Nijemci jednostavno prave najmanje grešaka, a ova generacija i zna s loptom

Aleksandar Saša Hemon, američko-bosanski pisac i globalno najcjenjeniji živi autor s područja bivše Jugoslavije, uz ostalo je i pasionirani ljubitelj nogometa. Kalendar njegovih obaveza, a male nisu – jer predaje, piše, objavljuje u, recimo, The New York Timesu - svake četiri godine, u vrijeme svjetskih prvenstava, prilagođen je terminima utakmica. Tako je i ove godine, organizatorima beogradskog književnog festivala „Krokodil“ rekao da će doći, ali da njegov nastup mora biti gotov na vrijeme da stigne na prvi meč Mundijala. Na sve druge pozive za književne večeri, planirane za vrijeme njegovog boravka u Sarajevu, odgovarao je da, jednostavno, ima previše gledateljsko-navijačkih obaveza. I nije lagao: Hemon je, uostalom, nekoj velevažnoj britanskoj gospođi, koja ga je u Londonu uvjeravala kako svaki veliki umjetnik ima još jedan talent, odgovorio da ga on nema, osim ako se pod tim ne podrazumijeva – igranje lopte. Autor rečenice da bi „Željo“ bio u sredini tablice i ako bi u ligi igrala dva kluba, fan, veliki, Liverpoola – zastavu drži, kazao je, u spavaćoj sobi, da mu svijetli u mraku – za Forum je prokomentirao upravo završeno Svjetsko prvenstvo u Brazilu.

Poštujmo kalendar i raspored FIFE i krenimo od grupne faze i, naravno, grupe A: kakav bi bio rasplet prvenstva da je Meksiko umjesto Brazila osvojio prvo mjesto i igrao kasnije sa Čileom?

Pa Čile bi vjerojatno išao dalje, pa bi onda u polufinalu bili ili Čile ili Kolumbija, što bi bilo dosta lijepo.

Grupa B: vjeruješ li u tezu kako su igrači Španjolske zasićeni trofejima i može li se, uopće, tako nešto desiti profesionalcima? Nije li cilj, u bilo kojem poslu, biti najbolji što je duže moguće?

Barcelona i Španjolska su revolucionarno promijenili način na koji se igra nogomet. Klubovi i reprezentacije su razvijali strategije kojima bi mogle odgovoriti na igru Barcelone i Španjolske. Drugim riječima, bili su previše utjecajni, a zbog toga onda i pročitani.

Grupa C: postoji li na ovom svijetu gori nogomet od onoga kojeg igra Grčka i što je, po tvom mišljenju, teže – gledati ih ili igrati protiv njih?

Ne bih se ja složio da Grčka igra najgori nogomet. Oni igraju najbolji mogući nogomet sa igračima koje imaju. Protiv Obale Slonovače su bili izvrsni. Brazil protiv Kolumbije je igrao najgori mogući nogomet, pošto je monetarna vrijednost njihovog tima bila blizu grčkog nacionalnog duga.

Grupa D: što ti je kao navijaču Liverpoola palo teže – to što je ispala Engleska sa Stevenom Gerarrdom ili što se pokazalo kako pola igrača Liverpoola ne zna igrati ako ispred nema Suareza?

Engleska nema dovoljno dobrih igrača, a oni koji su dobri su dosta precijenjeni. Liverpoolovi igrači u klubu imaju boljeg trenera, a on je sebi uzeo one koji štimaju njegovoj filozofiji. Čini mi se da je svaki novi engleski selektor svjestan da s tom grupom igrača ne može daleko dobaciti, ali nema drugog izbora. A onda engleska štampa, na čelu s patriotskim tabloidima hajca naciju, kojoj se onda uz pomoć piva priviđa kvaliteta.

Grupa E: na Balkanu spisak igrača Švicarske, još uvijek izaziva i podsmijeh. Je li tebe Amerika učinila drugačijim: „para“ li ti uši kada čuješ da su Šaćiri, Seferović, Gavranović... Švicarci?

Ne para. Meni je to odlično. Oni su Švicarci jer su švicarski građani i tu se sva priča završava. Ako bi se za igranje u reprezentacijama zahtijevala etnička čistoća, u finalu bi igrala Grčka i Japan.

Grupa F: Bosna i Hercegovina... I tako, kao da je bila 1982., velika očekivanja i bolno prizemljenje. Je li, zapravo, odlazak na SP domet ove generacije Zmajeva?

Mislim da su oni daleko prevazišli sumu svojih individualnih mogućnosti. Nije sramota ne plasirati se među šesnaest. Ali je sramota vući se po terenu u odlučujućoj utakmici.

Skupina G: kako se, uopće, u SAD-u dočekivao Mundijal? Je li bilo histerije kao kod nas ili je uslijedila nakon zbilja odlične igre Amerike? I zašto još uvijek u nekim dijelovima svijeta, naravno kod nas, Amerika ne važi i za nogometnu naciju?

Nisam gledao ovo prvenstvo u Americi, ali znam da je u Chicagu, u velikom parku u centru grada, utakmice američke reprezentacije gledalo po 30.000 navijača. U Americi, naročito u gradovima, ima mnogo veći broj ljubitelja nogometa nego što se to vidi iz Evrope. Dijelom je to zato što ti ljubitelji - Latinoamerikanci recimo - navijaju za svoje matične reprezentacija, a i manje su prisutni u medijima pošto nisu od elitne rasno-etničke sorte. U Americi je nogomet popularan, ali nije dominantan, za razliku od ostatka svijeta.

Grupa H: zavidiš li na nekin način Capellu? Milioni kapaju, a on ništa... Baš ništa. Osim što ima najbolje mjesto na stadionu za gledati tekme.

On je nekad bio dobar trener, a onda je postao plaćenik. Ne zavidim mu, mislim da mu je ugled značajno umanjen nakon uzastopnih blamaža sa Engleskom i Rusijom.

Šesnaestina finala: tri riječi – suze Vahida Halilhodžića...

Dobro suze, ali odijelo! Vaha je ozbiljan trener, što znači da je svjestan kako svojih ograničenja, tako i svog tima. Neko tko ih gleda sa strana usporedio bi ih s Grčkom - ista taktička disciplina, ista vrsta timskog rada - pošto njihova igra daleko nadilazi sumu pojedinačnih sposobnosti igrača.

Četvrtfinale: je li Kolumbija mogla više? I je li ti Mundijal otkrio Jamesa ili si ga upratio ranije?

Znao sam samo ime, ali ga nisam gledao - ne gledam često francusko prvenstvo. Znao sam za Cuadrada, koji je bio odličan u Fiorentini, a fenomenalan u Brazilu. Da je sudac bio samo malo stroži, da je primjenjivao kriterije koje ima u španjolskom prvenstvu i tako zaštitio kolumbijske igrače od brazilskog siledžijstva, Kolumbija bi dobila.

Polufinale: šta učini Njemačka?

Njemačka je odavno odlična. Mi smo odrasli u nogometnoj filozofiji po kojoj bi tim s najvećim mahalašem trebalo da je najbolji. Nijemci jednostavno prave najmanje grešaka, a ova generacija i zna s loptom. Brazil je neozbiljan tim koji su nosili navijači, sve dok nisu udarili u zid. Mislim da bi se ista stvar desila i da je Neymar igrao, a možda čak i Silva.

I finale: je li rezultat odredio Messijevu poziciju u nogometnoj povijesti i je li  uopće od toga hoće li ili ne biti svjetski prvak, ovisilo hoće li, recimo tako, i službeno postati Maradona dvadeset i prvog stoljeća?

On je već jedan od najvećih. Messijeva pozicija je vezana za Barcelonu i njegovu glavnu ulogu u onome što je Barcelona postigla. Messi je mnogo više timski igrač nego što je to Maradona bio. A važno je i to da se ni jedan ozbiljan tim ne podređuje pojedincu kao što je to činila Argentina za Maradoninog vakta.