Zašto Tuđman iz Vlaka slobode nije vidio da mu se dimi ispred nosa?

Suđenje za ubojstvo šestero srpskih civila neposredno nakon "Oluje" u zaseoku Grubori, nedaleko od Knina, ogoljava i one zadnje skrivene dijelove modela prema kojem je poratna priča funkcionirala. Ovdje imamo sve aktere: civilne žrtve, nabrijane ubojice, njihove zapovjednike, pripadajuće obavještajce, tužitelje i političare.

Svatko od njih u ovoj priči imao je svoju ulogu.

Tko je stradao?

Zaboravljena starčad i invalidi ionako na rubu ničega koji nisu željeli biti na teret niti familiji u zbjegu na traktoru, da ne govorimo o vođama srpske pobune koji su se izmaknuli iz svoje krajine dovoljno rano da nitko njihov ne ostane tamo kada je počelo. Njihova imena su: Milica Grubor, Marija Grubor, Jovo Grubor, Miloš Grubor, Đuro Karanović i Jovan Grubor. Ovih šestero nesretnika, među kojima je bilo i nepokretnih, bili su divna meta za osvetu. Nije ovo bio jedini takav slučaj, ali je jedan od rijetkih koji je zabilježen. Televizijska ekipa Ujedinjenih naroda bila je u Gruborima 20 dana nakon "Oluje", dok su leševi još bili tamo, a kuće i staje gorjele. Evo kako je to izgledalo: 

http://www.youtube.com/watch?v=EBKGS8MI9rQ

Tko je optužen?

Suđenje traje. Nitko od optuženih nije ni pomislio priznati krivnju. Jedan se u međuvremenu objesio. Ili su ga objesili. Nije do kraja objašnjeno. Nešto se po medijima zadnjih godina, kada je postalo jasno da će optužnica biti podnesena, trkeljalo da nije bilo osobnih motiva i da je bio rat, da su bili na frontu sve te godine, da su imali neke svoje motive, pa ih je onda obuzeo PTSP, ali o čemu je zapravo bila riječ, malo je koga brigalo. Čisto da se ne zaboravi, od cijele skupine na kraju se sudi dvojici – Frani Drlji i Boži Krajini. Sudilo bi se i Igoru Beneti, ali taj je pronađen obješen prije tri godine baš negdje između Knina i Gračaca. Optuženi su potom pušteni iz pritvora, dvojica potom pobjegla, da bi Benetu zatim pronašli mrtva. Pet mjeseci nakon toga njegov je leš ekshumiran iako je i policija davno prije znala da mu se pokraj Otrića izgubio trag. Beneta više nikoga nije zanimao, osim svoju suprugu i udruge za ljudska prava:

http://www.youtube.com/watch?v=Euy4BUrznw4

Tko je zapovijedao?

Četrnaest godina nakon počinjenog zločina podignuta je kaznena prijava protiv petorice pripadnika Specijalne policije MUP-a među kojima je bio i njihov zapovjednik Željko Sačić, ali on je vrlo brzo pušten na slobodu da bi na njoj politički, kao, pokušavao organizirati neku desnicu. Kako je izgledalo tih dana u oslobođenom zaleđu Knina, najbolje je ispričao njihov šef Mladen Markač, koji je u Haagu oslobođen zbog odgovornosti za zločin u Gruborima: "Nakon prolaska vlaka s državnim vrhom, od zapovjednika operacije 'Obruč' Zdravka Janjića čuo sam da su imali 'mali problem' jer je 'ispaljena granata zapalila štalu'. I sa svoje pozicije sam potom zapazio mali dim. Bio sam ljut jer nije bilo naređeno nikakvo postupanje i bojao sam se da predsjednik (Franjo Tuđman, op.) iz vlaka ne vidi dim i da nas zbog toga ne bi prozvao."

I nije, sve do 2001. godine, do kada ga, kako je rekao na suđenju, nitko nije pitao za ono što je vidio. Unatoč tome, revni Markač pripremio je opsežan spis s izjavama svih terenskih zapovjednika. "Pročitao sam tražena izvješća, formirao spis računajući da će policija postupati, no do 2001. nitko mi nije postavio nikakvo pitanje", kazao je i dometnuo da je za Grubore prvi put čuo tek dan nakon zločina, 26. kolovoza 1995., od generala Ivana Čermaka. "Ni on nije znao što je bilo, a ja sam mislio da je neki mali incident. Ja do tada nisam imao pojma gdje su Grubori, zanimalo nas je samo obližnje vojno skladište o kojem smo imali obavještajna saznanja."

Svašta je dalje pričao o sastancima, zauzeću i organizaciji vlaka za Tuđmana, da bi tek dan kasnije čuo kako se "nešto dogodilo", kada je Željku Sačiću zapovjedio da ode u Knin i s lokalnom policijom vidi što je bilo. "Sačić je rekao da policajci još nisu izašli na teren jer čekaju predstavnike međunarodne zajednice od kojih je policija dobila dojavu da je u Gruborima bilo paljenja ", kazao je Markač.

http://www.youtube.com/watch?v=8QP7-r9NGHA

Tko se izmaknuo?

Markač kaže da o zločinu nije razgovarao sa zapovjednikom Josipom Čelićem, koji je posvjedočio da je o Gruborima napisao ni manje ni više nego čak tri izvješća. Prvo je sastavio prema onome što su mu prijavili zapovjednici grupa na terenu. Drugo mu je diktirao Sačić, a treće je u miru tefterio nakon povratka u bazu ATJ-a Lučko. Izvješća su pisali i ostali terenski zapovjednici, njih četiri ili pet, ali Markač – da ne bude zabune – prije neki dan reče kako je uvjeren da su "situaciju zakuhali mediji" te razna naknadna dokumentacija koju je vidio na Haaškom sudu. Ubijene ne spominje, ali se zato buni na očitovanje koje je dobio tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak. Markač ga, kaže na sudu, "nikada nije potpisao niti je napisano njegovim rječnikom, a pojavilo se u Haagu iz ne znam kojih izvora. Nije bilo u arhivi. Ja Jarnjaku nikada nisam pisao očitovanje jer me nitko nije ništa pitao. Jedini službeni upit bio je vezan za garažu MUP-a o vozilima koje je međunarodna zajednica navodno vidjela na terenu", tvrdi Markač. Bivši pomoćnik ministra unutarnjih poslova Joško Morić o svemu tome nema blage veze, baš kao ni Marijan Benko, koji je u to vrijeme bio pomoćnik ministra za kriminalističku policiju.

http://www.youtube.com/watch?v=WCe-hfLjAfk

Tko ih je sklonio?

Tužnu priču zaokružio je svojim svjedočenjem glavni tajnik HDZ-a i bivši zamjenik ravnatelja policije Milijan Brkić koji bez dlake na jeziku otkriva zašto do dana današnjega nisu otkriveni počinitelji ovog zločina. Brkić, za prijatelje Vaso, rekao je na sudu da je tijekom istrage kontaktirao osumnjičene i svjedoke te da je sve to radio u dogovoru s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, kojeg je o tome usmeno izvještavao, a što je ovaj u ponedjeljak i potvrdio. Cilj je bio, kaže ovaj ulančani policijsko-tužiteljski dvojac, da Brkić razgovara s tim ljudima i da oni kažu što je bilo u Gruborima, odnosno da kažu istinu.

Zašto su to napravili?

E sada slijedi najzanimljiviji dio. Jedan od vodećih ljudi HDZ-a, blizak prijatelj ne samo glavnog državnog tužitelja, koji je početkom 1990-ih bio i vojni tužitelj, nego i predsjednika Županijskog suda Ivana Turudića, mrtav-hladan kaže na sudu da je ta paraobavještajna akcija poduzeta jer su zbog suđenja trojici generala u Haagu "bila osjetljiva vremena", a s obzirom na njegovu dužnost, i da se u slučaju vezanom uz Grubore radilo o njegovim prijateljima i suborcima, pa je želio da se sve provede po zakonu i bez velikih potresa u društvu i braniteljskoj populaciji. Onda je, da ne bude lijen jer mu to ne priječi nijedan pravilnik o postupanju policije, nazvao telefonom osumnjičene Branka Balunovića, Josipa Čelića, Željka Sačića, Stjepana Žinića i Božu Krajinu te im rekao da će biti pozvani na razgovor u policiju i da kažu istinu. Odmah je odgovorio i zašto ih je zvao: "Tako je bilo primjerenije nego da se po njih šalje interventna policija, s obzirom da su bili aktivni policajci"(!?) 

http://www.hrt.hr/enz/dnevnik/

Epilog

Bez obzira na rješenje ovog sudskog spora devetnaest godina nakon zločina, desna ruka Tomislava Karamarka – glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić – i dalje se ne odriče nijednog svog postupka, ruku mu daje i glavni odvjetnik, a podršku ima i od samog predsjednika stranke.