Pokazna vježba desnice

Ima li Željka Markić više sreće nego pameti ili ima više pameti nego što bi se reklo na osnovu njezine pozicije u kruženju gluposti u prirodi? Onaj što mu je lako odgovoriti dovoljno je naivan i da vjeruje kako današnji referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene, zaista ima neke veze s "osnovnom ćelijom društva". Danas, prvog prosinca, od otvaranja do zatvaranja biračkih mjesta, plus čekanje objave konačnih rezultata, događa se do sada najozbiljnija pokazna vježba hrvatske desnice, manevri koji bi se mogli nazvati: "Ništa nas više nikada neće iznenaditi, bez obzira na rezultate izbora."

Sreća nije pouzdan saveznik, pa ako je i bilo kod Željke Markić, posljedica je kukavičluka Milanovićeva kabineta i aktualne vlasti, koja je, uplašena od mogućeg neuspjeha referenduma o ulasku u EU, kreirala zakonski okvir u kojem, evo, troje punoljetnih i dokonih mogu donijeti odluku o tome da se od iduće nedjelje u Ustav unese odredba prema kojoj će svake večeri u devetneast i trideset, umjesto dnevnika biti emitirani Štrumpfovi. Sve što je uslijedilo poslije, brižljivo je planirano i pametno odabrano. Za razliku od onih eksperata za čekić, jezik i pismo iz Vukovara, što ovih dana džabe kreče, skupljajući potpise o zabrani javne upotrebe ćirilice, praveći se da ne znaju kako tog referenduma neće biti, makar ga tražili svi, ali svi građani Hrvatske nesrspke narodnosti, obiteljsko zakonodavstvo ne ovisi o pravilima Unije i njegovo je uređivanje prepušteno svakoj od članica, prethodno (uglavnom) natjeranih na poštivanje prava ponajprije nacionalnih manjina.  

Pitanje za današnji referendum moglo je glasiti i drugačije, ali teško da je moglo biti sugestivnije. U državi u kojoj ne postoji, niti je ikada postojao, bilo kakav službeni brak osim onoga između muškarca i žene, traži se, dakle, odgovor na pitanje o tome jeste li za definiranje braka kao jedine zajednice kakvu ste do sada poznavali. Postoje književni kritičari prema kojima je u nekom djelu važnije, uvjetno kazano, ono što nije napisano ali se sluti, od onoga što je na papiru. E upravo je takvo današnje pitanje: od onoga o čemu se odlučuje, važnije je ono o čemu se trenutno i prividno ne izjašnjava. 

Radikalna hrvatska desnica do sada je najčešće sama sebe pobjeđivala. Predstavljali su je, naime, agresivni, jedva pismeni i neusmeni ridikuli, fašisti što su, kako je to jednom prilikom napisao Andrej Nikolaidis, uvreda čak i fašizmu. Željka Markić je silnu energiju uložila u umilnost, prelazeći granicu bola u trudu da ne izgleda kao da jedva čeka izdati zapovijed streljačkom vodu. Tek je ponekad znala otklizati u vlastitu prirodu, kao kada je u jednom od osamsto pedeset devet televizijskih gostovanja kazala kako je za djecu bolje da budu u domu za nezbrinute, nego na skrbi kod homoseksualnih parova ili sa samo jednim od roditelja. 

Narcizam malih razlika na Balkanu u određenim situacijama prelazi u nacizam velikih sličnosti. Ovdašnji manijaci, naravno, jedni druge ne mogu vidjeti ni nacrtane – ponajviše zato što im se učini da gledaju u ogledalo – osim u situacijama kada je s druge strane "zajednički neprijatelj". Tko ne vjeruje, evo mu interneta i komentara iz Hrvatske na beogradsku Paradu ponosa i onih iz Srbije na splitsku. Broj pravaških stranaka, do maloprije ih je bilo devedesetak, a od maloprije ima još jedna više, svjedočanstvo je ranijeg jedinstva desnice čiji je rok trajanja kao kod jogurta. Homofobija je, međutim, crvena nit svih onih od HDZ-a do HČSP-a, zagovornika obiteljskih i tradicionalnih vrijednosti, čija je obrana od isfabriciranog neprijatelja, inače i ne samo ovdje, opravdanje za različite oblike terora. Drugačije rečeno, to što u pedesetosmoj stranci prava, od HDZ-a mrze više samo onih pedeset sedam stranaka iz kojih su nastali, ne znači kako ne postoji netko koga manje podnose: pripadnici rodnih manjina, recimo.  

Ima li, dakle, Željka Markić više sreće nego pameti ili ima više pameti nego što bi se reklo na osnovu njezine pozicije u kruženju gluposti u prirodi? Bit će da pitanje uopće nije važno, svakako ne važnije od onoga je li Željka Markić mobilizirala konzervativne revolucionare ili su očevi revolucije mobilizirali i nju?

Kada je u Hrvatskoj krenula histerija oko zdravstvenog odgoja, Jurica Pavičić je napisao kako najutjecajniji dio klera jednostavno neće dopustiti da im se opet dogodi Zoran Milanović. Nešto kasnije, njegovu će tezu dio komentatora prevesti tvrdeći kako za Crkvu, jednostavno, ne postoji prihvatljiva lijevo-liberalna vlast, tko god da je obnaša. Nema razočarenja bez očekivanja, pa tako ni kler nema problema sa SDP-om kao takvim, već s mogućnošću da SDP uopće odlučuje o ičemu. Nisu, dakle, socijalisti razočarali popove, ali jest nekadašnje političko krilo Crkve: Hrvatska demokratska zajednica. Prvu konzervativnu revoluciju, onu s Rive u Splitu iz 2001., umjesto institucija države, pobijedio je Ivo Sanader nakon što je akumulirao dovoljno moći da mu ne trebaju ni popovi ni topovi.  

Protiv civilnog društva radikalna desnica se sada lukavo bori njegovim oružjem: građanskom inicijativom koja, za razliku od drugih, progresivnih, treba pokazati ovoj i svakoj budućoj vlasti granice koje se ne prelaze, ma koliko civilizacije bilo iza njih. "U ime obitelji" je zapravo hrvatska verzija iranskih Basidžida - nadinstitucionalne organizacije "za ostvarivanje potreba revolucije, u svakom vremenu i svake vrste", kako je to već nekim povodom rekao Ajatollah Hamenei – maskirana u udrugu tradicionalista zabrinutih zbog (za kler) neželjenih posljedica demokracije. 

Referendum je, da ponovimo, pokazna vježba brojnosti, a njegov rezultat ne nudi nikakvo rješenje za problem, zato što problema i nema. Govori o tome, uz ostalo, glasna šutnja kojom su Željka Markić i ostali propratili poruku Vlade da će, bez obzira na rezultat današnje parade, obiteljskim zakonima homoseksualna zajednica dobiti sve i jedno pravo što ga već uživa heteroseksualna.

Ima li, konačno, Željka Markić više sreće nego pameti ili ima više pameti nego što bi se reklo na osnovu njene pozicije u kruženju gluposti u prirodi? Također, je li Željka Markić mobilizirala konzervativne revolucionare ili su očevi revolucije mobilizirali i nju? Odgovor na drugo pitanje obesmišljava prvo. Ostalo je tehnika izvođenja radova.