijeru - nekoliko utakmica na klupi Hajduka, kada je doslovce ukrao titulu Baki Sliškoviću, kao i ispadanje iz lige sa Zagrebom i mučenje s vinkovačkom Cibalijom - no jasno je da je presudna bila ambicija da postane apsolutni gazda hrvatskog nogometa. Kada mu, kao i dosta toga u životu, ipak nije uspjelo - slizao se s navodnim smrtnim neprijateljem i dobio u ruke najvažniju nacionalnu igračku. Uzeo bi u tom trenutku Štimac bilo što, pa makar mu Mamić ponudio mjesto portira u HNS-u. Poletio je previsoko, sletio očekivano bolno.
Istinu za volju, ni za Davora Šukera ne može se reći da je veći kapacitet od njega. Dapače. Ali on barem ima Zdravkovu zaštitu i uživa u trenutnoj iluziji da nešto znači, jer nesretnik valjda nije ni svjestan da svojim imenom i 'brendom' služi samo kao smokvin list okupatoru hrvatskog nogometa.
Igor Štimac je, dakle, odletio, pa sad nestrpljivo čekamo da ostvari svoju prijetnju i za sobom povuče najprije Šukera, a onda i Zdravka. Optimistično izgleda ova vizija, sasvim je logična, pa samim time i neostvariva: javnost će se koji dan zabavljati novim izbornikom, potom mjesec dana protivnikom u dodatnim kvalifikacijama, a onda beskrajno lamentirati o razlozima neuspjeha. Da bi, naravno, iz HNS-a potom objavili početak projekta stvaranja nove reprezentacije i vraćanja ugleda/kulta/vizije/čega god.
Sreće i kruha, naravno, nema dok se po onoj otrcanoj riba ne očisti od glave, a to bi u ovom slučaju značilo da Željko Jovanović barem mrdne prstom i dokaže da ipak nije budaletina koja se razmeće bez pokrića. Ili da Mladen Bajić napokon izvadi glavu iz pijeska.
Dotad, dok reprezentacija služi kao poligon za razvijanje Mamićevih poslova i demonstraciju moći i bahatosti, lijepo nam je preostalo tek zavaliti se u fotelju i uživati u blamažama, svađama, neuspjesima i obračunima. Dabogda potrajalo sve dok sami sebe ne potamane.
A Štimac? Sretno mu bilo i daleko mu kuća. Lijepo ga je zajebao onaj s kojim se svađao i 'nije htio u istu rečenicu', potom ljubio i grlio, zatim ratovao do iznemoglosti i onda opet rastao. Ali nema straha, Igore, kod Zdravka je široka duša i velik novčanik. Bit će posla i za tebe, samo ne diži frku i dokaži da si mali i bijedni beskičmenjak...