Plaća veća od ministrove? Pa što?

U javnosti se već neko vrijeme provlači teza kako je skandalozno kad zaposlenik javnog sektora ima plaću veću od ministrove, premijerove ili, ne daj bože, predsjednika države. Počelo je s plaćama rektora sveučilišta, pa se proteglo na članove upravnih vijeća, agencija, a završit će tko zna gdje. Jedno je sasvim izvjesno, uravnilovka ne smije stati! 

Nema sumnje, pronađena je nova mantra koju će mediji i javnost sve češće i nemilosrdnije iskorištavati.

Ovakvo shvaćanje politike plaća u javnom sektoru u velikoj je mjeri utemeljeno na zabludama, predrasudama i površnosti koje se u javnosti konstantno podgrijavaju potenciranjem afera u nekim dijelovima javnog sektora. Na taj način erodira i njegova važnost i usluge koje bi trebao isporučivati društvenoj zajednici.

Što bi zapravo trebalo biti sporno u tome da netko ima plaću veću od ministarske i zašto bi ministarske plaće trebale biti kriterij za prosudbu visine plaća svih zaposlenika u javnom sektoru?

Primjerice, visina plaće članova Vijeća HAKOM-a proglašena je skandaloznom jer je veća od plaće resornog ministra, a, zamislite, čak i od plaće samog predsjednika Vlade! So what?

Umjesto usporedbe s premijerovom, te bi plaće trebalo staviti u odnos s nekim drugim primanjima. Pravo je pitanje zapravo u kojem je odnosu prema plaćama menadžera u telekom-kompanijama koje spomenuta agencija treba regulirati i nadzirati? Ako se samo malo promijeni optika promatranja, dobiva se sasvim druga slika koja više odgovara stvarnosti.

Kada su i zašto političari postali vrhovno mjerilo društva i po čemu je njihov posao najteži posao u zemlji? Po čemu su oni zaslužili takav zvjezdani status i zbog čega bismo svi mi skupa trebali iskazivati žaljenje nad zahtjevnošću funkcija koje obavljaju?

Svaki posao ima svoje prednosti, nedostatke i stresove. Tko se s tim ne može nositi, mora imati hrabrosti potražiti drugi, manje stresan posao. Liječnici, medicinske sestre, nastavnici, sveučilišni profesori ili bilo koji drugi zaposlenik javnog sektora ima vrlo stresan posao i pritom ne uživa apsolutno nikakve privilegije dostupne političarima. Nema službeni mobitel, vozača, kartice, automobil koji mu je na raspolaganju 24 sata dnevno, zadržavanja prava na dužnosničku plaću određeno vrijeme nakon prestanaka službe...

Rad i kvalitetu treba platiti neovisno o tome je li riječ o javnom ili privatnom sektoru. Jedina bi razlika trebala biti ta što se u javnom sektoru moraju osigurati dodatni i učinkoviti mehanizmi selekcije i kontrole osoblja kako se ne bi dogodilo da na najodgovornije položaje dolaze intelektualno i moralno suspektni stranački kadrovi koji mogu nesmetano provoditi kriminalne naume, nerijetko u dogovoru sa svojim političkim patronima. Jer, ako vlasnik privatne kompanije želi zaposliti kretena i pritom ga masno platiti da mu uništi kompaniju, zašto bismo se mi time trebali zamarati? No, kada se to isto dogodi s organizacijama javnog sektora, naravno da bi građani trebali biti zabrinuti jer je riječ o javnim stvarima i javnim organizacijama koje se financiraju novcem svih nas, poreznih obveznika i koje su nerijetko, po prirodi stvari, jedini pružatelji javnih usluga.

Dakle, nije nužno problem u visini plaća nekih kategorija zaposlenika u javnom sektoru, nego njihova selekcija, kriteriji prema kojima su došli na svoje položaje, rezultati koje postižu u odnosu na plaću koju primaju, njihova stručna sprema, predanost javnom interesu i osobni integritet. Tim bi se pitanjima valjalo ozbiljnije pozabaviti, a visinu plaća staviti u drugi plan. 

Zašto?

Zato jer će se nekvalitetni zaposlenici i traljavo vodeće osoblje u nekim javnim organizacijama i dalje tako ponašati, samo uz nešto manje i politički korektne plaće. Postoji opasnost od upadanja u zamku u kojoj se razni marifetluci i kriminal trpe sve dok se plaća manje od ministra ili nekog drugog dužnosnika.

Ne smije se smetnuti s uma ni činjenica da smanjenje plaća negativno utječe na mogućnost selekcije visokokvalitetnog osoblja koje će obavljati javne poslove.

Ugled javnog sektora sustavno erodira već godinama i ne treba se iznenaditi ako kvalitetni ljudi u takvoj atmosferi sreću potraže negdje drugdje, a upravljanje javnim stvarima postane privilegij mediokriteta.

Visoka plaća pojedinih kategorija zaposlenika u javnom sektoru nije neoprostiv grijeh kojeg se treba sramiti, ali visoku plaću itekako treba opravdati predanim radom. Javnost ima pravo očekivati rezultate i kvalitetu. Iskustva nekih demokratskih, razvijenih zemalja to potvrđuju. Sve drugo je plitka demagogija koja se, doduše, vrlo lako lijepi na sve prazniji želudac prosječnoga građanina. Neovisno je li zaposlen u javnom ili privatnom sektoru.

Drevna mudrost kaže: kad ljude hraniš kikirikijem, nemoj se čuditi ako se počnu ponašati kao majmuni.

Autor je docent na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu i autor bloga http://administratiopublica.wordpress.com/.