Šukerov srednji prst jači i od Milanovića

Tko još ima iluziju oko Hrvatskog nogometnog saveza i Davora Šukera? Osim ministra sporta Željka Jovanovića, koji se valjda nada da će mu 'Deda' nekim čudom pomoći zabijanjem noža u leđa Zdravku Mamiću, rijetki gaje očekivanja da će se nogometna kaljuža isušiti sama od sebe. Nema boljeg dokaza za to od dvogodišnje muke navodno efikasne pravne države da se obračuna s jednim jedinim  evidentnim uzurpatorom cijelog velikog sporta: Dinamovom gazdi bezuspješno se pokušava stati na rep još od famozne Jovanovićeve izjave o 'močvari', a konstantne i beskrajne promašaje ostatak države već pomalo svrstava u rubriku reality showa. Kako će ih Mamić ovaj put nasamariti? - jedino je logično pitanje koje se postavlja nakon svake nove konferencije za novinare na Maksimiru, nakon svakog revolucionarnog otkrića 'pupčane vrpce' prema maternici u zagrebačkoj šumi, svakog novog marifetluka u domaćem nogometu i uvijek istih bizarnih detalja kojima - hvala nebesima - naša obična domaća liga obiluje.

Zdravko Mamić ovdje je neprikosnoveni gazda i tu činjenicu valjda ne treba dodatno elaborirati, no zanimljivo je promatrati kako se vrh Vlade nedavno usplahirio na male i lažne naznake da će se formalni šef Hrvatskog nogometnog saveza - da, onaj isti koji je postavljen ukazom nogometnog Voldemorta - otrgnuti s lanca i početi gristi ruku koja ga je hranila. Sjetit ćete se, bilo je to u vrijeme kada je Dinamov predsjednik zbog šovinizma proveo noć u zatvoru - Šuker ga se i u tih kratkih 24 sata preko novina neslužbeno odrekao. Da su suci bili stroži i da je Državno odvjetništvo bilo malo preciznije, pa da je pritvor gospodinu produljen na mjesec dana, interesna kula bi se vjerojatno urušila sama od sebe.

Ili nešto kasnije: kad je Mamić navodno inzistirao da Igor Štimac ostane izbornik reprezentacije nakon debakla pri kraju kvalifikacija, a Šuker se hrabro usprotivio i iz šešira izvukao Niku Kovača. Radi se, istina, tek o legendi plasiranoj preko trbuhozboraca u jednim dnevnim novinama, no to je bilo dovoljno Jovanoviću da javno i glasno zaključi kako se predsjednik HNS-a 'konačno osamostalio', pa samim time ima i njegovu podršku.

Naravno, razvoj događaja pokazao je da ministar ponovno vrluda i da unutar nogometnih struktura nikome ništa nije sporno, pa tako ni samom predsjedniku: veza između Dinama i Lokomotive je, hvala na pitanju, posve prirodna i normalna. Akcija neutraliziranja navijača kao jedine artikulirane oporbe, i to po maksimirskom receptu putem 'vaučera' - također je poželjna i dobrodošla. A što fali i da nam pravdu na terenima dijele gotovo svi suci koji su ne tako davno uzimali mito, kako se pokazuje u korupcijskom procesu kojeg je pokrenuo Hrvoje Maleš? Ništa, naravno: pokojni Vlatko Marković sažeo bi da 'nema nikih problema'.

Kako god okreneš, na polovici mandata Milanovićeve vlade ispada da Zdravko Mamić naprosto genijalno kupuje vrijeme i čeka njen odlazak, računajući da bi se s nasljednicima puno lakše nagodio i postigao idilu jednaku onoj u kojoj uživa s Milanom Bandićem. Pa mu je na ruku išao i nevjerojatan slučaj da je sportska inspektorica - formalno odgovorna Jovanoviću, a stvarno Bandiću - za jedan te isti nadzor izdala dva potpuno različita rješenja. Jedno za javnost, drugo za Dinamo. Dok se sve to skupa razjasni i formalno raspetlja i dok se u Vladi dogovore što uopće predstavlja izraz 'sportska udruga' - nema više ni Milanovića, ni Jovanovića. Ostaju samo Mamić i njegov čudnovati privatni Dinamo.

Posljednja epizoda beskrajne sage događa se ovih dana, kada se ponovno zahuktala priča o hrvatskoj kandidaturi za Europsko prvenstvo u nogometu 2020. godine. Nije to ništa komplicirano, ali je znakovito: prvi put u igru je ušao i sam Zoran Milanović, kao i cijela vlada, koji su se javno izjasnili da grad domaćin može biti jedino Split. I točka, jer valjda je besmisleno uopće raspravljati o gradnji 'nacionalnog stadiona' vrijednog stotine milijuna eura u gradu u kojemu nogomet zanima tek šačicu od par stotina ljudi, naspram običnog i jeftinog šminkanja Poljuda u nogometom ionako zaluđenoj Dalmaciji. No, ono što se logičnim čini svakom građaninu s kvocijentom inteligencije većim od broja cipela, vodstvo HNS-a gotovo pa vrijeđa: oni tvrdoglavo sanjaju 'hrvatski Wembley' na Maksimiru,  nacionalnu utvrdu koja bi valjda poništila sav grozan imidž koji naš nacionalni nogomet uživa.

I nije to tek mokra domoljubna maštarija Šukera i društva, već i jasno i bezobrazno pogodovanje Mamiću, koji očito računa na status vječitog vladara Dinama - jer kako bi se, uostalom, dokopao pristojnog novog stadiona za svoj, empirijski dokazano 'najhrvatskiji i najkatoličkiji klub'? Jasno, nikako, osim da Bandić zbilja iskešira lovu, jednako kao što ovih dana javnim novcem gura gradnju 'reprezentativnog kampa' na Sveticama, otetim građanima i rekreativcima. A one se, jel'te, zgodno i prigodno nalaze baš pokraj Maksimira...

Pa stoga nije čudno da je HNS potpuno ignorirao ponudu da kamp besplatno izgradi na čarobnoj Makarskoj rivijeri ili da je odbio nagodbu s državom, koja bi mu umjesto 85 milijuna kuna duga iz 1999. godine poklonila zemljišta na četiri kraja države, gdje bi se nogomet igrao i razvijao ravnomjerno. Ne, Šuker traži samo pare i nema tog nacionalnog interesa koji bi ga natjerao da mrdne stražnjicu iz Zagreba. A pogotovo ne prema Splitu i Poljudu, stadionu na kojemu je reprezentacija u punih 16 godina odigrala jednu jedinu službenu utakmicu. I to protiv velike Gruzije.

I gradu koji još uvijek pamti kako mu je krajem devedesetih, nakon uobičajenog i folklornog skandiranja, tada veliki nogometaš javno pokazao srednji prst.

U priči oko domaćinstva Europskog prvenstva svi su se, kažemo, jako zainatili, a premijer je stavio svoje ime na pladanj i zarekao se da ga ekipa iz HNS-a barem ovaj put neće preveslati. Kad se močvari već ne nazire dno, barem će se nekako progurati da EURO skrene prema jugu.

Sudeći po dosadašnjim iskustvima, nameće se samo jedno logično pitanje. Kako će ih Mamić ovaj put preveslati?