Prekomjerno granatiranje Slavka Linića

Većina pravnih stručnjaka koji se na ovaj ili onaj način bave stečajevima u Hrvatskoj, od profesora preko odvjetnika do sudaca, okomili su se na predstečajne nagodbe proglašavajući ih čak najvećom pljačkom u hrvatskoj povijesti. Iako istodobno kritiziraju i hrvatsku stečajnu teoriju i praksu, o njoj se ne izjašnjavaju ni približnom oštrinom, pljačku u stečajevima uglavnom i ne spominju.

Medijski rat koji mjesecima vode protiv predstečajnih nagodbi usmjerili su prema Ministarstvu financija i ministru Slavku Liniću, iako je Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnim nagodbama jednoglasno usvojen u Hrvatskom saboru. Svojim buldožerskim političkim stilom ministar Linić i sam provocira "prekomjerno granatiranje" njegova lika i djela, no s Linićem ili bez njega Hrvatska se, ne samo zbog krize i recesije, morala odavno suočiti s jalovim stečajevima i galopirajućim rastom nelikvidnosti i insolventnosti u desetinama tisuća svojih poduzeća.

Sajterova disertacija

Još sada već davne 2008. godine osječki ekonomist Domagoj Sajter u svojoj doktorskoj disertaciji "Ekonomski aspekti stečajeva i restrukturiranje u stečajevima" podvrgnuo je sustav stečajeva ekonomskoj analizi i kritici. Uvodno je konstatirao da hrvatskim stečajnim sustavom dominiraju pravnici, koji su ga  kreirali i njime uglavnom upravljaju i provode ga. Pritom i sami priznaju da je i njima često nerazumljiv i prekompliciran, a ne mogu pobjeći ni od činjenice da kao stečajni upravitelji ili suci u stečajevima najčešće igraju ulogu mrtvozornika poduzeća u kojima su otvoreni stečajni postupci jer u oko tri četvrtine slučajeva stečajevi se pokreću tek kad su poduzeća već ostala bez ikakve imovine iz koje bi se vjerovnici mogli naplatiti. A i u onima koja nisu sasvim očerupana stečajevi završavaju rasprodajom i stavljanjem ključa u bravu. Svjetska banka kaže da u hrvatskim stečajevima vjerovnici naplate do 30 posto svojih potraživanja, što je ispod svjetskog prosjeka, a ministar Linić i njegov zamjenik Boris Lalovac tvrde da država kao vjerovnik prolazi još puno gore jer naplati oko 14 posto svojih potraživanja.

Vjerovnici u stečajevima, dakle, uglavnom ostaju kratkih rukava, iako stečajni zakon drži njihovu stranu, oni su njime zaštićeniji od dužnika. Domagoj Sajter u svojoj disertaciji dokazuje da je upravo zakonsko "diskriminiranje" dužnika jedan od glavnih razloga ekonomske neefikasnosti stečajeva u Hrvatskoj i masovnog propadanja poduzeća u stečaju i zatvaranja tisuća radnih mjesta, pa i tamo gdje su mogla biti spašena restrukturiranjem poduzeća koja imaju svoje mjesto i budućnost na tržištu. Hrvatski stečajni sustav i danas dužnike u pravilu tretira kao „sumnjiva lica“ i ponajprije ih nastoji kazniti i zaštititi njihove vjerovnike. Kazne, doduše, nisu tako drastične kao u Rimskom Carstvu, kad su vjerovnici odlučivali hoće li svoje dužnike prodati u robove ili ih dati raščerečiti, ili u srednjovjekovnoj Francuskoj, kad su morali nositi zelenu kapu na glavi, a puk ih tako obilježene mogao pljuvati, tući, pa i kamenovati ako mu se tako prohtije.  

Diskriminacija dužnika

Domagoj Sajter zagovara mijenjanje takvog diskriminirajućeg odnosa prema dužnicima u stečajevima. Poziva se i na nobelovca Stiglitza citirajući njegov stav da "u pojedinim zemljama kreditori koji vrebaju neinformirane potrošače predstavljaju značajan problem. Oni potiču na potrošnju iznad razine njihovih mogućnosti, često kako bi kupili precijenjene proizvode i usluge, i naplaćuju zelenaške kamate. Stečajni zakoni koji su skloniji dužnicima obeshrabruju takvu praksu."

Sajterova disertacija i apel da se stečajni sustav u Hrvatskoj promijeni unošenjem više ekonomskih kriterija i većim angažmanom ekonomskih i drugih stručnjaka, ali i poduzetnika, menadžera i svih drugih koji na svojoj koži trpe neefikasnost stečajnih postupaka, teško se probijao do onih koji imaju monopol nad stečajevima. U zaključcima disertacije, Sajter otvoreno ukazuje tko su "stečajni monopolisti" koji se protive promjenama stečajnog sustava: "U javnosti se suci (i općenito, i stečajni suci) često promatraju kroz prizmu nedodirljivosti i nepogrešivosti, za što su dijelom i sami odgovorni. Ovo može potvrditi izjava suca Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske: 'Međutim, građani ne mogu suditi sucima ni ocjenjivati njihove odluke. Oni naprosto za to nemaju stručnu spremu isto kao što pacijent nema stručno znanje da bi ocijenio je li ga liječnik pravilno liječio.' Iz ovoga proizlazi kako građani nemaju pravo na kritiku sudaca te suci nisu dužni odgovarati nikome. Pitanja ne samo da ostaju neodgovorena, već su zabranjena u samom začetku."

Samo dvije uspjele

I onda su se dogodile predstečajne nagodbe i ministar financija Slavko Linić sa svojim suradnicima koji su pritisnuti enormnom nelikvidnošću (oko 42 milijardi kuna) i desetinama tisuća blokiranih poduzeća (više od 70 tisuća s isto toliko zaposlenih) odlučili mimo okoštalog i neefikasnog stečajnog sustava raščistiti teren i pokušati tržišno perspektivna poduzeća spasiti od stečajnih ralja i propasti od koje su se u stečajevima samo dvije tvrtke do sada spasile (Pevec i Tisak). Stečajnim monopolistima oduzeli su igračku iz ruku i izazvali njihov bijes. Zato su, među ostalim, izloženi prozivkama i optužbama da su omogućili dužnicima-kriminalcima da masovno opljačkaju svoje vjerovnike.

Iako ne bježe od propusta i zakonskih rupa koje omogućavaju i prevaru u predstečajnim nagodbama, ministar Linić i drugi zagovornici spašavanja posrnulih tvrtki direktnom nagodbom dužnika i vjerovnika mimo stečajnog sustava dosadašnjim rezultatima predstečajnih nagodbi dokazuju da su u spašavanju poduzeća i radnih mjesta neusporedivo uspješniji od svojih kritičara koji su se braneći jalovi stečajni sustav okomili na predstečajne nagodbe jer im je jasno da će njihov krajnji rezultat u konačnici biti radikalna promjena stečajnog zakona i podizanje njegove ekonomske i ukupne efikasnosti. Tada će i stečajni monopolisti izgubiti moć i pozicije koje sada u stečajevima imaju, a s njima i zaradu i koristi koje gotovo jedini od stečajeva i imaju.