Za bod spremni

Samo potpune neznalice nisu očekivale da na Poljudu - usred kolektivne nacionalne histerije oko ćirilice u Vukovaru, ustaških pozdrava na nogometnim utakmicama i općeg prebrojavanja konzervativne i liberalne Hrvatske - ove nedjelje nešto neće provaliti.

Tako to obično biva na stadionima, a onom splitskom pogotovo: poljudske tribine prati status ovlaštenog tumača glasa naroda još iz doba osamdesetih, a da ne govorimo o legendarnim salvama zvižduka Franji Tuđmanu još 1993. godine, kada je ovaj na poluvremenu utekao iz svečane lože...

Uglavnom, progovorio je Poljud ove nedjelje i na točno dvije minute stadionom se zaorilo skandiranje u slavu NDH i ustaša. Zvučalo je odvratno: sjever krene sa 'Za dom!', a istok složno odgovori: 'Spremni!'.

Izmjenjivanje traje desetak puta, a potom se grla ujedine na 'Ajmo, ustaše!'.

I desetak tisuća gledatelja tako je ove nedjelje proizvelo još jedan krak općehrvatskog zgražanja i novi val temeljitog medijskog analiziranja nečega što, naravno, fenomen nije odavno.

Jednaka urlikanja na redovitoj bazi zabilježena su na doslovce svim stadionima u državi, a povremeno su se znala čuti baš na Poljudu. A zašto se tek ovih dana nešto pažljivije proučavaju?

Eto, jebiga, takav je trenutak u državi...

Iako, kažemo, nešto slično definitivno se moglo očekivati jer se u Splitu danima prije razglabalo o Josipu Šimuniću i operi 'Nikola Šubić Zrinski', o semantičkom tumačenju pozdrava 'Za dom spremni' i o tome koliko je drva nacijepano 'za doma' i treba li zabraniti tvrtke koje kao slogan koriste frazu 'sve za dom'. Nimalo zabavno poigravanje simbolima režima - koji barem u Dalmaciji ne bi trebao biti priznat kao 'svoj', a i u školi je minimalno trebalo spoznati da osim što je bio zločinački nije baš bio ni previše samostalan, odnosno da je bio upravo kretensko sluganski - u ovoj državi nije nikakva novost i već je izlizano objašnjenje da žanjemo ono što smo godinama sijali.

Ne treba spominjati ni obrazovni sustav, ni politiku, ni medije, iako svi oni nose lavovske zasluge: za ovaj slučaj dovoljan je baš nogomet, i to tek nekoliko nasumce odabranih imena - od pokojnog Vlatka Markovića i njegova objašnjavanja 'na kojoj strani je trebalo biti' u Drugom svjetskom ratu, preko Šukerova ponosnog poziranja na Pavelićevu grobu, do nesretnog Joea Šimunića. Kojega su, usput, upravo Hajdukovi navijači prije koju godinu častili grafitima tipa 'Joe, Srbine', da bi mu danas dali zdušnu podršku.

Dakle, Poljud je ovog vikenda pretjerao i nakon 'stiha iz opere' utakmicu začinio zazivanjem ustaša, što je obrazac ponašanja koji također nije nepoznat: kad je nedavno nastala histerija oko povika 'Mamiću, cigane' kao navodno rasističkoga, Torcida je otišla još jedan korak dalje i već na idućoj utakmici proglasila ga 'gorim od ijednog cigana'. Tek da se zna.

No, jesu li navijači zbilja ustaše?

Ne, naravno; koliko god bilo glupo pisati apologetske tekstove ili opravdavati provalu primitivizma na tribinama, još gluplje bilo bi neiživljene i neobrazovane klince etiketirati zločincima ili očekivati da će se po izlasku s Poljuda splitskim ulicama slijevati rijeka povampirenih koljača.

Da, zvučali su kao da su kolektivno pali na glavu, ali tome su zbilja sami najmanje krivi: čak je i Jovanovićeva desna ruka Petar Skansi - koji se po dosadašnjim potezima na ovom polju i inzistiranju na famoznim vaučerima dokazao kao ne previše upućen po pitanju navijačke subkulture - spoznao da je 'neprimjereno navijanje u Splitu više stvar bunta prema autoritetima, nego ideološki stav tih koji su to uzvikivali'. Shvatio je Skansi da je ovaj incident rezultat nekog čudnog inata svemu i svačemu.

Jednako kao što bi i navijači trebali shvatiti da je put do pakla koji put popločan baš bezrazložnim i teško objašnjivim dišpetom.

A kada će sve to ludilo stati?

Valjda tek kada cijela država postigne konsenzus oko domoljublja, pa spozna razliku između, recimo, Ante Gotovine i Mirka Norca.

Kada se shvati taj beskrajno duboki ponor koji dijeli jednog Vicu Vukova i Thompsona.

Kada desničari priznaju da su ustaše izdajice, a ljevičari da komunizam baš i nema dodirnih točaka sa stvarnim i iskrenim antifašizmom.

Dakle, vjerojatno nikad. Iako, da je Tuđman živ, vjerojatno bi sve to skupa s lakoćom držao pod kontrolom.

Iz splitske perspektive, pak, od razglabanja o 'ustašluku' - jer da je ozbiljan, valjda ne bi bio popraćen stihovima Vladimira Nazora, poznatog partizana i po puno indicija homoseksualca - puno je zanimljivije promatrati transformaciju Torcide. Navijačke skupine koja je posljednjih godina izrasla u najjaču snagu civilnog društva u gradu i nosila Split u teško doba prvog vala Kerumova primitivizma, izgradivši imidž dovoljan da, po izvještajima medija, čak i jedva pokretne bakice žustro brane navijačke grafite uz objašnjenje da su 'sve to naša djeca'.

Dalek i trnovit put prošli su Hajdukovi navijači, sve do točke na kojoj se od njih očekuje možda i previše, pa da interveniraju kod ama baš svakog društvenog problema.

Inspirirajuća je bila navijačka bitka za Hajduk i protiv nepravde u hrvatskom nogometu, fascinirajuće uspješno su se u isto vrijeme fajtali s političarima i vještim korištenjem propisa načeli Mamićevu kulu na Maksimiru, a sve se događalo pod kapom borbe za 'Veliki Hajduk'.

To je zajednički nazivnik koji je ujedinio masu i puno širu od Torcide koja će danas, opet sa simpatijama, jednim jedinim gostovanjem u Zagrebu ponovno pokušati otvoriti državi oči i dokazati da se tim istim navijačima godinama sustavno krše građanska prava.

Istina, i ta će inicijativa vjerojatno proći bez odjeka jer rijetki aktivisti za ljudska prava imaju volje baviti se navijačkom problematikom, pogotovo nakon što ovi previše često rade sami u korist svoje štete.

Eh, da je bilo malo više pameti ili duha i smisla za zajebanciju, kao onda kada se nakon optužbi za rasizam na Poljudu hukalo jedino nesretnom igraču Slaven Belupa koji nosi nezgodno prezime Crnac - situacija bi danas vjerojatno bila drugačija.

Da se umjesto sirovog Šimunićeva pozdrava nakon remija Hajduka i Osijeka zavikalo 'Za bod spremni!', sigurno bi bilo simpatičnije i efektnije.

Ovako, ostaje samo neugodan dojam da su se navijači na poprilično nevješt i neartikuliran način bacili u politiku, a barem za Torcidu - to će svaki njezin stariji član morati priznati - udaljavanje od Hajduka nikad nije završilo dobrim...