Ovo je istinita priča.
Imala sam tu zlatnu kuju i ona je umrla.
Prije nego što je umrla, danima smo skupa ležale: ja na velikom krevetu na koji se ona više nije mogla popeti, a kuja odmah ispod moje glave, na svom mekom podnom prekrivaču. Smjenjivali su se beskonačno dugi dani i noći, maženja i padanja u san i komadići hrane koju sam joj nudila iz ruke. Sve dok nije odmaknula glavu od najslasnijeg zalogaja, i tada sam znala da je kraj.
Zadnju noć je disala toliko brzo da se činilo da će joj srce iskočiti i da je nešto strašno pritišće i ne dopušta joj da ode. Tad sam pažljivo prislonila svoje čelo o njezinu lijepu, oblu glavu, želeći da nam se misli spoje. Osjetila sam da nam glave tiho bruje, a zatim su po čitavoj sobi počeli nicati likovi i prizori.
Prvo, jedna djevojčica na drvenom stolcu, sama i usamljena, a zatim njezin otac koji joj prilazi i tihim, tužnim glasom kaže: ne možeš imati psa. Djevojčica je pitala zašto. Otac promrmlja "jer će pas umrijeti i bit će ti teško", a zatim malo pogne glavu od nelagode, kao da nije sasvim siguran u to što govori. Djevojčica je zatim rekla da pas nikada neće umrijeti i da će djevojčica, pas i otac biti sretniji zajedno, no otac je ostao neumoljiv, iako se vidjelo da mu je nelagodno, da je i on tužan i da i dalje nije siguran u to što govori.
Kuja je čula djevojčicu i njezino se disanje malo usporilo. Zatim su u sobi počeli nicati zgrade i gradovi, rijeke i mora, planine, dvorci, šume, sela i sve što je čovjek svojom rukom stvorio ili na svijetu zatekao. Djevojčica je odrastala i šetala po zgradama i gradovima, uz rijeke i mora, po dvorcima, šumama, selima i svime što je čovjek svojom rukom stvorio ili na svijetu zatekao i svugdje bi se, sama i usamljena, sagnula da zagrli nekog psa, da ga potapša po glavi, da mu se nasmiješi i da se on nasmiješi njoj i prenese joj svoju sreću. I svaki se pas nasmiješio i prenio djevojčici svoju sreću.
Kuja se sasvim umirila i polako otvorila oči. Pitala je zašto djevojčica želi baš psa. Odgovorila sam da želi psa jer su psi zlatni, mekani i topli, čuvaju ljude i uvijek su tu da traže i nude ljubav i veselje i ništa drugo. I ništa više. Kuja nikada nije voljela pse i nije joj bila jasna ni jedna jedina riječ. No, ponovila je: i ništa više.
Rekla sam joj da se malo strpi i još čvršće prislonila čelo uz njezinu glavu. U sobi su i dalje nicali zgrade i gradovi, rijeke i mora, planine, dvorci, šume, sela i sve što je čovjek svojom rukom stvorio ili na svijetu zatekao, a po njima je, kroz njih i uz njih sada šetala djevojka, sama i usamljena i svugdje bi se dotakla nekog čovjeka da mu se nasmiješi ili da se on nasmiješi njoj. Ali nisu se svi koje je dotaknula nasmiješili: neki su jurili, neki su bili ljuti ili preplašeni, mnogi su nešto radili i samo bi rijetki s oprezom zastali i na brzinu pogledali djevojku koja ih je dotaknula. Djevojka se rastužila i umorila i sjela na drveni stolac. Dok je zurila u daljinu, prišla joj je crvenokosa vila, sagnula se i nježno šapnula: nijedan te čovjek ni smiješak neće dotaknuti dok ne ispuniš želju djeteta.
Kuja je pomaknula stari, umorni rep. Ne razumijem ljude, rekla je odjednom. Ljude ne zanimaju samo ljudi ni ljubav i veselje. Ljudi jure za stvarima ili su neraspoloženi, žalosni i prezaposleni. Ljudi jedni drugima postavljaju uvjete, objasnila sam joj.
Pitala je što su uvjeti. Rekla sam joj da su uvjeti kad ljudi kažu nesretan sam jer pada kiša ili bojim te se jer te ne poznajem, ne volim ga jer je ružan, ljut sam jer sam siromašan ili mrzim te jer si drugačiji. Uvjeti su tajanstvene klopke, prepreke i granice koji ljudi jedni drugima postavljaju da ne bi bili zajedno i da ne bi bili radosni. Uvjeti su prepreke i granice koje ljudi postavljaju sami sebi. Uvjeti su razlozi zbog kojih ljudi odbacuju ili ne primjećuju jedni druge, iako najčešće ne znaju zašto im je baš taj uvjet važniji od svega. Zbog uvjeta ljudi jedni drugima izriču opomene i kazne i te kazne znaju biti nezamislivo teške i okrutne, a odrasli ljudi ne mogu biti sretni ako jednom nisu bili sretna djeca.
Kuja je oduvijek voljela ljude i nije joj bila jasna ni jedna jedina riječ.
Sve je opet utihnulo, a zatim su se u sobi pojavila žena, čovjek i dijete. Nešto su čavrljali i dijete je reklo: želim psa.
Ženi se tada iz ruku oslobodilo okruglo, zlatno štene s crnim, sjajnim očima i stalo skakati po djetetu, muškarcu i ženi s takvim veseljem i toliko dugo dok ih sve nije pozlatilo i dok svi nisu postali nasmijani i sretni.
Na taj je prizor kuja na umoru napokon duboko udahnula i potpuno se smirila, a zatim je polako podigla glavu i počela mrdati vlažnom njuškom. Kroz njezin su nos počeli prolaziti mirisi djevojčice i djevojke, pa žene, muškarca i djeteta s ružičastim obrazima, zgrada i gradova, rijeka i mora, planina, dvoraca, šuma, sela, svega što je čovjek svojom rukom stvorio ili na svijetu zatekao i vidjela je sebe kako veselo juri i prilazi svima i kako se svega dotiče glavom, šapama, repom i cijelim svojim zlatnim i mekanim krznom i tijelom, da nijedan čovjek ne bude sam i usamljen, a nijedno mjesto prazno i pusto.
Sasvim se probudila i pogledala me bistrim očima. Ispunila sam tvoju dječju želju, kazala je s tihim veseljem.
Jesi. A sad se odmori, izgovorila sam mirno jedinu naredbu u cijelom našem zajedničkom životu.
Zatim je kuja zastala i udahnula duboko, punim plućima, i postavila posljednje pitanje, hrabro kao pas koji štiti svoga čovjeka. Pitala je bojim li se očevih riječi.
Ne bojim se, rekla sam, polako odmaknula glavu s njezinoga čela i čvrsto zagrlila mekani pseći vrat.
Jer nijedan čovjek više neće biti sam i usamljen, a nijedno mjesto prazno i pusto.
I tada sam jasno vidjela kako joj je duša s lakoćom preskočila nebo.
***
Ovo se zbilja dogodilo, jedne noći dok su svi slavili. Mnogi ljudi neće povjerovati u to i odmahnut će rukom, ali će mnogi psi znati da je sve istina.
Od svih strahova koje psi osjećaju, najteži je strah od odvajanja. Koliko god tužni, prestrašeni, ljuti ili prezaposleni ljudi bili, taj ih strah u nekom trenutku zaustavi i pretvori u dijete koje grli svog psa i prislanja svoje čelo uz njegovu mekanu i toplu glavu, a psi tad zaborave na strah i shvate da odvajanja nema i da njihovi kratki životi traju zauvijek.
Ova je priča tu da ih podsjeti na to.