Korporacija SDP d.d.

Zoran Milanović će tijesnom većinom nastaviti u SDP instalirati i razvijati korporativno upravljanje – graditi SDP grupu kao što njegov prijatelj Emil Tedeschi razvija svoju Atlantic grupu.

I kao što je Tedeschi onomad potjerao trenera seniorskoga košarkaškog tima Slobodana Subotića jer nije poslušao korporativnu zapovijed da košarkaške prvotimce između dviju utakmica dovede kao navijačku podršku na utakmicu klupskih juniora, tako i Milanović u pravilnim intervalima smjenama i izbacivanjem iz stranke pretvara SDP u političku korporaciju. U prošlu je subotu Milanovićeva stranačka korporacija gotovo polomila zube na Slavku Liniću. I to će joj se kad-tad dogoditi, ako ne prije, onda na sljedećim parlamentarnim izborima.

Jer Milanović ne vidi i ne želi vidjeti da i Tedeschiju cijepljenje korporativnog upravljanja u košarkaški klub ne uspijeva do kraja. Iako se probila u vrh hrvatske i regionalne košarke, KK Cedevita kuburi s publikom, a navijača zapravo i nema.

Voditi političku stranku kao tvrtku, pa i kad se kopiraju najuspješnije korporacije, u duljem je razdoblju nemoguće. Silvio Berlusconi je u tome bio među najizdržljivijima i najdugovječnijima.

Prije svega, međutim, zato što je bio medijski magnat vičan svim populističkim tehnikama manipuliranja javnošću, podzemnim i prizemnim manipulacijama, korupciji i kriminalu...

I u susjednoj Sloveniji je bivši uspješni direktor Mercatora Zoran Janković sa svojom stranačkom korporacijom Pozitivnom Slovenijom plesao tek jedan mandat. Na prvoj oštrijoj krivini stranka mu se počela raspadati, a birači masovno okretati leđa.

Isto se događa i Milanovićevoj SDP grupi u polovici mandata njegove Vlade.

I Zdravka Mamića mnogi proglašavaju najuspješnijim hrvatskim i regionalnim nogometnim menadžerom. Dinamo je pod njegovim vodstvom nedodirljiv na domaćim igralištima, a trgovina igračima cvjeta punom parom puneći klupske i Mamićeve blagajne. No stadion u Maksimiru zjapi prazan, a golema većina Dinamovih navijača sve bi dala da Mamiću vide leđa.

Na Glavnom odboru u subotu SDP-ova vrata nisu se zatvorila za Zoranom Milanovićem samo zahvaljujući strahu od izvanrednih izbora onih među članovima Odbora koji bi nakon njih ostali bez posla u tijelima vlasti i državnim institucijama. Uostalom, Milanović i članovi njegove stranačke korporativne uprave zato su i zaigrali na kartu straha od izvanrednih izbora, a Linića prozivali da će rušenjem Milanovića vlast predati Karamarkovu HDZ-u, zločinačkoj organizaciji... 

Slavko Linić i njegovi napadi na Milanovićevu stranačku korporaciju dodatno će smanjiti biračku podršku SDP-u, ali Milanovićeva vlada i SDP biračku su podršku počeli gubiti i prije rata s bivšim ministrom financija.

I to ponajmanje zbog Linića i njegova ministarskog rada.

Birači su im počeli okretati leđa upravo zbog Milanovićeve korporativne stranačke uprave i njezinih rezultata rada koji su gotovo dijametralno suprotni od predizbornih obećanja. Predizborni Plan 21 pretvorili su u praznu marketinšku ljušturu koju pokušavaju popuniti novim ispraznim marketinškim porukama i sloganima te kontinuiranim izazivanjem sukoba i okršaja sa svim svojim oponentima i neistomišljenicima, vanjskim i unutarnjim neprijateljima i protivnicima. 

Neko vrijeme takav kvazikorporativni način vođenja politike može davati ploda, ali i najuspješnije korporacije ne mogu ljudima beskonačno prodavati loše proizvode, odnosno lošije od drugih, pa čak i u uvjetima teškog monopola, a kamoli u tržišnim uvjetima.

Neće u tome uspjeti ni SDP grupa, ma koliko Milanović u nju utjerivao korporativnu disciplinu, a članove njezine „uprave“ pretvarao u čopor istomišljenika koji su na njegov mig spremni „rastrgati“ sve koji ne sliče na njih, jer Milanovićevi stranački sljedbenici počeli su i slično izgledati, jednako se odijevati, jednako javno brbljati o svemu i svačemu, sve znati i ništa ne znati, na isti se način ophoditi prema ljudima, ne gledati ih u oči, nego mimo njih, odnosno u njihova ramena kako bi vidjeli koji „čin“ imaju u korporativnoj hijerarhiji.

Vrlo rado guraju nos u tuđe poslove i resore, a u svojima prodaju maglu i gaze podređene da bi umjesto njih obavili poslove koji ponajprije njima pripadaju. Najdraži su im plaćenici koji će šutke izvršiti njihove zapovjedi i želje, ali i pokriti njihovo neznanje i nesposobnost.

I u sportu klubovi koji se oslanjaju samo na kupnju „plaćenika“ i sami ne proizvode barem dio igrača, uspješni su dok plivaju u novcu, onog trenutka kad pipa presuši uglavnom propadaju u nižerazredne lige.

Milanovićevoj SDP grupi silazna putanje već se ubrzano događa, ne samo zbog toga što se njegova korporativna uprava navodno upravo rješava olinjalih bivših članova Saveza komunista i titoista, nego zato što je promovirala plaćenički pristup „prodaje“ ideja i stranačke politike biračima.

Ljudi ne „kupuju“ ideje, sustave vrijednosti i stranačke politike kao što kupuju energetske napitke ili čavle, primjerice, iako ih neko vrijeme i na političkom tržištu mogu zavarati šarene ambalaže i efektne marketinške poruke. Mućak koji im je prodan na izborima, pogotovo u višestranačju, relativno brzo otkrivaju i njihove prodavače kažnjavaju, makar opet nasjednu nekim drugim političkim prevarantima.

Od političkih stranaka i političara ljudi očekuju da urede društvo i upravljaju njime kako bi u njemu bolje živjeli. Od korporacija to ne očekuju jer znaju da je njima njihov profit iznad svih drugih interesa i potreba ljudi.

Kad se stranke organiziraju kao korporacije i kad se u njima primjenjuje korporativno upravljanje, smisao njihova postojanja postaje ogorčena borba za vlast, kao njihov profit, a ne dobro uređeno društvo u kojemu će ljudi bolje živjeti. Već treću godinu od kada je na vlasti Milanovićeva korporativna SDP grupa upravo to i dokazuje.