Mirko Kovač bio je sve ono što vladajućim elitama nije odgovaralo

Uoči pulskoga sajma knjiga zaprešićka Fraktura objavila je posljednji roman Mirka Kovača "Vrijeme koje se udaljava" s podnaslovom "Roman, memoari", na kojemu je taj veliki pisac i "čovjek od riječi kojemu su riječi značile sve", kako ga je nazvao glavni urednik i prijatelj Seid Serdarević, radio do posljednjeg dana.  

Roman ima 600 stranica i po obimu daleko nadmašuje ostala Kovačeva djela. Važno je reći da je završnu verziju teksta autor sam odobrio. Prije odlaska u bolnicu, snimio ju je na memory-stick namijenivši je Serdareviću, s porukom kako bi želio da "ako se njemu što dogodi, tekst bude objavljen u tom obliku". Serdarević je, naravno, ispoštovao Kovačevu želju, s kojim ga nije vezao samo odnos urednika i pisca nego i gotovo 20-godišnje prijateljstvo započeto 1995. godine. Kovač je tada dobio Herderovu nagradu i pravo da jednog završenog studenta književnosti pošalje na slobodnu studijsku godinu u Beč. Iako je želio odabrati studenta iz Sarajeva, na kraju je na preporuku Slobodana P. Novaka izabrao Serdarevića, koji je u njemu prepoznao svog intelektualnog oca.

Kako biste kao urednik Kovačevih "Sabranih djela" odredili njegov posljednji naslov "Vrijeme koje se udaljava", koji je Filip David nazvao njegovim književnim testamentom?

Taj Kovačev roman objedinjuje njegov cjelokupni rad, ali je istodobno i drugačiji od svih njegovih prethodnih naslova. To nije memoarska knjiga, nije ni autobiografska, ni esejistička, ni fikcionalan tekst, odnosno roman, ali ona je sve to zajedno. Kovač ovom knjigom, koju je podnaslovio kao "Roman, memoari" govori o jednoj epohi, koja zahvaća razdoblje od sredine pedesetih do kraja devedesetih, donoseći ponovo, kao i u prethodnim knjigama, svoj specifični kovačevski svijet u kojem se miješaju i prepliću brojni ljudi, karakteri i mjesta od njegove rodne Hercegovine, preko Beograda i Zagreba sve do Rovinja. Ali u romanu ipak ponajviše govori o sebi, mnogo više nego što itko drugi može reći o njemu. Kroz taj Kovačev roman možemo iščitavati priču o jednoj državi, o jednom intelektualcu, o jednom čovjeku koji se družio s drugim velikim piscima i redateljima, dakle, o jednom vremenu koje se ne samo udaljava, nego je i potpuno nestalo. Roman je posveta vremenu u kojem se formirao i rastao kao pisac, ljudima koji su obilježili njegov život.

Je li riječ o svojevrsnom dokumentu epohe u kojem je Kovač zabilježio sve ljude s kojima se družio i sve bitne događaje koji su odredili njegovu sudbinu?

Kovačev roman je ponajprije fikcija. Međutim, ta je fikcija pisana tako da postaje stvarnija od bilo koje istine, pokazujući nam to vrijeme mnogo jasnije nego neka dokumentarna građa i pretvarajući je u svojevrsni dokument. U romanu se ne pojavljuju svi ljudi s kojima se Kovač družio nego samo određene sudbine iz kulturnog života bivše zemlje, kao što su Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Lordan Zafranović i neki drugi. Međutim, Kovač ne opisuje sve događaje ni sva njihova druženja, nego donosi po jednu epizodu koja najbolje oslikava epohu o kojoj govori. Najmanje je epizoda posvetio svojim najintimnijim prijateljima Danilu Kišu, Filipu Davidu i Borislavu Pekiću, jer je neke događaje opisao već ranije u svojim drugim knjigama kao što je "Pisanje ili nostalgija" ili "Knjiga pisama" s Filipom Davidom. Također, u romanu je izbjegavao anegdotalni pristup, tako da se nikome ne izruguje i nikad ne ide na prvu loptu.

Budući da je riječ o formalno nedovršenom Kovačevu romanu, u kulturnim se krugovima spekuliralo o tome hoće li netko napisati to zadnje poglavlje "Inferno". Je li se razmišljalo o tome i kako roman funkcionira bez tog poglavlja?

Nitko ne može nadopisati Mirka Kovača. On je majstor stila i specifične rečenice i svatko tko poznaje njegovo djelo odmah bi prepoznao falsifikat. Taj je roman formalno nedovršen, ali je zapravo dovršen roman, jer nije pisan linearno, kronološki. Roman završava epizodom o ateljeu na Zvezdari u Beogradu u kojem je stvarala njegova supruga, slikarica Slobodanka Matić Kovač, i epizodom s njezinim bratom. Nakon tih epizoda Kovač je namjeravao napisati poglavlje "Inferno" u kojem bi se bavio svojim odlaskom iz Beograda početkom 90-ih i dolaskom u Rovinj, koji je izabrao za mjesto svog azila, zatim o određenim ljudima koji su prolazili kroz njegov dom u Istri, o sudbinama ljudi koji su dolazili iz Bosne bježeći pred ratom, te su se kasnije skrasili svugdje po svijetu. Međutim, ako pogledamo "Knjigu pisama", tada vidimo da su mnoge epizode iz tog razdoblja već opisane u toj knjizi, pa se može reći da čitatelji neće biti uskraćeni. Osim toga, s obzirom na to da nije riječ o romanu s klasičnom strukturom, takav kraj bio bi artificijelan.

Kako je Kovač pisao to djelo, kako je inače pisao?

Kovač je na toj knjizi intenzivno radio praktički do samoga kraja, boreći se s bolešću, što pokazuje da mu je bilo iznimno stalo do tog djela. Za  razliku od drugih Kovačevih djela, taj je roman duplo deblji – ima 600 stranica - i po tome se vidi koliko je truda i energije uložio u njega. Kovač je bio vrlo pedantan i precizan pisac, koji je stalno mijenjao, dopisivao i redigirao svoje tekstove, uspijevajući reći upravo ono što je htio izreći, bez obzira bila riječ o novinarskim, publicističkim, proznim ili scenarističkim djelima, i ostavio je iza sebe respektabilnu ostavštinu. Namjeravamo je detaljno pregledati i zatim objaviti izbor iz tih zapisa. Bio je poznat upravo po tom svom gotovo filigranskom radu na svakoj riječi i rečenici: on je svaki svoj tekst koji je napisao beskrajno i nanovo iščitavao jako bruseći rečenice i prepravljajući pojedina poglavlja i po 15 puta ne bi li dobio upravo onu jednu i jedinstvenu rečenicu ili riječ koju je tražio.

Poznavali ste se dvadesetak godina i tijekom tog vremena prerasli ste odnos urednik pisac i postali prijatelji. Kako ste ga doživljavali, kakav je dojam ostavio na vas?

Mirko Kovač bio je jedan od najtoplijih ljudi koje sam poznavao. Naš je odnos bio mnogo više od odnosa pisca i urednika, doživljavao sam kao intelektualnog oca. Kovač je prema svima bio topao i otvoren, bez zadrške, spreman na najrazličitije kozerije, osoba prepuna finog humora, čovjek koji je znao slušati druge, ali i biti u društvu, osoba koja priča viceve, oko koje se vrti društvo. Nije bio autoritativan, vrlo dobro je znao razlučiti dobro od lošega, moralno od amoralnoga, a svoje osobne i političke stavove je gorljivo branio. Sjetimo se njegovih tekstova koje je objavljivao u Danasu u osamdesetima i u Feral Tribuneu u devedesetima, kada se bez dlake na jeziku oštro obračunavao sa svim protivnicima zdravog razuma te rastućeg nacionalizma u Srbiji, kada se zajedno s Filipom Davidom angažirao protiv Miloševićeva režima, a kasnije i hrvatskoga. Kovač je bio sve ono što vladajućim elitama na ovim prostorima nije odgovaralo. Njegovim odlaskom izgubili smo možda posljednjeg pisca s ovih prostora koji je mogao stvoriti univerzalnu priču koja se tiče svih nas, a ja sam izgubio prijatelja i osobni uzor. 

Kad se govori o Kovaču, uglavnom ga se naziva transnacionalnim piscem, koji podjednako pripada hrvatskoj, srpskoj, crnogorskoj i bosansko-hercegovačkoj književnosti.

Kovača se ne može svrstati ni u jednu od tih književnosti; on je pripadao svim tim književnostima, a zapravo je pripadao svjetskoj književnosti. Kovač je nadnacionalan pisac koji se bavi nadnacionalnim temama, a u njegovu je djelu posebno zadivljujuće njegovo majstorstvo jezika, gdje je bio nenadmašan. On je u svim idiomima štokavskoga i svim jezicima koji su srodni, dakle, hrvatskom, srpskom, bosanskom i crnogorskom, vladao savršeno, što je fascinantno. On je iz tog bogatog jezičnog bazena pronalazio zaboravljene riječi i stvarao nove, tako da će čitatelj čitajući njegova djela pronaći riječi koje se nigdje ne upotrebljavaju ili su se upotrebljavale nekad davno. On je pisac koji je znao izvući ono najbolje iz svakoga od tih jezika. U tom smislu Kovač je nadnacionalan pisac, ali jednako pripada i svakoj od tih književnosti.