Bujice realnosti i lažni nasipi

Prirodu se ne može slagati.

Ljude što ne misle svojom, već tuđom glavom, možda i može.

Priroda je jača, razornija, ali i logičnija nego što su mali uobraženi politički pajaci koji su vjerovali da nju, tu prirodu, mogu staviti pod kontrolu.

Kao i sve ostalo.

Sve što se događalo proteklih dana u Bosni i Hercegovini, ne znam koliko je to bilo isto u Hrvatskoj i Srbiji, pokazalo je upravo da je tako: u potpunoj odsutnosti osjećaja za realnost i druge, potrebe da se bude organiziran i mudar, u silničkom izigravanju vlastitih zadataka što su im izborom povjereni, u bahatom uvjerenju da im nitko ništa ne može, pa ni Onaj što je gore, lično, jer su oni i od njega pametniji i veći, većina takozvanih "lidera" u nesretnoj Bosni i Hercegovini potvrdila je vlastitu skupu beskorisnost.

A ostat će da traju tu gdje su, premda ništa oko njih nije kao što je bilo i zadugo neće biti.

Zašto?

Zato što ih je opet spasio odavno već nebitni mali narod, ljudi koji su jednostavno hiljadu puta bolji nego što su im nametnute vođe, vlasnici sudbina toga naroda i pojedinaca, dirigenti svega unaokolo, postojećeg i nepostojećeg.

Ova zemlja ima nade samo još zato što su elementarna logika običnih ljudi i tla, unatoč svemu, još uvijek veći od manipulatora koji vladaju narodom, ali i sterilnim birokratima po nadmenim centrima političkih i lihvarskih interesa po svijetu.

Proteklih dana stjecajem okolnosti putovao sam po potopljenoj i muljem zatrpanoj, apokaliptičnoj centralnoj Bosni, ali i imao prilike da u jednoj od naših ambasada u komšiluku promatram mučnu bitku logike i razuma na jednoj strani, protiv čistog, udžbeničkog idiotluka, bezobrazluka i debilne zatucanosti, neznanja i bezosjećajnosti u ponašanju "čuvara sistema" s druge strane, onih što su na višim spratovima takozvane države.

U konačnici, najmanje su tri bitne činjenice izronile u svoj veličini iz bujica minulih dana.

Jedna je u odavno zaboravljenoj, pa pomalo i izrugivanoj normalnosti dirljive solidarnosti takozvanog malog čovjeka, ma tko on i odakle bio. Njemu je poplava pomogla i da dokuči još jednom veličinu zločinački nametnutih laži o tome koliko je kao pojedinac i individua mimo plemena mali, što su mu navodni zadaci, koja mu je krvna grupa, kojoj mu partiji, vjeri i svjetonazoru pripada korijen i tko mu je takozvani prirodni neprijatelj. Nasuprot tomu preživio je sasvim drugi refleks, onaj nerijetko ismijavan javno i medijski, o potrebi da se pomogne drugome, da se solidarizira, da se podijele muka i kruh ne pitajući za ostalo. Da se spontanim gestom pokaže kako je sve to važnije od podjele i svrstavanja u ime i u korist politike i tko zna kojeg tuđeg interesa. Javna kazivanja Dobojlija da ne znaju što bi sa sobom da im nije bilo komšija iz Tešnja, vode i hrane koju su im donijeli, dakle iz drugog, "onog njihovog tamo entiteta", koliko protekle sedmice za mnoge male miševe iz takozvane politike bila su nezamisliva, a i danas propagandistička. O svemu tome Pirke je ovdje lijepo pisao još minule sedmice.

Druga je činjenica, ovdje u Bosni, da se nakaradna, birokratski zaglupljena i političko-kriminalnom šljamu odana bulumenta državnih "tumača narodne sreće", nije mogla nikako organizirano i smisleno suprotstaviti prirodnoj nepogodi pogubnoj za raju. Nesposobnost i ponašanje pojedinih državnih organizacija koje se može čitati ili idiotskim ili subverzivnim, pomalo je već za legendu. Nagomilavanje na granicama, prvih dana udara stihije, stotina pa i hiljada tona sudbinski važne humanitarne pomoći koja je pristizala iz cijele Evrope izazivalo je nevjericu i konsternaciju. Mudri organizatori "države" naprosto nisu shvatili što su izvanredne procedure u izvanrednoj situaciji. Priučeni činovnici pomoć su tretirali kao svaku bilo koju robu što podliježe dugim, nerijetko sadomazohističkim birokratskim, profiterskim, lihvarskim i tko zna kakvim procedurama. Sve je to ogolilo do karikaturalnosti nesposobne novokomponirane vlastodršce, priučene vladavini destrukcije, u izvanrednim prilikama posebno. Desetosatne ili cjelodnevne borbe na graničnim prijelazima za prolaz do bezmalo umirućih ljudi što su bez elementarnih potrepština, dopremljenih gotovo preko noći iz svih mogućih pravaca, ogolile su svu nakaznost jednog sistema nesposobnog da bude u funkciji bilo čega osim destrukcije svake vrste. Primjera je bilo bezbroj, a hoće li itko ikad u susret skorašnjim izborima ovdje o njima progovoriti koju suvislu riječ, znat će se ubrzo. O drami kroz koju prolazi rasturena "dejtonska" Bosna i Hercegovina do sada se govorilo, uglavnom, kroz spoznaje o njenoj nakaznoj  političko-nacionalnoj fasadi i o onome što ispod nje tu fasadu održava. Golema muka izvanrednog stanja izazvanog prirodnom kataklizmom u svakom je pogledu ogolila svu opću rasturenost bilo kakve suvisle i minimalno očekivane organiziranosti temeljem koncepta, znanja, logike i očekivanja. Sveopći raspad sistema izostao je prije svega zahvaljujući nadljudskim naporima pojedinaca, kolektivnoj solidarnosti i naporima zajednica na nivou općina i manjih lokalnih zajednica. Usprkos neorganiziranosti do opstrukcije i neznanju onih što su plaćeni da znaju i organiziraju.

Konačno, treća je činjenica ona koju gotovo svaka kataklizma izbaci na površinu, spontano pa i logično. U općoj blokadi takozvanog sistema isplivali su pojedinci i grupe koji su postali liderska snaga zato što su se otrgli logici nesposobne vlasti "gore". Sjajan je primjer djelatnika Crvenog križa u Posavini, u Orašju, koji je uzeo stvari u svoje ruke nakon prethodno nadljudskih pokušaja da pobijedi nečiji sistemski idiotluk "u Sarajevu". U telefonskom razgovoru koji je za film, nekoj tamo državnoj centrali u glavnom gradu jednostavno je saopćio da će "lično preuzeti odgovornost za humanitarnu pomoć i njenu distribuciju" nakon što su pristigli kamioni na tamošnjem graničnom prelazu čekali dulje od deset sati na milost nekog birokratskog laufera. Poručio je odlučno da mu "ne treba držati mise o tome kako je tamo gdje se on upravo nalazi", da je "princip Crvenog križa jedinstvo i da će pomoć ići i u Federaciju i u Republiku Srpsku kako treba i podjednako". Razgovor je, uz aplauz prisutnih blokiranih humanitaraca, završen s "doviđenja, mi ćemo uraditi ono što treba, a vi se j....e". Naravno da sve skupa nije kompliment za državu i možda neke zakone, ali jeste za zdravu pamet u situaciji "na život i smrt", kada je i preko crvene crte narastao osjećaj da ovako više ne ide. Uz bezbroj razumskih dokaza za to.

Tvorci postojećega kaosa, naravno, polako ali sigurno, kao i nedavno u aprilskom buntu raje, hvataju dah i nadaju se novom otimanju stvarnosti u njihovu korist. Oni, snabdjeveni novim čizmama iz tko zna kojeg šlepera pomoći namijenjenog bosonogima u potopljenim ostacima svojih kuća i imanja, opet uredno uspijevaju doturiti medijima vijesti s pripadajućim fotografijama o "obilasku terena" i slatkorječivim obećanjima svojim budućim biračima. Mjera njihove veličine, kako se sugerira javno, jeste broj pobrojanih mjesta kroz koja su projurili s tragičnim izrazima na licu, a ne, recimo, uspostavljanje sistema ulaska pomoći u zemlju i utvrđivanja sistema i načina raspodjele te pomoći mimo magaza i skladišta onih što imaju golemo iskustvo s pljačkom, jednom već grandiozno obavljenom u proteklom ratu.

Priroda je učinila pregolemu tragediju Bosni i Hercegovini. Jedino tragičnije od toga jeste saznanje, premda nikako novo, do koje je mjere u supstanci uništena, rasturena i dekomponirana zajednica što se ovdje još zove država.

Ono što je makar privremeno melem na ranu te rasturenosti, u koju se kao u usud već počelo deprimirajuće vjerovati, jeste pomalo zaboravljeno saznanje da je čovjek ovdje i s vodom do nosa bolji i jači kao sistem od onih što ga, kao, službeno predstavljaju.

Vlastitim prevarama, ali i ciničnom podrškom nekih drugih izvana za koje ti profiteri direktno ili indirektno igraju.

Nije ni to malo, za početak, na prostoru na kojem nikakva lažna politika, manipulacija i hohštapleraji ne mogu više kontrolirati hiljade klizišta koja pomjeraju ukupne prizore svekolikog okoliša.

Raznog.